Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
Stalna služba u Valpovu
Kralja P. Krešimira IV br. 3
31550 Valpovo
Poslovni broj: P-435/2026-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja ČF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mariu Pavičiću, odvjetniku iz Našica, protiv tuženika TF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Željki Kupčerić-Trcović, odvjetnici iz Đakova, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 20. svibnja 2026., u prisutnosti stranaka osobno uz svoje punomoćnike, odlukom objavljenom 9. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
" I. Utvrđuje se da je tužitelj ČF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] vlasnik nekretnine
- upisane kod Općinskog suda u Osijeku, zemljišnoknjižni odjel Valpovo, k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška] i to kčbr. [katastarska čestica], u naravi oranica Kućište, u površini od 18832 m/2
- upisane kod Općinskog suda u Osijeku, zemljišnoknjižni odjel Valpovo, k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška] i to kčbr. [katastarska čestica], u naravi oranica Vojnovo, u površini od 10889 m/2
što mu je tuženik TF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], dužan priznati i trpjeti brisanje svoga prava vlasništva na predmetnim nekretninama u zemljišnoj knjizi, uz istovremeni upis toga prava vlasništva u korist tužitelja, u roku od 15 dana. "
II. Nalaže se tužitelju ČF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi tuženiku TF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.031,25 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 9. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana. .
Obrazloženje
1. Tužitelj je ovome Sudu 2. srpnja 2024. podnio tužbu radi utvrđenja da je stekao pravo vlasništva na dvije oranice i radi upisa tako stečenog prava vlasništva u zemljišne knjige. U tužbi, u bitnom navodi da je krajem 1989. kupio od tadašnjeg vlasnika VF iz [adresa] dvije nekretnine koje su sada označene kao kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], u naravi oranica Kućište, površine 18832 m2 i kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], u naravi oranica Vojnovo, površine 10889 m2. Kupoprodajni ugovor za predmetne nekretnine sastavio je sada pokojni odvjetnik Kokić iz [adresa], a tužitelju nije jasno zbog čega temeljem tog Ugovora u zemljišnim knjigama nikad nije upisano njegovo pravo vlasništva. Naglašava da se nalazio u posjedu predmetnih nekretnina od trenutka kad je iste na opisani način kupio od VF te da ga nitko u posjedu i uživanju istih nije smetao sve dok se tuženik nije u zemljišnim knjigama upisao kao vlasnik istih. S obzirom da smatra da je na opisani način stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama prije tuženikovog upisa prava vlasništva u zemljišnim knjigama protiv istog je podnio ovu tužbu. Slijedom svega navedenog traži da se nakon provedenog postupka, u kojem će se izvesti dokazi saslušanjem stranaka i svjedoka, utvrdi da je on vlasnik predmetnih nekretnina, a što je tuženik dužan priznati i trpjeti brisanje svoga prava vlasništva na predmetnim nekretninama u zemljišnoj knjizi, uz istovremeni upis toga prava vlasništva u korist tužitelja
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naglasio da u cijelosti osporava tužbu. Navodi da je tuženik upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina te da je iste stekao kupoprodajom od ŽF. Navodi da je prethodno vlasnik predmetnih nekretnina bio VF koji je preminuo **.**.2001. u Njemačkoj. Iza istog je proveden ostavinski postupak u Republici Hrvatskoj tek 2023. te je rješenjem o nasljeđivanju, koje je donio 14. lipnja 2023. vršitelj dužnosti javnog bilježnika Pavao Gagro iz [adresa] pod poslovnim brojem: O-1274/2023, utvrđeno da su nasljednici iza Č njegovi sinovi ŽF i UF te kćer ČFZ. Dana **.**.2023. ČFZ i UF darovali su svoje suvlasničke dijelove na predmetnim nekretninama ŽF te je ŽF kao samovlasnik te nekretnine dalje iste prodao tuženiku. Nadalje, navodi da tužitelj samo paušalno ističe da bi bio posjednikom predmetnih nekretnina, kao i da je iste kupio od sada pokojnog VF, a koje navode smatra neživotnim. Naime, da su ti navodi točni smatra da bi tužitelj još za života VF tražio način da se uknjiži kao vlasnik, a ne bi čekao sve ove godine znajući da u zemljišnim knjigama nije uknjižen kao vlasnik nekretnina, zbog toga smatra da je tužitelj svjestan da je njegov posjed na predmetnim nekretninama, ukoliko je i postojao, nezakonit, nepošten i neistinit. Ističe da takvom zaključku u prilog idu i činjenice što tuženik nije ostvarivao državne poticaje za obradu tih nekretnina jer to nije niti mogao s obzirom da nije ni uknjižen kao vlasnik, a sve ove godine nije poduzeo ništa da bi to promijenio. Tako ponašanje smatra da nije uobičajeno za onoga tko tvrdi da je vlasnik neke nekretnine. Također naglašava da je tuženik prije zaključenja ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina sa ŽF stupio u kontakt s tužiteljem koji mu je rekao da je on predmetne nekretnine kupio te da je za vrijeme rata ugovor izgorio u požaru pa da zbog toga nije mogao prepisati nekretnine na sebe, iako sad u tužbi navodi da ne zna zbog čega ugovor nije proveden. Slijedom sveg navedenog predlaže odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova tuženiku.
3. Kako bi utvrdio činjenično stanje, sud je u dokaznom postupku u svojstvu svjedoka saslušao BF i EF te tužitelja i tuženika na okolnost tko je bio sve ove godine u posjedu predmetnih nekretnina i po kojoj osnovi, kao i je li tužitelj imao sklopljen ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina s ranijim vlasnikom VF i zbog čega, ako je takav ugovor postojao, nekretnine nisu uknjižene u zemljišnim knjigama na tužitelja. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu te je pročitano kako slijedi: izvadci iz zemljišne knjige na str. 4-9 spisa, izvod iz katastarskog plana na str. 10-11, prijepis posjedovnog lista na str. 12, potvrda o plaćanju na str. 15 spisa, ugovor o kupoprodaji nekretnina na str. 23-24 spisa, rješenje o nasljeđivanju na str. 25-26 spisa, ovjeren prijevod s njemačkog jezika na str. 27-29 spisa, ugovor o darovanju na str. 30-34 spisa, izvadak iz zemljišne knjige na str. 35-39 spisa, ispis sa stranica Porezne uprave na str. 40-46 spisa, ispis iz ARKOD preglednika na str. 17-60, podnesak Državnog arhiva na str. 69, podnesak Grada Valpova na str. 71, ispis pošte e -poruke sa potvrdom uručenja na str. 96-97 spisa, medicinska dokumentacija sa ovjerenim prijevodom s njemačkog na hrvatski jezika na str. 106-114 spisa.
3.1. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka ovaj Sud je donio i objavio 17. prosinca 2025. presudu poslovni broj: P-604/2024-34, kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev te je obvezao tužitelja da plati tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 843,75 eura. Povodom žalbe tuženika Županijski sud u Splitu rješenjem poslovni broj: Gž-334/2026-3 od 5. ožujka 2026. ukinuo je naprijed citiranu prvostupanjsku presudu te je premet vratio ovom sudu na ponovno suđenje. Iz ukidbenog rješenja Županijskog suda u Splitu u bitnom proizlazi da prvostupanjski sud nije u cijelosti utvrdio odlučne činjenice glede pravnog osnova stjecanja predmeta spora od strane tužitelja. S tim u vezi prvostupanjski je sud upućen da ispita vrijeme posjedovanja predmetnih nekretnina od strane tužitelja, da utvrditi na koga je bila upisana nekretnina u katastru u vrijeme eventualne kupnje na koju se poziva tužitelj, odnosno je li došlo do promjene upisa u katastru te da potom utvrdi jesu li ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prva vlasništva temeljem dosjelosti od strane tužitelja. Također, prvostupanjskom je sudu dana uputa da utvrdi je li prednik tuženika mogao raspolagati sa predmetnom spora ako isti nije bio u njegovu posjedu, jesu li predmetne nekretnine uopće mogle biti predmet ostavinskog postupka iza pokojnog VF, kao i je li ipak izvršena ranije kupoprodaja između tužitelja i VF s obzirom na izjave saslušanih svjedoka.
3.2. Postupajući po uputama Županijskog suda u Splitu u ponovljenom postupku zatražen je podatak od nadležnog Ureda za katastar nekretnina o svim promjenama upisa posjednika na predmetnim nekretninama od stjecanja nekretnine od strane VF nadalje, kao podatak i/ili prijepis svih isprava temeljem kojih je katastar vršio upise posjednika na predmetnim nekretninama.
4. Nakon što je pribavljena dokumentacija opisana pod točkom 3.2. obrazloženja ove Presude i nakon što je ista putem e-Komunikacije proslijeđena punomoćnicima stranaka, isti su u cijelosti ostali kod svojih prijašnjih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu. Stoga je Sud na kraju dokaznog postupka ponovno pročitao dokumentacije pobliže opisane u točki 3. obrazloženja ove Presude te je izvršio uvid i u naknadno pribavljenu dokumentaciju i to: pisana izjava potpisana po MF na kojoj je potvrđen potpis KF po javnom bilježniku Nikoli Vuliću iz Vinkovaca, 11. listopada 2024., pod brojem Ov-4330/2024, str. 123 spisa, rješenje Županijskog suda u Splitu str. 147-150 spisa, podnesak Odjela za katastar nekretnina Valpovo str. 153-154 spisa, pisani pregled povijesti promjena na katastarskim česticama izrađen po Odjelu za katastar nekretnina Valpovo str. 155,156 spisa, rješenje zk odjela u [adresa] str. 157,158, 160,161 i 163 spisa, iskaz promjena po posjedovnom listu str. 159, 162 i 165 spisa.
4.1. Sud je u ponovljenom postupku ponovno pozivao u svojstvu svjedoka KF, koji je predložen od strane tužitelja na okolnost saznanja o sklapanju kupoprodajnog ugovora za predmetne nekretnine između tužitelja i VF te isplati kupoprodajne cijene, jer je tužitelj tijekom postupka tvrdio da ga je upravo navedeni svjedok vozio u [adresa] VF oko Uskrsa 1990. kako bi izvršio isplatu. Međutim, u ponovljenom postupku navedeni svjedok se, kao i ranije, unatoč urednoj dostavi nije odazvao pozivu Suda pa isti na kraju nije niti saslušan. S tim u vezi treba naglasiti da tužitelj nije dostavio adresu svjedoka u Njemačkoj, svjedok KF ima aktivnu adresu upisanu u podacima Jedinstvenog registra osoba MUP-a Republike Hrvatske jedino u Korogu (Laslovu), Sunčana 7, a prema liječničkoj dokumentaciji str. 105-111 spisa proizlazi da se isti liječi od karcinoma u [adresa] gdje i boravi, a zbog kojeg je razloga nedostupan. Stoga Sud nije smatrao potrebnim ustrajati na daljnjem pozivanju navedenog svjedoka, a s tim u vezi treba naglasiti da je tužitelj na glavnoj raspravi održanoj 1. prosinca 2025. dostavio presliku pisane Izjave Stjepana KF od 11. listopada 2024., na kojoj je potpis imenovanog ovjeren kod javnog bilježnika Nikole Vulića iz Vinkovaca, a u kojoj je izjavi isti izjavio da pod kaznenom i materijalnom odgovornosti tvrdi da je tužitelja vozio za Uskrs 1990. (Veliki petak) u [adresa], VF i da je tužitelj isplatio VF za predmetne nekretnine te da je tužitelj od isplate pa sve do 2024. bio u posjedu predmetnih nekretnina.
4.2. Također, u ponovljenom postupku Sud je ponovno pozivao u svojstvu svjedoka i ŽF, koji je predložen od strane tuženika na okolnost saznanja je li njegov otac (VF) prodao predmetne nekretnine tužitelju, ali isti se, kao i ranije, nije odazvao pozivima. Sud nije ustrajao u daljnjem pozivanju navedenog svjedoka jer je životno da bi isti u svom iskazu porekao da je znao za navedeni ugovor. To stoga što isti sasvim sigurno ne bi pristupio prodaji predmetnih nekretnina tuženiku da je znao da je njegov otac prije više godine iste te nekretnine prodao ovdje tužitelju. Osim toga VF je preminuo još 2001., kad je svjedok imao svega 18 godina (ŽF 1983. godište), a 1990. kad je tužitelj navodno sklopio ugovor s VF njego sin ŽF imao je nepunih 7 godina i nije životno da bi isti imao ikakvih saznanja o tom ugovoru.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama kupoprodajom od VF krajem 1989. ili početkom 1990..
6. Među strankama nije sporno da je na predmetnim nekretninama kao vlasnik bio uknjižen VF, sve do provedbe rješenja o nasljeđivanju koje je donio vršitelj dužnosti javnog bilježnika Pavao Gagro, pod brojem: O-1274/2023-4, od 14. lipnja 2023. Nije sporno niti da su temeljem tog rješenja o nasljeđivanju kao suvlasnici uknjiženi na predmetnoj nekretnini nasljednici iza pokojnog VF i to sinovi ŽF i UF i kćerka ČFZ, svatko u 1/3 dijela. Nesporno je i da su nakon toga UF i ČFZ ugovorom o darovanju svoje suvlasničke dijelove na predmetnim nekretninama darovale bratu ŽF koji je tim činom postao samovlasnikom nekretnina pa je on nakon toga predmetne nekretnine prodao ovdje tuženiku. Tuženik se temeljem kupoprodajnog ugovora, koji je sklopio sa HF, **.**.2024. uknjižio kao vlasnik na predmetnim nekretninama.
7. Među strankama je sporno je li tužitelj stekao predmetne nekretnine ranije, još 1989. ili 1990. godine kupoprodajom od VF te je li isti temeljem te kupoprodaje sve ovo vrijeme izvanknjižni vlasnik predmetnih nekretnina. Ukoliko tužitelj predmetne nekretnine nije stekao opisanom kupoprodajom sporno je je li isti te nekretnine stekao na temelju dosjelosti s obzirom da tvrdi da se je nalazio u samostalnom posjedu istih od 1990..
8. Iz dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku utvrđeno je kako slijedi:
- da Državni arhiv u Osijeku u dokumentaciji koju čuva nije pronašao kupoprodajni ugovor koji tužitelj tvrdi da je sklopio krajem 1989. ili 1990. sa sada pokojnim VF (str. 69 spisa),
- da Grad Valpovo u dokumentaciji koju čuva nije pronašao kupoprodajni ugovor koji tužitelj tvrdi da je sklopio krajem 1989. ili 1990. sa sada pokojnim VF te da Grad Valpovo ne raspolaže urudžbenim zapisnicima za 1989. i 1990. Sekretarijata za opće poslove bivše Općine Valpovo u kojoj su se upisivali predmeti ovjere potpisa (str. 71 spisa),
- da je iz pisane izjave KF (str. 123 spisa) na kojoj je njegov potpis potvrdio javni bilježnik Nikola Vulić iz Vinkovaca, 11. listopada 2024., pod brojem OV-4330/24, proizlazi da je KF pod punom kaznenom i materijalnom odgovornošću svjestan i bez prisile te bez bilo kakvog drugog utjecaja izjavio da je na Veliki petak, 1990. vozio tužitelja u [adresa] kod VF te da je tužitelj isplatio VF za predmetne nekretnine sukladno kupoprodajnom ugovoru koji su isti zaključili te da mu je poznato da je tužitelj od tad pa sve do 2024. bio u posjedu predmetnih nekretnina koje je nesmetano obrađivao,
- da iz potvrde Odjela za katastar nekretnina Valpovo (str. 153 spisa) te iz priloga koje su dostavljeni uz istu, a koji se odnose na povijest promjena na predmetnim katastarskim česticama te na isprave na temelju kojih su te promjene evidentirane u katastru (str. 155-166 spisa) proizlazi da je prema podacima iz komasacije provedene 1967., na kčbr. [katastarska čestica], bio upisan kao posjednik Hrenovac NF i TFZ, rođena T, nakon toga temeljem rješenja o kupoprodaji Z-437/74 na kčbr. [katastarska čestica], upisuje se kao posjednik VFZ, iz [adresa], dok je kčbr. [katastarska čestica], prema podacima iz komasacije, provedene 1967., bila upisana na ŽFZ, rođena V, obje navedene nekretnine kupoprodajnim ugovorom broj ov br. 1588/78, potom su prenesene na VF koji se kao posjednik upisuje na kčbr. [katastarska čestica] te je isti neprekidno upisan kao posjednik na tim česticama od 1978. pa sve do 6. srpnja 2023. kad se na temelju rješenja o nasljeđivanju kao posjednici upisuju njegovi sinovi UF i ŽF te kćer UFZ, svatko u 1/3 dijela, od 1. prosinca 2023. na temelju darovnog ugovora kao jedini posjednik upisan je ŽF, a od 25. ožujka 2024., temeljem kupoprodajnog ugovora kao posjednik je upisan ovdje tuženik.
9. Ostalu dokumentaciju koja je pročitana u dokaznom postupku sud nije posebno cijenio jer iz iste proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne pa ih stoga sud smatra nepotrebnim ponavljati. Iz ispisa Arkod preglednika za predmetne nekretnine (str. 17-60 spisa) sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi odgovaraju li u cijelosti granice Arkod parcela unutar kojih se nalaze predmetne čestice granicama katastarskih čestica.
10. Iz iskaza saslušanih svjedoka EF i BF proizlazi da je tužitelj predmetne nekretnine obrađivao kao poljoprivredno zemljište još od 1990. te da ga u posjedovanju predmetnih nekretnina nitko nije smetao. Iako su u navedenom dijelu oba svjedoka iskazivala suglasno, u tom dijelu njihovi iskazi u suprotnosti su sa iskazom samoga tužitelja koji je rekao da je on osobno nakon sklapanja ugovora sa VF neko vrijeme obrađivao predmetno zemljište, a onda su to zemljište do 2015. obrađivali njegovi roditelji, s tim da se isti na kraju ispravio, rekavši da su njegovi roditelji umrli 2004. te da je nakon smrti roditelja predmetno zemljište sve do 2015. obrađivao tužiteljev brat, a nakon toga tužitelj. Stoga, sud ne može prihvatiti iskaze svjedoka u navedenom dijelu jer su isti decidirano označili tužitelja kao osobu koja je obrađivala zemljište iako je sam tužitelj u svom iskazu rekao drugačije. Sud cijeni kao istinit tek dio iskaza svjedoka EF u dijelu u kojem je isti izjavio da je prilikom utvrđenja međe po mjerniku kojeg je izveo tuženik nakon što je kupio predmetne nekretnine utvrđeno da je upravo svjedok EF dijelom povrijedio među na oranici Kućište jer je u istu na jednome dijelu zašao u širinu od neka 2 metra, a što svjedok nije osporavao te je potvrdio da je tako bilo. Tu činjenicu nije osporavao niti sam tužitelj tijekom postupka.
10.1. U preostalom dijelu sud nije posebno cijenio iskaze navedenih svjedoka jer BF ima saznanja samo iz razgovora sa tužiteljem da je predmetne nekretnine tužitelj kupio još za vrijeme rata od VF, budući mu je tužitelj rekao da će ići " ZF" u [adresa] odnijeti novac za te nekretnine, ali nema neposrednih saznanja da bi tužitelj ikad taj novac i odnio. S druge strane EF nema nikakvih saznanja o kupoprodaji predmetnih nekretnina između tužitelja i VF.
11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je početkom 1990. sačinio ugovor o kupoprodaji kod odvjetnika Kokića, sa VF vezano za kupoprodaju predmetnih nekretnina. Ugovori su ovjereni u tadašnjoj Općini Valpovo te je odvjetnik jedan primjerak ugovora ostavio u Općini dok je tužitelj svoj primjerak ugovora predao VF jer je isti to od njega tražio pravdajući se da mu je ugovor potreban radi reguliranja nekih prava u Njemačkoj. Smatra da je prema tadašnjim pozitivnim propisima, tadašnja Općina Valpovo trebala primjerak ugovora proslijediti radi razreza poreza te daljnje provedbe pa zbog toga nije niti ništa poduzimao u cilju da se upiše kao vlasnik predmetnih nekretnina u zemljišne knjige jer je mislio da će to biti provedeno po službenoj dužnosti. Nekretnine je kupio na nagovor prodavatelja VF iako nije bio u dobroj financijskoj situaciji te je novac za isplatu kupoprodajne cijene osobno odnio VF na Veliki petak, 1990. s tim da ga je tamo vozio KF u čijoj je prisutnosti predao novac. Sve mu je to poznato jer su u to vrijeme bili prvi demokratski izbori u Republici Hrvatskoj. Naglasio je da su predmetne nekretnine od kupoprodaje pa sve do 2015. obrađivali njegovi roditelji te da je on nakon toga od 2015. nastavio obrađivati te nekretnine, odnosno na istima uzgajati poljoprivredne kulture. Poznaje tuženika od malena, smatra da je tuženik znao da on obrađuje tu zemlju. Tuženikov otac obratio mu se sa pitanjem po kojoj osnovi tužitelj obrađuje tu zemlju na što mu je on rekao da je zemlju kupio, da još nije prepisao i da je pokrenuo postupak radi prijepisa. Obratio se Gradu Valpovo i Državnom arhivu kako bi našao primjerak ugovora temeljem kojeg bi nastavno zatražio uknjižbu svog prava vlasništva, ali predmetni ugovor nije pronađen kod navedenih institucija. Neke tri godine nakon toga, obratio mu se tuženik osobno, pitao ga je zašto je zasjeo te nekretnine te mu je rekao da je on kupio tu zemlju. Nedugo nakon toga, oko Uskrsa, predmetna zemlja je prepisana na tuženika. Na kraju je, nakon pitanja punomoćnika tuženika pojasnio da ipak na početku on osobno obrađivao predmetne nekretnine te je za iste primao poticaje od države, kroz neke dvije godine nakon što je država počela poticati poljoprivrednu proizvodnju, potom su se propisi promijenili te poticaje više nije mogao ostvarivati jer nije bio upisan kao vlasnik te su nakon toga predmetnu zemlju obrađivali njegovi roditelji kako je i rekao ranije u svom iskazu. Nakon tog su roditelji nastavili obrađivati predmetnu zemlju do 2015. slijedom čega je smatrao da su upravo njegovi roditelji riješili pravnu osnovu po kojoj su mogli dobivati poticaje, ali kad je tužitelj osobno ponovno nastavio obrađivati zemlju, saznao je da niti roditelji nisu ostvarivali poticaje. Na ponovljeni upit odgovorio je da su ipak njegovi roditelji preminuli 2004. te da je njegov brat ustvari nakon smrti roditelja obrađivao zemlju do 2015.
11.1. Iz iskaza tuženika proizlazi da se bavi tovom junadi te da ima farmu. 2021. odlučio se na povećanje proizvodnje jer su povećane otkupne cijene junadi te su mu bile potrebne poljoprivredne površine za proizvodnju hrane za životinje. Kroz javne dostupne podatke ARKOD preglednika pregledavao je poljoprivredne površine na ovom području te je tako došao do predmetnih čestica. Daljnjim otvaranjem podataka za predmetne čestice došao je do saznanja da su iste upisane na VF. Znao je da nekretnine obrađuje tužitelj pa se je tuženikov otac obratio tužitelju sa upitom po kojoj osnovi obrađuje tu zemlju kad ista ne glasi na njega, na što je tužitelj njegovom ocu odgovorio da ima ugovor koji nije proveden. Daljnjim praćenjem podataka preko ARKOD preglednika te otvaranjem zk izvadaka saznao je da je 15. lipnja 2023. bila ostavinska rasprava te da su predmetne nekretnine temeljem rješenja o nasljeđivanju nakon toga uknjižene na djecu VF. Osobno je otišao u prosincu 2023. kod tužitelja te mu je isti rekao da ima ugovor za tu zemlju, da je ugovor sačinio odvjetnik Kokić, da je VF osobno isplatio zemlju jer mu je odnio novac za Božić. Nakon toga je stupio u kontakt s ŽF te je u ožujku 2024. osobno rekao tužitelju da će ŽF doći za Uskrs u Republiku Hrvatsku radi prijepisa zemlje te da će zemlju kupiti on (tuženik). Tužitelj je ostao kod svojih navoda, a tuženik je nakon što je ŽF došao u Hrvatsku s njim sklopio kupoprodajni ugovor te od njega kupio predmetne nekretnine. Nakon što se uknjižio kao vlasnik, izveo je mjernika koji je u prisutnosti susjeda na jednoj od čestica EF utvrdio međe. Tom zgodom je utvrđeno da je 25-30 % jedne od parcela obrađivao susjed, odnosno susjedi s jedne i s druge strane prešli su među te su obrađivali navedeni postotak jedne od predmetnih čestica. Nije dirao usjeve koje je tužitelj posijao već je pričekao da tužitelj skine usjeve te je nakon toga ušao u posjed predmetnih nekretnina. Također je naglasio da je pitao ŽF je li možda njegov otac prodao zemlju tužitelju na što mu je isti rekao da je pitao i majku i tetku te da nitko nema saznanja da je zemlja prodana i da bi tužitelj uopće bio kod njih.
11.2. Sud iskaz tuženika u cijelosti cijeni kao istinit jer je tuženik iskazivao životno, jasno i okolnosno. S druge strane, sud ne može prihvatiti iskaz tužitelja u dijelu u kojem je isti iskazivao tko je obrađivao predmetne nekretnine i da je nekretnine tužitelj obrađivao kao da je njihov vlasnik jer je isti u tom dijelu u više navrata mijenjao svoj iskaz, prvo je rekao da je on obrađivao nekretnine nakon sklapanja ugovora sa VF, pa da se nakon toga te nekretnine obrađivali njegovi roditelji do 2015., a nakon što je punomoćnik tuženika tužitelja suočio sa činjenicom da su mu roditelji umrli još 2004. isti je promijenio iskaz te je rekao da su predmetne nekretnine do 2015. bile obrađivane od strane njegovog brata. Prilikom iskazivanja, tužitelj je općenito djelovao nesigurno, isti je nastojao ostaviti dojam da je siguran u ono što iskazuje, ali baš naprotiv, ponavljajući u više navrata jedne te iste riječi, te nakon toga ispravljajući se kad je suočen sa određenim činjenicama isti je ostavio dojam na sud da je unaprijed osmislio priču koje se trebao držati i u koju je pokušao uvjeriti sud, ali na kraju u tome nije uspio. Da je tome tako, pridonijelo je svakako i nesporno poznavanje stranaka jer su i same izjavile da se poznaju od djetinjstva pa je tuženik sugerirajući svom punomoćniku pitanja koja treba postaviti tužitelju istoga demantirao u većini odlučnih činjenica koje je isti u svom iskazu iznio. Sud ne može prihvatiti kao istinit niti dio iskaza tužitelja u dijelu u kojem je isti iskazivao da ga je KF odvezao na Veliki petak 1990. kod VF da mu isplati kupoprodajnu cijenu za predmetne nekretnine, kao niti činjenicu da je isti izvršio tu isplatu i da je prethodno sa VF sklopio ugovor o kupoprodaji koji je sastavio odvjetnik Kokić te da je tužitelj svoj primjerak ugovora predao prodavatelju VF. To stoga što u navedenim okolnostima nije životno da bi tužitelj od 1990. pa sve do podnošenja ove tužbe u cijelosti bio pasivan da isti nije poduzeo niti jednu radnju koja je bila usmjerena na to da pronađe način na koji će izvršiti uknjižbu svog prava vlasništva. Pri tom treba naglasiti da i sam tužitelj u svom iskazu potvrdio da ga je tuženikov otac još 2021. kontaktirao i upitao po kojoj osnovi obrađuje predmetnu zemlju, a isti je također potvrdio i da mu je tuženik osobno rekao da će kontaktirati ŽF kao nasljednika. Stoga isti ni u okolnostima kad je još 2021. znao da tuženik namjerava kupiti predmetne nekretnine da su iste raspravljene u ostavinskom postupku iza pokojnog VF nije poduzeo ništa sve dok tuženik nije stvarno kupio predmetne nekretnine te se uknjižio kao vlasnik. Nije životno niti da se tužitelj ne sjeća barem okvirno koliki je novčani iznos isplatio za predmetne nekretnine, a također nije životno niti njegov iskaz u dijelu u kojem je rekao da se točno sjeća kad ga je KF vozio u Njemačku jer je to bilo u vrijeme prvih demokratskih izbora u Republici Hrvatskoj te da je zbog toga išao u Općinu ranije glasati. To stoga što se na demokratskim izborima ne može glasati unaprijed već na način i u vrijeme kako je to propisano. Sud ne prihvaća niti pisanu izjavu KF u kojoj je isti pod materijalnom i kaznenom odgovornošću potvrdio da je vozio tužitelja kod VF i da je tužitelj isplatio kupoprodajnu cijenu prema kupoprodajnom ugovoru koji je sastavio sa VF radi kupnje predmetnih nekretnina jer je očito da je KF tu izjavu dao smišljeno u cilju da pogoduje uspjehu tužitelja u ovome postupku. Da je tome tako proizlazi iz sadržaja izjave u kojoj su strogo navedeni današnji podaci koji se odnose na označavanje predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama, a što je prema stavu ovog suda neživotno. Upravo navođenje svih tih podataka te točno označavanje predmetnih nekretnina s podacima iz zemljišnim knjiga u vezi sa svim prije navedenim dovodi do zaključka da je KF na traženje tužitelja, po njegovoj unaprijed smišljenoj priči sastavio predmetnu izjavu, ili čak da je izjava sastavljena od strane samoga tužitelja te da je dostavljena KF radi potpisa, a što se onda ne može smatrati voljnim iskazivanjem KF. Iz medicinske dokumentacije koju je sam tužitelj dostavio na spis, nesporno proizlazi da je KF visoke životne dobi te da boluje od karcinoma pa u takvim okolnostima sasvim sigurno njegovo navođenje da izjavu daje pod materijalnom i kaznenom odgovornošću nema značajnu težinu. Osim toga na zadnjem ročištu tuženik je naglasio da su tužitelj i KF u rodbinski povezani (tužiteljev tetak), a što sam tužitelj nije osporavao.
12. Iz čl. 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ broj: 6/1980, 36/1990, "Narodne novine", broj: 53/91 i 91/96 - dalje: ZOVO), koji je bio na snazi u vrijeme koje tužitelj u tužbi navodi kao vrijeme kada je sklopio ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina sa VF, proizlazi da se na temelju pravnog posla pravo vlasništva na nekretnini stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Identična odredba sadržana je i u čl. 119. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje: ZV), kojim je propisano da se vlasništvo nekretnine stječe na temelju pravnog posla zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjane očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije. Pravo vlasništva osim pravnim poslom (kupoprodajom) moguće je steći i na temelju zakona. Jedan od načina stjecanja prava vlasništva temeljem zakona je i stjecanje na temelju dosjelosti. Temeljem odredbe čl. 159. st. 1. ZV-a dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako samostalni posjed ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, čl. 159. st. 2. ZV-a. Ako je posjed barem pošten tad samostalni posjednik nekretnine stječe pravo vlasništva nad istom dosjelošću protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Samostalni posjednik je onaj tko stvar posjeduje kao da je njezin vlasnik, s tim da će se smatrati da je posjed samostalan sve dok se ne dokaže suprotno, čl. 11. st. 1. i 2. ZV-a. Zakonit posjed je onaj posjed koji se zasniva na valjanoj pravnoj osnovi, čl. 18. st. 1. ZV-a. Istinit je posjed ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja, čl. 18. st. 2. ZV-a. Pošten posjed postoji ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, čl.18. st. 3. ZV-a.
13. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 114/22 i 155/23; dalje ZPP), a na temelju rezultata cjelokupnog postupka, primjene citiranih odredbi, ovaj sud je utvrdio je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.
14. Prije svega treba naglasiti da ako je riječ o stjecanju prava vlasništva temeljem pravnog posla, onda se shodno odredbi čl. 119. st. 1. ZV-a vlasništvo nekretnine temeljem pravnog posla stječe zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja. Isti način stjecanja primjenom odredbe čl. 388. st. 2. ZV-a (ako je pravo vlasništva temeljem pravnog posla stečeno do 1. siječnja 1997. kada je na snagu stupio ZV-a) regulirale su odredbe čl. 33. ZOVO-a. Jedino u okolnostima kada je pravo vlasništva temeljem pravnog posla stečeno do 1. rujna 1980. (dakle, do stupanja na snagu ZOVO-a) u primjeni pravnih pravila općeg građanskog prava prema paragrafu 431. Općeg građanskog zakonika, sudska praksa je zauzela stav da se vlasništvo nekretnine na temelju pravnog posla moglo steći ne samo upisom u zemljišne knjige već i faktičnim izvršenjem pravnog posla, dakle kada je pravni posao bio izvršen.
15. U konkretnom slučaju tužitelj je u tužbi i u svome iskazu spominjao da je 1989. odnosno, početkom 1990. sačinio kupoprodajni ugovor sa tadašnjim vlasnikom predmetnih nekretnina VF pa se stoga za stjecanje vlasništva temeljem tog kupoprodajnog ugovora prema čl. 33. ZOVO-a traži upis u javnu knjigu. Budući je taj upis izostao jer nije nikad proveden budući tužitelj nije u posjedu pisanog ugovora, tužitelj je trebao dokazati da je takav pravni posao zaista sklopio. Pri tome treba naglasiti da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi uopće sklopio navedeni pravni posao (kupoprodajni ugovor). S tim u vezi treba naglasiti da ponašanje tužitelja u konkretnom slučaju uopće nije tipično niti životno. Naime, isti u okolnostima kad nije upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama više od 34 godine nije poduzeo nikakvu radnju koja bi za cilj imala utvrđenje njegovog prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Stoga sud izvodi zaključak temeljem svega navedenoga, a posebno temeljem navoda opisanih u točki 11.2. obrazloženja ove presude da kupoprodajni ugovor na koji se tužitelj poziva nikad nije niti sklopljen. Tužitelj nije imao valjano pravnu osnovu po kojoj je obrađivao predmetne nekretnine jer je očito da je u posjed ušao bez valjano pravne osnove iskoristivši ratno stanje 1990-ih i odsutnost stvarnog vlasnika i posjednika VF koji je živio i radio u Njemačkoj. Da je tome tako proizlazi iz njegovog iskaza koji je isti mijenjao rekavši prvo da je jedno vrijeme sam obrađivao nekretnine, pa da su iste obrađivali njegovi roditelja do 2015., a nakon što je suočen s činjenicom da su mu roditelji preminuli 2004., isti je iskazivao da je njegov brat obrađivao predmetne nekretnine do 2015. te da je opet on te nekretnine obrađivao poslije 2015. Tijekom postupka je nesporno utvrđeno da tužitelj za predmetne nekretnine, koje predstavljaju poljoprivredno zemljište, nije ostvarivao državne poticaje (suprotno tužitelj nije dokazao) iako se prema svom iskazu cijelo vrijeme aktivno bavio poljoprivredom pa je u takvim okolnostima neživotno da isti cijelo ovo vrijeme nije poduzeo niti jednu radnju usmjerenu ka tome da uredi imovinsko pravne odnose na predmetnim nekretninama na način koji bi mu omogućavao ne samo da te nekretnine prijavi radi dobivanja državnih potpora kroz uređenje posjedovnog stanja na istim, već i da ih u zemljišnim knjigama upiše na svoje ime. Nije životno niti da se poljoprivrednik odnosi prema znatnoj površini poljoprivrednog zemljišta na opisani način jer je općepoznato da slobodnih obradivih površina u Slavoniji nema već duži niz godina i da je cijena poljoprivrednog zemljišta znatno porasla. U takvim okolnostima svaka bi prosječna osoba, a posebice ona koja se bavi poljoprivrednom proizvodnjom, postupala u konkretnoj situaciji na način da što prije uredi imovinskopravne odnose i da zemljište upiše na svoje ime ili bar da ishodi pravnu osnovu da se upiše kao posjednik. Tužitelj je postupao upravo suprotno svemu tome jer više od 34 godine, odnosno do podnošenja tužbe u ovom predmetu nije poduzeo ništa.
16. Iako se tužitelj u tužbi i tijekom postupka niti jednom riječju izričito nije pozivao na stjecanje prava vlasništva dosjelošću već je samo naveo da ga u posjedu nitko nije smetao drugi niz godina, bilo je potrebno utvrditi i je li isti stekao možda pravo vlasništva po toj osnovi. To stoga što sud nije vezan pravnom osnovom koju je tužitelj naznačio u tužbi već samo tužbenim zahtjevom i činjenicama koje je isti naveo. Međutim, tijekom postupka tužitelj nije dokazao da bi stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini temeljem dosjelosti. To iz razloga što iz provedenog dokaznog postupka sud nije mogao izvesti zaključak da bi tužitelj osobno ili posredstvom svojih prednika (roditelja i brata) uopće bio barem pošteni posjednik predmetnih nekretnina. Nesporno je da se presumira da je posjed samostalan dok se ne dokaže suprotno, međutim poštenje se ne presumira te tu pretpostavku za izvanredno stjecanje prava vlasništva dosjelošću potrebno je da dokaže onaj kome ta činjenica ide u korist, a to je upravo tužitelj. Tužitelj dakle nije dokazao da je stekao posjed na predmetnim nekretninama na način da je tijekom stjecanja znao da ima pravo na takav posjed već iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je isti u posjed ušao samovlasno bez valjane pravne osnove. Očito je da je sad pokojni VF, iako vlasnik te posjednik bio cijelo vrijeme do smrti u Njemačkoj gdje je živio i radio. Isti je bio u katastru upisan kao posjednik po službenoj dužnosti temeljem podataka koje je katastar dobio prilikom uknjižbe prava vlasništva koje je VF stekao kupoprodajom, a na isti način kao posjednici upisani su njegovi nasljednici, odnosno na kraju na taj način upisan je i njegov sin ŽF nakon što su mu sestra i brat darovali suvlasničke dijelove. Međutim, da bi VF kao vlasnik i posjednik dao u posjed predmetne nekretnine za svog života tužitelju bilo je potrebno očitovanje njegove volje u bilo kojem obliku koje bi predstavljalo predaju u posjed predmetnih nekretnina tužitelju. Da je tako očitovanje volje bilo, tužitelj nije dokazao, već proizlazi da je isti iskoristio ratno stanje 1990.-tih te je ušao u posjed samovlasno, a nakon toga je vjerojatno omogućio i drugim osobama da kroz određeno vrijeme obrađuju predmetne nekretnine kad on osobno to nije bio u mogućnosti, s tim da su i te osobe, bilo da je riječ o njegovim roditeljima ili bratu, također bili nepošteni posjednici jer su svoj posjed crpili iz nepoštenog posjeda tužitelja. Cijelo to vrijeme tužitelj nije poduzeo ništa niti da uredi stvarne međe na predmetnim nekretninama već je omogućio svojim međašnim susjedima da povrijede među i da obrađuju dio predmetnih nekretnina, a što predstavlja smetanje tužiteljevog posjeda. Cjelokupno takvo ponašanje ne predstavlja ponašanje poštenog posjednika, već baš suprotno ponašanje onoga tko je potajce ušao u posjed predmetnih nekretnina.
17. U opisanim okolnostima, ovaj sud je mišljenja da su nasljednici iza pokojnog VF bili sposobni naslijediti predmetne nekretnine, odnosno, predmetne nekretnine bile su sposobne biti predmet ostavinske rasprave jer su nepobitno bile u vlasništvu VF u vrijeme otvaranja nasljedstva, odnosno smrti VF s obzirom da su u zemljišnim knjigama bile upisane na VF te da niti tužitelj, a niti nitko treći nije ranije ili kasnije stekao pravo vlasništva na istima.
18. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje Tarifa. Tuženik je uspio u cijelosti u ovom postupku pa su mu stoga i priznati troškovi koji su prema ocjeni ovog suda bili nužni za uspjeh, a koji se sastoje od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to kako slijedi:
- sastav odgovora na tužbu od 16. srpnja 2024., u iznosu od 150,00 EUR, a što je u skladu s Tbr.8.1. Tarife,
- zastupanje na pripremnom ročištu od 2. listopada 2024. u iznosu od 75,00 EUR, a što je u skladu s Tbr.9.2. Tarife,
- zastupanje na glavnoj raspravi, odnosno na četiri ročišta održana 28. siječnja 2025., 16. rujna 2025., 1. prosinca 2025. i 20. svibnja 2026. u iznosima od po 150,00 EUR ili ukupno za četiri ročišta 600,00 EUR, a što je u skladu sa Tbr.9.1. Tarife. Slijedom navedenog za zastupanje po punomoćniku tuženiku su priznati ukupni troškovi u iznosu od 825,00 EUR na koje je pridodan PDV po stopi od 25 % pa troškovi ukupno iznose 1.031,25 EUR.
20. Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u izreci presude.
Valpovo, 9. lipnja 2026.
SUDAC
GORAN JOKIĆ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, koja se podnosi putem ovog suda, u roku 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena bez obzira što na isto nije pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako nije bila uredno obaviještena.
Dostaviti:
1.Tužitelju po punomoćniku
2.Tuženiku po punomoćniku
