REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-335/2025-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sutkinji toga suda Mariji Orošić Kranjčec kao sutkinji pojedinki, u pravnoj stvari tužitelja NB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivo Farčić, odvjetnik u Zagrebu protiv tužene OB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Tomislav Rigler, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 16. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja, odvjetnika Ive Farčića i punomoćnika tužene, odvjetnika Tomislava Riglera, 9. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da postoji novčana tražbina tužitelja NB prema pravnom predniku tužene KB u iznosu od 33.718,99 EUR (tridesettritisućesedamstoosamnaest eura i devedesetdeveteurocenti) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. srpnja 1998. do isplate.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za utvrđenje da postoji novčana tražbina tužitelja NB prema pravnom predniku tužene KB u iznosu od 150.860,94 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. studenog 1997. do isplate te na ime zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos od 33.718,99 EUR od 22. studenog 1997. do isplate.

III. Nalaže se tuženoj OB isplatiti tužitelju NB novčani iznos od 1.345,54 EUR (tisućutristočetrdesetpet eura i pedesetčetirieurocenta) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatom novčanog iznosa od 150.860,94 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. studenog 1997. do isplate te za isplatom zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos od 1.345,54 EUR od 22. studenog 1997. do 11. srpnja 2013..

V. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku OB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da preda tužitelju NB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] potpuni pregled imovine koju su ona i njen pok. suprug AB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zajednički stekli za vrijeme trajanja bračne zajednice neovisno o tome da li su se iste formalno vode na njenom imenu, imenu njenog pok. supruga ili njihove zajedničke djece PB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i ZB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i to prije svega nekretnina, kao i pokretnina veće vrijednosti uključujući i eventualnu imovinu što su je isti stekli na području drugih država i to u roku od 60 dana.

Utvrđuje se da su nekretnine i pokretnine veće vrijednosti koje će tužitelj izrijekom odrediti tek nakon što mu tuženik sukladno odredbi članka 186.b stavak 1. ZPP-a preda potrebne podatke stečeni za vrijeme trajanja bračne zajednice između tuženice OB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i pok. AB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i da iste predstavljaju bračnu stečevinu istih svakog u 1/2 suvlasnička dijela."

VI. Nalaže se tužitelju NB naknaditi tuženoj OB trošak parničnog postupka u iznosu od 124.854,91 EUR (stodvadesetčetiritisuće osamstopedesetčetiri eura i devedesetjedan eurocent), u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj NB podnio je 5. veljače 2002. tužbu protiv tuženika TB u kojoj je naveo da je 4. srpnja 1998. sa tuženikom sklopio kupoprodajni ugovor kojim mu je prodao 9923 dionice PPK Velebit d.d. iz Gospića, da je svaka dionica imala nominalnu vrijednost od 100 DEM pa da su ukupno vrijedile 992,300,00 DEM te da su te dionice bile isplaćene i neopterećene, a da mu se tuženik obvezao kupoprodajnu cijenu za iste isplatiti kao i da se prije te isplate neće uknjižiti kao njihov vlasnik, a da će mu u slučaju neisplate kupoprodajne cijene vratiti svu dokumentaciju vezanu uz ove dionice koja dokazuje da ovim dionicama ne može raspolagati. Dalje je naveo da mu tuženik nije platio kupoprodajnu cijenu ovih dionica, a da je ove dionice dalje prodao pa je slijedom svega navedenog predložio da sud presudom naloži tuženiku da mu isplati ovu kupoprodajnu cijenu u iznosu od 992,300,00 DEM u protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju HNB sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. srpnja 1998. do isplate te da tuženiku naloži da mu naknadi trošak ovog parničnog postupka.

2. Tuženik AB podnio je odgovor na tužbu u kojem je naveo da se tužbi protivi, da smatra ugovor koji se u tužbi navodi nije po svom sadržaju i smislu kupoprodajni ugovor, da se tim ugovorom isključivo obavezao vratiti tužitelju isprave koje je od njega dobio, a koje su vezane uz namjeravanu prodaju dionica koje se navode u tužbi te da mu nije jasno na čemu tužitelj temelji utuženo potraživanje. Još je naveo da se tužitelju bio obavezao tek za slučaj uspješne prodaje navedenih dionica platiti mu 30% njihove nominalne vrijednosti, no da su prethodno navedenim ugovorom stavljeni izvan snage svi njihovi raniji ugovori. Naveo je i kako smatra da bi tužitelj eventualno od njega mogao zahtijevati isplatu tržišne vrijednosti predmetnih dionica na naznačeni dan, a koja je znatno manja i od utuženog iznosa i od 30 % vrijednosti predmetnih dionica kao i da predmetne dionice nisu praktički imale nikakvu vrijednosti da je tužitelj to znao, no da je kao ekonomist po struci iskoristio njegovo stanje nužde, nedovoljno iskustvo i lakomislenost, obzirom je on liječnik po struci te ugovorio za sebe korist koja je u očitom nerazmjeru sa učinjenim pa da smatra da je taj ugovor lihvarski. Naveo je i kako smatra da tužitelju nije dopušteno tražiti isplatu zakonskih zateznih kamata već samo kamata po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge građana u odgovarajućoj valuti po viđenju. Slijedom svega navedenog predložio je tužbeni zahtjev odbiti, a tužitelju naložiti da mu naknadi trošak ovog postupka.

3. Tužitelj NB je u nastavku postupka, podneskom od 19. rujna 2006. naveo da obzirom na konverziju valute DEM u EUR (1 EUR = 1.95583 DEM) usklađuje svoj tužbeni zahtjev na način da traži isplatu iznosa od 507.354,94 EUR u protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju HNB na dan isplate sa kamatama tekućim od 4. srpnja 1998. do isplate kao na devizna sredstva po viđenju te da mu tuženik naknadi trošak ovog parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

4. Tužitelj je u nastavku postupka, podneskom predanim na ročištu za glavnu raspravu 21. veljače 2007. naveo da ispravlja pogreške u pisanju svoje tužbe na način da u istoj umjesto datuma zaključenja kupoprodajnog ugovora treba pravilno stajati "29. rujna 1997. godine", a ne kako to pogrešno stoji "04. srpnja 1998. godine" i da dopunjuje navode tužbe navodeći da su pored kupoprodajnog ugovora od 29. rujna 1997. stranke zaključile i Dodatak (Aneks) kupoprodajnom ugovoru od 29. rujna 1997., a kojim su pobliže odredile uvjete i način prodaje spornih dionica. Još je naveo da su stranke 4. srpnja 1998. zaključile novi kupoprodajni ugovor kojim mu je tuženik faktično trebao vratiti sporne dionice, no da je tuženik dionice već bio prodao trećoj osobi i to HB i to ugovorom od 21. studenog 1997. koji se temeljem tog kupoprodajnog ugovora i ovjerovljene Izjave o prijenosu tuženika od 21. studenog 1997. uknjižio u Knjigu dioničara tvrtke PPK Velebit d.d.. Naveo je i kako smatra da mu je tuženik dužan isplatiti ugovorenu kupoprodajnu cijenu za sporne dionice u iznosu od 30% nominalne vrijednosti istih što čini ukupno iznos od 297.690,00 DEM, a što primjenom službenog tečaja konverzije od 1,95583 DEM za 1,00 EUR čini 152.206,48 EUR, koji iznos sada traži u protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zateznim kamatama tekućim od 22. studenog 1997. do isplate.

5. Tuženik AB se usprotivio tako postavljenom tužbenom zahtjevu ponavljajući svoj stav o naravi odnosa stranaka.

6. Tužitelj je prema stavu ovog suda podneskom od 21. veljače 2007. promijenio, ispravio i dopunio svoje navode, a tužbeni zahtjev smanjio pa slijedom odredaba čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) tužbu nije preinačio.

7. Tijekom postupka je tuženik AB preminuo uslijed čega je postupak prekinut, a nastavljen je u odnosu na njegovu nasljednicu OB, sada tuženu.

8. OB kao tužena je sudu navela da je od TB naslijedila samo 4.000,00 HRK odnosno dvije njegove zaostale mirovine, a da je njih ovrhom preuzeo vjerovnik MB. Još je navela da se ček koji je naslijedila nije mogao naplatiti odnosno unovčiti, da na računu koji je naslijedila nije bilo sredstava te da se grob koji je naslijedila ne može ovršiti jer je imovina grada Zagreba pa da tako ovdje tužitelj svoju tražbinu nema iz čega naplatiti. Predložila je stoga tužbu odbiti.

9. Tužitelj NB je u nastavku postupka naveo da je AB bio vlasnik patenata u Sjedinjenim Američkim Državama.

10. Tužena OB je potom navela da patenti TB nisu uspjeli. Navela je i da ističe prigovor zastare utuženog potraživanja.

11. Tužitelj NB je u nastavku postupka još naveo kako smatra da mu je AB bio dužan platiti ugovorenu kupoprodajnu cijenu za predmetne dionice, a ne naknaditi mu štetu, a i da je sada tužena OB za vrijeme trajanja njenog braka sa SB na svoje ime stjecala određene nekretnine pa da iste predstavljaju bračnu stečevinu nje i UB i da stoga tužena odgovara za obveze istog prema tužitelju i u vrijednosti imovine koja predstavlja njihovu bračnu stečevinu.

12. Tužena OB je potom navela da spori osnovanost navoda tužitelja o njenoj bračnoj stečevini.

13. Tužitelj NB je potom još naveo da je AB bio vlasnik nekretnina na ime njegove bračne stečevine koje predstavljaju njegovu ostavinsku imovinu. Podneskom od 21. studenog 2016. je naveo da sudu predlaže da presudom naloži tuženoj da mu isplati iznos od 152.206,48 EUR u protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa kamatom koju Privredna banka Zagreb d.d. plaća na devizne štedne uloge po viđenju i to tekuće od 22. studenog 1997. do 31. prosinca 2005., a nadalje zakonske zatezne kamate te da mu naknadi trošak ove parnice sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

14. Tužitelj NB je u nastavku postupka još naveo kako smatra da ima pravni interes da sud utvrdi da postoji njegova novčana tražbina prema KB u iznosu od 152.206,48 EUR u protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa kamatama tekućim od 22. studenog 1997. do isplate kao i pravni interes da sud utvrdi da imovina koja je stečena tijekom trajanja braka OB i TB predstavlja njihovu bračnu stečevinu u jednakim dijelovima pa je podneskom od 14. prosinca 2016. predložio da sud presudom navedeno utvrdi kao i da tuženoj naloži da mu isplati prethodno naveden novčani iznos sa pripadajućim kamatama i da mu naknadi trošak ove parnice sa pripadajućim kamatama. Pri tome je od suda zahtijevao i da tuženoj naloži da mu preda potpuni pregled imovine koju su ona i AB zajednički stekli za vrijeme trajanja bračne zajednice. Tužena je na to navela kako smatra da je tužitelj tužbu preinačio, da se ona toj preinaci protivi, a i da smatra da su svi zahtjevi tužitelja zastarjeli.

15. Stav je ovog suda da zahtjevi tužitelja da sud utvrdi postojanje njegove novčane tražbine prema tuženoj te imovinu koja predstavlja bračnu stečevinu pravnog prednika tužene TB (a time i njegovu ostavinsku imovinu te tako i imovinu koju je tužena naslijedila i kojom odgovara za dugove navedenog prednika), a koje je tužitelj istaknuo u svom podnesku od 14. prosinca 2016. predstavljaju zahtjeve za utvrđenja u smislu odredaba čl. 187. st. 3. ZPP -a obzirom upravo o ovim utvrđenjima ovisi odluka suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja da mu tužena isplati navedenu novčanu tražbinu. Kako je, pak, odredbom čl. 187. st. 4. ZPP-a izričito propisano da se isticanje takvih zahtjeva nakon podnošenja tužbe, a što je ovdje slučaj, ne smatra preinakom tužbe te uvažavajući da je tužitelj i pored ovih zahtjeva ostao kod već istaknutog zahtjeva da sud presudom naloži tuženoj da mu na ime ispunjenja novčane tražbine isplati prethodno navedeni novčani iznos, ovaj sud je nedvojbeno utvrdio da tužitelj ni navodima iz podneska od

14. prosinca 2016. tužbu nije preinačio.

16. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u preslike izvatka (list 9 do 10, 253, 260 spisa), presliku punomoći (list 11 i 12 spisa), preslike ugovora (list 13 do 15, 249 do 252, 254 do 257, 272 i 273, 298 do 305, 312 do 319 spisa), preslike zapisnika (list 19 do 38 spisa), očitovanje i isprave Hrvatskog fonda za privatizaciju (list 65 do 100 spisa), presliku mišljenja (list 123 i 124 spisa), presliku rješenja (list 138 i 139 spisa), presliku prometa (list 140 spisa), očitovanje Banco Popolare od 27.6.2014. (list 148 spisa), očitovanje HZMO od 17.7.2014. (list 152 spisa), očitovanje i isprave Porezne uprave od 9.6.2015. (list 161 do 183 spisa), presliku potvrde (list 258 i 259 spisa), presliku podataka o patentu (list 262 spisa), presliku izjave (list 274 i 275 spisa), očitovanje i isprave Porezne uprave od 11.1.2017. (list 282 do 290 spisa) , presliku izjave (list 296 i 297 spisa), presliku Izvoda (list 306 spisa), presliku prijedloga (list 307 spisa),očitovanje Porezne uprave od 3.2.2017. i 9.2.2017. (list 309 spisa), dopise i fotografije Zagrebačkog holdinga (list 339 do 341 spisa), presliku izjave (list 342 spisa), očitovanje Javne bilježnice Anice Hukelj od 12.1.2018. (list 382 spisa), preslike sudskih odluka (list 623 do 635, 741 do 777 spisa) i spise Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj O-6159/13, Z-59292/2024 , Z-33882/2025 i P-2068/2014, saslušao je tužitelja NB (list 55 i 56 te 331 do 333 spisa), pravnog prednika tužene TB (list 56 i 57 spisa) i tuženu OB (list 334 do 337 spisa) te je proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku Pašku Anić-Antiću (list 199 do 223, 232 do 234 spisa), a primjenom odredaba čl. 220. st. 2. ZPP-a nije na prijedlog stranaka izvodio daljnje dokaze jer je činjenice odlučne za donošenje ocjene o osnovanosti tužbenog zahtjeva nedvojbeno utvrdio na temelju izvedenih dokaza.

17. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

18. Tužitelj od tužene zahtijeva isplatu novčanog iznosa i to, kako navodi, na ime ispunjenja ugovorne obveze njenog pravnog prednika TB. Slijedom, pak, navoda stranaka tijekom postupka sud nalazi da je među istima sporno je li ta ugovorna obveza pravnog prednika tužene postojala pa tako i je li u trenutku njegove smrti postojao njegov dug tužitelju na ime ispunjenja ove obveze te odgovara li tužena za taj dug kao njegova nasljednica. Sporno je i je li utuženo potraživanje isplate na ime tog duga zastarjelo.

19. Slijedom navoda stranaka tijekom postupka sud nalazi da među istima nema spora o činjenicama da su tužitelj NB i pravni prednik tužene AB kao stranke potpisali ugovore čije preslike prileže ovom spisu (list 4 te 13 do 15 spisa), no sporno je kakve su obveze pravnog prednika tužene ugovorili.

20. Iz sadržaja isprava koje su mu stranke dostavile i predložile čitati kao dokaz proizlazi da je tužitelj 22. rujna 1997. opunomoćio pravnog prednika tužene da u njegovo ime pregovara o zamjeni, prodaji i naplati 9923 dionice PPK Velebit d.d. pri čemu je za potpise ugovora i naplatu kupovnine ovlašten samo tužitelj (list 11 i 12 spisa), da su isti potom 29. rujna 1997. ugovorili da tužitelj pravnom predniku tužene prodaje ovih 9923 dionica i to za cijenu od 30 % njihove nominalne vrijednosti odnosno 297.690,00 DEM (list 13 spisa), da su istog dana također ugovorili da će pravni prednik tužene tužitelju isplatiti ovaj iznos i time postati vlasnik ovih dionica, a da će u suprotnom njihov ugovor prestati vrijediti (list 14 spisa), da je potom pravni prednik tužene 21. studenog 1997. ove dionice za navedenu cijenu prodao HB (list 272 i 273 spisa) te da su tužitelj i pravni prednik tužene konačno 4. srpnja 1998. ugovorili da je za slučaj da pravni prednik tužene ne plati tužitelju prethodno naveden iznos na ime 30 % nominalne vrijednosti ovih dionica dužan iste vratiti tužitelju, a i da tim ugovorom stavljaju van snage sve njihove ranije ugovore (list 4 spisa).

21. Saslušani kao stranke tužitelj i pravni prednik tužene su suglasno iskazali da su zapravo ugovorili da pravni prednik tužene proda predmetne dionice i tužitelju preda primljenih 30 % njihove nominalne vrijednosti odnosno da mu ih za slučaj da ih ne proda vrati kao i da u vrijeme sklapanja njihovog zadnjeg ugovora 4. srpnja 1998. tužitelj nije znao da je pravni prednik tuženika predmetne dionice već bio prenio na treću osobu jer mu on to nije rekao dok je pravni prednik tužene prema ocjeni suda jasno i, obzirom na ostale okolnosti o kojima je iskazao, uvjerljivo iskazao da za taj prijenos dionica trećoj osobi nije dobio nikakav novac. Sud je stoga ocijenivši ove iskaze jasnima i u bitnom suglasnima sa prethodno opisanim sadržajem dostavljenih isprava nedvojbeno utvrdio da su tužitelj i pravni prednik tužene ugovorili da pravni prednik tužene u ime tužitelja proda prethodno navedene dionice te mu u slučaju te prodaje isplati 30% njihove nominalne vrijednosti, a u slučaju da do prodaje ne dođe, da mu ove dionice vrati.

22. Ovaj je sud stava da ovakvo ugovaranje nije bilo ništetno kao zelenaško u smislu odredaba čl. 141. ZOO-a jer iz ugovorenog sadržaja obveza stranaka jasno proizlazi da nema očitog nerazmjera činidaba i obveza stranaka.

23. Uvažavajući, međutim, utvrđenja, koja među strankama i nisu sporna, da je pravni prednik tužene predmetne dionice 21. studenog 1997. prenio na treću osobu (HB) te da ih stoga tužitelju u trenutku njihovog zadnjeg ugovaranja 4. srpnja 1998. više nije mogao vratiti kao i među strankama nespornu činjenicu da tužitelju nije niti isplatio 30 % nominalne vrijednosti ovih dionica odnosno da mu na ime njihove vrijednosti nije isplatio ništa (neovisno o razlogu), sud je na temelju svega navedenog, a primjenom odredaba čl. 262. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96; u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da je pravni prednik tužene za svog života uslijed neispunjenja ugovorenih obveza prema ovdje tužitelju (bilo povratom predmetnih dionica bilo isplatom 30 % njihove nominalne vrijednosti) istome bio dužan naknaditi štetu koja mu je uslijed toga nastala.

24. Visinu ove štete prema stavu ovog suda predstavlja tržišna vrijednost predmetnih dionica u vrijeme posljednjeg ugovaranja tužitelja i pravnog prednika tužene 4. srpnja 1998. obzirom je već tada (iako to tužitelj još očito nije znao), ispunjenje ugovorenih obveza pravnog prednika tuženika bilo nemoguće , a slijedom navoda stanaka tijekom postupka sud nalazi da je među istima sporno jesu li ove dionice na taj dan imale ikakvu tržišnu vrijednost.

25. Sudu je radi utvrđenja ove vrijednosti bilo potrebno stručno znanje kojim ne raspolaže pa je na prijedlog tužitelja, a primjenom odredaba čl. 230. ZPP-a izveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dr.sc. Pašku Aniću-Antiću. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 25. veljače 2016. te usmenom od 30. lipnja 2016. sudski je vještak naveo da je izabranom metodom procijenio da je na dan 4. srpnja 1998. vrijednost jedne ove dionice iznosila 3,58 EUR (na dan 1. siječnja 1999. kada je valuta EUR uvedena 26,17 HRK), a da obzirom se tom dionicom trgovalo na dan 24. rujna 1999. po cijeni od 23,50 HRK zaključuje da je tržišna vrijednost ove dionice iznosila između te dvije vrijednosti odnosno 24,84 HRK i da je stoga tržišna vrijednost 9.923 ove dionice iznosila 246.487,71 HRK. Sud je ovaj nalaz i mišljenje vještaka ocijenio jasno, iscrpno, stručno i uvjerljivo obrazloženim uvažavajući i da je vještak usmeno iznoseći isti još naveo da odlazak poduzeća u stečaj sa računovodstvenog gledišta nije temelj za procjenu novčanih tokova ubuduće, da mu tužitelj nije dostavio tražene podatke za izradu nalaza i da ih nema ni u sudskom registru niti ih je uspio pribaviti od odgovornih osoba društva, no da ih je sam pribavio na Poslovno.hr i da ih smatra vjerodostojnima jer su iz javnih objava, a da je stava da bi podaci Porezne uprave bili isti, da je gubitak poduzeća samo jedna od komponenti kapitala, a kapital je neto vrijednost poduzeća te da je kapital ovog poduzeća na utvrđeni dan bio pozitivan i da to nije temeljni kapital, da se predmetnim dionicama nije trgovalo te da je kasnija zamjena dionica načelno, no svakako dokaz da ona ima vrijednost, iako to nije uzeo u obzir kod utvrđenja vrijednosti predmetne dionice, a čime je prema ocjeni suda iscrpno, jasno i uvjerljivo odgovorio na pitanja stranaka i otklonio osnovanost prigovora na njegov nalaz i mišljenje pa je slijedom svega navedenog sud isti ocijenio u potpunosti vjerodostojnim.

26. Sud je tako na temelju izvedenog dokaza vještačenjem utvrdio da je ovdje predmetnih 9923 dionica PPK Velebit na dan 4. srpnja 1998. imalo novčanu vrijednost i to u iznosu od 246.487,71 HRK, a što preračunato u valutu EUR primjenom istog tečaja za EUR od 1. siječnja 1999. iznosi 33.718,99 EUR pa je slijedom svega prethodno navedenog utvrdio i da je pravni prednik tužene za svog života ostao dužan tužitelju na ime naknade štete nastale uslijed neispunjenja obveze koju je sa njim ugovorio isplatiti iznos od 33.718,99 EUR.

27. U trenutku podnošenja tužbe tužitelja protiv pravnog prednika tužene radi isplate ovog duga 5. veljače 2002. to potraživanje prema stavu ovog suda nije bilo zastarjelo. Naime, iz na prijedlog stranaka izvedenih dokaza proizlazi da je tužitelj za nastanak ove štete i pravnog prednika tužene kao štetnika svakako saznao između 4. srpnja 1998. i 10. siječnja 2000. jer je 10. siječnja 2000. tužitelj ispitan kao svjedok pred sudom iskazao da zna da su predmetne dionice prenesene na treću osobu i da ta osoba pravnom predniku tužene njihovu vrijednost nije isplatila (list19 do 21 spisa), a da tužitelj 4. srpnja 1998. za ovo još nije znao iskazali su sudu u ovom postupku tužitelj i pravni prednik tužene saslušani kao stranke. Zakonom propisani rok zastarijevanja tražbine naknade štete iznosi tri godine (čl. 376. st. 1. ZOO-a) pa bi tako isti obzirom na prethodno utvrđenje dospijeća predmetne tražbine bio istekao u razdoblju između 4. srpnja 2001. i 10. siječnja 2003., a predmetni bi tužbeni zahtjev podnesen tužbom od 5. veljače 2002. bio zastario da je dospijeće ove tražbine bilo između 4. srpnja 1998. i 4. veljače 1999.. Kako je, međutim, prigovor zastare utuženog potraživanja istaknuo pravni prednik tužene, a potom i tužena, na njima je u ovom postupku bio teret dokazati točan datum ovog saznanja tužitelja, no oni to ničim nisu učinili pa tako nisu niti dokazali da je ovo dospijeće nastupilo prije 4. veljače 1999. odnosno u razdoblju od 4. srpnja 1998. i 4. veljače 1999.i da je uslijed toga tužbeni zahtjev zastario, a valja pri tome reći da sve i da je predmetna šteta nastala već 4. srpnja 1998., u trenutku konačnog ugovaranja stranaka ili, pak, 21. studenog 1997., a što je među strankama nesporno trenutak kada je pravni prednik tužene predmetne dionice prenio na treću osobu , tužbeni zahtjev za njenom naknadom slijedom odredaba čl. 376. st. 2. ZOO-a (zastarni rok od 5 godina) u trenutku podnošenja tužbe još ne bi bio zastario.

28. Slijedom prethodno navedenog sud je utvrdio i da je prethodno utvrđen dug pravnog prednika tužene dospio 4. srpnja 1998. obzirom je riječ o obvezi naknade štete nastale uslijed neispunjenja ugovornih obveza pravnog prednika tužene pa tako i da je slijedom odredaba čl. 277. st. 1. ZOO-a za života pravnog prednika tužene postojao i dug na ime zakonskih zateznih kamata tekućih na utvrđen iznos glavnice duga od 33.718,99 EUR od 4. srpnja 1998. do isplate.

29. Tužena OB za prethodno utvrđeni dug njenog pravnog prednika slijedom odredaba čl. 139. st. 2. Zakona o nasljeđivanju (NN48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19; u daljnjem tekstu: ZON) odgovara kao njegova, među strankama nesporna, zakonska nasljednica, no samo do visine vrijednosti imovine koju je od njega naslijedila i ako iz te vrijednosti nije prethodno drugi dug tog pravnog prednika namirila (tako VSRH u Rev-29/2025-2) pri čemu je slijedom iste zakonske odredbe na njoj u ovom postupku bio teret dokazati činjenice koje je sudu navela - da je iz vrijednosti imovine koju je naslijedila namirila dug drugog vjerovnika tog pravnog prednika (MB, u iznosu od 25.315,00 HRK) i da nakon tog namirenja nikakva vrijednost imovine koju je naslijedila nije preostala. Tužena, međutim, prema ocjeni ovog suda ovo nije dokazala.

30. Naime, iz sadržaja isprava koje je sudu dostavila i predložila čitati kao dokaz ne proizlazi da je kao nasljednica TB platila ikakav dug pa tako niti dug prema vjerovniku MB u iznosu od 25.315,00 HRK, koji među strankama nije sporan i koji iz sadržaja dostavljenih isprava (spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj O-5906/2017) jasno proizlazi već samo da je sud na prijedlog tog vjerovnika još za života pravnog prednika tužene (isti je preminuo **.**.2013.)rješenjem o ovrsi (od 3. studenog 2011.) odredio prisilnu naplatu (ovrhu) ovog duga te potom (12. listopada 2012.) naložio Financijskoj agenciji postupanje po tom rješenju o ovrsi uz napomenu o točnom broju računa vjerovnika, a jer je ranije (29. prosinca 2011.) ta agencija ovu naplatu odbila uslijed pogrešnog broja tog računa, da je po tom rješenju sa računa pravnog prednika tužene 31. prosinca 2012. i tako još za života ovog pravnog prednika tužene naplaćen dio ovog duga u iznosu od 1.138,47 HRK te da je ovaj vjerovnik nakon smrti pravnog prednika tužene, u ostavinskom postupku, radi naplate ove tražbine zatražio i dobio rješenje o nasljeđivanju. Saslušana kao stranka tužena je, pak, iskazala da je MB ovaj dug naplatio ovrhom mirovine njenog pravnog prednika što je suprotno sadržaju dostavljenih isprava jer iz istog proizlazi da je prisilna naplata ovog duga bila određena sa računa pravnog prednika tužene, a ne njegove mirovine, a taj iskaz nije niti suglasan sa sadržajem isprave koju je sud pribavio od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (list 152 spisa) jer iz istoga potpuno jasno proizlazi da je u trenutku smrti pravnog prednika tužene postojala neisplaćena mirovina istog (u iznosu od 2.138,01 HRK koji je svakako i znatno manji od duga prema MB) te da nikome (pa ni nasljednici) nakon toga nije isplaćena. Valja još reći i da je stav ovog suda da iskaz MB kao svjedoka o naplati ovog duga, a koji je tužena predložila izvesti kao dokaz istinitosti svojih navoda, upravo uslijed nedostatka pisanog traga opisane naplate te pored sasvim suprotnih pisanih tragova izostanka takve naplate, ne bi bio vjerodostojan pa sud ovaj dokaz nije izvodio.

31. Uvidom u sadržaj dostavljenih i na prijedlog tužene pribavljenih isprava sud je utvrdio da je tužena od pravnog prednika TB naslijedila sljedeću imovinu: vanbrodski motor vrijednosti (na dan smrti pravnog prednika tužene) oko 500,00 HRK, grobno mjesto vrijednosti (na dan 6. rujna 2017.) 7.500,00 HRK i neisplaćenu mirovinu na dan smrti pravnog prednika tužene u iznosu od 2.138,01 HRK.

32. Uvidom u sadržaj dostavljenih i na prijedlog stranaka pribavljenih isprava sud je utvrdio da tužena nije od svog pravnog prednika TB naslijedila nikakvu daljnju imovinu koja ima vrijednost iz koje bi se ovdje predmetna dug mogao isplatiti.

33. Naime, uvidom u sadržaj čeka koji je naveden kao ostavinska imovina u rješenju o nasljeđivanju pravnog prednika tužene (list 141 spisa) sud je utvrdio da je isti izdan na ime pravnog prednika tužene tek nakon njegove smrti i sa naznakom da prestaje vrijediti nakon isteka od 120 dana na temelju čega je sud nedvojbeno utvrdio da isti ne predstavlja imovinu koja ima vrijednost kojom tužena može namiriti kakav dug. Uvidom u očitovanje Banco Popolare Croatia d.d. od 27. lipnja 2014. (list 148 spisa) sud je utvrdio da na računu koji je rješenjem o nasljeđivanju pravnog prednika tužene utvrđen kao ostavinska imovina u trenutku njegove smrti nije bilo novaca .

34. Uvidom u pregled patenta sa prijevodom (list 238, 261 do 264 spisa) sud je utvrdio da je pravni prednik tužene podnio zahtjev 23. veljače 2011. za zaštitu izuma uredu za patente SAD u vezi sustava i metoda tre tiranja začepljenih krvnih žila, no ni to prema stavu ovog suda ne predstavlja dokaz da je ovdje tužena od svog pravnog prednika TB ikakvu imovinu vezanu uz ovaj patent naslijedila.

35. Uvidom u sadržaj dopisa Porezne uprave Gospić (list 282 spisa), Ugovora o kupoprodaji stana od 16. rujna 1997. (list 283 do 285 spisa), poreznog rješenja od 16. veljače 1998. i dopisa te porezne prijave (list 286 do 290 spisa) sud je utvrdio da je tim ugovorom pravni prednik tužene prodao MB apartman u naselju Gajac na Pagu površine 36,37 m2 sa vrtom 87 m2 za 150.000,00 HRK, no ni ovo utvrđenje samo po sebi ne predstavlja dokaz da je ovdje tužena od tog svog pravnog prednika ovu imovinu naslijedila.

36. Uvidom u sadržaj poreznog rješenja od 4. studenog 2013. (list 165 spisa) i Ugovora o darovanju od 20. siječnja 2008. (list 166 spisa) sud je utvrdio da je tužena još prije smrti svog pravnog prednika sinu ZB darovala suvlasnički dio stana na adresi u [adresa].Uvidom u sadržaj poreznih rješenja od 14. veljače 2006. (list 167 i 168 spisa) i Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 28. travnja 2005. (list 169 do 171 spisa) sud je utvrdio da su tužena i njen sin PB prije smrti pravnog prednika tužene kupili stan na adresi u [adresa]. Uvidom u sadržaj poreznih rješenja od 9. prosinca 2006. (list 172 i 173 spisa) te Ugovora o kupoprodaji od 13. srpnja 2006. sa potvrdom i tabularnim očitovanjem (list 174 do 176, 254 do 259 spisa) sud je utvrdio da su tužena i sin N prije smrti pravnog prednika tužene kupili stan na adresi u [adresa]. Uvidom u sadržaj Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sa prilozima (list 177 do 180, 298 do 300 spisa) i Ugovora o darovanju od 9. studenog 2006. (list 181 spisa) sud je utvrdio da je prije smrti pravnog prednika tužene majka tužene LB darovala stan na adresi u [adresa] te grobno mjesto, da je ovaj stan ušao kao imovina u Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 19. rujna 2007. Uvidom u sadržaj poreznog rješenja od 29. siječnja 2014. (list 182 spisa) i Ugovora o darovanju od 23. srpnja 2013. (list 183 spisa) sud je utvrdio da je sin N darovao svome bratu PB polovicu stana na adresi u [adresa].Uvidom u izvadak iz KPU (list 253 do 260 spisa) sud je utvrdio da se radi o izvacima za stan na adresi u [adresa] od 63,29 m2 koji su 13. srpnja 2006. kupili tužena i sin N nakon čega je svoj dio tužena darovala ZB od čega je on ½ darovao bratu PB te za stan na adresi u [adresa] od 47,07 m2 koji su kupili tužena i sin PB, a naknadno tužena svoj dio darovala sinu koji je sada samovlasnik.

37. Uvidom u sadržaj izjave LB od 25. rujna 2009. (list 296 i 297 spisa) sud je utvrdio da se radi o privatnoj ispravi sa ovjerenim potpisom LB, danoj za potrebe istražnog postupka o porijeklu novca za kupnju nekretnina za PB i ZB. Navodi se da je kćerka GB koja je odselila u Ameriku 1987., a umrla 2004. godine donijela u 17 godina oko 600.000 USD. Kako je oboljela od raka dojke novac je odlučila darovati nećacima PB i ZB da im se kupi što im je potrebno te da pomogne sestri OB. Zaključno izjavljuje da je novac za kupnju nekretnina u [adresa] i [adresa] te apartman u Šibeniku dala izjaviteljica, a radi se o novcu pokojne kćerke GB udane O. Uvidom sadržaj Ugovora o darovanju nekretnina od 5. prosinca 2003. sa dodatkom od 15. prosinca 2003. (list 301 do 305 spisa) sud je utvrdio da je otac JB prije smrti ovdje pravnog prednika tužene darovao tuženoj kuću za odmor u [adresa].

38. Uvidom u podatke Porezne uprave Velika Gorica (list 309 spisa), podatke Porezne uprave Šibenik (list 311 spisa), sadržaj Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 29. lipnja 2015. sa računom (list 312 do 316 spisa), sadržaj Ugovora o darovanju od 18. srpnja 2007. (list 317 spisa), sadržaj Ugovora o darovanju od 21. siječnja 2008. (list 318 spisa) i sadržaj Ugovora o darovanju od 6. lipnja 2008. (list 319 spisa) sud je utvrdio da je tužena od društva Totum d.o.o. 29. lipnja 2005. za iznos od 47.000,00 EUR kupila apartman površine 36,28 m2 u Krapnju, da je 9/10 dijela apartmana i kuća za odmor u [adresa] 18. srpnja 2007. darovala sinu PB te preostalih 1/10 dijela istih nekretnina Ugovorom od 21. siječnja 2008. odnosno Ugovorom od 6. lipnja 2008. darovala cijeli apartman u Krapnju.

39. Ovaj sud je stava da se tvrdnje da je koji dio ove imovine bila bračna stečevina pravnog prednika tužene ne mogu prihvatiti. Naime, utvrđeno je da su tijekom bračne zajednice kupljene tri nekretnine i to stan u [adresa], stan u [adresa] i apartman u Šibeniku, a na imena tužene i zajedničke djece PB i ZB, da bi kasnije bile u cijelosti darovane sinovima . Saslušana kao stranka tužena je sudu iskazala da je njen pravni prednik bio liječnik po zanimanju, specijalist kirurgije, da je radio na Rebru do odlaska u Graz, da se nakon prestanka rada u bolnici bavio trgovinom medicinskog materijala, da je bolovao od šećera, da je njihova bračna zajednica bila neprekinuta od sklapanja braka 1981. do smrti, da je isti bio cijelo vrijeme zaposlen, iako puno na bolovanju, da su od bračne imovine stekli stan u [adresa] koji je 1991. darovan njoj, ali da je stan izgubljen od strane BB i da se o njemu vodi spor, da su stekli apartman u Gajcu na Pagu koji je izgubljen od strane MB, o čemu se vodio spor i koji je pravni prednik tužene izgubio, da su za vrijeme bračne zajednice kupljene tri nekretnine i to stanovi u [adresa] i [adresa] kao i apartman u Šibeniku odnosno Krapnju i to za sinove PB i ZB, a novcem koji joj je dala majka odnosno novcem sestre dok je vikendicu u [adresa] i stan u [adresa] tužena dobila od svojih roditelja i predstavljaju njezinu posebnu imovinu. Sud ne prihvaća navode tužene da su određene nekretnine kupljene sredstvima koje joj je dala majka LB obzirom izjava majke dana za potrebe istražnog postupka nije ničime potkrijepljena te se ukazuje danom upravo radi zaštite imovine. Naime, po navodima same tužene njezin suprug je bio cijelo vrijeme zaposlen, što je vidljivo i iz prijave patenta 2011. godine te je životno uvjerljivo da je cijelo vrijeme nešto i zarađivao. S druge strane, navod da je sestra tijekom 17 godina poslala 600.000,00 USD koje je majka tužene čuvala, bez da o tome postoji ikakav trag u banci za koji bi tužena znala, čini se nevjerojatnim te ga sud ne može prihvatiti kao vjerodostojan. Sud stoga iz ovoga zaključuje da su tri nekretnine kupljene novcem tužene i njenog pravnog prednika koje su zaradili svojim radom te da su ista sredstva u trenutku kupnje predstavljala bračnu stečevinu u jednakim dijelovima u smislu čl. 248. i 249. Obiteljskog zakona (NN 116/03). Sinovi nesporno nisu imali vlastitih sredstava kako navodi tužena. Međutim, kupljene nekretnine su odmah i darovane djeci PB i ZB već prilikom kupnje te potom i u preostalim dijelovima koje je tužena kupila na svoje ime te su ova darovanja okončana 2008. godine, otprilike pet godina prije smrti prednika tužene 2013. godine. Iz toga je jasno razvidno da ista imovina, iako kupljena zajedničkim sredstvima tužene i njezinog supruga, više u trenutku smrti nije bila dio imovine njenog supruga jer je bila darovana te je glasila na treće osobe - PB i ZB. Iako formalno u ovim poslovima nije sudjelovao pravni prednik tužene, ne znači da nije postojala usmena ili prešutna suglasnost, što je posebice vjerojatno iz razloga što se radi o najbližoj obitelji, a ne postoji dokaz da bi pravni prednik tužene stavljao kakvih zahtjeva prema tuženoj ili sinovima s tih osnova.

40. Uvidom u sadržaj izvadaka iz zemljišnih knjiga (list 9 i 10 te 778 spisa) sud je utvrdio da je četverosobni stan u prizemlju od 110 m2 u stambenoj zgradi [adresa] 26. veljače 2002. i 17. prosinca 2025. bio upisan kao vlasništvo BB. Uvidom u priklopljene spise Općinskog građanskog suda poslovni broj Z - 33882/2025, Z-59292/2024 i P-2068/2014 sud je utvrdio da pravni prednik tužene nije upisan kao vlasnik ove nekretnine, a da je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno da je tužena suvlasnica iste u 1/2 dijela na ime njene bračne stečevine, no ne i da je njen pravni prednik suvlasnik iste pa tako niti da bi ova polovica bila njegova ostavinska imovina kao njegova bračna stečevina pri čemu valja naglasiti da sama činjenica da je u izreci ove pravomoćne sudske odluke (list 623 do 633 spisa) navedeno da se istom nalaže brisanje prava suvlasništva od 1/2 dijela BB, a upiše suvlasništvo u 1/2 dijela pravnog prednika tužene ovo ne dokazuje jer je iz obrazloženja ove odluke, a i stanja cijelog tog spisa i spisa poslovni broj Z - 33882/2025 i Z-59292/2024 ovom sudu nedvojbeno da se ovaj nalog odnosi na 1/2 suvlasničkog dijela ovdje tužene koji je sud utvrdio da je njena bračna stečevina, a ne na preostalih 1/2 dijela ove nekretnine (a ista je u cijelosti i dalje upisana kao vlasništvo BB) o kojem ova sudska odluka nije niti odlučila.

41. Sud je prethodno obrazloženo utvrdio na temelju činjenica koje su mu stranke iznijele slijedom odredaba čl. 7. st. 1. ZPP-a, a u izostanku daljnjih činjeničnih navoda stranaka te nemogućnosti da utvrđuje činjenice koje mu stranke nisu iznijele neosnovanim je ocijenio zahtjev tužitelja da tuženoj naloži da sudu preda potpuni pregled imovine koju su ona i njen pravni prednik zajednički stekli za vrijeme trajanja bračne zajednice i podredno utvrdi i za kakvu drugu imovinu, a pored prethodno navedene, da je bračna stečevina pravnog prednika tužene. Stoga je odlučeno kao u toč. V. izreke ove presude.

42. Sud je, dakle, na temelju izvedenih dokaza nedvojbeno utvrdio da je tužena od svog pravnog prednika naslijedila imovinu ukupne vrijednosti 10.138,01 HRK (500,00 HRK, 7.500,00 HRK i 2.138,01 HRK), da iz ove vrijednosti naslijeđene imovine nije namirila nikakav dug tog svog pravnog prednika te da je u trenutku smrti tog njenog pravnog prednika isti bio dužan ovdje tužitelju isplatiti iznos od 33.718,99 EUR pa stoga i da je tužena dužna ovaj dug djelomično namiriti i to u iznosu koji predstavlja vrijednost imovine koju je naslijedila pa je tužbeni zahtjev za iznos od 10.138,01 HRK (u važećoj valuti 1.345,54 EUR[1] ) ocijenjen osnovanim, a za preostali dio neosnovanim te je odlučeno kao u toč. I., II., III. i IV. izreke ove presude.

43. Primjenom odredaba čl. 277. st. 1. ZOO-a osnovanim je ocijenjen i zahtjev tužitelja da mu tužena na utvrđen iznos njene obveze isplati i zakonske zatezne kamate, no tekuće od između stranaka nespornog trenutka smrti pravnog prednika tuženika 11. srpnja 2013. obzirom je prema stavu suda, a primjenom odredbe čl. 3. st. 1. ZON-a tek toga dana dospjela njena obveza namiriti tužitelju dug njenog pravnog prednika, a koja slijedom jasne odredbe čl. 139. st. 1. i 3. ZON-a ne ovisi, valja naglasiti, o stvarnoj mogućnosti tužene da imovinu koju je naslijedila proda i na taj način pribavi njenu vrijednost, a radi namirenja duga svog pravnog prednika . Stoga je odlučeno kao u toč. III. i IV. izreke ove presude.

44. Odluka o troškovima ovog parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelj je sa tužbenim zahtjevom za utvrđenje postojanja glavnice njegove tražbine uspio u omjeru od 22,15 %, a sa tužbenim zahtjevom za isplatu glavnice iste tražbine u omjeru od samo 0,88 %. Njegov uspjeh u ovom sporu prema stavu ovog suda stoga iznosi 23,03 % pa je uspjeh tužene veći. Stoga je tuženoj priznat i dosuđen trošak ove parnice i to trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; u daljnjem tekstu: OT) pa tako trošak sastava podnesaka od 2.12.2003., 24.3.2016., 20.6.2016., 18.7.2016., 13.1.2017. i 18.12.2025. od po 3816 bodova za svaki (tbr. 8/1), sastava žalbe od 30.4.2010. od 4770 bodova (tbr. 10/1), sastava odgovora na reviziju od 5.12.2024. od 3816 bodova (tbr. 10/6) i zastupanja na ročištima 20.2.2003., 9.2.2005., 11.5.2006., 19.10.2006., 21.2.2007., 3.6.2009., 30.9.2009., 21.4.2010., 30.6.2016., 30.9.2016., 14.12.2016., 8.9.2017., 18.9.2025., 30.10.2025., 15.1.2026. i 16.4.2026. od po 3816 bodova za svako (tbr. 9/1) te zastupanja na ročištu 4.11.2016. od zatraženih 50 bodova (tbr. 9/2) odnosno ukupno 92588 bodova što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV iznosi 231.470,00 EUR. Tuženoj je, uvažavajući njen uspjeh u sporu od 53,94 % izračunat primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, ukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 124.854,91 EUR. Stoga je odlučeno kao u toč. VI. izreke ove presude.

U Zagrebu, 9. lipnja 2026.

Sutkinja:

Marija Orošić Kranjčec

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u 4 (četiri) istovjetna primjerka u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. Tužitelju NB po punomoćniku

2. Tuženoj OB po punomoćniku