Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-811/2026-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Svjetlane Pražić predsjednice vijeća, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marina Konrad, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. ,Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6123/2023 od 20. veljače 2026.., u sjednici vijeća održanoj 9. lipnja2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6123/2023 od 20. veljače 2026. u točkama I, II i III izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu [broj kredita] od 28. kolovoza 2007. zaključenog između stranaka koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini do 0,50% od iznosa kredita.

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 281,95 eura sa zateznom kamatom počev od 19. rujna 2007. godine pa do isplate po stopi pobliže navedenoj u toj točki presude.

3. U točki III izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 232,03 eura sa zateznim kamatama od 20. veljače 2026. pa do isplate.

4. Protiv te presude žalbu podnosi tuženik zbog postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava navodeći da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati s obzirom da proturječi razlozima presude, da nema razloga o odlučnim činjenicama i da razlozi koji su navedeni su sukladno međusobno proturječni i u suprotnosti sa ispravama u spisu.

5. U žalbi navodi da je odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a ne izvesti zaključak da je znatna neravnoteža nastala zbog toga što se nije pojedinačno pregovaralo ili je odredba nejasna. Pritom, značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo ili je odredba nejasna i nerazumljiva. Tvrdi da sporna ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu, a još manje „znatnu“ neravnotežu između stranaka. Navodi da sud nije utvrđivao postojanje neravnoteže, odnosno postojanje znatne neravnoteže, već sasvim pogrešno primjenjuje materijalno pravo i zaključuje da je odredba uzrokovala znatnu neravnotežu jer se o istoj nije pregovaralo. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije znao u kojem iznosu je naknada naplaćena, te da on „nije ništa posebno plaćao vezano za ovu naknadu“. Navodi da sporna odredba nije nejasna odnosno neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao, dakle, iznos naknade je fiksan i poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora. Tuženik ističe da u ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja jer to nije bila obveza tuženika. Također, tuženik ukazuje na odluku Suda EU C-621/2017 te napominje da nije niti bitno što naknada uključuje, već koliko ona iznosi, a to je tužitelju bilo poznato. Ustraje i kod prigovora zastare. Prigovara i odluci o troškovima s obzirom da je taj trošak zbog gore navedenih razloga nije trebao biti dosuđen tužitelju. Isto tako, niti jedan od naknadnih podnesaka tužitelja nakon tužbe, kao ni prisustvovanje ročištima ne predstavljaju relevantne pravne radnje koje bi kao dodana vrijednost utjecale na rezultate raspravljanja.

6. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te odrediti da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zateznu kamatu od dana donošenja drugostupanjske odluke.

7. Odgovor na žalbu nije podnesen.

8. Žalba nije osnovana.

9. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa, tako da je presudu moguće ispitati.

10. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih povreda.

11. U ovoj fazi postupka među strankama nije sporno:

- da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita 28. kolovoza 2007. sklopljen Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 56.389,50 eura (424.866,71 kunu),

- da je odredbom članka 12.3 Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 0,50% od iznosa odobrenog kredita, da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je odobren kredit radi rješavanja stambenog pitanja kupnje stana.

12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je primjenjujući odredbe čl. 96. st.1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 – dalje ZZP/07 ), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, pri čemu nije odlučno da se pogrešno pozvao na Zakon o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03-dalje ZZP/03 ), utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu sastavljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu što upućuje na zaključak da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što proizlazi i iz stranačkog iskaza tužitelja, čime je ispunjen prvi uvjet da se predmetna odredba smatra nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom, pri čemu je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da tužitelj nije prihvatio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, isti bi bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz navedenoga zaključuje da su ispunjeni svi uvjeti iz čl. 96. st. 1. ZZP/07 da bi se odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu smatrala nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Pored navedenog takvim postupanjem da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa sukladno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO).

13. Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da predmetna tražbina za povrat stečenog bez osnove zastarijeva za pet godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO). Stoga, primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO -a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 12.3. ugovora o kreditu s obzirom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020 .

14. Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu, tuženik je stekao bez osnove te je naloženo tuženiku da navedeni iznos vrati tužitelju, odnosno da mu vrati primljeni iznos od 281,95 eura za trošak obrade zahtjeva i odobravanje kredita, kao stečeno bez osnove, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2007., kao dana nakon isplate kredita s obzirom da je za utuženi iznos troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada) umanjen iznos kredita prilikom isplate, pa do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a.

15. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je udovoljio zahtjevu tužitelja.

16. Naime, odredbom čl. 96. ZZP/07 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2).

17. Sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP/07, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i visini te naknade, što tuženik nije dokazao. Stoga ovaj sud prihvaća utvrđenje i zaključke suda prvog stupnja da se o dijelu odredbe čl. 12.3. ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade.

18. Prema odredbi čl. 99. ZZP/07, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Dakle, navedena se odredba odnosi na bitne sastojke potrošačkog ugovora (predmet ugovora i cijenu). Međutim, predmetna odredba predstavlja ugovornu odredbu o sporednim obvezama pa se navedena odredba na nju ne odnosi. Stoga su žalbeni navodi tuženika, kojima ističe da je sporna odredba ugovora o kreditu jasna i razumljiva, kao i da je iznos naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određen u postotku od iznosa kredita, bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

19. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da je odredba čl. 12.3. ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

20. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali je i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj prije sklapanja ugovora imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

21. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

22. Uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz utvrđenja suda proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopi ugovor.

23. Upravo stoga takvom je ugovornom odredbom evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja pa je pravilna odluka prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba ništetna sukladno odredbi čl. 324., u vezi s čl. 322. st. 1. ZOO-a.

24. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim i prigovor zastare. Naime, kako to prvostupanjski sud navodi, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u odnosu na početak tijeka zastare na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. donio zaključak broj Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim i to kako u odnosu a glavnicu tako i na kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

25. Pitanje zatezne kamate također je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva za kredit u visini 1,00 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja – potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultirala time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja naknade.

26. Jednako tako odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbi čl. 154. st. 1 i čl. 155. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( "Narodne novine" br. 138/23 ).

27. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, te je odlučeno kao u točki I izreke ove presude sukladno članku 368. stavak 1. ZPP-a.

28. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer nije uspio u žalbenom postupku pa je stoga primjenom odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

U Rijeci 9. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Svjetlana Pražić