Poslovni broj: Us I-358/2025-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Nataše Brajević, u upravnom sporu tužitelja pod 1. Đ&Tourist Isole Minori S.p.a., Talijanska Republika, Messina, Via Ingegnere Giuseppe Franza 82, OIB: 34362346719 i pod 2. C&T Minor Islands d.o.o. , Đure Šporera 2, Rijeka, OIB: 74774244771, oba zastupana po opunomoćeniku Miranu Maćešiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Maćešić i Suradnici d.o.o. Rijeka, Đure Šporera 2, protiv tuženika Agencije za obalni linijski pomorski promet, Ulica Antofagaste 6, Split, OIB: 27735395987, zastupan po ravnateljici ĐĆ, radi odobravanja reda plovidbe na liniji bez obveze javne usluge, nakon neposredne i javne rasprave zaključene dana 14. svibnja 2026. u prisutnosti opunomoćenice tužitelja i ravnateljice tuženika, dana 9. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, Klasa: UP/I -342- 34/25-01/4, Urbroj: 507/2025 od 15. siječnja 2025.

II.Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1.Osporavanim rješenjem tuženika, Klasa: UP/I-342-34/25-01/4, Urbroj: 507/2025 od 15. siječnja 2025. ne odobrava se red plovidbe na liniji bez obveze javne usluge Rijeka – Porozina i obratno u razdoblju od lipnja 2025. do kraja svibnja 2026.

2.Tužitelj pravodobno podnesenom tužbom ovome sudu pobija zakonitost navedenog rješenja tuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,

- pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede pravila postupka. Smatra i da su povrijeđene odredbe Zakona o prijevozu u linijskom i povremenom obalnom pomorskom prometu (dalje: ZPLPOPP) kao i prava Europske unije kojeg u tužbi citira. Posebno ukazuje na članak 1. EU Uredbe o kabotaži kojim se jamči sloboda pružanja usluge pomorskog prometa unutar države članice (pomorska kabotaža) svim brodarima Zajednice čiji su brodovi registrirani i plove pod zastavom države članice, pod uvjetom da ti brodovi udovoljavaju uvjetima za izvršavanje kabotaže u toj državi članici. Ističu da je sloboda pružanja usluga pomorske kabotaže apsolutna ako brod brodara Zajednice ispunjava uvjete za obavljanje kabotaže u državi čiju zastavu vije te da se ta sloboda iznimno može ograničiti uvođenjem sustava prethodnog odobrenja, a te iznimke i procesne pretpostavke definira Priopćenje Komisije o tumačenju EU Uredbe o kabotaži (EEZ) br. 3577/92 od 7. prosinca 1992. o primjeni načela slobode pružanja usluga u pomorskom prometu unutar država članica. Republika Hrvatska uvela je sustav prethodnog odobrenja temeljem članka 43. stavak 3., članka 48. i članka 54. stavak 4. ZPLPOPP-a. Taj sustav prethodnog odobrenja da predstavlja ograničenje slobode pružanja usluga pomorske kabotaže. Prema gore navedenom Priopćenju Komisije, da bi se taj sustav mogao smatrati dopuštenim, Republika Hrvatska odnosno tuženik, kao jedini regulator tržišta, da moraju dokazati da su ispunjeni uvjeti zbog kojih se može odbiti predložena linija po plovidbenom redu. Tuženik da u konkretnom slučaju to nije dokazao jer da isti nije kritički ispitao očitovanje lučkih uprava i tijela jedinica lokalne samouprave i to na način kako je to predviđeno procesnim pretpostavkama za ograničenje definirano Priopćenjem Komisije te da nije iznio jasne, logične i uvjerljive razloge zašto uzima točnim navode lučkih uprava . Razlozi koji se iznose u osporenom rješenju da ne zadovoljavaju pretpostavke za dopušteno ograničenje slobode pružanja usluga pomorske kabotaže. Jedan od glavnih razloga na kojem tuženik temelji osporeno rješenje da je pozivanje na Pravilnik o redu u luci Rijeka, uz obrazloženje da je dužan primjenjivati zakonske odredbe i podzakonske propise, kao i da nije ovlašten sam ocjenjivati zakonitost podzakonskih propisa. Time da tuženik, kao i lučke uprave te tijela jedinice lokalne samouprave, uporno zanemaruju obveze koje za njih proizlaze iz prava EU. To znači da kada postoji odredba nacionalnog prava (a to je ovdje odredba Pravilnika o redu u luci Rijeka) koja je suprotna pravu EU (a to je ovdje odredba članka 1. Uredbe o kabotaži koja jamči slobodu pružanja usluga pomorske kabotaže), da treba izuzeti iz primjene kolidirajuću pravnu normu i neposredno primijeniti pravo EU ili neku drugu normu nacionalnog prava koja nije u suprotnosti s pravom EU. Ističe se da je takvo je stajalište Sud EU zauzeo u presudama u kojima se razvijala doktrina izravnog učinka i nadređenosti prava Unije. Primjerice predmet Van Gend en Loos, 26-62 od 5. veljače 1963. (u kojoj je pravu EU dodijelio izravan učinak kada je odredba prava EU jasna, bezuvjetna i neovisna, što članak 1. EU Uredbe o kabotaži jest); predmet Costa v E.N.E.L., 6-64 od 15. srpnja 1964. (u kojem je definirano načelo nadređenosti prava EU u odnosu na nacionalno pravo); predmet Simmenthal II, 106/77 od 9. ožujka 1978. (prema kojoj je nacionalni sud dužan iz primjene izuzeti kolidirajuću pravnu normu nacionalnog prava). Tuženik da prilikom donošenja rješenja, nije ispitao Pravilnik o redu u luci Rijeka prema teretu dokaza i prema uvjetima iz Priopćenja Komisije kako bi utvrdio udovoljava li taj Pravilnik, kao i razlozi njegovih izmjena, uvjetima dopuštenosti za ograničavanje slobode pružanja usluga, i tako, dobio odgovor na pitanje je li Pravilnik o redu u luci Rijeka u koliziji s pravom EU i je li ga u konkretnom slučaju kao takvog trebalo izuzeti. Tužitelji smatraju da Pravilnik o redu u luci Rijeka ne udovoljava uvjetima dopuštenosti ograničenja, zbog čega je u koliziji s člankom 1. EU Uredbe o kabotaži. Sadržaj i razlozi donošenja (izmjena) tog Pravilnika da ne ispunjavaju uvjete dopuštenosti ograničenja slobode brodara kod pružanja usluga pomorske kabotaže. Tuženik da nije utvrdio koji se javni interes ovdje štiti i je li taj interes prevladavajuć i. Utvrđenje iz pobijanog rješenja da u luci Rijeka nema raspoloživih površina za čekanje na vozila za trajekt da se protivi stvarnom stanju. Lučka uprava Rijeka da priznaje da na području luke Rijeka postoji raspoloživo prostorno područje, ali da se to područje koristi kao javno parkiralište. Tužitelji da bi kao objektivan razlog priznali nepostojanje lučkih kapaciteta, a ne činjenicu da se to područje koristi kao javno parkiralište. Protivljenje uvođenju predložene plovidbene linije Rijeka – Porozina da se ne temelji na prevladavajućim javnim interesima. Izmjenom Pravilnika o redu u luci Rijeka iz 2020. „usklađene su namjene“ pojedinog dijela luke i da je određeno da se u luci Rijeka ne mogu privezivati trajekti, jer navodno nema infrastrukturnih mogućnosti za trajektne linije. To da ne odgovara istini jer da postoji trajektna rampa i čekališni prostor za ukrcaj predviđen GUP-om, a to što je taj prostor dan u koncesiju da ne znači da luka nema mogućnosti za privez trajekta. Navodi se da se nameće zaključak da je nakon ukidanja neprofitabilne dužobalne linije Rijeka – Dubrovnik u 2015., lučko područje Rive Boduli dano u koncesiju, a sve do pojave interesa prvog brodara (koji nije Jadrolinija) za obavljanje prijevoza iz luke Rijeka nije bilo potrebe za izmjenama Pravilnika o redu u luci Rijeka, jer da do tada nije postojala ugroza za monopol Jadrolinije. Odluka o izmjeni Pravilnika da je donesena 2020. nakon što su tužitelji podnijeli prvi zahtjev još 2019. kako bi se, prema mišljenju tužitelja, „ozakonilo“ davanje lučkog područja u koncesiju, a Jadrolinija zaštitila od konkurencije. U odnosu na druge vrste prijevoza i aktivnosti u lukama javni prijevoz u linijskom obalnom pomorskom dobru da je prevladavajući interes. Tako da proizlazi iz članka 24. Pravilnika o uvjetima i načinu održavanja reda u lukama i na ostalim dijelovima unutarnjih morskih voda i teritorijalnog mora Republike Hrvatske i članka 30. stavak 1. Pravilnika o redu u luci i uvjetima korištenja luke na području pod upravljanjem Lučke uprave. U tužbi se nadalje navodi da tuženik nije ispravno izvršio uvid u Generalni urbanistički plan Grada Rijeke. Ističe se da je pravna priroda prostornog plana definirana člankom 58. stavak 1. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, br. 153/13, 65/17, 114/18, 39/19, 98/19, 67/23), koji Zakon svojim člankom 3. stavak 1. točka 1. u prostorne planove ubraja i generalni urbanistički plan. Prema Generalnom urbanističkom planu Grada Rijeke (SN PGŽ 5/03) ulica Riva Boduli, kao sastavni dio putničke luke Rijeka, planirana je za organizirano javno parkiranje koje se u određenim terminima reorganizira u trajektno parkiranje za brodove brodara „Jadrolinija“. Duž Rive Boduli organizirano je javno parkiranje koje se u određenim terminima reorganizira u trajektno parkiranje (u funkciji ukrcaja vozila brodova dužobalnih linija. Istovremeno, veliki brodovi dužobalnih linija prisiljeni su zbog zauzetosti obala pristaništa parkiralištima pristajati dijagonalno na improviziranom „terminalu“ plutajućoj rampi. U tužbi prikazuju kartografske dijelove Generalnog urbanističkog plana Grada Rijeke iz kojih zaključuju da su Detaljnim planom predviđene ukrcajne trake odnosno da postoje lučki kapaciteti namijenjeni za prihvat vozila, kao i da postoji prostor za organizaciju djelatnosti „ukrcaja i iskrcaja vozila“. Iz dopisa gradonačelnika Grada Rijeke iz 2019. da proizlazi da je ulica Riva Boduli bila rekonstruirana da bi se „stvorili uvjeti za čekanje automobila“. Nadalje se tužitelji osvrću na zaključak tuženika da činjenica „je li luka Rijeka otvorena samo za međunarodni promet ili je otvorena za domaći i međunarodni promet nije odlučujuća“. Tužitelji, suprotno tome, smatraju da je ta činjenica odlučna, jer ako je luka Rijeka otvorena i za domaći promet onda je dužna osigurati uvjete za prihvat trajekata. Navodi se i da je Pravilnik o redu u luci Rijeka nezakonit i u suprotnosti s hijerarhijski višim propisom Uredbom o uvjetima kojima moraju udovoljavati luke („Narodne novine“, br. 110/04). Ukazuje se i na to da je prema odredbi članka 2. Uredbe o određivanju luka otvorenih za međunarodni promet („Narodne novine“, br. 8/06) i članka II. Naredbe o razvrstaju luke Rijeka („Narodne novine“, br. 37/96) Luka Rijeka je luka otvorena za međunarodni promet. Međunarodni javni promet je širi pojam koji ne može postojati bez užeg domaćeg javnog prometa. Pritom se citira odredba članka 8. stavak 1. Uredbe o uvjetima kojima moraju udovoljavati luke prema kojem u luci otvorenoj za domaći javni promet lučka uprava mora osigurati pružanje usluge priveza plovnih objekata za luke u koje uplovljavaju brodovi koji obavljaju obalni linijski putničko – trajektni promet. Iz samog Pravilnika o redu u luci Rijeka da proizlazi da je otvorena za teretne i putničke brodove u domaćem i međunarodnom prometu, RO – RO teretne i putničke brodove, jahte, manja plovila namijenjena turističkom prometu. U luku Rijeka uplovljavaju dvije brzobrodske linije br. 9308 i 9309 (državne linije). Nadalje se ističe da tuženik pogrešno zaključuje da Lučka uprava Rijeka nije postupala diskriminatorno kada je Jadro liniji dozvolila privez i uplov/isplov s trajektom Marko Polo 23. svibnja 2022. i 8. prosinca 2023. jer Jadrolinija time nije obavljala javni linijski prijevoz. Ovo stoga jer da je Jadrolinija prilikom događaja 23. svibnja 2022. (prijevoz navijača NK Rijeke iz Rijeke u Split i povratno) obavljala pomorsku kabotažu a ne prigodnu plovidbu. Ta činjenica da ujedno dokazuje da u luci Rijeka postoji zadovoljavajuća infrastruktura za trajektni promet. Ističe se i da svako ograničenje slobode pružanja usluga pomorske kabotaže mora biti razmjerno c cilju radi kojeg je ograničenje uspostavljeno. Lučka uprava Rijeka u svom očitovanju da nije predložila niti razmotrila mogućnost smanjenje broja polazaka, ograničenje broja putnika i vozila ili odredila vremenska razdoblja u kojima eventualno nije moguće vršiti prijevoz. Štoviše, tuženik da je u potpunosti eliminirao bilo koju mogućnost da brod tužitelja pristaje u luku Rijeka. Navodi se i to da u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Rijeci vodi pod poslovnim brojem P - 420/2022, između tužitelja i Republike Hrvatske, pokušao opravdati događanja od 23. svibnja 2022. (uplov broda „Marko Polo“ brodara Jadrolinije u luku Rijeka) navodeći da se radilo o prijevozu više od 900 putnika i svega nekoliko vozila, da je prijevoz organiziran u ponoć, kada ukrcaj tih nekoliko vozila nije utjecao na urednost odvijanja cestovnog prometa na riječkim prometnicama. Ukoliko tuženik smatra da je tijekom kasnovečernjih sati moguće obavljati djelatnost ukrcaja i iskrcaja vozila, tužitelji se pitaju zašto nije predložio alternativni plovidbeni red za noćne voženje (primjerice 23:00, 00:00, 06:00 sati) ili odredio broj putnika i vozila za koje je moguće organizirati „djelatnost ukrcaja i iskrcaja“ (primjerice do 150 putnika i 30 vozila). Iz navedenog da proizlazi nijedan od uvjeta (koji moraju biti ispunjeni kumulativno) pod para. 14 nije ispunjen. Tuženik da je, kao tijelo nadležno za davanje suglasnosti na predloženi plovidbeni red, primjenom načela izravnog učinka i nadređenosti prava EU bio dužan izuzeti Pravilnik iz primjene i utvrditi da se parking ne može smatrati javnim interesom, a posebno ne prevladavajućim interesom nad pravom brodara slobodnog pružanja usluga. Uslijed pogrešne primjene prava i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja vezano za nemogućnost primanja trajekta u luci Rijeka, tuženik da je potpuno pogrešno utvrdio da je nepotrebno ocjenjivati razloge ŽLUC i Grada Cresa. U prilog svojim tvrdnjama pozivaju se na stajalište izraženo u presudi ovog suda poslovnog broja UsI- 2023/23 u kojoj se zaključuje da je Luka Rijeka sposobna za obavljanje trajektnog prometa te je potrebno utvrditi postoje li u Luci Rijeka preduvjeti za prihvat trajekata, neovisno o tome kako je trenutačno utvrđeno Pravilnikom o redu u luci i uvjetima korištenja na području pod upravljanjem Lučke uprave Rijeka, zbog čega je od Grada Rijeke potrebno pribaviti očitovanje vezano za njihov interes za novu trajektnu liniju Rijeka – Porozina. Slijedom svega navedenog tužitelji tužbenim zahtjevom traže da se osporavano rješenje tuženika poništi te da tuženik bude obvezan naknaditi im troškove ovog upravnog spora sa pripadajućim zateznim kamatama.

3.Tužena u odgovoru na tužbu osporava navode tužbe i tužbeni zahtjev. Ističe da je dužna u postupku odlučivanja o davanju odobrenja na predloženi red plovidbe pribaviti i uzeti u obzir očitovanje izvršnog tijela jedinice lokalne samouprave na čijem području se nalazi polazna i odredišna luka te ostale luke ticanja na pravcu linije u smislu iskazivanja interesa lokalne zajednice u odnosu na predloženi red plovidbe., kao i očitovanja tijela koja upravlja polaznom i odredišnom lukom te ostalim lukama ticanja na pravcu linije o mogućnosti prihvata broda prema predloženom redu plovidbe u smislu ne preklapanja s redom plovidbe ostalih brodova koji redovito tiču luku ako bi to utjecalo na sigurnost plovidbe u luci, kao i da ne postoje prepreke za prihvat broda glede maritimnih sposobnosti i kapaciteta luke te njezine lučke infrastrukture, uključujući i kapacitete luke za prihvat putnika i vozila prilikom ukrcaja i iskrcaja. Tužena da donosi konačnu odluku o odobravanju reda plovidbe i njegovoj prihvatljivosti s aspekta sigurnosti plovidbe i reda u lukama. U svom rješenju o (ne)odobravanju reda plovidbe da je dužna iznijeti konkretne razloge rješavanja upravne stvari a koje imaju uporište u činjenicama utvrđenim tijekom postupka te logično i racionalno utemeljene na mjerodavnom propisu. U odlučivanju o zahtjevu tužitelja da je dužna izravno primjenjivati pravo Europske unije, pa tako i EU uredbu o kabotaži. Pri tom se navodi da je Republika Hrvatska uvela sustav prethodnog odobrenja člankom 43. st. 3. , čl. 48. i čl. 54. st. 4. ZPLPOPP -a te da je nametnula obvezu brodaru prethodno pribaviti odobrenje Agencije na red plovidbe i cjenik usluga. Svoje rješenje da temelji na Pravilniku o redu u luci Rijeka, te da je prilikom donošenja rješenja dužna primjenjivati i odredbe zakona i podzakonskih propisa koji su na snazi u Republici Hrvatskoj, međutim, da nije ovlaštena sama ocjenjivati zakonitost drugih podzakonskih propisa osim onih koje je sama donijela. Ističe i to da posljedica primjene načela nadređenosti ne predstavlja automatsko nevaženje normi nacionalnog prava, već da se njime nameće obveza nacionalnim sudovima da u spornom slučaju primjene pravo EU, a ne nacionalno te tada nacionalni sud nije dužan čekati stavljanje izvan snage sporne norme, već neposredno primijeniti pravo EU. Nadalje tužena, vezano na navode tužbe, ističe da Pravilnik o redu u luci Rijeka da nije suprotan s pravom EU. Smatra nespornim da je sloboda pružanja usluga pomorske kabotaže jedna od temeljnih vrijednosti Europske unije. Međutim, u konkretnom slučaju luka Rijeka da ne raspolaže infrastrukturom za prihvat brodova budući da: je pravilnikom isključena mogućnost održavanja linijskog prometa ro-ro putničkim brodovima; da prostor za čekanje vozila radi ukrcaja na trajekt sada služi kao gradsko parkiralište te da takav prostor sada nije raspoloživ kao prostor za čekanje vozila radi ukrcaja na trajekt prostor budući da je ugovorom o koncesiji dodijeljen trgovačkom društvu. Tužena da nije mogla usvojiti zahtjev tužitelja jer na području Luke Rijeka ne postoji slobodan prostor za iskrcaj i ukrcaj vozila i putnika. Da je tužena usvojila zahtjev tužitelja za obavljanje linijskog pomorskog prometa, da bi nastalo pravno i faktično nasilje. Naime, trgovačko društvo Rijeka plus d.o.o. da je zaštićeno ugovorom o koncesiji, te da mu je predan posjed prostora predviđenog za parkiranje. Tužena da svojim rješenjem može dopustiti linijski promet, tek kada je stanje u određenoj luci pravno i faktično „uređeno“, jer bi u suprotnosti došlo do ugroze sigurnosti putnika i vozila. Tužena da nije nadležna za pitanja koncesijskih ugovora u lukama pod upravom nadležnih lučkih uprava, za ocjenu zakonitosti pravilnika nadležnih lučkih uprava, već isključivo za linijski obalni pomorski promet. Tužena da bi rješenjem odobrava linijski pomorski promet ukoliko u lukama ticanja postoje pravni i tehničko - infrastrukturni uvjeti za prihvat brodova. Ukoliko ne postoje uvjeti za prihvat brodova, da nema ovlasti rješenjem poništiti ugovore o koncesiji, pravilnike lučkih uprava proglasiti nezakonitima, te naložiti predaju posjeda prostora za prihvat brodova brodarima radi ukrcaja i iskrcaja vozila. Tužena nadalje ističe da je detaljni urbanistički plan uređenja pomorskog putničkog terminala, a kojeg spominje tužitelj, mogao utjecati na odluku Lučke uprave rijeka prilikom davanja koncesije za parkiralište ili pri donošenju Pravilnika o redu u luci Rijeka, međutim , isti da nije od utjecaja na odluku tužene. Ističe da se u svom rješenju ne bavi ocjenom pravilnosti Pravilnika o redu u luci Rijeka, kao niti Detaljnim urbanističkim planom uređenja pomorskog putničkog terminala već da donosi rješenje na temelju zatečenog pravnog i faktičkog stanja u lukama ticanja. Kada bi tužena prihvatila prigovore tužitelja i donijela rješenje suprotno navedenom, tada da bi izreka takvog rješenja prelazila ovlasti tužene te sve prigovore tužitelja smatra promašenim. Nadalje se navodi da je činjenica da je u luci Rijeka izuzeta ro-ro linijska putnička plovidba unaprijed poznata tužitelju. Ista odredba da nije diskriminirajuća jer niti jedan brodar ne obavlja linijski putnički promet ro-ro brodovima da bi koristio luku Rijeka kao luku ticanja. Tužena da se nije upuštala u očitovanja ŽLUC-a niti Grada Cresa iz razloga što je dovoljno dokazano da Luka Rijeka nije spremana pravno niti faktično biti luka ticanja za linijski pomorski promet ro-ro brodovima. Slijedom navedenog predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

4.U sporu je održavanjem rasprave i razmjenom podnesaka strankama omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet spora, u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24 – dalje: ZUS).

5.Tužitelji su po svojoj opunomoćenici na raspravi ustrajali u navodima tužbe .

6.Tužena je po svojoj ravnateljici ustrajala u navodima iz odgovora na tužbu.

7.Sud je izveo dokaze čitanjem svih isprava sadržanih u spisu ovog upravnog spora te spisu tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

8.Tužitelji su zatražili i popisali troškove ovog upravnog spora dok tužena to nije učinila.

9.Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja ovaj sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10.Među strankama nije sporno da su tužitelji dana 3. lipnja 2024., pod brojem 2973/24, podnijeli zahtjev za odobrenjem reda plovidbe na liniji bez obveze javne usluge na relaciji Rijeka – Porozina i obratno u razdoblju od lipnja 2025. godine do svibnja 2026. godine te da bi tu liniju održavali brodom m/t Sibilla, IMO. 7717250, zastave Italija.

11.Navedeni zahtjev tužitelja je osporavanim rješenjem tužene odbijen pozivom na odredbu članka 54. stavka 4. Zakona o prijevozu u linijskom i povremenom obalnom pomorskom prometu („Narodne novine“, broj: 19/22. – dalje: ZPLPOPP). Tom odredbom je propisano da je Agencija dužna u postupku odlučivanja o davanju odobrenja na predloženi red plovidbe pribaviti i uzeti u obzir očitovanje izvršnog tijela jedinice lokalne samouprave na čijem području se nalazi polazna i odredišna luka te ostale luke ticanja na pravcu linije u smislu iskazivanja interesa lokalne zajednice u odnosu na predloženi red plovidbe, kao i očitovanje tijela koje upravlja polaznom i odredišnom lukom te ostalim lukama ticanja na pravcu linije o mogućnosti prihvata broda prema predloženom redu plovidbe u smislu nepreklapanja s redom plovidbe ostalih brodova koji redovito tiču luku ako bi to utjecalo na sigurnost plovidbe u luci, kao i da ne postoje prepreke za prihvat broda glede maritimnih sposobnosti i kapaciteta luke te njezine lučke infrastrukture, uključujući i kapacitete luke za prihvat putnika i vozila prilikom ukrcaja/iskrcaja.

12.Prema odredbi članka 43. stavka 1. ZPLPOPP linije bez obveze javne usluge su linije koje nisu od općega gospodarskog interesa i na kojima operator te linije ne obavlja javnu uslugu, nego prijevoz na liniji održava zbog svojeg gospodarskog interesa i na vlastiti poduzetnički rizik, prema javno objavljenom cjeniku prijevoza. Prema stavku 3. istog članka operator linije s obvezom javne usluge ili bez obveze javne usluge dužan je prije primjene cjenika prijevoza na liniji koju održava isti dostaviti Agenciji na ovjeru te ga nakon toga javno objaviti na svojim mrežnim stranicama i svim vidljivim mjestima na kojima se prodaju putne karte za tu liniju, s naznakom datuma početka važenja tog cjenika.

13.Nadalje, prema odredbi članka 48. ZPLPOPP, operator linije bez obveze javne usluge dužan je red plovidbe na liniji dostaviti Agenciji na odobrenje kako bi se osigurali uvjeti sigurnosti plovidbe i red u lukama na pravcu linije bez obveze javne usluge.

14.Iz sadržaja spisa je razvidno da je tužena sukladno odredbi članka 54. stavak 4. ZPLPOPP zatražila detaljno obrazloženo očitovanje od nadležnih lučkih uprava te Grada Cresa i Grada Rijeke.

15.Iz očitovanja Županijske lučke uprave Cres od 8. svibnja 2024. proizlazi, u bitnome, da obuhvat luke Porozina onemogućava, odnosno bitno otežava organizaciju razvrstavanja vozila radi ukrcaja na dvije različite linije s obzirom na iznimno mali kopneni dio obuhvata lučkog područja; da navedene okolnosti stvaraju prepreku organizaciji ukrcaja, posebno za postojeću Državnu trajektnu liniju br. 334 Porozina (Cres)- Brestova i obratno; da je nakon primitka prvotnih zahtjeva za dodatnim linijama koje bi ticale luku Porozina počela poduzimati napore oko unapređenja lučke infrastrukture (npr. izgradnja infrastrukture u bazenu Terbenež) te da u idućoj godini planira započinjanje radova na produljenju zapadnog gata (slijedom čega je izgledno da iduće kalendarske godine isti neće biti u funkciji). Zaključno navodi da na temelju provedenih analiza i studija u predmetnom slučaju luke Porozina i današnjih okolnosti ne postoje prostorni uvjeti da bi se organiziralo zasebno čekalište za ukrcaj na trajekt izvan kolnika javne ceste, a time niti uvjeti za organizaciju zasebnih čekališnih trakova koje bi koristili korisnici koji koriste usluge različitih operatera, te se , obzirom na navedene okolnosti, daje negativno očitovanje.

16.Nadalje, Grad Cres u svom očitovanju od 8. studenog 2024. navodi, u bitnome, da podržava svaku liniju koja poboljšava povezanost otoka međusobno kao i otoka s kopnom pod uvjetom da ona ne ugrožava održavanje linije s obvezom javne usluge koje imaju prioritet. Iz dostavljene dokumentacije i prijedloga reda plovidbe da je vidljivo da se prvotni prijedlog reda plovidbe odvija između linija s obvezom javne usluge, te da poznajući prostorne mogućnosti trajektnog pristaništa Porozina, smatra se da je teško izvedivo zbog nemogućnosti razdvajanja vozila za svaku posebnu liniju.

17.Prema očitovanju Lučke uprave Rijeka od 10. listopada 2024. u riječkoj luci postoje prepreke za obavljanje trajektne linije Rijeka — Porozina i obratno, i to iz razloga što riječka luka "nema raspoloživih lučkih kapaciteta za prihvat vozila prilikom ukrcaja/iskrcaja s trajekta" te da sukladno Pravilniku o redu u luci i uvjetima korištenja luke na području pod upravljanjem Lučke uprave Rijeka ”niti jedan dio riječke luke nije namijenjen za ukrcaj/iskrcaj vozila za obavljanje trajektnog prometa”. Slijedom navedenog, LUR nije u mogućnosti udovoljiti Zahtjevu podnositelja za održavanjem trajektne linije bez obveze javne usluge na relaciji Rijeka Porozina i obratno 2025./2026.

18.Tuženik je i od Grada Rijeke zatražio očitovanje o iskazivanju interesa lokalne zajednice u odnosu na predloženi plovidbeni red , međutim, isti odgovor nije dostavio.

19.Imajući u vidu sve izloženo tuženik je osporavanim rješenjem odbio zahtjev tužitelja, jer nisu ispunjeni zakonski uvjeti za odobravanje reda plovidbe na liniji Rijeka- Porozina i obratno, navodeći da je utvrđeno da luka Rijeka nije nam ijenjena za prihvat trajekata odnosno ro-ro brodova.

20.Tužena je, po ocjeni ovoga suda, a suprotno navodima tužitelja, temeljem pribavljenih očitovanja stvorila pouzdanu osnovu za zaključak da u ovom slučaju nisu ispunjene zakonom tražene pretpostavke. Naime, nije sporno da je tuženiku u nadležnost stavljeno odlučivanje o davanju odobrenja na predloženi red plovidbe. Činjenica je da tuženik nema neposredna ni druga saznanja o stanju u lukama ni o mogućnostima i kapacitetima pojedine luke radi čega u smislu odredbe članka 54. stavak 4. ZPLPOPP i traži očitovanje tijela koja upravljaju polaznom i odredišnom lukom. Iz prednjih utvrđenja proizlazi da je Lučka uprava Rijeka iznijela i obrazložila razloge zbog kojih nije moguće organizirati trajektni promet na način kako to traže tužitelji. Ocjena o tome bazira se na objektivnoj činjenici da se radi o luci koja nema raspoloživih kapaciteta za prihvat vozila prilikom ukrcaja/iskrcaja s trajekta. I iz očitovanja Županijske lučke uprave Cres proizlazi da daje negativno mišljenje na predloženi plovidbeni rad a koje razloge detaljno obrazlaže kao i Grad Cres vezano za pristanište Porozina. Tuženik je, po ocjeni ovoga suda, temeljen pribavljenih očitovanja mogao ocijeniti jesu li ispunjeni zakonom traženi uvjeti. Ocjena o mogućnosti odvijanja trajektnog prometa nije samo pitanje mogućnosti priveza brodova kojima bi se takav promet odvijao, već i ocjena općeg stanja predmetne luke, posebno u dijelu organizacije prometa odnosno ukrcaja/iskrcaja vozila. U pribavljenom očitovanju Lučke uprave Rijeka, pored ograničenja koja proizlaze iz podzakonskog akta, navode se činjenice koje predstavljaju objektivne zapreke za odobravanje traženog reda plovidbe. Ovdje je ukazati na odredbu članka 50. stavak 1. točka 4. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ br. 83/23) prema kojoj djelatnost lučke uprave obuhvaća i osiguravanje trajnog i nesmetanog obavljanja lučkog prometa, tehničko-tehnološkog jedinstva i sigurnosti lučkog područja za plovidbu i održavanje reda u luci. Tuženik je stoga pravilno primijenio odredbu članka 54. stavak 4. ZPLOPP obzirom na činjenicu da postoje prepreke za prihvat brodova vezano za kapaciteta luke i njezine lučke infrastrukture, uključujući i kapacitete luke za prihvat vozila prilikom ukrcaja/iskrcaja, kao i s tim povezanim pitanjem organizacije cestovnog prometa. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ovaj sud smatra da se na temelju pojedinačnog izvanrednog prijevoza o kojem tužitelji govore u tužbi, ne može sagledati trajno i nesmetano obavljanje lučkog prometa, a koji uvjeti u konkretnom slučaju nisu ispunjeni. Pitanje kapaciteta luke za prihvat vozila prilikom ukrcaja/iskrcaja je po prirodi stvari u vezi s mogućnošću adekvatnog prometnog rješenja odnosno uključivanja vozila nakon i prije iskrcaja/ukrcaja s trajekta u cestovni promet, koji ovdje, prema stanju na terenu nije moguće organizirati.

21.Ovaj sud ne nalazi da u odluci tuženika, kao i Pravilniku o redu i uvjetima u luci, postoje elementi kojima se derogiraju ili izbjegavaju zahtjevi EU Uredbe o kabotaži obzirom da se radi o unaprijed poznatim uvjetima, koji se jednako primjenjuju na sve zainteresirane poslovne subjekte. Tuženik je u osporavanom rješenju, po ocjeni ovoga suda, iznio konkretne i valjane razloge zbog kojih nije prihvatio plovidbeni red kako su to zatražili tužitelji, a koji razlozi su pritom utemeljeni na mjerodavnim propis ima.

22.Slijedom svega navedenog ovaj sud smatra da osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja. Prigovori tužitelja nisu osnovani niti su od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovom upravnom sporu. Stoga je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev valjalo kao neosnovan odbiti odnosno presuditi kao u I. točki izreke ove presude.

23.Obzirom da tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu to je temeljem odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a valjalo odbiti i zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora odnosno odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Splitu, 9. lipnja 2026.

S U D A C

Marica Goreta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

-tužiteljima pod 1. i 2. putem opunomoćenika,

-tuženiku,

-u spis.