Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23 000 Zadar

Poslovni broj: Pn-70/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sucu Marku Baraki, na temelju prijedloga više sudske savjetnice Dore Papić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje sa sjedištem u [adresa], OIB:84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranja d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 26187994862, zastupanom po punomoćniku Mati Kačanu, odvjetniku iz Zagreba, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 27.travnja 2026., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu određenom radi objave presude, 9. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Dužan je tuženik naknaditi tužitelju u korist računa Državnog proračuna RH, IBAN: [broj bankovnog računa], model: HR26, poziv na broj odobrenja: 5908-19-19- 03355127528, štetu u iznosu od 2.800,15 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos, i to počevši od dana podizanja tužbe pa do isplate, po stopi odredenoj prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II.Nalaže se tužitelju da nadoknadi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.000,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja ja na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u prometnoj nesreći koja se dogodila dana 15. 07. 1998. u 05,45 sati u [adresa], u [adresa], teške tjelesne ozljede zadobio osiguranik tužitelja IF koji je u prometnoj nesreći sudjelovao kao pješak., da je navedenu prometnu nesreću je izazvao KF (sin pok. I) iz [adresa], upravljajući osobnim vozilom marke VW Passat reg. oznake i broja ZD 448 -1 (auto taksi), koje vozilo je bilo osigurano policom osiguranja od automobilske odgovornosti broj: 011801013993 kod tuženika, da se protiv KF vodio pred Općinskim sudom u Zadru kazneni postupak pod brojem: K-145/99, a u odnosu na navedenu prometnu nesreću, te je protiv istog donesena pravomoćna presuda od 15.11. 2001., da je tužitelj je rješenjem broj: 3495 od 17. 09. 2004. osiguraniku IF priznao pravo na invalidsku mirovinu počevši od 07. 01. 2003., s tim da je isplata mirovine određena od 01. 04. 2003. te da je prema navedenom rješenju invalidnost osiguranika (profesionalna nesposobnost za rad) je prouzročena 60 % ozljedom na radu i 40 % bolešću. Dalje u tužbi se navodi da je pravo na invalidsku mirovinu osiguraniku IF je priznato temeljem provedenog vještačenja radne sposobnosti i donesenih nalaza i mišljenja ovlaštenog vještaka od 04. 12. 2002. i 26. 01. 2004. potvrđenih mišljenjima Stručnog povjerenstva za reviziju od 27. 01. 2003. i 18. 08. 2004., da se prema sudskoj nagodbi zaključenoj dana 22. 03. 2012. pred Općinskim sudom u Zadru u predmetu pod brojem: 8 P-2258/07 tuženik obvezao tužitelju platiti iznos od 63.229,85 kn na ime naknade štete nastale isplatom invalidske mirovine IF u razdoblju od 01. 04. 2003. do 29. 02. 2012., a što odgovara 60 % od isplaćene mirovine s osnova ozljede zadobivene u prometnoj nesreći od dana 15. 07. 1998., da je po ovoj sudskoj nagodbi tuženik je postupio i uplatio dana 03. 04. 2012. dugovani iznos, da je nadalje tuženik dana 08. 04. 2016. podmirio daljnju štetu za razdoblje od 01. 03. 2012. do 31. 12. 2015. postupajući po zahtjevu za daljnju isplatu naknade štete od 19. 02. 2016., da je također i za razdoblje od 01. 08. 2016. do 28. 02. 2019. podmirena daljnja šteta po pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zadru broj: 8 P-77/2019 od 12. 11. 2019., da je tužitelj je dana 08. 11. 2021. podnio novu tužbu Općinskom sudu u Zadru zahtijevajući naknadu daljnje štete koju trpi isplatom mirovina u razdoblju od 01. 03. 2019. do 31. 10. 2021. koji postupak da je još uvijek u tijeku, odnosno nije pravomoćno okončan, da je u daljnjom isplatom invalidske mirovine u razdoblju od 01. 11. 2021. do 28. 02. 2023. u ukupnom iznosu od 4.666,91 eura, tužitelju pričinjena šteta u iznosu od 2.800,15 eura, ovo iz razloga što prema gore navedenom rješenju od 17. 09. 2004. ozljeda na radu utječe na ukupnu invalidnost sa 60 %, zbog čega i šteta nastala temeljem ovog uzroka iznosi 60 % ukupno isplaćene mirovine, što iznosi 2.800,15 eura, da je osiguranik IF je preminuo dana **.**.2023. pa tužitelj potražuje naknadu štete do dana do kada mu je mirovina isplaćena, odnosno do dana 28. 02. 2023. Tužitelj navodi da Prema odredbi čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 157/2013. - dalje ZOMO) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, i to, između ostalih, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu i li starosnu mirovinu, da prema odredbi čl. 164. ZOMO Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete), da tužitelj svoje potraživanje temelji na odredbama ZOMO-a koji je na snazi od 01. 01. 2014., kao i na Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 115/2018) koje su na snazi od 01. 01. 2019. te da tužitelj smatra da je ZOMO iz 2013. u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu iz 2005. kasniji zakon. Odredbe ZOMO-a derogiraju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Slijedom navedenog tužitelja predlaže sudu da prihvati tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se priznaju se činjenični navodi pod točkama I i II tužbe, da u pogledu odgovornosti za naknadu štete, tuženik prvenstveno ističe da je u ovom predmetu riječ o regresnom zahtjevu HZMO-a protiv osiguratelja, a ne izvornog štetnika., da HZMO u ostvarenju svog regresnog zahtjeva nema svojstvo treće osoba u smislu odredbi ZOO-a, jer pojam „treće osobe“ obuhvaća samo neposrednog oštećenika i u iznimnim slučajevima članove njegove obitelji ( u zahtjevima za naknadu štete zbog smrti i naročito teškog invaliditeta bliske osobe ), da sukladno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju, tužitelj ima pravo na naknadu štete samo od osobe koja je uzrokovala invalidnost ili smrt osigurane osobe, te se o odgovornosti tuženika u ovoj pravnoj stvari mora raspravljati u okviru pravila o krivnji, da je teret dokaza svih pretpostavi odgovornosti za štetu i visine štete je na tužitelju, da tužbeni zahtjev tužitelja nije pravno utemeljen i neosnovan je u cijelosti, a iz razloga što je tužitelj je udovici svog osiguranika IF utvrdio pravo na invalidsku mirovinu rješenjem od 17.09.2004. godine, koji datum potom valja uzeti kao nastup štetnih posljedica štetnog događaja, da obzirom je dakle šteta za tužitelja nastupila isplatom mirovine po rješenju od 14.09.1987 godine, na odnos između stranaka primjenjuju se potom odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu [Narodne novine 152/14] . Ukratko, kroz odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je u konkretnom slučaju lex specialis, regulirano je pravo Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje da od osiguravajućeg društva potražuje naknadu samo ako postoji razlika između invalidske(obiteljske) mirovine utvrđene konkretnom oštećeniku i one koja bi mu se odobrila u slučaju povrede na radu, i to samo u visini te razlike, a u potkrjepu iznijetom tuženik ukazuje na recentna pravna shvaćanja revizijskog suda u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u predmetnom slučaju, da je za odluke u sporu koje pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu kao specijalni zakon koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, a s obzirom na tuženika – osiguravajuće društvo u ovom predmetu, može se zaključiti i iz slijedećih odluka Vrhovnog suda RH kao i presude VTSRH koje se prilažu i to Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020. godine, Rev 1354/2016-2 od 18. svibnja 2021. godine, Revd 3715/2021-2 od 8. rujna 2021. godine, Rev-12/22 od 12.01.2022. godine ,Rev-2140/2018 od 13.07.2022 Pž- 1065/21 od dana 08.02.2023. Tuženik nadalje ističe kako se tužitelj pogrešno poziva na odredbe čl.161 ZOMO kao lex specialis, te se ističe kako su se u konkretnom slučaju tj. na obračun štete koju bi tuženik trebao isplatiti tužitelju primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja tj. kada je tužitelju nastala šteta isplatom invalidske mirovine ( NN 152/14), odnosno odredbe čl. 27.ZOOP, da obveza tuženika nije apsolutna za razliku od štetnika, nego je obveza tuženika regulirana preuzetim ugovorom o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane Zakonom o osiguranju, da se u predmetnoj odredbi nedvojbeno i izričito navodi da obveza tuženika nikako ne može biti naknada pune (cijele) mirovine nego samo njezinog razmjernog dijela („razmjerni iznos mirovine“) radi čega se ističe da tužitelj nikako ne može od tuženika potraživati puni iznos mirovine za period iz tužbe, da je nesporno da se invalidska mirovina isplaćuje na temelju povrede na radu, u tom slučaju ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju, te u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbu čl. 27. ZOOP-a, da tuženik osporava visinu zahtjeva i zatraženi tijek zateznih kamata. Tuženik osporava da bi tužitelj platio utužene izdatke kao i da bi isprave tužitelja predstavljale javne isprave u smislu čl. 230. ZPP-a obzirom ih nije izdalo financijska institucija/tvrtka koja provodi plaćanje/novčanu transakciju, da obzirom tužitelj na okolnost stvarne štete i činjenice o plaćanju iste nije u tužbi predložio drugi dokaz, tuženik predlaže da sud odbije zahtjev tužitelja u cijelosti, da po mišljenju tuženika, zatezne kamate teku od dana donošenje prvostupanjske presude, budući se visina štete utvrđuje prema okolnostima u vrijeme donošenja sudske odluke( čl. 1089. st. 2. ZOO-a). Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev te obvezati tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu i to: zapisnik o očevidu PU Zadarske, Postaje prometne policije Zadar ( l.s.5-8 ), Situacijski plan mjesta prometne nezgode ( l.s.9), presudu ovoga suda poslovni broj K-145/99 od 15. studenog 2001. ( l.s. 12-15 ), presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Kž- 20/02 od 2. ožujka 2004. ( l.s.16-19 ), Mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju ( l.s.20-21 ), nalaz i mišljenje vještaka HZMO ( l.s.22-25 ), Mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju ( l.s.27- 33 ), rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje broj KLASA: 140-04-03-01/03355127528, URBROJ: 341-14-03/1-03- 20062 od 17. rujna 2004., prijava o povredi na radu ( l.s.38-41 ), sudsku nagodbu sklopljenu pred ovim sudom, poslovni broj P- 2258/07 od 22. ožujka 2012., banku podataka doznačenih mirovinskih primanja ( l.s. 54-63 ), obračun isplata na teret Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje ( l.s.64 ).

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja s osnova naknade štete prouzročene isplatom invalidske mirovine osiguraniku tužitelja IF u razdoblju od 1.studenog 2021. do 28.veljače 2023. u iznosu od 2.800, 15 EUR.

6.Između stranaka nije sporna pasivna legitimacija tuženika, nastanak štetnog događaja te odgovornost tuženika za štetu.

7. Između stranaka je sporna visina štete a koja ovisi o primjeni pravnih propisa, pri čemu se tužitelj poziva na Zakon o mirovinskom osiguranju ( Narodne novine broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18; dalje: ZOMO, dok se tuženik poziva na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05., 36/09., 75/09. , 76/13. i 152/14., dalje: ZOOP)

8.Čitanjem presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj: K-145/99 od 15. studenog 2001. i presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj: Kž 20/02 od 2. ožujka 2004. utvrđeno je da je ČF proglašen krivim za izazivanje prometne nesreće koja se dogodila dana 15. 07. 1998. u 05,45 sati u [adresa], u [adresa], u kojoj nesreći je teške tjelesne ozljede zadobio osiguranik tužitelja IF koji je u prometnoj nesreći sudjelovao kao pješak.

9. Čitanjem rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje broj KLASA: 140-04-03-01/03355127528, URBROJ: 341-14-03/1-03-20062 od 17. rujna 2004. utvrđeno je da je tužitelj osiguraniku IF priznao pravo na invalidsku mirovinu počevši od 07. 01. 2003., na način da je isplata mirovine određena od 01. 04. 2003. te da je prema navedenom rješenju invalidnost osiguranika (profesionalna nesposobnost za rad) je prouzročena 60 % ozljedom na radu i 40 % bolešću .

10. Čitanjem sudske nagodbe sklopljene pred ovim sudom, poslovni broj P- 2258/07 dana 22. ožujka 2012. utvrđeno je da se tuženik obvezao tužitelju platiti iznos od 63.229,85 kn na ime naknade štete nastale isplatom invalidske mirovine IF u razdoblju od 01. 04. 2003. do 29. 02. 2012., a što odgovara 60 % od isplaćene mirovine s osnova ozljede zadobivene u prometnoj nesreći od dana 15. 07. 1998., dok je čitanjem presude Trgovačkog suda u Zadru broj: 8 P-77/2019 od 12. 11. 2019. utvrđeno da je tuženiku naložena isplata daljnje štete za razdoblje od 01. 08.

2016. do 28. 02. 2019.

11. Prema shvaćanju ovoga suda u konkretnom slučaju se na odgovornost tuženika za nastalu štetu imaju primijeniti odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja- trenutak kada su izvršene ispate mirovine i to odredbe ZOOP-a.

12.To stoga što i sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz niza odluka (npr. Rev-235/2023, Rev-12/2022 i dr.) za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine.

13. Naime, odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo osiguranja obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a st . 2. istog čl.je propisano da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji , a st. 3. istog čl. propisan je način određivanja razmjernog iznosa mirovine prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

14. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi se u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik, obveza tuženika regulirana je odredbama ZOOP-a na temelju kojeg je zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, a osiguravajuća društva nisu štetnici, nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom motornog vozila, imaju obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe, odnosno štetnika i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju od automobilske odgovornosti.

15. Iz navedenog proizlazi da u slučaju kada se radi o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, da obveza tuženika postoji ako postoji razlika između većeg iznosa mirovine koji se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu.

16. Budući da je tuženik osporio činjenicu da je invalidska mirovina koja se isplaćuje osiguranici veća od one koja bi bila utvrđena da je riječ o povredi na radi, kako je to propisano odredbom čl. 27. ZOOP-a, a tužitelj nije tvrdio ni dokazivao suprotno, primjenom odredbe članka 219. Zakona o parničnom postupku( " Narodne novine " br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88705, 2/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 , 155/23 i 146/25 dalje ZPP ) koje propisuju da je svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoje zahtjeve ili kojim pobija navode i dokaze protivnika te da pravila o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka na koju se činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava (članak 221.a ZPP-a), u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da postoji šteta kao razlika između iznosa invalidske mirovine koja je isplaćena i iznosa koji bi bili isplaćeni na ime invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (čl. 27. st. 3. ZOOP-a), pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP- a, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. dalje Tarifa) za tužitelja i to trošak sastava podnesak od 8.siječnja 2026.prema Tbr. 7. toč. 1.- 200,00 EUR, pristup na ročište od 23.ožujka 2026. Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 EUR, sastav podneska od10. travnja 2026.. prema Tbr. 8. toč. 1. – 200,00 EUR, sastav podneska od 12. prosinca 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. – 200,00 EUR, pristup na ročište od 27.travnja 2026. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 EUR što iznosi 800,00 EUR, uvećano za zatraženi i pripadajući PDV 25 sveukupno iznosi 1.000,00 EUR.

U Zadru 9.lipnja 2026.

Viša sudska savjetnica

S u d a c

Dora Papić

Marko Baraka

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalbu u roku od 15 dana, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presude objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

Dna:

1. Tužitelju pp

2. Tuženiku pp