REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] E 5

Poslovni broj: Us I-2206/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja EAHS, državljanin Venezuele, kojeg zastupa opunomoćenik Matej Šokčević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ostović & Rakušić d.o.o., Osijek, Reisnerova 34, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave primorsko- goranske, I. policijske postaje Rijeka, Rijeka, Đure Šporera 4, OIB: 36162371878, radi protjerivanja, 9. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Poništava se rješenje tuženika KLASA: NK-UP/I-216-02/25-19/400, URBROJ: 511-09-23-25-1 od 26. rujna 2025. i predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak u kojem je obvezan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženim u obrazloženju ove presude.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe do pravomoćnosti odluke u ovom sporu.

II. Odbija se prijedlog tužitelja za izdavanjem privremene mjere na način da se odgodi izvršenje rješenja tuženika do pravomoćnosti odluke u ovom sporu.

III. Odbija se prijedlog tuženika za spajanjem ovog predmeta s ovosudnim predmetom posl.br. Us I-2415/2025.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 EUR (dvije tisuće i petsto eura), u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora u preostalom iznosu od 7.500,00 EUR (sedam tisuća i petsto eura).

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: NK-UP/I-216-02/25-19/400, URBROJ: 511-09- 23-25-1 od 26. rujna 2025. tužitelj je protjeran iz Republike Hrvatske (RH), određena mu je zabrana ulaska i boravka u Europskom gospodarskom prostoru (EGP) u trajanju

2  Poslovni broj: Us I- Us I-2206/2025-15

od jedne godine, uz prisilno udaljenje u zemlju podrijetla (Venezuela), pozivom na odredbe čl. 183. st. 1. t. 1. i čl. 190. st. 2. Zakona o strancima (Narodne novine br. 133/20., 114/22., 151/22. i 40/25.; dalje: ZoS).

2. Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu Upravnom sudu u Osijeku, a koji sud se rješenjem posl.br. Us I - 1013/2025-3 od 3. studenoga 2025. oglasio mjesno nenadležnim i predmet ustupio ovom sudu na daljnje rješavanje.

3. Tužitelj u tužbi i tijekom spora osporava zakonitost predmetnog rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnost stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlaže kako je boravio na području EGP u svrhu traženja nogometnoga angažmana nakon sportske karijere započete u Venezueli i nastavljene u Španjolskoj, gdje trenira u A.D. Futbol Base 3 Cantos (Madrid). Zbog administrativnih poteškoća s registracijom u [adresa] i visokih troškova života u velikim europskim gradovima, da se preselio u Rijeku. Tužiteljeva obitelj (baka, majka i sestra) da žive u [adresa] gdje i tužitelj boravio i vodi obiteljski, društveni i sportski život. Stoga smatra da bi njegovo udaljenje iz EGP ozbiljno ugrozilo njegovo pravo na obiteljsko jedinstvo i učinkovitu pravnu zaštitu. Također, ističe da je u Kraljevini Španjolskoj u tijeku postupak spajanja obitelji te da bi eventualno protjerivanje tužitelja rezultiralo ozbiljnom štetom. Venezuelanske vlasti da ga smatraju političkim izbjeglicom jer je politički aktivan u stranci opozicijski nastrojenoj prema vladajućem režimu u Venezueli te bi protjerivanje značilo politički progon. Tuženik da nije utvrdio stanje sigurnosti u zemlji podrijetla tužitelja te nije primijenio načelo zabrane prisilnog udaljenja il i vraćanja. Dovodi u pitanje i jesu li cijenjene sve okolnosti iz čl. 191. st. 1. Zakona o strancima. Kako postoji opravdana bojazan da bi se tužitelj mogao prisilno udaljiti u državu gdje su njegov život i sloboda ugroženi, zbog njegove rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, zbog pripadnosti posebnoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja ili gdje bi mogao biti podvrgnut mučenju ili neljudskom i ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju ili bi nad njime mogla biti izvršena smrtna kazna, te u državu u kojoj mu prijeti opasnost od prisilnog udaljenja u takvu državu u smislu čl. 207. Zakona o strancima, a zbog čega je nužno izbjegavanje štete koja bi se teško mogla popraviti, predlaže da sud odredi privremenu mjeru odgodnog učinka tužbe. Tijekom spora ukazuje kako je nadležno tijelo Kraljevine Španjolske odlukom od 12. studenoga 2025. naložilo suspenziju protjerivanja iz te države do konačne presude u glavnom predmetu te da se upozorenje iz Schengenskog informacijskog sustava izdano od strane španjolskih vlasti više ne prikazuje u operativnom sustavu. Također tijekom spora ukazuje da je odlukom nadležnog tijela Kraljevine Nizozemske od 9. prosinca 2025. ukinuta odluka o povratku tužitelja ukida te brisano upozorenje o vraćanju u Schengenskom informacijskom sustavu. Kako su upozorenja o vraćanju iz Schengenskog informacijskog sustava brisana, time da je otpala pravna osnova rješenja o protjerivanju te predlaže sudu isto poništiti.

4. Navodima iz tužbe tužitelj osporava i rješenje tuženika KLASA: NK-UP/I-216- 01/25-03/733, URBROJ: 511-09-23-25-1, od 26. rujna 2025. kojim mu je ograničena sloboda kretanja smještajem u Tranzitno prihvatni centar za strance Ministarstva unutarnjih poslova Tovarnik, a o navedenom je donesena ovosudna presuda posl.br.

Us I-2415/2025-12 od 9. veljače 2026.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu (str. 163/1-169/1 spisa) osporava tužbeni zahtjev u cijelosti te ustraje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja. Smatra da je rješenje doneseno pravilnom primjenom Zakona o strancima imajući u vidu da je tužitelj imao aktivne mjere Upozorenja iz čl. 3. Uredbe EU 2018/1861 u Schengenskom

3  Poslovni broj: Us I- Us I-2206/2025-15

informacijskom sustavu (SIS) od strane Kraljevine Španjolske i Kraljevine Nizozemske. Tužitelj da je propustio ispuniti obvezu napuštanja EGP te da je nastavio nezakonito boraviti na području RH. Ukazuje kako tužitelj nije postupio ni po mjeri zabrane ulaska i boravka izdanoj od strane španjolskih i nizozemskih vlasti te kako nije ispoštovao tamo mu određen rok za napuštanje EGP. Vezano uz besplatnu pravnu pomoć ističe kako je tužitelj u postupku upoznat s navedenim pravom, a kojeg nije iskoristio te kako se pred Upravnim sudom u Osijeku pod posl.br. Us I-82/2026 vodi spor radi besplatne pravne pomoći. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

6. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., 39/26.; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

7. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu ni imale.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Odredbom čl. 183. st. 1. t. 1. ZoS-a propisano je da državljanin treće zemlje nezakonito boravi ako nije na kratkotrajnom boravku. Povezano, odredbom čl. 55. st. 2. t. 8. ZoS-a određeno je kako državljanin treće zemlje nije na kratkotrajnom boravku ako ima zabranu ulaska u EGP i boravka u EGP-u odnosno u RH.

10. Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZoS-a državljanina treće zemlje će se protjerati ako: - nije napustio EGP odnosno Republiku Hrvatsku u roku koji je određen rješenjem,

- je došao u EGP odnosno Republiku Hrvatsku prije isteka zabrane ulaska i boravka,

- se ne donosi rješenje o povratku sukladno članku 185. stavku 1. ZoS -a. Odredbom st. 2. istoga članka propisano je da se državljanina treće zemlje može protjerati zbog nezakonitog boravka i nezakonitog prelaska ili pokušaja prelaska vanjske granice, različitih od razloga iz st. 1. toga članka.

11. Iz spisa predmeta proizlazi da su za tužitelja u vrijeme donošenja osporavanog rješenja u Schengenskom informacijskom sustavu bile evidentirane aktivne mjere Upozorenja iz čl. 3. Uredbe EU 2018/1861 Europskog parlamenta i vijeća od 28. studenoga 2018. o uspostavi, radu i upotrebi Schengenskog informacijskog sustava (SIS) u području granične kontrole i o izmjeni Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma te o izmjeni i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1987/2006, unesene od strane Kraljevine Španjolske i Kraljevine Nizozemske, prema kojima tužitelj ima zabranu ulaska i boravka u EGP.

12. Navedeno tužitelj ni ne osporava, već ukazuje da su odlukama nadležnih tijela spomenutih država ta upozorenja naknadno brisana.

13. Ovdje sud ističe da se zakonitost upravnog akta ocjenjuje prema stanju stvari u trenutku njegova donošenja. Stoga naknadno donesena rješenja nadležnih tijela Kraljevine Španjolske i Kraljevine Nizozemske, kojima su kasnije ukinute pojedine mjere i brisana upozorenja iz Schengenskog informacijskog sustava, nisu od utjecaja na zakonitost osporavanog rješenja. Naime, zakonitost rješenja se ne može osporavati na temelju činjenica koje nisu postojale u trenutku odlučivanja.

14. Međutim, osnovano tužitelj ukazuje na to da se iz obrazloženja osporavanog rješenja ne vidi da su razmotrene okolnosti koje sukladno odredbi čl. 191. st. 1. ZoS-a treba uzeti u obzir prilikom donošenja rješenja o protjerivanju.

4  Poslovni broj: Us I- Us I-2206/2025-15

15. Rečenom odredbom čl. 191. st. 1. ZoS propisano je da će se prilikom donošenja rješenja o protjerivanju, osim okolnosti iz čl. 182. ZoS-a uzeti u obzir duljina boravka, starosna dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, socijalna i kulturalna integracija u Republici Hrvatskoj i veze državljanina treće države s državom podrijetla. Odredbom čl. 182. st. 1. ZoS-a propisano je da će se prilikom primjene mjera za osiguranje povratka uzeti u obzir najbolji interes maloljetnika i potrebe drugih ranjivih osoba pobrojanih u st. 2. istog članka, obiteljski život i zdravstveno stanje državljanina treće zemlje prema kojem se poduzimaju mjere. St. 4. istog članka propisano je da se rješenja u vezi s povratkom, u koja na temelju čl. 196. st. 1. ZoS-a spada i osporavano rješenje o protjerivanju, donose na temelju individualne procjene u skladu s pravilom razmjernosti.

16. S obzirom na navedeno, sud utvrđuje da je tuženik propustio provesti individualnu procjenu i ocjenu razmjernosti propisanu odredbom čl. 182. st. 4. ZoS -a, odnosno nije razmotrio sve okolnosti iz čl. 191. st. 1. ZoS -a koje su od značaja za donošenje odluke o protjerivanju. U slučaju protjerivanja iz čl. 190. st. 2. ZoS-a, na koju odredbu se tuženik pozvao, izricanje mjere nije zakonski obvezna posljedica, već ovisi o diskrecijskoj ocjeni nadležnog tijela, no iz obrazloženja osporavanog rješenja nije moguće utvrditi na temelju kojih je razloga zaključeno da je izricanje navedene mjere nužno i razmjerno. Slijedom toga, sud nije mogao ocijeniti da je osporavana odluka zakonita i pravilna niti otkloniti prigovore koje je tužitelj istaknuo u tužbi.

17. U odnosu na tužbeni prigovor da tuženik nije utvrdio stanje sigurnosti u zemlji podrijetla tužitelja te nije primijenio načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja, sud ocjenjuje da isti nije osnovan. Naime, iz podataka spisa ne proizlazi da je tužitelj tijekom upravnog postupka podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu niti da je tijekom postupka iznosio konkretne činjenice ili okolnosti koje bi upućivale na postojanje stvarnog rizika u slučaju povratka u državu podrijetla. Stoga sama činjenica da tuženik u obrazloženju osporenog rješenja nije posebno analizirao stanje sigurnosti u državi podrijetla ne dovodi do nezakonitosti osporenog rješenja. Međutim, navedeno ne utječe na zaključak suda o nezakonitosti osporenog rješenja zbog propusta tuženika da prilikom odlučivanja o protjerivanju provede individualnu procjenu i ocjenu razmjernosti sukladno čl. 182. i 191. ZoS-a.

18. Slijedom svega navedenog, sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede zakona na štetu tužitelja te je na temelju odredbe čl. 117. st. 1. ZUS -a tužbeni zahtjev valjalo usvojiti, osporeno rješenje poništiti i predmet vratiti tuženiku na ponovno odlučivanje. U ponovnom postupku tuženik je dužan donijeti novo rješenje u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude (čl. 151. st. 2. ZUS-a), pri čemu je obvezno u cijelosti postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda (čl. 119. st. 4. ZUS-a). U ponovnom postupku tuženik će provesti individualnu procjenu svih okolnosti relevantnih za odlučivanje o protjerivanju tužitelja te će u obrazloženju odluke jasno i potpuno navesti činjenice i razloge na kojima temelji svoju ocjenu.

19. U odnosu na prijedlog za određivanjem privremene mjere odgodnog učinka tužbe, kako je to tužitelj tražio, sud je isti razmatrao kao dva odvojena prijedloga - prijedlog za određivanjem odgodnog učinka tužbe (čl. 42. st. 1. ZUS-a) i za izdavanjem privremene mjere (čl. 42. st. 3. ZUS-a) te je oba ocijenio neosnovanim.

20. Čl. 42. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak (stavak 1.) te da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu (stavak 2.). Sud može na prijedlog stranke izdati privremenu mjeru

5  Poslovni broj: Us I- Us I-2206/2025-15

ako je to nužno kako bi se izbjegla šteta koja bi se teško mogla popraviti, a privremena mjera nije protivna javnom interesu, niti bi se njome nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranki (stavak 3.).

21. U konkretnom slučaju sud ocjenjuje da tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje teško popravljive štete u smislu netom citiranog članka. Navodi tužitelja o postojanju bojazni prisilnog udaljenja u državu u kojoj bi bio izložen progonu ili postupanju protivnom načelu zabrane prisilnog vraćanja predstavljaju tvrdnje su koje se sadržajno odnose na razloge relevantne za postupak međunarodne zaštite, a ne na pretpostavke za određivanje odgodnog učinka tužbe u smislu čl. 42. ZUS -a. U odnosu na priloženi liječnički nalaz te dopis organizacije COPEI, sud ocjenjuje da isti ne mogu biti od odlučujućeg značaja za ocjenu postojanja teško popravljive štete u smislu ZUS-a jer iz istih ne proizlazi njihova izravna povezanost s pretpostavkama za iznimno određivanje odgodnog učinka tužbe, niti iz njih proizlazi konkretiziran i neposredan rizik koji bi ispunjavao zakonske uvjete za takvu mjeru. Slijedom navedenog, prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe ocjenjuje se neosnovanim.

22. Stoga, kako nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti, to je odbijen prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe kao neosnovan te je na temelju odredbe čl. 42. st. 4. ZUS-a riješeno kao u t. I. izreke rješenja.

23. U odnosu na prijedlog za izdavanje privremene mjere, sud ukazuje kako je prema višekratno izraženom stajalištu sudova, institut privremene mjere, kao mjere osiguranja, uveden u upravni spor kao sredstvo osiguranja tražbina vjerovnika (novčanog odnosno nenovčanog potraživanja), a radi izbjegavanja teško popravljive štete koja bi mogla nastupiti prije pravomoćnog okončanja spora. Privremena mjera se, stoga, može odrediti ako predlagatelj osiguranja (ovdje tužitelj) učini vjerojatnim postojanje tražbine prema protivniku osiguranja (ovdje tuženiku), kao i opasnost da će bez takve mjere nastati teško popravljiva šteta, čemu ovdje nije udovoljeno jer je izostalo postojanje tražbine tužitelja, kao predlagatelja osiguranja, prema tuženiku, kao protivniku osiguranja (tako i Visoki upravni suda Republike Hrvatske u odluci posl.br. Usž-81/2026-2 od 3. veljače 2026.). Slijedom izloženog, proizlazi da tužitelj u ovom sporu nema tražbine koja bi mogla biti ugrožena. Stoga je odlučeno kao u t. II. izreke rješenja.

24. U odnosu na prijedlog tuženika za spajanje ovog predmeta s predmetom ovog suda posl.br. Us I-2415/2025, sud ističe da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 107. st. 1. ZUS-a. Naime, svrha spajanja predmeta, odnosno ekonomičnost i ubrzanje raspravljanja, ne bi bila ostvarena budući da je u predmetu posl.br. Us I-2415/2025 rasprava već zaključena te je donesena presuda od 9. veljače 2026., dok je ovaj prijedlog podnesen na raspravi održanoj 12. svibnja 2026., dakle nakon donošenja odluke u predmetu na koji se predlaže spajanje. Dodatno, rečenom odredbom je predviđena samo mogućnost, a ne i obveza suda spojiti upravne sporove radi zajedničkog raspravljanja, i to samo pod pretpostavkama koje u konkretnom slučaju nisu ostvarene. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod t. III. izreke rješenja.

25. Odluku o troškovima spora (t. IV. izreke rješenja) sud je donio na temelju odredbi čl. 144., čl. 147. st. 1. te čl. 148. st. 1. ZUS-a uz primjenu Tbr. 27/1 i 27/2 te Tbr. 52/3 i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23., 107/25.; dalje: Tarifa) budući je tužitelj uspio u sporu u kojem je zastupan po opunomoćeniku - odvjetniku, prema neprocjenjivoj vrijednosti predmeta spora. Slijedom, priznat je trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištu od 12. svibnja 2026., svaka radnja 500 bodova, odnosno u iznosu od po 1.000,00 eura svaka, ukupno

6  Poslovni broj: Us I- Us I-2206/2025-15

2.000,00 eura, što uvećano za PDV od 25% (Tbr 42. Tarife) iznosi 2.500,00 eura. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno odredbi čl. 151. st. 2. ZUS -a.

26. Tužitelj je, pored već priznatih troškova, zatražio i naknadu troška za sastav podnesaka od 12. studenoga 2025., 19. studenoga 2025., 1. prosinca 2025., 15. prosinca 2025. i 13. travnja 2026. Međutim, prema ocjeni ovog suda, navedeni podnesci ne predstavljaju opravdani trošak u smislu čl. 144. st. 1. ZUS-a jer se njima u bitnome dostavljaju isprave te ponavljaju već izneseni navodi, a koje je tužitelj mogao iznijeti i na ročištu za koju radnju mu je priznat trošak zastupanja. Sud dodatno ističe da učestalo podnošenje podnesaka u razmacima od približno dva tjedna, bez novih činjeničnih ili pravnih navoda od odlučnog značaja, ne predstavlja radnju nužnu za vođenje spora niti trošak koji bi bio razumno i objektivno opravdan u smislu citirane zakonske odredbe. Neosnovan je i zahtjev za naknadu troška za sastav podneska od 2. veljače 2026. Naime, iako je sud pozvao tužitelja da se očituje na mogućnost donošenja odluke bez održavanja rasprave, u istom pozivu tužitelju je jasno naznačeno (str. 160. spisa) da će se, u slučaju neizjašnjenja u ostavljenom roku, smatrati da nije suglasan s takvim načinom odlučivanja. Slijedom navedenog, nepodnošenje podneska ne bi za tužitelja imalo nikakve nepovoljne procesne posljedice pa se njegovo podnošenje ne može smatrati radnjom nužnom za vođenje spora niti troškom koji bi teretio protivnu stranku. Stoga je zahtjev tužitelja za naknadu troškova zastupanja u tom dijelu, uvećan za PDV, odbijen kao neosnovan . Slijedom, odlučeno je kao pod t. V. izreke rješenja.

U Rijeci 9. lipnja 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude žalba nije dopuštena (čl. 127. st. 1. ZUS-a).

Protiv t. I.-V. izreke rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.