Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-422/2026-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Nataše Peršić Brleković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Martine Maršić Lukić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Štefičić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o. Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Stefanović, Đ, Bulić i Pletikosa, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5689/2023-20 od 24. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5689/2023-20 od 24. listopada 2025. u točkama I. alineja 3., III. i VI. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke suđeno je:

„I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu br. [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 2. ožujka 2007. u dijelu pod: - toč. 5.1. „Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za CHF vrijedećem na dan plaćanja.“, - toč. 6.2. u dijelu „Kamatna stopa, kao i visina mjesečnih obroka kredita promjenjivi su sukladno toč. 9.1. ovih ugovorenih uvjeta.“, - toč. 9.1. „Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene uvjeta refinanciranja koji su temelj kalkulaciji. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit, kao i realna godišnja kamatna stopa na kredit.“ - čl. III. u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja troškova zaključenja ugovora.

1.1. U točki II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da sud utvrdi da je Ugovor o kreditu br. [broj kredita] sklopljen između tužitelja i tuženika dana 2. ožujka 2007. ništetan u cijelosti, odnosno u preostalom dijelu izuzev ugovornih odredaba navedenih pod točkom I. Izreke.

1.2. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 341,91 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 9.3.2007. do isplate, dok je u točki IV. naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.318,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose počevši od 31.3.2008. pa zaključno od 27.2.2014. sve do isplate. U točki V. naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 323,53 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose počevši od 25.10.2007. pa zaključno od 27.2.2014. sve do isplate, a točkom VI. izreke obvezan je tuženik naknaditi tužitelju na ime parničnih troškova iznos od 1.827,28 EUR s kamatama od presuđenja 24.10.2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv citirane presude, u odnosu na točku I. alineja 3. i točku III. izreke , kao i u odnosu na odluku o parničnom trošku pod točkom VI. izreke, žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) predlažući da se presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da se presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška postupka.

2.1. Tuženik žalbom osporava zaključak prvostupanjskog suda da je odredba o troškovima obrade kredita nepoštena jer da je ista u cijelosti zakonita i razumljivo ugovorena te da se odnosi na troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i sl., koji je trošak točno određen i objašnjen tužitelju te o kojem se moglo s tuženikom pregovarati. Sporni troškovi da uključuju i trošak solemnizacije sporazuma o osiguranju s osnova Ugovora te upis fiducijarnog prava vlasništva, a za koje troškove je korisnik kredita mogao pregovarati da ih sam snosi. Tuženik u žalbi ističe da zbog proteka vremena i uništenja relevantne dokumentacije nije u mogućnosti pružiti dokaze o tome na što se točno odnose troškovi naplaćeni spornom naknadom radi čega je stavljen u neravnopravan položaj, a čime da je ostvarena povreda načela jednakosti stranaka koje je temeljno načelo poštenog suđenja zajamčeno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02 i 1/06: dalje: Konvencija).

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe čl. III. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja troškova zaključenja ugovora (tzv. ulazna naknada) te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

6. Među strankama nije sporno da su 2. ožujka 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj [broj kredita] prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 16.555,18 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a odredbom članka III. alineja 3. Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade troškova zaključenja ugovora u iznosu od 559,83 CHF (341,91 eur) koji su obuhvaćeni ukupnim iznosom kredita.

6.1. Nije sporna visina naplaćene naknade niti da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u statusu potrošača.

7. Sporno je je li odredba čl. III. alineja 3. sklopljenog Ugovora nepoštena posljedično čemu i ništetna.

8. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP -a

8.1. Također nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju neosnovano ukazuje tuženik u žalbi jer presuda ima jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude nije nerazumljiva niti je proturječna razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika te nema nedostataka zbog kojih se ista ne bi mogla ispitati.

9. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza, cijeneći sadržaj citiranog Ugovora o kreditu te temeljem iskaza tužitelja utvrđuje da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u autosalonu tuženika radi kupnje automobila za osobne potrebe, dakle u svojstvu potrošača, da se radilo o tipskom ugovoru koji je unaprijed bio sastavljen od strane tuženika, da su pregovarali samo o iznosu kredita i roku otplate, da tužitelju nitko nije objasnio zašto mora platiti naknadu za sklapanje ugovora i koji konkretno troškovi se time podmiruju. Pozivajući se na odredbu članka 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, sud zaključuje da se o spornim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tuženik o tim odredbama nije niti mogao pojedinačno pregovarati jer se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed sastavljen i pripremljen od strane tuženika kao trgovca. Također se sud prvog stupnja poziva i na pravno shvaćanje izraženo u presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014., u predmetu broj C26/13, u kojoj se navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču mora biti ne samo gramatički razumljiva već da može shvatiti njezin smisao i sve njezine posljedice. Stoga prvostupanjski sud drži da je tuženik bio dužan objasniti strukturu troškova zaključenja ugovora, od čega se konkretno ti troškovi sastoje i zbog čega ih je tužitelj dužan podmiriti upravo u naznačenom iznosu.

9.1. Slijedom izloženih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da budući da o ugovornim odredbama tužitelj nije mogao pregovarati s tuženikom, a zbog njihove primjene došlo je do povećanja tužiteljeve ugovorne obveze, to da je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga prvostupanjski sud utvrđuje da je predmetna ugovorna odredba kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za troškove zaključenja ugovora nepoštena posljedično čemu i ništetna te da je tuženik temeljem odredbe članka 323. i čl. 324. stavak 1. u svezi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15., 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) u obvezi vratiti tužitelju iznos koji je po istoj naplatio sa zateznim kamatama od kada je taj iznos primio kao nepošteni stjecatelj.

9.2. Iz navedenih razloga prvostupanjski sud utvrđuje spornu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi nepoštenom pa time i ništetnom te obvezuje tuženika na isplatu tužitelju traženog iznosa od 341,91 eur sa kamatama od 9.3.2007. do isplate uz naknadu parničnog troška temeljem odredbe članka 154. stavak 5. u svezi s člankom 155. ZPP-a odmjerenim prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” 138/23, dalje: Tarifa).

10. Protivno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe i naložio isplatu novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao na temelju iste kao nepošteni stjecatelj.

11. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju temeljem kojeg je prvostupanjski sud izveo zaključak o ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi. Naime, iz stanja spisa predmeta razvidno je da je prvostupanjski sud proveo sve dokaze predložene po strankama te je za istaći da je na tuženiku teret dokaza da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo kao i o njezinoj svrsi (stvarni troškovi banke koji se tom naknadom podmiruju), pritom vodeći računa o zakonitim interesima potrošača prema načelu savjesnosti i poštenja, a koje činjenice u konkretnome slučaju tuženik nije dokazao, niti je svojim navodima doveo u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

11.1. Naime, protivno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je sklopljeni Ugovor unaprijed formuliran standardni ugovor pripremljen po tuženiku kao kreditoru, da tužitelj kao korisnik kredita u statusu potrošača nije imao utjecaj na njegov sadržaj pa tako niti u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade te da mu nije bilo pojašnjeno na što se ista uopće odnosi. Iz navedenih razloga pravilno prvostupanjski sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.2. Osim toga, treba reći da uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Isto tako, iako je tužitelj znao visinu sporne naknade (koja se navodi u Ugovoru u iznosu od 559,83 CHF), tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi i u kojo j visini svaki od njih) te nije mogla razumno izvesti zaključak o njenoj krajnjoj svrsi.

11.3. Također tuženik u žalbi neosnovano tvrdi da bi mu bilo povrijeđeno pravo na jednakost oružja sadržano u pravu na pravično suđenje zajamčeno člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17

– dalje Konvencija) jer da je zbog proteka vremena uništio relevantnu dokumentaciju kojom bi mogao dokazati opravdanost troškova ulazne naknade. Naime, konvencijsko pravo na jednakost oružja predstavlja procesno načelo koje osigurava da svaka stranka u sudskom postupku ima razumnu mogućnost da iznese i brani svoja prava pod uvjetima koji je ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na protivnu stranu. Pravo na jednakost oružja osigurava da u sudskom postupku svaka stranka ima jednake mogućnosti za iznošenje svojih stavova i dokaza te da se postupak vodi na način koji ne stavlja nijednu stranku u nepovoljniji položaj u odnosu na drugu, čime se štiti pravo na pravično suđenje. Međutim, isto se ne odnosi na objektivne ili subjektivne (ne)mogućnosti same stranke da pruži dokaz radi utvrđenja činjenica kako to pogrešno interpretira tuženik u žalbi.

11.4. Stoga suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je sveobuhvatnom analizom svi relevantnih čimbenika izveo pravilan zaključak o nepoštenosti posljedično čemu i ništetnosti sporne ugovorne odredbe, a time i nesavjesnost tuženika kao stjecatelja iznosa temeljem iste te je pravilno obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a jer se tuženik kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja predmetne naknade za korištenje kredita, vodio načelom savjesnosti i poštenja što ga čini nesavjesnim stjecateljem utuženog iznosa.

12. Odluku o parničnom trošku pravilno je prvostupanjski sud donio primjenom odredbe članka 154. stavak 5. u svezi članka 155. ZPP-a odmjerenim sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” 138/23, dalje: Tarifa) za poduzete pravne radnje punomoćnika tužitelja. Neosnovno žalitelj osporava trošak nagrade za sastav podneska tužitelja od 8.5.2024. kojim se tužitelj očitovao na navode odgovora na tužbu budući da je punomoćnik tužitelja isti sastavio i dostavio sudu pa mu stoga i pripada nagrada sukladno odredbi Tbr. 8.1. Tarife kao trošak koji je bio nužan za vođenje postupka.

13. Slijedom navedenoga te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

14. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer u istom nije uspio (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP -a).

15. Prvostupanjska presuda u preostalom dijelu točke I. izreke, kao i u točkama II., IV. i V. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 9. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak