Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-523/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina, predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, iz Zagreba, Jurišićeva 4, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sesvetama Stalna služba u Vrbovcu poslovni broj P-242/2025-14 od 23. veljače 2026. u sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama Stalna služba u Vrbovcu poslovni broj P- 242/2025-14 od 23. veljače 2026. u stavcima I., II., III., IV, u stavku V. do iznosa od 356,18 eura te u stavku VII.

r i j e š i o  j e

I. Preinačava se navedena presuda pod stavkom V. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 23. veljače 2026. do isplate i za navedeno sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice FS za naknadu parničnog troška u iznosu od 750,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 23. veljače 2026. do isplate.

II. Odbija se zahtjev tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuju se da je ništetna odredba čl. 6.1. o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju Ugovora o kreditu broj: 918286 od 21. listopada 2005. zaključenog između tužiteljice FS iz [adresa] i prednika tuženika

Volksbank d.d., a koja glasi:

- ”Jednokratno 1,00% (slovima: jedanposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kuna (kuna petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.''

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. da tužiteljici FS na ime naknade za obradu zahtjeva i administraciju Ugovora o kreditu isplati iznos od 91,27 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 26. listopada 2005. pa do isplate, time da se kamate u razdoblju od 26. listopada 2005. pa do 31. prosinca 2007. obračunavaju u visini određenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. kamate teku po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, dok od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. teku po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u razdoblju od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. teku po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuju se da je ništetna odredba čl. 11.1. o prijevremenoj otplati Ugovora o kreditu broj: 918286 od 21. listopada 2005. zaključenog između tužiteljice FS iz [adresa] i prednika tuženika Volksbank d.d., a koja glasi:

- ”Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.''

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. da tužiteljici FS na ime prijevremene otplate Ugovora o kreditu isplati iznos od 62,53 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 3. veljače 2012. pa do isplate, time da kamate u razdoblju od 3. veljače 2012. pa do 31. srpnja 2015. teku po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, dok od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. teku po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u razdoblju od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. teku po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.106,18 eura zajedno za zakonskim zateznim kamatama tekućima od 23. veljače 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

VI. Odbija se tužiteljica s dijelom zatraženog troška postupka u iznosu od 125,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, kao s neosnovanim.

VII. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 750,00 eura, kao s neosnovanim.“

2. Protiv dijela navedene presude u stavcima I., II., III., IV. V. i VII izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), s prijedlogom sudu drugoga stupnja da prvostupanjsku presudu preinači na način da tužbeni zahtjev odbije, uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredaba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita sadržanima u Ugovoru o kreditu broj 918286 kojeg su 21. listopada 2005. sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i pravni prednik tuženika VOLKSBANK d.d., kao kreditor, te zahtjev za isplatu s osnova tih ništetnih odredaba.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju sadržajno ukazuje tuženik, jer je sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati.

6. Nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Tijekom postupka sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je tužiteljica s pravnim prednikom tuženika dana 21. listopada 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 918286 na iznos kunske protuvrijednosti od 14.434,00 CHF,

- da je u čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, jednokratno, a naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj,

- da je u čl. 11.1. Ugovora o kreditu ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora,

- da je nesporno tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 687,66 kn/91,27 eura 25. listopada 2025., kao i da joj je 2. veljače 2012. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 471,15 kn/62,53 eura,

- da je kredit podignut radi kupnje osobnog vozila koje je tužiteljica koristila isključivo za osobne potrebe,

- da tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženika nisu pojedinačno pregovarali o navedenim naknadama, već da ih je prednik tuženika – banka jednostrano unijela u ugovor, pa je tužiteljica te odredbe morala prihvatiti sklapanjem ugovora o kreditu,

- da o pojedinim odredbama ugovora nije bilo pojedinačnih pregovora jer je ugovor bio pripremljen i predan na potpis u auto kući u kojoj je dogovarala sve oko kupnje automobila,

- da tužiteljici nije pojašnjeno na što se odnosi naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, koji se točno troškovi podmiruju tom naknadom, niti zašto je ugovorena baš u visini od 1,00% iznosa kredita, a nije joj pojašnjeno niti koji se troškovi podmiruju naknadom na prijevremenu obradu kredita, niti koliki iznos će biti naplaćen u slučaju prijevremene otplate kredita,

- da je kredit otplatila 2. veljače 2012.

9. Citirajući odredbe članka 81., 82., 83. i 87. u to vrijeme važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) te pozivom i na odredbu čl. 3. st. 1. Direktive vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, sud prvog stupnja zaključuje da su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice kojima je tuženik, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuo tužiteljici neopravdane troškove pa ih stoga sud utvrđuje ništetnima i obvezuje tuženika na povrat iznosa koje je od tužiteljice primio na temelju istih pozivom na odredbe čl. 210. i 214. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 81/01 – dalje: ZOO/91), sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate.

10. Sud prvog stupnja odbija tuženikov prigovor zastare uz obrazloženje da zastarni rok, u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu utvrđena tek ovom presudom, prvostupanjski sud zaključuje da zastarni rok još nije niti počeo teći.

11. Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice o okolnostima sklapanja predmetnog ugovora o kreditu temeljem kojih je pravilno zaključio da je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila kao potrošač imajući u vidu njegovu namjenu za kupnju osobnog vozila za osobne potrebe tužiteljice, što proizlazi i iz odredbi samog Ugovora, a koje utvrđenje tuženik ničim nije doveo u sumnju niti je tijekom postupka posebno osporavao tužiteljičin status potrošača. Nadalje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je sklopljeni Ugovor unaprijed formuliran standardni ugovor pripremljen po banci kao kreditoru, da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da tužiteljici banka nije prezentirala o kakvim se to troškovima radi koji ulaze u sporne naknade, a koje odredbe su bile uvjet sklapanja ugovora o kreditu te da tuženik nije dokazao koje konkretne troškove predmetne naknade pokrivaju niti opravdanost njihove visine. Pritom tuženik, a na kojem je teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 4. ZZP/03), tijekom postupka nije predlagao dokaze, bio je suglasan zaključenju glavne rasprave pa su stoga i svi njegovi žalbeni navodi u smjeru neprovođenja dokaza od strane suda prvog stupnja, neosnovani.

12. Nadalje, polazeći od svih okolnosti konkretnog slučaja i pozivajući se na mjerodavne odredbe materijalnog prava pravilno prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljici kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz tih naknada te da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih naknada (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini) radi čega tužiteljica kao potrošač, iako je mogla izvesti zaključak o visini tzv. ulazne naknade (jer je određena u postotku od iznosa kredita), nije mogla zaključiti o uvjetima i visini naknade o prijevremenoj otplati kredita, a niti je mogla razumjeti krajnju svrhu tih naknada. Tako utvrđene okolnosti upućuju na zaključak da tuženik - banka o zakonitim interesima tužiteljice kao potrošača nije vodila računa čime je postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja te imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno da se radi o kreditu za kupnju vozila za osobne potrebe tužiteljice, nedvojbeno ukazuje da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje i utjecaj na sadržaj spornih odredbi kao niti njihovog (ne)prihvaćanja te joj nije bilo pojašnjeno na što se iste uopće odnose, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Iz navedenih razloga neosnovani su žalbeni navodi tuženika o neprovođenju testa poštenosti spornih ugovornih odredbi.

13. Također, s obzirom na navode tuženika u žalbi, treba reći da uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih naknada za obradu i odobravanje kredita te prijevremenu otplatu, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem tih odredbi od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

14. Slijedom navedenog, protivno navodima žalitelja prvostupanjski sud je analizom svih relevantnih okolnosti izveo pravilan zaključak o nepoštenosti posljedično čemu i ništetnosti spornih ugovornih odredbi, a time i nesavjesnosti tuženika kao stjecatelja iznosa temeljem istih. Navedeno iz razloga jer je tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora bio nepošteni stjecatelj budući da se radilo o tipskom ugovoru te je tuženik znao da tužiteljica nije bila u mogućnosti pregovarati o tim ugovornim odredbama niti je bila upoznata na što se naknade odnose i zašto se baš u toj visini naplaćuju budući da se radilo o tipskom ugovoru te je tuženik znao da tužiteljica nije bila u mogućnosti pregovarati o tim ugovornim odredbama niti joj je bilo jasno prezentirano na što se predmetne naknade odnose i po kojoj osnovi se naplaćuju. Iz navedenih razloga pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 214. ZOO/91 jer se tuženik kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja predmetnih naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita, vodio načelom savjesnosti i poštenja što ga čini nesavjesnim stjecateljem utuženih iznosa.

15. U odnosu na žalbene navode tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava treba reći da kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to eventualne stvarne troškove banka ima i koje troškove naplaćuje iz ugovorene jednokratne naknade te kada ugovorna odredba banci omogućuje naplatu naknade prema unaprijed određenim pravilima kreditora bez jasnog obrazloženja njezine osnove i visine, evidentno je da se radi o ugovornoj odredbi koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice. Zbog navedenog takva odredba je sukladno čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 nepoštena te kao takva u smislu odredbe članka 87. st. 1. citiranog Zakona ništetna kako je to prvostupanjski sud pravilno utvrdio.

16. Neosnovano tuženik u žalbi osporava i utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Polazeći od sadržaja sporne ugovorene odredbe iz članka 11.1. Ugovora o kreditu prema kojoj: „Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.", ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu prednje citiranih odredbi ZZP/03 posljedično čemu i utvrđenju njezine ništetnosti. Osim toga, prema pravnom shvaćanju izraženom u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev 112/18-2 od 9. ožujka 2022., Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022. i dr.). treba reći da u smislu odredbi čl. 1068. st. 3. i 4. ZOO/91 (koje predviđaju dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračuna kamate za razdoblje od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti), tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Stoga su neutemeljeni i žalbeni navodi tuženika o pravu banke na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita kao naknade svojevrsne poslovne štete s osnova ugovorene kamate za ugovoreno vrijeme trajanja kredita.

17. Prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare, jer zastara restitucijskih zahtjeva s osnove nepoštenih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su- IV-47/2020-2., tako da zastara nije nastupila.

18. Stoga je valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja u stavcima I, II., III. i IV. izreke.

19. Glede odluke o troškovima parničnog postupka treba reći da je djelomično osnovana žalba tuženika, jer je u konkretnom slučaju tužitelj istaknuo deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni zahtjev za isplatu, a prihvaćanje deklaratornog zahtjeva predstavlja prethodno pitanje za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

20. U slučaju kada je u tužbi istaknut deklaratorni zahtjev kojem je svrha rješavanje prethodnog pitanja vezanog uz zahtjev za činidbu istaknut u istoj tužbi, pri utvrđivanju predmeta spora se uzima u obzir samo vrijednost zahtjeva za činidbu, a ne i zahtjeva za utvrđenje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske odluka Revr- 475/08, Revr-31/02, Rev-688/00, Revr-774/05).

21. Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz stavka I. i III. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu od 153,80 eura, po kojoj je tužitelju trebao biti odmjeren parnični trošak sukladno Tarifi o naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23 - dalje: Tarifa).

22. S obzirom na vrijednost kondemnatornih zahtjeva, tužiteljici je za naknadu troškova postupka prema vrijednosti predmeta spora od 153,80 eura, trebalo pravilno priznati naknadu za svaku opravdanu parničnu radnju u visini od 25 bodova (Tbr. 7/1) uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) odnosno 50,00 eura, te uz 25 % uvećanja na ime PDV-a (Tbr. 46. Tarife) od 12,50 eura ukupno iznosi 62,50 eura.

23. Tužiteljici pripada pravo na naknadu svih troškova postupka od 250,00 eura uvećano za plaćene sudske pristojbe ukupno iznosi 356,18 eura. Kako je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio iznos od 1.106,18 eura, to je valjalo odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka u iznosu od 750,00 eura te na temelju čl. 373. st. 3. ZPP djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu.

24. Odluka o troškovima žalbenog postupka pod stavkom II. izreke rješenja temelji se na čl. 166. st. 1. i 2. ZPP. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu, jer njegova žalba nije osnovana glede glavne stvari, a u odnosu na troškove postupka nisu nastali posebni troškovi.

U Velikoj Gorici 9. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina