REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-548/2025

U  I M E R EP U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Nelli Stipaničev, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., [adresa], OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Ulica Radoslava Lopašića 6 , radi isplate u iznosu od 1.921,97 EUR, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 6. svibnja 2026., u prisutnosti z. punomoćnika tužitelja ČŽ, odvjetničkog vježbenika i z. punomoćnika tuženika BŽ odvjetničkog vježbenika, s danom objave 9. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51400607 - 5103606706 od dana 05. srpnja 2007. godine, sklopljenog između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB: 23057039320, kao kreditora i ĆŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADA“, u dijelu koji glasi: „ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,80 % ( nula cijelih osamdeset posto ) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. [adresa], OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, iznos od 594,74 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 7. srpnja 2007. pa do isplate, a koje kamate se određuje po stopi koja od 7. srpnja 2007. do 31. prosinca 2007.g. propisana člankom 1. uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje po kamati koja je od 1. siječnja 2008. propisana čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 298,39 EUR sa zateznim kamatama od 9. lipnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u daljnjem iznosu od 718,75 eura, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se vrijednost predmeta spora u iznosu od 594,74 eura.

Obrazloženje

1.

Tužitelj u tužbi podnesenoj dana 13. veljače 2025. navodi da su ĆŽ (dalje u tekstu: korisnik kredita) i tuženik dana 5. srpnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu od 126.796,93 CHF protuvrijednosti u kunama obračunate po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom vraćanja od 360 mjeseci, od puštanja kredita u otplatu. U članku 10. Ugovora o kreditu pod nazivom „NAKNADA” predviđena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a koju naknadu je korisn ik kredita dužan prije korištenja kredita platiti u iznosu od 0,80 % naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora o kreditu. S tim u vezi, korisniku kredita je dana 6. srpnja 2007. godine naplaćena naknada u iznosu od 594,74 EUR / 4.481,10 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn), a sve sukladno odredbi članka 10. pod nazivom „NAKNADA” Ugovora o kreditu. Navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen između korisnika kredita i tuženika je standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg prema tome korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Također, Ugovor o kreditu u članku 10. sadrži odredbu s nazivom „NAKNADA”, a prema kojoj se naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita naplaćuje u visini od 0,80% ) od iznosa kredita, time da se ista naplaćuje prije korištenja kredita. Pritom korisnik kredita napominje da istom, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi ugovora tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Štoviše, korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Uz to, plaćanje predmetne naknade iz čl. 10. Ugovora o kreditu u visini od 516,69 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu kredita, korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, a koji iznos je umanjen za 594,74 EUR od iznosa kredita. Osim toga, korisnik kredita je, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, nadalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora okreditu, potrošač odnosno fizička osoba koji sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već radi kupovine nekretnine, kako to nedvojbeno i proizlazi iz čl. 3. Ugovora o kreditu s nazivom „NAMJENA”. U tom smislu, korisnik kredita nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi istom odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Korisnik kredita je kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka korisnika kredita na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane tuženika. Tim isto, tuženik je izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između korisnika kredita i tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, smatra da je ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita jest nepoštena ugovorna odredba te je ista, sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03, ništetna. U tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri ,na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, korisnika kredita doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog . Shodno tome, prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu zaht jeva i odobravanje kredita te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 491,90 eura. Pri tom tuženik u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se korisnik kredita obvezuje platiti ”naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita”, ne spominjući što točno navedene radnje obuhvaćaju, a što korisniku kredita kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato. Slijedom svega navedenog, obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna. Usto, očito je i nesporno da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, koju je korisnik kredita platio 6. srpnja 2007. godine u iznosu od 594,74 EUR prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 87 st. 1. ZZP/03, sve u smislu odredbe čl. 81. st.1. i 2. ZZP/03, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 594,74 EUR. Navodi nadalje da su korisnik kredita kao Ustupitelj i tužitelj kao Primatelj sklopili su Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine, kojim ugovorom je utvrđeno kako je korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu dok je člankom 2. istog Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine izričito ugovoreno kako korisnik kredita kao Ustupitelj sklapanjem ugovora svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima prenosi na tužitelja kao Primatelja, dok tužitelj kao Primatelj u cijelosti prima prenesenu tražbinu. Tužitelj, kao novi vjerovnik u odnosu na tuženika, ističe kako je o prijenosu opisanih tražbina i prava s korisnika kredita u korist tužitelja, tužitelj obavijestio tuženika pisanim putem. Stoga predlaže tužbeni zahtjev usvojiti u cijelosti.

2.

Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, smatrajući da je ista previsoko naznačena, osporava osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Ne osporava visinu tužbenog zahtjeva. U bitnom ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te da se predmetne tražbine po svojoj prirodi protive prenošenju na drugoga a pod tim tražbinama smatraju se one koje se temelje na odnosu povjerenja vjerovnika i dužnika, na njihovim osobnim odnosima te stoga treba uvažiti činjenicu da je u odnosu na dužnika pravno relevantna promjena vjerovnika. Osporava da je korisnik kredita bio potrošač te ističe i prigovor zastare. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi i da su korisniku kredita protumačene sve odredbe ugovora o kreditu od strane djelatnika banke kao i da mu j e bio dostupan i prezentiran izvadak iz Odluke o visini stope zatezne kamate i naknada Sektora za građanstvo za fizičke osobe iz kojih jasno proizlazi obveza plaćanja naknade. Nadalje , smatra logičnim da tuženiku kao davatelju kredita kao svog proizvoda u procesu obrade nastaju određeni troškovi (trošak rada djelatnika, materijalni troškovi s osnova uredskog materijala, savjetovanja i sl.). Osporava i tijek zakonskih zateznih kamata te navodi da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom navedenog, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ili ustanovljenje ništetnosti bio osnovan (a čemu se tuženik protivi), jedino bi bilo pravno osnovano tužitelju dosuditi isplatu glavnog potraživanja zajedno sa zateznim kamatama tekućim od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odnosno podredno od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3.

U daljnjem tijeku postupka tužitelj je u cijelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a tuženik kod navoda iz odgovora na tužbu.

4.

Tijekom postupka izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u: obavijest ( list 34 spisa), potvrdu banke o naplaćenoj naknadi za obradu kredita (list 35 spisa), zahtjev za dostavom potvrde (list 36 spisa), ugovor cesiji (list 38-41 spisa), Obavijest o ustupu (list 76-77 spisa), Anex ( list 48-52, spisa), z.k. izvadak( list 54-55 spisa), ugovor o kreditu (list 56-61 spisa), nalog ( list 62 spisa), sporazum o uspostavi etažnog vlasništva ( list 67-69 spisa), Ugovor o prodaji stana ( list 71-76 spisa), Obavijest o ustupu (list 79 spisa) saslušao svjedoka ĆŽ ( list 310 spisa), te sva sudska praksa u spisu.

5.

Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika da se sasluša kao svjedok službenica tuženika TŽ jer je činjenično stanje dovoljno utvrđeno, te da se provede financijsko vještačenje jer je visina nesporna.

6.

Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7.

Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 10. ugovora o kreditu, sklopljenog između korisnika kredita i tuženika od 5. srpnja 2007. kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade od 0,80 % (nula cijelih osamdeset posto) na iznos iznosa kredita obračunate s datumom Ugovora, kao i da je Korisnik suglasan da se obračunati iznos naknade plati prije korištenje kredita, te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 594,74 EUR na ime plaćenog iznosa za navedenu naknadu.

8.

Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita i tuženik ugovorili kredit dana 5. srpnja 2007.g. Ujedno između stranaka nije sporno da ugovor o kreditu u odredbi čl. 10. sadrži odredbu o plaćanju naknade, koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,80 % naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora. Nadalje, između stranaka nije sporno da je na ime naknade korisnik kredita ĆŽ platio tuženiku iznos od 594,74 EUR. Nije sporna niti visina, tužbenog zahtjeva pod točkom II. tužbe.

9.

Međutim, između stranaka je sporna aktivna legitimacija. Sporno je može li se potraživanje iz ovog predmeta korisnika kredita prenositi na tužitelja, odnosno radi li se o tražbini strogo osobne naravi. Sporan je status potrošača. Sporno je je li predmetna odredba ugovora o kreditu iz čl. 10. ništetna. S navedenim u vezi, sporno je je li tužiteljev restitucijski zahtjev na povrat iznosa od 594,74 EUR osnovan. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo.

10.

Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita i tužitelja od 10. lipnja 2023. vidljivo je da je korisnik kredita, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: br. 2402006-1031262160 / 51400607 – 5103606706 od 5. srpnja 2007. Navedenim ugovorom o cesiji je korisnik kredita na tužitelja prenio sve novčane tražbine po osnovi ništetnih odredbi u vidu valute, kamata i svih plaćenih naknada (posebice čl. 1. t. 2. ugovora o cesiji).

11.

Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

12.

Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

13.

U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog pravnog prednika tužitelja strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, 96/2003. – dalje u tekstu: ZZP/2003.), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinskopravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

14.

Slijedom navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupiti, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

15.

Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

16.

Zaključno, novčana tražbina potrošača ĆŽ na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51400607 – 5103606706 od 5. srpnja 2007.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

17.

Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.“

18.

Također, uvidom u obavijest od 10. lipnja 2023 ( list 34 spisa), proizlazi da je tuženik bio obaviješten o sklopljenom ugovoru o cesiji između korisnika kredita i tužitelja, a što tuženik niti ne osporava tijekom postupka.

19.

Nadalje, ugovor o kreditu, između korisnika kredita i tuženika, sklopljen je 5. srpnja 2007., zbog čega na navedeni obvezni odnos valja primijeniti odredbe ZZP/2003.

20.

Prema odredbi iz čl. 3. t. 1. ZZP/2003. u smislu toga Zakona izraz potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S navedenim u vezi, a uvidom u ugovor o kreditu, jasno proizlazi da je ugovor o kreditu s tuženikom sklopio korisnik kredita, kao fizička osoba, te da se radi o stambenom kreditu. Takav navod potvrđuje i svjedok – korisnik kredita ĆŽ koji navodi kako je kredit stambeni. Uz to valja napomenuti da su korisnik kredita i tuženik dana 27.01.2016. ( list 48- 52 spisa) zaključili Dodatak ugovoru o kreditu koji je predmet ovog spora to temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, čime je tuženik korisniku kredita priznao status potrošača, pa osporavanje statusa potrošača korisniku kredita je neosnovano. Zbog navedenog, korisnik kredita ĆŽ je potrošač u smislu odredbe iz čl. 3. t. 1. ZPP/2003., suprotno paušalnim i nedokazanim osporavanjima tuženika.

21.

Status potrošača treba utvrđivati na individualnoj razini u svakom predmetu. Sud je stava da je tužitelj u konkretnom sporu, na razini izvjesnosti, dokazao status potrošača korisnika kredita, sve primjenom odredbi iz čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. u vezi sa čl. 221.a ZPP-a. Ujedno, sud je zaključio da tuženik, iako osporava status potrošača, ne pruža ni jedan dokaz, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, kojim bi dokazao da korisnik kredita nije potrošač u smislu čl. 3. t. 1. ZZP/2003 (dok istovremeno ne osporava sklapanje kredita s korisnikom kredita).

22.

Prema odredbi iz čl. 3. t. 2. ZZP/2003. izraz trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti. Zbog navedenog, tuženik je trgovac u smislu odredbe iz čl. 3. t. 2. ZPP/2003.

23.

Sud je saslušao svjedoka ĆŽ korisnika kredita koji je naveo, da je kredit otplaćen u cijelosti, da se ne može sjetiti kako je naknada naplaćena. Pročitao je ugovor ništa posebno vezano za naknadu nije pojašnjeno. Ističe da oko toga kredita nije bilo pregovora.

24.

Dakle iz iskaza navedenog svjedoka utvrđeno je da korisnik kredita ĆŽ nije imao mogućnosti pregovarati niti o odredbi o naknadi za obradu kredita, a niti o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora o kreditu, već je prihvatio ugovor koji mu je ponuđen. Naime, isti nije imao niti mogućnost pregovaranja a što jasno proizlazi i iz iskaza svjedoka.

25.

Sud je prihvatio iskaz svjedoka ĆŽ kao istinit, jer je iskazivao uvjerljivo, životno, logično te sukladno ispravama u spisu, dok istovremeno tuženik nije s uspjehom osporio iskaz navedenog svjedoka.

26.

Prema odredbi iz čl. 81. st. 1. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

27.

Prema odredbi iz čl. 81. st. 2. ZZP/2003. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

28.

Uz navedeno, a prema odredbi iz čl. 81. st. 4. ZZP/2003. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

29.

Prema odredbi iz čl. 83. ZZP/2003. prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

30.

Prema odredbi iz čl. 84. ZZP/2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

31.

Prema odredbi iz čl. 85. ZZP/2003. ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

32.

Prema odredbi iz čl. 86. ZZP/2003. dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača. Pravilo iz prethodnog st. ovoga čl. ne primjenjuje se u postupcima pokrenutim na temelju čl. 88. toga Zakona (st. 2.).

33.

Prema odredbi iz čl. 87. ZZP/2003. nepoštena ugovorna odredba je ništava.

34.

Ocjenom svakog dokaza pojedinačno, svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sud je zaključio da je ugovor o kreditu od strane tuženika unaprijed formuliran ugovor (tzv. tipski ugovor). Time je sud zaključio i da je sporna odredba o naknadi za obradu kredita tipska odredba ugovoru o kreditu. Sud je ujedno utvrdio da stranke nisu pregovarale oko sporne odredbe ugovora i to iz isprava u spisu te posebno iz iskaza korisnika kredita. Nadalje, sud je utvrdio da sporna odredba uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu korisnika kredita.

35.

Nadalje, u spornoj odredbi nije uopće naznačeno, raščlanjeno ili na bilo koji način jasno određeno, pa čak niti odredivo na što se odnosi naknada u visini od 0,80% iznosa kredita. Iz sporne odredbe ugovora o kreditu nije jasno što je uopće „naknada“. Naime, nije jasno i nije određeno, niti odredivo koji troškovi nastaju za tuženika prilikom obrade zahtjeva za kredit. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Prema tome povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi 0,80% od iznosa kredita. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Odredba o naknadi za odobrenje kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Tužitelj nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za odobrenje kredita. Tužitelj je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

36.

Slijedom iznesenog, ugovorna odredba iz čl. 10. ugovora o kreditu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/2003.), je nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. ZZP/2003.).

37.

Neosnovano ističe tuženik da bi trebalo primijeniti odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer da je sporna odredba, prema tuženiku, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. U konkretnom predmetu nema mjesta primjeni odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer se navedena odredba odnosi samo na predmet i cijenu, dok je predmet spora u ovoj pravnoj stvari tzv. ulazna naknada za kredit, dakle, ne predmet i cijena.

38.

Slijedom iznesenog, a kako je sud utvrdio da je nepoštena sporna odredba iz čl. 10. ugovora o kreditu, to je na temelju odredbe iz čl. 87. st. 1. ZZP -a nepoštena ugovorna odredba ništava. Pri tome još valja istaknuti kako se u konkretnom slučaju ne radi o ništetnosti manjeg značenja u smislu čl. 326 ZOO-a budući da kako je gore već navedeno korisniku kredita nije dana mogućnost da pregovara o pojedinim odredbama kredita te stoga nije mogao niti sklopiti ugovor bez ugovaranja te sporne naknade.

39.

Prema odredbi iz čl. 322. st. 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

40.

Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

41.

Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi ništetnom odredba čl.10. ugovora o kreditu, zbog čega je odlučeno kao u t. I. izreke.

42.

Prema odredbi iz čl. 1111. st. 1 ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

43.

Prema odredbi iz čl. 1111. st. 3. ZOO-a obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

44.

Kako visina nije sporna, to je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 594,74 EUR.

45.

Prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

46.

S obzirom na to da je tuženik, kao stjecatelj, banka i time profesionalac u svojoj djelatnosti (čl. 10. st. 2. ZOO-a), bio nepošten od dana stjecanja iznosa stečenog na temelju ništetne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, to tuženiku pripadaju zatezne kamate na iznos od 594,74 EUR počev od 7. srpnja 2007. obzirom da je tada naknada plaćena a koja činjenica plaćanja, kao i iznos te dan plaćanja nisu sporni do isplate, sve na temelju odredbe iz čl. 1115. u vezi s čl. 29. st. 1. ZOO-a, a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 2.ZPP-a, koja se primjenjuje u ostalim odnosima.

47.

Nadalje u pogledu istaknutog prigovora zastare valja istaknuti kako tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Naime zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).Prema tome slijedom navedenog niti tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

48.

Slijedom iznesenog, valjalo je odlučiti kao u t. II. izreke.

49.

U odnosu na visinu stope zatezne kamate valja reći kako se radi o potraživanju stečenog bez osnove proizašlog iz ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Zbog navedenog, kamate je trebalo dosuditi, kako ih je sud i dosudio u t. II. izreke po čl. 29. st. 2. ZOO-a i to stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima, stoga je odlučeno kao u točki II. izreke.

50.

Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta od 386,12 EUR-a i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje: Tarife), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.).

51.

Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife, sastava podneska od 2. svibnja 2026. u iznosu od 50,00 EUR prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištu 6. svibnja 2026. u iznosu od 50,00 EUR, Tbr. 9. toč. 1. Tarife i pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što uvećano za troškove sudskih pristojbi za tužbu i za presudu u iznosu od 79,64 EUR, dakle ukupno ukupno iznosi 298,39 EUR.

52.

Preko dosuđenog iznosa do ukupno zatraženog iznosa od 1.017,14 EUR (za iznos od 718,75 EUR) tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen je kao neosnovan jer je postavljen prema vrijednosti predmeta spora od 1.921,97 EUR, a ne prema onoj vrijednosti koju je sud utvrdio u postupku.

53.

Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZOO i čl. 29. st. 1. ZOO.

54.

Obzirom na izloženo, riješeno je kao u izreci.

55.

Tužbeni zahtjev u ovom postupku sastoji se od zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadi i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 594,74 EUR, te je sud po prigovoru tuženika kao vrijednost premeta spora odredio iznos od 594,74 EUR, a koji se odnosi na isplatu u tog iznosa, odnosno na ime kondemnatornog dijela iznos od 593,74 EUR; a sve u smislu članka 40. stavka 2. u svezi s člankom 35. ZPP-a i odlučeno je kao u izrijeci.

U Zagrebu, 9. lipnja 2026.

SUDAC:

Nelli Stipaničev

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A,

2. ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., [adresa], OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Ulica Radoslava Lopašića 6