Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europske avenije 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-574/2023-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja ZČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice OTP Banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupana po gen. punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. svibnja 2026. u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, te punomoćnika tuženice, uz javnu objavu dana 9. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženici OTP Banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, da plati tužitelju ZČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 12.380,10 eura (dvanaesttisućatristoosamdeseteura- desetcenti) sa zateznim kamatama na iznos:
101,00 € tekućom od 15.06.2016
100,11 € tekućom od 15.07.2016
99,00 € tekućom od 12.08.2016
96,84 € tekućom od 15.09.2016
98,60 € tekućom od 14.10.2016
104,23 € tekućom od15.11.2016
106,14 € tekućom od15.12.2016
104,41 € tekućom od15.03.2017
100,93 € tekućom od14.04.2017
99,38 € tekućom od15.05.2017
94,77 € tekućom od14.06.2017
93,76 €t tekućom od4.07.2017
85,69 € tekućom od15.09.2017
81,63 € tekućom od 15.11.2017
79,40 € tekućom od 15.01.2018
76,23 € tekućom od 15.03.2018
71,99 € tekućom od 15.05.2018
72,27 € tekućom od 15.06.2018
79,69 € tekućom od 14.08.2018
82,19 € tekućom od 15.10.2018
84,15 € tekućom od 15.02.2019
83,09 € tekućom od 15.04.2019
84,87 € tekućom od 14.06.2019
89,76 € tekućom od 13.09.2019
94,48 € tekućom od 15.11.2019
94,23 € tekućom od 29.11.2019
93,36 € tekućom od 29.11.2019
93,36 € tekućom od 29.11.2019
93,36 € tekućom od 29.11.2019
93,36 € tekućom od 29.11.2019
93,20 € tekućom od 29.11.2019
93,21 € tekućom od 29.11.2019
93,21 € tekućom od 29.11.2019
93,21 € tekućom od 29.11.2019
93,21 € tekućom od 29.11.2019
93,21 € tekućom od 29.11.2019
93,21 € tekućom od 29.11.2019
92,42 € tekućom od 29.11.2019
93,21 € tekućom od 29.11.2019
93,21 € tekućom od 29.11.2019
93,21 € tekućom od 29.11.2019
93,21 € tekućom od 29.11.2019
97,00 € tekućom od 10.01.2020
99,91 € tekućom od 20.01.2020
104,48 € tekućom od 21.02.2020
112,73 € tekućom od 17.03.2020
113,20 € tekućom od 20.04.2020
113,05 € tekućom od 15.05.2020
107,29 € tekućom od 19.06.2020
105,11 € tekućom od 20.07.2020
103,01 € tekućom od 18.08.2020
104,25 € tekućom od 18.09.2020
106,89 € tekućom od 19.10.2020
104,16 € tekućom od 17.11.2020
102,52 € tekućom od 18.12.2020
104,55 € tekućom od 18.01.2021
104,19 € tekućom od 18.02.2021
96,52 € tekućom od 19.03.2021
97,27 € tekućom od 16.04.2021
97,68 € tekućom od 17.05.2021
98,16 € tekućom od 16.06.2021
99,96 € tekućom od 16.07.2021
100,45 € tekućom od 13.08.2021
98,42 € tekućom od 17.09.2021
104,51 € tekućom od 19.10.2021
109,27 € tekućom od 16.11.2021
113,89 € tekućom od 16.12.2021
113,12 € tekućom od 17.01.2022
111,85 € tekućom od 17.02.2022
118,00 € tekućom od 17.03.2022
122,11 € tekućom od 20.04.2022
114,60 € tekućom od 10.05.2022
122,91 € tekućom od 10.06.2022
131,79 € tekućom od 10.07.2022
139,31 € tekućom od 10.08.2022
140,95 € tekućom od 10.09.2022
135,62 € tekućom od 10.10.2022
134,40 € tekućom od 10.11.2022
132,18 € tekućom od 10.12.2022
4.414,76 € tekućom od 28.12.2022
1.000,00 € tekućom od 29.12.2022 do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , u roku od 15 dana.
II. Odbija se preostali zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.000,00 eura (tisućueura), kao neosnovan.
III. Nalaže se tuženici OTP Banka Hrvatska d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, da tužitelju ZČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.551,22 eura (četiritisućepetstopedesetjedaneurodvadesetdvacenta) sa zateznim kamatama tekućim od dana 9. lipnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se preostali zahtjev tužitelja za naknadu troška od 645,59 eura
(šestočetrdesetpeteurapedesetdevetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženice dana 6. lipnja 2023. podnio tužbu radi utvrđenja isplate iznosa od 13.285,55 eura po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, koju obrazlaže navodeći da je sa prednikom tuženice HVB Splitska banka d.d. dana 16. studenoga 2005. sklopio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 94611/05 na iznos od 53.700,00 CHF po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate 240 mjeseci, sa početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti 352,54 CHF, obračunatim po prodajnom tečaju tuženika važećem za CHF na dan plaćanja. Tužena mu prilikom zaključenja Ugovora nije pružila dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Pred Općinskim sudom u Osijeku je u tijeku parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti odredbi koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica kredita veže uz valutu CHF te posljedično isplate po osnovi razlike u tečaju po predmetnom Ugovoru o kreditu i to za razdoblje do 05.04.2007. zaključno sa 10.05.2016. godine a koji se vodi između parničnih stranaka pod poslovnim brojem P-806/2018. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica kredita veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku, za daljnje razdoblje od dana 01.06.2016. godine pa do dana podnošenja ove tužbe više platio dugovani iznos po osnovi tečajne razlike za 13.285,55 EUR / 100.099,98 kn. Obzirom da je pravomoćnom presudom VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004.-31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takve odredbe Ugovora. čl. 1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl. 1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Prema čl 6. st 3. Zakona o sudovima (NN: 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“.
2. U odgovoru na tužbu od dana 17. srpnja 2024. i tijekom postupka tužena osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, te prije svega ističe prigovor presuđene stvari, ističe prigovor zastare, te čini nespornom pasivnu legitimaciju u ovom sporu. Naime, za gore navedeni spor je već donesena pravomoćna presuda od 06. studenog 2023. broj P-806/2018 Općinskog suda u Osijeku, pa stoga smatra da tužitelj ne može u ovom parničnom postupku sada od tuženice ponovno potraživati isplatu preplate s osnova valutne klauzule jer se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari. Naime, u parničnom postupku pod poslovnim brojem P-806/2018, tužitelj je postavio deklaratorni tužbeni zahtjev u kojem je tražio utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu o primjeni valutne klauzule (čl. 2.3. i 2.4.), a kojem tužbenom zahtjevu je sud u cijelosti udovoljio. Isto tako, u navedenom parničnom postupku tužitelj je postavio i kondemnatorni tužbeni zahtjev, a kojim je od tuženika zahtijevao isplatu iznosa od ukupno 5.402,57 € s pripadajućom zateznom kamatom, a kojem tužbenom zahtjevu je sud također u cijelosti udovoljio i prihvatio ga. Dakle, tužitelj je u parničnom postupku koji je vođen pod poslovnim brojem P-806/2018 zatražio tužbenim zahtjevom da sud obveže tuženika da mu isplati iznos preplate koji je nastao po osnovi ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, a sada od u ovom parničnom postupku po istoj činjeničnoj osnovi opet traži da sud obveže tuženika da mu isplati iznos preplate koja je isto tako nastala po osnovi ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli. Iz ovakvog stanja stvari potpuno je jasno kako se ovdje radi o klasičnom primjeru presuđene stvari iz čl. 333. st. 2. ZPP - a, jer u konkretnom slučaju postoji identitet parničnih stranaka u istoj ulozi, postoji identitet u činjeničnoj osnovi, a u konačnici postoji i identitet u postavljenom tužbenom zahtjevu. Navodi da nije sporno kako je tužitelji sa pravnom prednicom tužene dana sklopio predmetni Ugovor o kreditu, ali osporava da su pojedine ugovorne odredbe nepoštene i ništetne, smatra da u ovoj parnici nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P-1401/12), jer je u istoj utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, te nema pravni učinak erga omnes. Smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa ista ne može biti predmetom ocjene poštenosti (čl. 84. ZZP-a), te je ta odredba jasna i lako uočljiva. Također, da je tužiteljica sklopila Ugovor kao savjesna ugovorna strana sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora, te da tuženica u ovom ugovornom odnosu nije postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja i time prouzročila neravnotežu na štetu potrošača. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne smije biti relevantna za ocjenu nepoštenosti a time i ništetnosti ugovorne valutne klauzule. Da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, pa prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 210. st. 3. ZOO-a. Tužitelj ne smije tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora o kreditu koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Navodi da je pri vještačenju potrebno uzeti u obzir i tzv. negativne anuitete, ali ne ističe prigovor radi prebijanja ni protutužbeni zahtjev, a niti navodi koji iznos potražuje od tužitelja.
3. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj nema primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka i uređuje kondemnatorni zahtjev tako da zahtijeva isplatu po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli iznos od 13.380,10 eura sa zateznim kamatama na svaki anuitet od dana plaćanja pa do isplate.
3.1. Tužitelj osporava navode iz odgovora na tužbu i ističe da je među strankama pred Naslovnim sudom vođen i pravomoćno okončan postupak pod brojem P-806/2018, ali da se predmetni postupak u odnosu na navedeni nikako ne radi o “već presuđenoj stvari” budući da u ovome postupku nije istaknuo deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba koje su već pravomoćno utvrđene ništetnima, nego predmetnim tužbenim zahtjevom (isključivo kondemnatornim) potražuje isplatu preplaćenih iznosa koje je tužena neosnovano nastavila naplaćivati od njega nakon podnošenja tužbe u predmetu pod brojem P-806/2018. Dakle, ovom tužbom potražuje preplaćene iznose od 15. lipnja 2016. do dana podnošenja tužbe 6.6.2023., dok je prijašnjom tužbom potraživao preplatu u razdoblju od sklapanja ugovora (16.11.2005.) do podnošenja tadašnje tužbe, tj. do svibnja 2016. godine. Stoga, imajući u vidu, da se kondemnatorni tužbeni zahtjevi iz ovopredmetnog i prijašnjeg postupka (te u njemu donesene presude) ne odnose na identično razdoblje, jasno je kako navedeni nisu istovjetni niti se stoga može raditi o “već presuđenoj stvari”. Zaključno, imajući u vidu kako je ugovorna odredba iz predmetnog ugovora o kreditu o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF već pravomoćno utvrđena ništetnom, tužitelj predlaže odbiti sve dokazne prijedloge tuženika kao neosnovane te ujedno u skladu s načelom ekonomičnosti predlaže određivanje provođenja financijsko knjigovodstvenoga vještačenja kako bi se egzaktno utvrdila visina preplaćenih iznosa.
4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja, izvršio uvid u pravomoćno okončan predmet ovoga suda broj P-806/2018, Ugovor o kreditu (list 5.-11. spisa), Otplatni plan (list 12.-20.), promet po računu (list 21.-29.), proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje, te pročitao nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Bernarde Hunjadi, dipl. oec. iz Osijeka od dana 18.02.2026. (list 73.-79.).
5. Izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.).
6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa kredita u razdoblju od 1.06.2016. pa do podnošenja tužbe (6.06.2023.) po osnovi stečenog bez osnove temeljem pravomoćno utvrđene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli po Ugovoru o kreditu kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i pravna prednica tuženice HVB Splitska Banka d.d., Split, dana 16.11.2005.
8. Među strankama nije sporno:
- pasivna legitimacija,
- da su tužitelj kao korisnik kredita i pravna prednica tuženice (HVB Splitska Banka d.d.) kao kreditor dana 16.11.2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 94611/05 za adaptaciju kuće, kojim je prednica tuženice stavila tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 53.700,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju Kreditora koji važi na dan korištenja kredita;
- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku broj P-806/2018-27 od 6.11.2023. utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 2. st. 3. i čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu od 16.11.2005.;
- da je tužena temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Osijeku broj P-806/2018-27 od 6.11.2023. dužna platiti tužitelju po osnovi utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u čl. 2. st. 3. i čl. 2. st. 4. Ugovora, iznos od 5.402,57 eura s pripadajućim zatenim kamatama i to za razdoblje od 5.04.2007. do 10.05.2016.;
- da se utuženo razdoblje u ovom predmetu odnosi na 1.06.2016. pa do podnošenja tužbe 6.06.2023.
9. Među strankama je sporno:
- prigovor presuđene stvari (res iudicata),
- visina zahtjeva,
- da li postoji potraživanje tužene prema tužitelju po osnovi tzv. negativnih anuiteta u utuženom razdoblju,
- je li nastupila zastara potraživanja.
10. Prije svega, prigovor presuđene stvari nije osnovan.
10.1. Naime, prema odredbi čl. 333. st. 2. Zakona o parničnom postupku , prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena; i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.
10.2. Premda se radi o istim strankama i istoj pravnoj osnovi (ništetna odredba o valutnoj klauzuli), zahtjev za isplatu u ovom postupku (za razdoblje 1.06.2016. pa do 6.06.2023.) nije identičan zahtjevu koji je bio predmetom prethodnog pravomoćno okončanog postupka broj P-806/2018 (razdoblje 5.04.2007. do 10.05.2016.).
10.3. Za postojanje res iudicata moraju biti kumulativno ispunjene dvije pretpostavke: subjektivni identitet (iste stranke u istim ili obrnutim procesnim ulogama), te objektivni identitet (isti predmet spora - identičan tužbeni zahtjev i identična činjenična osnova). U konkretnom slučaju, subjektivni identitet je neupitan, ali je ključno pitanje objektivnog identiteta. Zahtjev za isplatu po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli jest restitucijski zahtjev iz članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05.), prema kojoj odredbi u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
10.4. Ovaj zahtjev, premda izvire iz iste ništetne odredbe, konkretizira se u zasebnim i individualiziranim novčanim isplatama koje su se događale svaki mjesec kroz dulje vremensko razdoblje. Upravo zbog toga što se radi o periodičnim isplatama (preplaćeni anuiteti po svakom dospijeću), svako vremensko razdoblje generira poseban činjenični supstrat: preplaćeni iznosi u vremenskom razdoblju od 5.04.2007. do 10.05.2016., nastali su na temelju tečajnih razlika u tom razdoblju, a ti su iznosi i bili predmetom prvog spora broj P-806/2018. Preplaćeni iznosi za razdoblje 1.06.2016. pa do podnošenja tužbe u ovom postupku (6.06.2023.) , nastali su na temelju novih, tada budućih tečajnih razlika i novih plaćanja, koja u trenutku prvog postupka nisu ni postojala niti su mogla biti utužena. Dakle, zahtjev za isplatu za novo vremensko razdoblje nije isti zahtjev koji je bio predmetom prve presude, jer ima drukčiju činjeničnu osnovu (drukčija plaćanja, drukčije tečajne razlike, drukčiji iznosi) čak i ako se temelji na istoj ništetnoj odredbi.
10.5. Potrebno je napomenuti i to da se pravomoćnost presude (konkretno P-806/2018-27) proteže isključivo na izreku presude, a ne na njezino obrazloženje. Utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u obrazloženju (ili čak u izreci) je prethodno pitanje koje ima učinak vezanosti za naredne postupke, no to nije isto što i res iudicata za kondemnatorni (isplatni) dio zahtjeva. Presudom je naložena isplata za točno određeno vremensko razdoblje, i samo za to razdoblje presuda ima snagu res iudicata. Sve što je van tog vremenskog okvira nije obuhvaćeno izrekom i stoga nije ni pravomoćno presuđeno. Premda res iudicata ne sprječava novu tužbu, prvom presudom postignuto pravomoćno utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u korist tužitelja ima pozitivan procesni učinak u novom postupku, u kojem sud ne smije ponovo ispitivati pitanje ništetnosti iste odredbe između istih stranaka , to pitanje je riješeno s učinkom res iudicata (jer je utvrđenje ništetnosti unijeto u izreku presude broj P-806/2018-27). Novi postupak, odnosno ovaj postupak, svodi se isključivo na utvrđivanje visine preplaćenih iznosa za novo vremensko razdoblje.
10.6. Stoga nema objektivnog identiteta, zahtjevi se temelje na istoj pravnoj osnovi (ništetna klauzula), ali na posve različitom činjeničnom supstratu (drukčija plaćanja, drukčije tečajne razlike, drukčije vremensko razdoblje), pa se prigovor tužene ukazuje neosnovanim.
11. Kao što je već navedeno, tužiteljica je nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, podneskom od dana 2. ožujka 2026. sukladno odredbi čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku, preinačila tužbu, kojom sada na ime povrata preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zahtijeva isplatu iznosa od 13.380,10 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.
11.1. Kako se na ročištu održanom dana 29. travnja 2026. tužena protivila preinaci tužbe, sud je rješenjem na istom ročištu dopustio preinaku, sukladno čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, smatrajući da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka.
12. Kako tužitelj nije saslušan u pravomoćno okončanom postupku broj P-806/2018., sud je istog saslušao u ovom postupku koji iskazuje da je predmetni ugovor zaključio u 2005. kao fizička osoba, nije bio vlasnik tvrtke niti obrta, a namjena kredita je bila adaptacija kuće u kojoj i sada živi sa obitelji. Kada se raspitivao o kreditnim uvjetima kod tuženice, kod koje je već bio klijent, nitko ga nije upozorio na rizike kredita u CHF valuti, niti koji parametri utječu na tečaj. Nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama jer ga je ugovor već unaprijed sačinjen čekao u banci. Ugovor je pročitao prije potpisivanja, a budući je poštar po zanimanju, relativno je mogao shvatiti ugovorne odredbe i ne znam što znači pojam valutna klauzula. Nitko mu nije pojasnio ugovorne odredbe, a nije pitao u banci da mu pojasne te odredbe. Kredit je otplatio u cijelosti, no napominje da ga je netko upozorio na rizik kredita u CHF valuti, i da će mu rata drastično porasti, on taj kredit ne bi dizao. Rate kredita su se skidale s plaće administrativnom zabranom. Od ponude za kredit do potpisivanja ugovora je prošlo otprilike 3 do 4 dana, a u tom razdoblju se nije savjetovao s nikim ekonomske struke, jer je vjerovao banci čiji je bio klijent. Koliko se sjeća, početna rata mu je bila 1.200,00 kuna i porasla je na oko 2.600,00 kuna. Kako je upravo kod tuženice bio već klijent i primao je plaću preko tekućeg računa otvorenog kod iste, nije se niti interesirao u drugim bankama o kreditu. Nije bio svjestan da sklapa ugovor s valutnom klauzulom i kao što je napomenuo, ne može objasniti taj pojam. Napominje da su mu u banci ponudili jedino kredit u CHF valuti. Interesirao se u banci zašto mu rata konstantno raste iz mjeseca u mjesec i rečeno mu je da to tako mora biti i da je tako i ostalima sa kreditima u "Švicarcima". Ne sjeća se da je dobio od banke bilo kakvu obavijest vezano za porast rate
13. Kao što je navedeno, u pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Osijeku broj P-806/2018 je utvrđeno da su ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, sukladno odredbi 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, nepoštene, te ništave u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.
14. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva, sukladno čl. 258.-260. Zakona o parničnom postupku, provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Bernardi Hunjadi, dipl. oec. iz Osijeka, a zadatak vještaka je bio očitovati se na okolnost utvrđivanja iznosa svakomjesečne preplate po osnovi povećanja tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita za razdoblje 1.06.2016. do 6.06.2023., kao i na okolnost tzv „negativnih razlika“, odnosno negativnih anuiteta kada je tečaj bio manji od početno ugovorenog tečaja.
14.1. Vještak u svom nalazu i mišljenju od dana 18. veljače 2026. navodi da razlika više obračunatih i naplaćenih rata zbog promjene tečaja CHF od strane Banke iznosi ukupno 93.277,86 HRK (kolona 24.1), odnosno 12.380,10 EUR (prema tečaju konverzije 1EUR = 7,53450 HRK), te da u promatranom periodu od 1. lipnja 2006. godine do otplate kredita nije bilo razdoblja kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog tečaja, tako da nema ni negativnih tečajnih razlika.
15. Tužitelj je u podnesku od dana 2. ožujka 2026. uredio tužbeni zahtjev kojim traži na ime više plaćenih tečajnih razlika ukupan iznos od 13.380,10 eura sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne anuitete od dana plaćanja pa do isplate.
16. U odnosu na prigovor tuženice da ima potraživanja prema tužitelju na ime tzv. negativnih tečajnih razlika, treba napomenuti da je vještak utvrdio da u utuženom razdoblju do konačne otplate kredita, nema manje plaćenih tečajnih razlika, slijedom čega je prigovor tuženice neosnovan, te njeno potraživanja po navedenom osnovu ne postoji, uz napomenu da tužena nije ni isticala prigovor radi prebijanja/prijeboja ili protutužbeni zahtjev.
17. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, time da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka, niti su predlagale da se vještak pozove na ročište radi iznošenja usmenog nalaza i mišljenja. Prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne naravi i ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud, pa stoga prigovori tužene nisu osnovani.
18. Kako je sukladno nalazu i mišljenju vještaka utvrđena preplata po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 12.380,10 eura, to je upravo taj iznos tužitelju dosuđen pod I. izreke, dok je preostali zahtjev od 1.000,00 eura odbijen kao neosnovan pod II. izreke, budući taj dio zahtjeva tužitelj nije dokazao da mu pripada po utuženoj osnovi.
19. Nije osnovan prigovor zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela broj Su -IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2245/17-2 od 20.03.2018., Rev 3142/2018-2 od 19.03.2019. i Rev 1404/2018-3 od 17.04.2019.).
19.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 15. lipnja 2018., a nastupa dana 15. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 6. lipnja 2023., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima, za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule.
19.2. Nije nastupila zastara niti na preinačeni dio zahtjeva. Naime, u slučaju zahtjeva za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenog sa CHF valutnom klauzulom kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti povisio zbog nalaza vještaka, za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara, iako je do preinačenja došlo nakon isteka zastarnog roka (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1036/2023-2 od 04.12.2024., Rev 1038/2023-2 od 5.06.2024., Rev 844/2024-2 od 12.06.2024.).
20. Na temelju odredbe čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 210. Zakona o obveznim odnosima. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka, jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa tužitelj osnovano potražuje zatezne kamate počev od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.
21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku.
21.1. Troškovi postupka određuju se sukladno vrijednosti predmeta spora koja je vrijedila u trenutku poduzimanja pojedine parnične radnje, a uspjeh stranaka u postupku utvrđuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu .
21.2. Tužitelj je konačno postavio zahtjev na iznos od 13.380,10 eura.
21.3. Sud je tužitelju dosudio iznos od 12.380,10 eura.
21.4. Slijedom navedenog, kako je tužitelju dosuđen iznos od 12.380,10 (od zahtijevanih 13.380,10 eura), to je tužitelj u pogledu osnove uspio sa 100,00 %, a sa visinom 92,53%, što zbrojeno i podijeljeno (192,53:2) daje uspjeh od 96,26%, dok je tuženicin uspjeh 3,74%. Oduzimanjem postotka uspjeha tužitelja i postotka uspjeha tuženice dobije se uspjeh tužitelja od 92,52% u kojem postotku je odmjerena naknada priznatih troškova tužitelju, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'', broj 138/2023., 107/2025.).
21.5. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 5.196,81 eura, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.
21.6. Zahtjev tužitelja je osnovan do iznosa od 4.551,22 eura i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 500,00 eura (Tbr. 7.t.1.), obrazloženog podneska od 29.08.2024., 2.03.2026. i 12.03.2026. u iznosima od po 500,00 eura (Tbr. 8.t.1.), te od dana 3.07.2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8.t.4.), zastupanja na ročištu od 5.06.2025., 29.04.2026. i 11.05.2026. u iznosima od po 500,00 eura (Tbr. 9.t.1.), te na ročištu za objavu presude od 9.06.2026. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), obračunatog PDV-a od 912,50 eura (Tbr. 46.) i što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, a što od priznatog troška prema uspjehu tužitelja od 92,52% uvećano za trošak uplaćenog predujma financijsko-knjigovodstveno vještačenje od 330,00 eura, koji je kao nužan trošak priznat tužitelju u cijelosti sukladno čl. 155. Zakona o parničnom postupku, ukupno iznosi 4.551,22 eura, sukladno čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku i koji iznos pripada tužitelju sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, kako je odlučeno kao pod III. izreke.
21.7. Preostali zahtjev tužitelja za naknadu troška od 645,59 eura nije osnovan, a odnosi se na sastav dopisa od 31.05.2023. i podneska od 28.04.2026. u iznosima od po 50,00 eura sa obračunatim PDV-om od po 12,50 eura, budući dopis od 31.05.2023. sud nije uzeo u obzir sukladno čl. 299. st. 2. Zakona o parničnom postupku, a posljedično tome nije priznat ni sastav podneska od 28.04.2026. kojim se taj dopis dostavlja sudu. Nije osnovan ni zahtjev za naknadu sudske pristojbe na tužbu od 179,31 eura. Naime, sukladno odredbi čl. 11. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23.) od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a koja je odredba stupila na snagu 20.05.2023. Ovo znači da u vrijeme podnošenja predmetne tužbe (6.06.2023.) nije postojala obveza tužitelja na plaćanje sudske pristojbe na tužbu, pa mu navedeni trošak ne pripada, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.
U Osijeku, 9. lipnja 2026.
Sutkinja
Kamelija Matijašević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.
Dostaviti:
1.Punomoćniku tužitelja
2.Punomoćniku tuženice
