REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-1438/26-8

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. OIB:87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva 4, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, po generalnoj punomoći Su-26/25, radi utvrđenja, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 22. svibnja 2026. godine u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika IĆ, odvjetničkog vježbenika, dana 09. lipnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. točke 1. Ugovora o kreditu br. 312495 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 17. ožujka 2008. godine sklopljenog između tužitelja OĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i prednika tuženika Volksbank d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, kao kreditora, kojim je ugovorena obveza korisnika kredita platiti kreditoru naknadu za odobrenje kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB:87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva 4, naknaditi tužitelju OĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09. lipnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,22 eura.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tužitelj, kao korisnik kredita s prednikom tuženika, Volksbank d.d., kao kreditorom dana 17. ožujka 2008. godine sklopio Ugovor o kreditu br. 312495 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u iznosu od 149.276,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita. Naime odredbom članka 5. točke 1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je obveza korisnika kredita platiti naknadu za odobrenje kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita te je prednik tuženika dana 08. travnja 2008. godine prilikom isplate kredita naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita u iznosu od 8.531,38 kuna, dakle u visini od 1,25% od iznosa odobrenog kredita. Nastavno punomoćnik tužitelja je naglasio da su navedeni Ugovor o kreditu stranke sklopile u okolnostima u kojima je prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, u kojem se položaju nalazio zbog nesporne činjenice da je financijska institucija i profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravni položaj u kojem niti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Isto tako punomoćnik tužitelja je naglasio da se prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbi članka 5. točke 1. predmetnog Ugovora o kreditu, već je isti stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“, a niti je prednik tuženika prezentirao tužitelju koje to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj bio dužan naknaditi, a niti je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži, što rezultira time da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja navedenom ugovornom odredbom tužitelju nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, koja je nepoštena, a time i ništetna. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 5. točke 1. Ugovora o kreditu br. 312495 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 17. ožujka 2008. godine sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika Volksbank d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, kao kreditora, kojim je ugovorena obveza korisnika kredita platiti kreditoru naknadu za odobrenje kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan te je prvenstveno istaknuo prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 187. Zakona o parničnom postupku, jer bi tužitelju u slučaju osnovanosti zahtjeva bilo znatno jednostavnije i učinkovitije ostvariti pravnu zaštitu kondemnatornom tužbom, kojom bi mogao neposredno tražiti povrat navedenog iznosa za koji tvrdi da je neosnovan naplaćen. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo prigovor zastare potraživanja navodeći da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 04. ožujka 2026. godine, pa ukoliko bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, a u svakom slučaju u roku od pet godina od kada je šteta nastala, dok je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 17. ožujka 2008. godine, pa je za očekivati da je i subjektivni i objektivni rok protekao. Isto tako ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, zastarni rok je pet godina od dana sklapanja ništavnog pravnog posla, koje stajalište je izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda RH u presudi poslovni broj Rev x 183/11, pa je svakako nastupila zastara za potraživanja tužiteljice. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasivši kako odredba o tzv. ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, što tu odredbu čini lako uočljivom i razumljivom, pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost te odredbe, napomenuo da je tužitelj dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva, a da bi se ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom potrebno je da se kumulativno ispune slijedeći uvjeti, odnosno da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva te naposljetku da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena. Nadalje punomoćnik tuženika je naglasio kako tužitelj tvrdnju da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da se radi o tipskom ugovoru na čiji sadržaj nije imao utjecaja nije niti pokušao dokazati, jer je svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen potrošaču s kojim se ugovor sklapa, pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim, a ujedno ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, odnosno protivno prisilnim propisima ili Ustavu RH. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je navodeći kako nije sporna visina tužbenog zahtjeva, ali je osporio vrijednost predmeta spora, predložio tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku prometne kartice po kreditu broj 312495 na ime ŽĆ (stranica 5-15 spisa), u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu br. 312495 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 17. ožujka 2008. godine (stranica 16-26 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 43-230 spisa) te u iskaz tužitelja (stranica 237-238 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj i prednik tuženika Volksbank d.d. dana 17. ožujka 2008. godine sklopili Ugovor o kreditu br. 312495 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, kojim je prednik tuženika, kreditor, odobrio tužitelju, korisniku kredita stambeni kredit u iznosu od 149.276,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate 30 godina. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom članka 5. točke 1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena obveza korisnika kredita platiti kreditoru naknadu za odobrenje kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita, koja naknada je naplaćena dana 08. travnja 2008. godine u iznosu od 8.531,38 kuna, a što je razvidno i iz preslike prometne kartice po kreditu broj 312495 na ime ŽĆ (stranica 5-15 spisa). Naprotiv sporno je pitanje da li je odredba članka 5. točke 1. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna, s time da je ujedno sporno i potrošačko svojstvo tužitelja, kao i prigovor zastare potraživanja, točnije prigovor prekluzije prava na podnošenje deklaratorne tužbe, a sporan je i pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nadalje prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 5. točke 1. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti kreditoru naknadu za odobrenje kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C- 252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćeni iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

7. Isto tako bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Nadalje prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

8. Iskazu tužitelja (stranica 237-238 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je otišao u banku radi dizanja kredita koji mu je trebao za rješavanje stambenog pitanja, prije potpisivanja Ugovora o kreditu nije bilo govora da će morati platiti nekakvu naknadu, a kada je pročitavši tekst Ugovora o kreditu uočio odredbu po kojoj mora platiti naknadu za obradu kredita pitao je zašto to mora platiti i što konkretnom time plaća te su mu u banci rekli da je „to tako“ i da tu naknadu mora platiti ako želi dobiti kredit, s time da je ta naknada oduzeta od odobrenog iznosa kredita, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i razumljiv. Isto tako sudu je uvjerljiv dio iskaza tužitelja da je ovim kreditom kupio stan u kojem i danas stanuje, ranije je u tom stanu živio s bivšom suprugom i dvoje djece, taj stan nikada nije iznajmljivao, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate bio je zaposlen u HŽ Infrastrukturi d.o.o., a danas je zaposlen u tvrtki kćeri Pružne građevine d.o.o., nije imao svoj obrt, niti je vlasnik trgovačkog društva. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, a ujedno je sredstvima ovog kredita kupio stan u kojem i danas stanuje, taj stan nikada nije iznajmljivao, rezultira time da je tužitelj potrošač, kao što je i predmetni Ugovor o kreditu potrošački ugovor, pa tužitelj kao „slabija“ ugovorna stranka ima pravo na zaštitu propisanu odredbama ZZP-a.

9. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba 5. točke 1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena obveza korisnika kredita platiti kreditoru naknadu za odobrenje kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita, tzv. ulaznu naknadu, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao prednik tuženika, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je prednik tuženika, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da ti troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, jer su tek odredbama Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) preciznije definirane te naknade, ali prednik tuženika, koji je nesporno sastavio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

10. Isto tako u odnosu na sporan pravni interes za podnošenje predmetne deklaratorne tužbe, što je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka navodeći da tužitelj uz ovu deklaratornu tužbu nije podnio i kondemnatorni tužbeni zahtjev za restituciju, odnosno isplatu po osnovi te ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da ništetnost nekog pravnog posla, a time i neke ugovorne odredbe, predstavlja takvu grubu povredu pozitivnih pravnih propisa, obvezno pravnih odnosa, zbog kojih sukladno odredbi članka 327. stavka 1. ZOO-a i odredbi članka 328. ZOO-a i sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba te se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a ujedno tužitelj ovom deklaratornom tužbom rješava postojeću pravnu nesigurnost i neizvjesnost vezanu uz spornu valjanost navedene ugovorne odredbe, sud je utvrdio da tužitelj sukladno odredbi članka 187. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a ima potrebni pravni interes za podnošenje ove deklaratorne tužbe.

11. Nastavno u odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, iako je zapravo u pitanju prigovor prekluzije prava na podnošenje deklaratorne tužbe, sud je utvrdio slijedeće. Treba naglasiti da se sukladno odredbi članka 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a ujedno je i Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da u ovom parničnom postupku niti nije postavljen kondemantorni tužbeni zahtjev, s time da će zastarni rok za restitucijski zahtjev tužitelja ukoliko isti tužitelj naknadno postavi početi teći tek po pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđeno da je odredba članka 5. točke 1. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena tzv. ulazna naknada ništetna, dok se samo pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sud je utvrdio da je prigovor prekluzije prava na podnošenje deklaratorne tužbe neosnovan.

12. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP- a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., članka 4. stavka 2. i članka 5. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 327. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnom odredbe članka 5. točke 1. Ugovora o kreditu br. 312495 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 17. ožujka 2008. godine sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika Volksbank d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, kao kreditora, kojim je ugovorena obveza korisnika kredita platiti kreditoru naknadu za odobrenje kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

13. S obzirom da je punomoćnik tuženika osporavao u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.400,00 eura kao previsoko određenu, sud je sukladno odredbi članka 40. stavka 4. ZPP-a u svezi s odredbom članka 35. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a utvrdio da vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,22 eura. Naime deklaratornim tužbenim zahtjevom predloženo je utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, što sukladno odredbi članka 19. Zakona o sudskim pristojbama predstavlja vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,22 eura, dok naprotiv niti nije postavljan kondemnatorni tužbeni zahtjev, a što rezultira time da za vrijednost predmeta spora nije mjerodavan iznos naplaćene tzv. ulazne naknade te je sud utvrdio da vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,22 eura. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

14. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 1.079,64 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 03. ožujka 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 14. travnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 05. svibnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 22. svibnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 46.), troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura te troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 09. lipnja 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

15. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba posebno naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno vodeći računa da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s troškovima koji su bili potrebni, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a to tim više što za tu parničnu radnju sasvim sigurno nije potrebno nikakvo stručno znanje punomoćnika tužitelja, koje bi moglo opravdati taj trošak. Drugim riječima punomoćnik tužitelja u svakom slučaju ima pravo pristupiti na ročište za objavu i uručenje presude, ali zbog toga tužiteljica ne može osnovano od tuženika zahtijevati naknadu troška pristupa na to ročište, jer za tu radnju, pristup na ročište za objavu i uručenje presude, nije potrebno nikakvo stručno znanje punomoćnika tužiteljice, za razliku od ostalih parničnih radnji i to sastava tužbe i obrazloženog podneska, kao i zastupanja na ročištima, za što je tužiteljici i dosuđena naknada. Nadalje zahtjev tužitelja za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 53,09 eura, jer je tužitelj obvezan platiti sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 eura, što je tužitelju i dosuđeno. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

16. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

17. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 09. lipnja 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 09. lipnja 2026. godine