Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-784/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja ŽS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici iz Vukovara, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. [adresa], OIB:02535697732, zastupana po punomoćnici Đini Lukac Novaković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 7. svibnja 2026. u nazočnosti tužitelja i zamjenika njegove punomoćnice Hrvoja Alagića, odvjetnika iz Vukovara, te zamjenika punomoćnice tuženice FS, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Ostović & Rakušić iz Osijeka, uz javnu objavu dana 9. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženci Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB:02535697732., da tužitelju ŽS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati:

- novčani iznos od 297,39 eura eura (dvjestodevedesetsedameuratrideset- devetcenti),

- novčani iznos od 14.044,63 eura (četrnaesttisućačetrdesetčetirieurašezdeset- tricenta) sa zateznim kamatama koje teku od dana 1.10.2015. u visini stope koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., a od 1.1.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d., [adresa], OIB:02535697732, da tužitelju ŽS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.072,87 eura

(tritisućesedamdesetdvaeuraosamdesetsedamcenti) sa zateznim kamatama tekućim od dana 9. lipnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se preostali zahtjev tužitelja za naknadu troška od 135,37 eura

(stotridesetpeteuratridesetsedamcenti) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženice dana 11. lipnja 2019. podnio tužbu radi isplate iznosa od 67.105,56 kn / 8.906,44 eura sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos, koju obrazlaže navodeći da je kao korisnik kredita sa tuženom kao Bankom dana 28.08.2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 9011830842 koji je potvrđen kod javnog bilježnika Biserke Arambašić iz Osijeka, pod brojem OU-652/06. dana 28.08.2006., prema kojem mu je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 117.898,62 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita, te je ugovoren rok otplate od 240 mjeseci u mjesečnim ratama prema prvom otplatnom planu. Predmetnim Ugovorom, ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva „sukladno odluci banke o kreditiranju građana“, koja se s početnih 4,55% godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na njegovu štetu. Tužena mu prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije pružila dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim za rast tečaja CHF u odnosu na kunu, koji je tečaj skočio tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Tužena je u Ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženice, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora nije kao trgovac tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na n jenu štetu kao potrošača. Stoga su navedene ugovorne odredbe protivne kogentnim odredbama čl. 81. i 82 . Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 102. ZZP). O ništenosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa o pravnoj osnovi ove tužbe već postoje pravomoćne presude i to Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. kojom je utvrđeno da je kako je, između ostalih i tuženica, u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. a koje povrede traju i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž -6632/2017- 10 od 14.06.2018. kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.07.2013. u dijelu točke 1.-7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i tuženica u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Tužena joj je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ponudila mu mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR, te je ona prihvatila takav prijedlog i dana 15.03.2016. sa tuženom zaključila Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita sa valutnom klauzulom u EUR. U konverziji je utvrđena nova nedospjela glavnica u u kunskoj protuvrijednosti 7.202,38 eura, a kojim utvrđenjem nove glavnice su ugovorne strane uredile isključivo svoj budući ugovorni odnos, od dana konverzije nadalje. Utvrđenjem nove glavnice nedospjela je glavnica korigirana na približan iznos glavnice u kunama kakva bi bila da se nisu mijenjale kamatna stopa i tečaj CHF od početka ugovora (ali i dalje je viša od nedospjele glavnice kakva bi bila da se nisu mijenjale kamatna stopa i tečaj CHF od početka ugovora) te isto ne predstavlja obeštećenje tužitelja radi ništetnih ugovornih odredbi koje su predmet tužbe. U provedenoj konverziji tužena joj nije u cijelosti priznala preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF, nego samo manji dio u iznosu od 10.905,28 kn. U vrijeme zaključenja Aneksa Ugovora nije još bila donesena odluka VTS RH broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženicine izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnom drugačiji. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu „Franak“, odnosno utvrđenje ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jest ta da se u konkretnom slučaju ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF (kunski iznos koji je tužiteljici stavljen na raspolaganje). Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru koje se odnose na način promjene kamatne stope kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužena joj je od dana zaključenja ugovora pa do dana 30.09.2015. i dalje u obvezi isplatiti novčani iznos od 67.105,56 kn. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.- 31.12.2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 1.01.2004. -31.12.2008. to mu je tužena sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužna vratiti sve što je primila na temelju takvih odredbi ugovora, s općim zastarnim rokom od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare (tako Rev 2245/17 od 20.03.2018.) na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Poziva se na odredbu čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, te čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima i predlaže da sud usvoji njen zahtjev.

1.2. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev tako da glasi kao pod I. izreke, kojoj se preinaci tužena protivila podneskom od dana 17. prosinca 2025.

2. U odgovoru na tužbu od dana 16. listopada 2019. i tijekom postupka, tužena osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare i prigovor nedostatka pravnog interesa, navodeći da je postupila sukladno Zakonu o izmjenama i Dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te dostavila tužiteljici izračun konverzije kredita nakon čega je tužiteljica potpisala Dodatak predmetnom Ugovoru o kreditu čime je izvršena konverzija istog. Sklapanjem novog ugovora prijašnji Ugovor o kreditu (denominiran u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u EUR) prestao je postojati, pa korisnik kredita na temelju tog ugovora ne može ništa potraživati od banke, a niti tužena od tužiteljice, uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove, jer su sva plaćanja obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu. Prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužiteljice prestalo je bilo kakvo potraživanje iste po ugovoru u CHF pa je očito kako s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljica više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja odnosno daljnji pravni interes za nastavak ovog postupka. Preplata se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice pa budući da je potpisom Dodatka Ugovora o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora s time da je i sama tužiteljica prihvatila i priznala da joj je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužiteljica izvršavala pa tako i uplate po osnovi kamate. Nije sporno da su parnične stranke ugovorile da će staviti tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.400,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene važeće na dan korištenja kredita, ali da nema govora o tome da bi odredba ugovora kojom je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti u valuti CHF bila nezakonita te da je netočno da je predmetna odredba nepoštena jer da stranke nisu pojedinačno pregovarale, odnosno da je tužiteljici ponuđen kredit vezan uz CHF kao najpovoljniji, a da joj nije predočen i eventualni rizik od prevelikog tečaja CHF u odnosu na kunu jer da je tužiteljica u cijelosti prihvatila sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Navodi da valutna klauzula osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije nečija špekulacija, već se radi o politici monetarne vlasti. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima, jer je smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu odnosno s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO-a. Jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući se radi o zakonom izričito dopuštenoj valutnoj klauzuli. U konkretnom slučaju su stranke potpisom ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope, dok da je pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno odlukama banke, jer je na taj način banka u jednostrano povoljnijem položaju u odnosu na korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu mijenja bez suglasnosti korisnika kredita. Tužiteljica nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog razdoblja ugovorena fiksna kamatna stopa. Iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem jer to obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće kako zbog posebne regulative poslovanja banaka tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima. Kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, te nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu, nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopustivoj kamatnoj stopi. Ona je mogla mijenjati kamatnu stopu i tako pravno ugovorno odrediti s klijentom no pri tome da je bila dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, a što je nesporno i učinila te ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena. Budući njeno postupanje u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB -a te je usklađeno i sa zahtjevima Zakona o potrošačkom kreditiranju očito je da u tom smislu nema protupravnosti u njenom postupanju i promjenama kamatne stope nije povrijedila kolektivne interese potrošača, niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužiteljice. Navodi da potraživanje tužiteljice kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna negira i sama presuda na koju se poziva i to u dijelu rješenja kada VTS ukida presudu Trgovačkog suda u kojem nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora te da je očito da tužiteljica nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu. Navodi da je VSRH u oglednom sporu ocijenio da je dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK valjan i predstavlja novu osnovu, te tužiteljica temeljem ranije osnove koja je u potpunosti s retroaktivnim učinkom zamijenjena novom, ne može potraživati nikakvu isplatu niti postavljati bilo kakav tužbeni zahtjev u tom smislu, pa je stoga ZID ZPK lex specialis u odnosu na ZOO i ZZP u smislu ništetnosti ugovornih odredbi. Navodi da su potrošači dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, pa je bilo kakav naknadni ili dodatni zahtjev potrošača protivan je namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK, protivan volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju, protivan stajalištu Vrhovnog i Ustavnog suda RH, te protivan pravu EU kako ga tumači, provodi i potvrđuje Europski sud, a to se odnosi na bilo koji zahtjev u smislu naknade koja bi se temeljila na osnovnom ugovoru i na Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, jer je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK.

3. Tužitelj u odnosu na navode tuženice ističe da se zaključenjem Aneksa o konverziji sukladno ZID ZPK samo izjednačio njegov položaj kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojemu bi bio da je ugovorio kredit u valuti EUR, a konverzijom muj je tužena priznala samo manji dio preplate ali nije izvisila potpunu restituciju na koju on prema presudi EU C-118/17 ima pravo. Ništetnost se ne može otkloniti retroaktivno o čemu je VSRH zauzeo stav u odluci Rev 2868/2018 od 12.02.2019. Napominje da odredbu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u pirem smislu, jer je i povrat stečenog bez osnove jedna vrsta naknade štete. Činjenica da je Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika nije od značaja budući se u konkretnom slučaju radi o naknadno utvrđenoj ništetnosti ugovornih odredbi koja djeluje ex tunc, kao da tih ugovornih odredbi nije bilo. Presudom Europskog suda EU C-118/17 (slučaj VS) nedvojbeno je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija. Potraživanje tužitelja koje je predmet ove tužbe proizlazi kao posljedica pravomoćno utvrđenih ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika kao i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF. Predloženo financijsko vještačenje jasno će utvrdilo koliko je tužiteljevo potraživanje koje je nastalo radi preplate kao posljedica utvrđenih ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF. S obzirom da u ugovoru više nema odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF ostaje poznata samo početno ugovorena kamatna stopa i kunski iznos kredita koji je tužitelju isplaćen. Još jednom ističe da zakonom nije zabranjeno ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu kao niti valutnu klauzulu CHF (ili bilo koju drugu valutu), ali u kolektivnom sporu „Franak“ pravomoćno je utvrđeno u odnosu na osam tuženih banaka da su iste u vremenskom razdoblju od 2003-2008 godine zaključivale ugovore o kreditu s nepoštenom odredbom o valutnoj klauzuli CHF i nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi gdje se kamatna stopa mijenjala jednostranom voljom banaka bez pojedinačnog pregovaranja. Činjenica da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika pa je time isti odraz stvarne volje stranaka nije od značaja budući se u konkretnom slučaju radi o naknadno utvrđenoj ništenosti ugovornih odredbi a koja ništetnost djeluje ex tunc, odnosno kao da tih ugovornih odredbi nije bilo – znači javni bilježnik je solemnizirao predmetni ugovor bez ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF. U odnosu na istaknut i obrazložen prigovor zastare tuženik ističe da se u ovoj pravoj stvari radi se o stjecanju bez osnove u kojemu sa zastarnim rok 5 godina, ali je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa („slučaj Franak“) prekinut tijek zastare dok je pravomoćnim okončanjem spora 14. lipnja 2018. godine zastara počela teći iznova. U odnosu na zastaru u individualnim parnicama za isplatu temeljene na kolektivnoj presudi „Franak“ izjasnio se Vrhovni sud RH revizijskoj odluci broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, a koja odluka je u tome smislu obvezujuća na niže sudove.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnost pregovaranja u vezi spornih ugovornih odredbi prije i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu broj 9011830842 (list 8.-13. spisa), Otplatnu tablicu sa prikazom EKS (list 14. -18.), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011830842 od 11.12.2015. (list 19. -24.), plan otplate (list 25.-29..), Knjigovodstvenu karticu (list 30.-46.), Pregled uplata po kreditu na dan 13.05.2019. (list 47.-50.), Informaciju tužene o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluke nadležnih tijela Banke (list 75.-52.), Opće uvjete poslovanja s građanima (list 83.-91.), te na okolnost visine tužbenog zahtjeva proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Posrednik d.o.o. za vještačenje Osijek, te pročitao nalaz i mišljenje vještaka od 1.07.2025. (list 152.-182.), te dopunu nalaza od 21.11.2025. (list 203. -206.) i od 5.01.2026. (list 217.- 218.).

4.1. Nije izveden dokaz saslušanjem javnog bilježnika i osobnog bankara u svojstvu svjedoka, jer je tuženica odustala od t ih dokaznih prijedloga na ročištu od dana 8. svibnja 2025. i u podnesku od dana 9. svibnja 2025.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 297,39 eura, te iznosa od 14.044,63 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana 1.10.2015. pa do isplate, s osnova ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu br. 9011830842 od dana 28.08.2006. o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

6. Među strankama nije sporno:

- da su tužitelj i tuženica dana 28.08.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9011830842 kojim je tužena kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrila i stavila na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 117.898,62 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita ;

- da je Ugovor o kreditu solemnizirao dana 28.08.2006. javni bilježnik Biserka

Arambašić iz Osijeka pod brojem OU-652/06.;

- da je tužitelju kredit odobren za kupnju stambenog objekta;

- da je ugovoren rok otplate 240 mjeseci;

- da je na dan sklapanja Ugovor o kreditu godišnja kamatna stopa iznosila 4,55% godišnje;

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 240 mjesečnih rata u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog Ugovora;

- da je vraćanje kredita bilo vezano za tečaj CHF;

- da se tijekom trajanja razdoblja u kojem su se vraćale rate kredita mijenjala visina kamatne stope Odlukama banke, kao i tečaj CHF;

- da su tužitelj i tuženica dana 11.12.2015. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011830842 temeljem odredbi ZID ZPK/15, odnosno da je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR;

- da je prema izračunu konverzije utvrđeno da je tužitelj preplatio iznos od 5.655,79 eura, odnosno preračunat u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste Banke važeće na dan 30.09.2015. iznos od 43.196,10 kuna.

7. Među strankama je sporno:

- ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu budući je provedena konverzija kredita;

- jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 9011830842 od 28.08.2006. o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, ništetne;

- pripada li tužitelju pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi na temelju stjecanja bez osnove;

- visina zahtjeva;

- od kada tužiteljici pripadaju zatezne kamate;

- je li nastupila zastara potraživanja.

8. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (sa lista 8.-13. spisa) opravdano je zaključiti da je riječ o standardnom ugovoru o kreditu u kojem nema naznačenih, ni precizno navedenih osnovnih parametara o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju u odnosu na promijene kamatne stope, te valutnu klauzulu.

8.1. Uvidom u Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011830842 (list 19.-24. spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen dana 11.12.2015. između tužitelja i tuženice. Utvrđeno je da je čl. 1. st. 3. ugovoreno da ugovorne strane suglasno konstatiraju da se taj Dodatak Osnovnom ugovoru sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF iz stavka prvog tog članka u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015.). Člankom 5. Ugovora je između ostalog ugovoreno da ukupni iznos preplate iz članka 3. i 4. Dodatka iznosi 5.655,79 eura (tada 43.196,10 kuna) te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih rata u valutnoj klauzuli u EUR na način da će se sukcesivno kod plaćanja buduće rate iznos 50% dospjele rate u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu iz članka 6. Dodatka namirivati preplatom sve do dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, s tim da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjele rate plaća Korisnik kredita. Iz članka 6. st.1. Ugovora proizlazi da je ugovoreno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da na dan sklapanja Dodatka, a nakon obračuna učinaka konverzije uključivo i učinaka nastalih u prijelaznom razdoblju iz članka četvrtog Dodatka preostali iznos neotplaćene dospjele glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 40.176,07 EUR. Utvrđeno je da je Aneks potpisan po tužitelju i tuženici, te solemniziran po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka dana 12.12.2015. pod brojem OV-10264/15.

8.3. U dokumentu pod nazivom „Informacija o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluke nadležnih tijela Banke“ (list 75.- 52.) su opisani uvjeti promjenjivosti kamatne stope.

8.4. Čitanjem Općih uvjeta poslovanja s građanima (list 83.-91.) sud je utvrdio da je u čl. 3.6. navedeno pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, te njena obveza da o tome obavijesti klijenta.

8.5. Ostalu priloženu materijalnu dokumentaciju u spisu vezano za predmetni Ugovor o kreditu i Dodatak ugovoru, sud nije posebno obrazlagao, jer se radi o nespornim činjenicama između stranaka, koju je vještak prilikom vještačenja uzeo u obzir.

8.6. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor zaključio kao fizička osoba, nije bio vlasnik tvrtke niti obrta, a namjena kredita je bila kupnja stana koji je i sada u vlasništvu njegove obitelji i služi za potrebe obitelji. Kada se interesirao kreditnim uvjetima u to vrijeme su bili popularni krediti u „Švicarcima“ i odmah su mu ponudili kao najpovoljniji upravo takav kredit, ali ga pri tome nitko u Banci nije upozorio na rizike tog kredita, odnosno nije mu rečeno da može doći do promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti pojasnio koji parametri utječu na promjenu tečaja i kamatne stope. Da su ga upozorili na taj rizik, s obzirom da mu je rata sa 850 CHF narasla na oko 1.100,00 CHF, sigurno ne bi uzimao taj kredit. Kako bi mogao nastaviti otplaćivati kredit, pristao je na konverziju, ali se time nije odrekao bilo kakvih potraživanja prema Banci. Nije mogao pregovarati o kreditnim uvjetima jer mu je Ugovor dan na potpis onako kako ga je sačinila Banka. Pročitao je Ugovor prije potpisivanja i bila mu je bitno rata i dospijeće i o tome je razgovarao sa bankarom. Napominje da je Ugovor o kreditu zaključio sa tuženom jer je kod nje već bio klijent, imao je prethodno realizirane kredite u toj banci u DEM valuti i imao je povjerenja u tuženicu kao svoju banku. Kredit se otplaćivao sa njegovog računa putem trajnog naloga. Razumije što znači da je kamata promjenjiva i pojam valutne klauzule. Javni bilježnik mu prilikom potvrde ugovora nije ništa pojašnjavao, a nije ga niti pitao da mu pojasni. Svojevoljno je potpisao ugovor o kreditu i bilo mu je jasno da se kredit, budući je vezan uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, može promijeniti u odnosu na visinu rate, ali je smatrao da će to biti nešto sitno oko 2%, na primjer, međutim nikako toliko drastično da će mu narasti rata na što ga nitko nije upozorio.

9. Izvedeni dokazi su ocijenjeni u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019.).

9.1. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Prigovor nedostatka pravnog interesa nije osnovan.

10.1. Naime, iako je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- I/3685/2015 od 4. travnja 2017. utvrđeno da je konverzija provedena u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015.), sklapanjem sporazuma o konverziji korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

10.2. Treba naglasiti da ništetnost nastupa po samom zakonu i to od trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja (čl. 326. st. 2. ZOO), a što u ovom predmetu nije slučaj.

10.3. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., VS protiv ERSTE Bank Hungary Zrt., C-118/17, EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije od značaja okolnost da je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, dok je u nazočnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, budući da je mjerodavnim odredbama ZID ZPK/15 predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji. S obzirom na okolnosti i razloge zbog kojih je donesen taj propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kred itu) nameće se zaključak da je potrošač bio primoran prihvatiti konverziju kako se ne bi doveo u stanje nemogućnosti plaćanja ugovorenih anuiteta (ekonomska prinuda). Naime, do sklapanja sporazuma o konverziji na snazi je bio osnovni Ugovor o kreditu, koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora, pa da je, posljedično tomu, u ovomu postupku moguće zaključiti o ništetnosti ovih odredbi i njegovom pravu na isplatu, budući tim Aneksom ugovora o kreditu nije u cijelosti podmiren njegov dug, posljedično čemu nije postignut učinak zaštite tužiteljice, kao potrošača, jer Dodatkom Ugovoru o kreditu, nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran njihov ugovorni odnos, a sve pri tomu cijeneći i činjenice da se prigodom sklapanja navedenog Dodatka uz Ugovor o kreditu, tužiteljica nije odrekla svojih prava, koja joj pripadaju temeljem navedenih ništetnih odredbi, niti je dala i mogla dati slobodan i informirani pristanak na to, pa se, posljedično tomu, nije ni odrekla svojih prava na obeštećenje, a niti je takvo odricanje u istomu sadržano. Stoga tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku (izvršenoj konverziji) potražuje od tužene isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ako ona postoji, unatoč zaključenom Dodatku, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

10.4. Pored navedenog valja dodati da se u rješenju broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu, tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom da je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

10.5. Slijedom navedenog, tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

11. U odnosu na tvrdnje tuženice da su svi pretplaćeni iznosi, a koji su predmet tužbenog zahtjeva, već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice, treba reći da nije odlučno pitanje da li je tuženica preplaćenim iznosima zatvarala konvertiranu glavnicu, već da li je zatvarala ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem između tužitelja i tuženice, obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc, a što znači da konvertirana glavnica više nije održiva, jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu.

11.1. Stoga je stav ovoga suda da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati, niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama, već se treba zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu.

12. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., odlučeno je da je između ostalih tuženih, i ovdje tuženica, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, kao i da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u prav ima i obvezama ugovornih stranaka, čime su tuženici postupili suprotno čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. protivno čl. 96. i 97. ZZP/07 te odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12.1. Dakle u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. povodom kolektivne tužbe, odlučeno je o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope na temelju jednostranih odluka banke, te ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta . Stoga pravomoćna odluka koja je donesena u tom postupku, obvezuje sud u ovom parničnom postupku, jer konverzijom kredita nije prestao važiti osnovni Ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile, a tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za tužitelja kao potrošača , nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženoj do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.

12.2. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

12.3. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) - koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.4. Odredbom čl. 502.b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a Zakona o parničnom postupku, dok je odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.5. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/14 i 110/15 , dalje ZZP/14) koji propisuje vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obvezu primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

12.6. Slijedom navedenog, a imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

12.7. Kako je predmetnim Ugovorom o kreditu sklopljenim između stranaka u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužen ice, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

13. Nadalje, prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odnosno valuta u CHF, nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

13.1. Drugim riječima, u konkretnom slučaju, na tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, a što ista nije dokazala u smislu odredbe čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) koji je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora dana 28. kolovoza 2006., bio na snazi.

13.2. Pored navedenog, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokazivanja takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženica u ovom postupku nije iznosila, pa ni dokazala nikakve posebne okolnosti.

13.3. Dakle, sporne odredbe ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti, pa ih je potrebno ispitati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kao i utvrditi moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanja možebitne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

13.4. Cijeneći sadržaj spornih odredbi u ugovornim odredbama sadržanim u čl. 4.1. i 4.2., čl. 5. st. 2, čl. 6. st. 2 i čl. 7.2. Ugovora o kreditu od dana 28. kolovoza 2006. kojim je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke, te kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF, ocjena je ovoga suda da takve odredbe predstavljaju ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84 . Zakona o zaštiti potrošača, pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu, to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženice ne može primijeniti odredba čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

13.5. Kako su predmetne odredbe ugovora jasne i lako uočljive ali ne i lako razumljive, to je dopušteno ocjenjivati jesu li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

14. Sukladno čl. 3. st. 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti .

14.1. Nadalje, odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.); smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.); činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.); ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.); odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku (stavak 5.).

14.2. Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29, dalje Direktiva 93/13).

14.3. Prema članku 3. st. 2. Direktive 93/13, smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13, tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14.4. Odredbom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir iskaz tužitelja, Ugovor o kreditu je očito bio unaprijed formuliran od strane tuženice, pa se u smislu citirane odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, smatra da se o prijepornim odredbama (čl. 4 točka 4.1. i 4.2., čl. 5. st. 2, čl. 6. st. 2 i čl. 7. točka 7.2. Ugovora o kreditu od 28. kolovoza 2006.) nije pojedinačno pregovaralo. Pri tom nije od utjecaja to što je tužitelju očito bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula i promjenljiva kamatna stopa, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za Odluku tuženice. Naime, tužitelju je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bio i upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdobl ju, tako da predmetna obveza u Ugovoru nije bila određena, niti odredljiva. Pored navedenog, tužena ničim nije dokazala da je tužitelj bio upoznat s Općim uvjetima poslovanja tužene i dokumentom pod nazivom „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“.

15.1. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženicom, a tuženica tužitelju nije na valjan i razumljiv način objasnila promjene kamatne stope, te postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF-a u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope ili kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba , te postoji obveza tuženice vraćanja uplaćenog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom na ime izvršene preplate kod otplate kredita i zateznih kamata na pojedine uplaćene iznose. Tuženica je tužitelju trebala na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe Ugovora, kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora za njega proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

15.2. Naime sporna odredba čl. 4.1. i 4.2. među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva, jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 4,55% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 4,55%, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran, već se takvom odredbom ugovora tuženici kao drugoj, jačoj ugovornoj strani, ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženicom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporni dio odredbe čl. 5. st. 2, čl. 6 st. 2. i čl. 7.2. u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora, te valutnu klauzulu vezanu za CHF, ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

15.3. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 4.1. i 4.2., čl. 5. st. 2, čl. 6. st. 2 i čl. 7.2. Ugovora o kreditu od 28. kolovoza 2006. isto konkretno nije slučaj, jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda, nije ni mogao, niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koja za njega proizlaze ugovaranjem odredbe u čl. 4.1. i 4.2., čl. 5. st. 2, čl. 6. st. 2. i čl. 7.2. Ugovora o kreditu od 28. kolovoza 2006. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope, te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke, te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donošene nakon sklapanja ugovora od 28. kolovoza 2006. u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao, niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe čl. 4.1. i 4.2., čl. 5. st. 2, čl. 6. st. 2. i čl. 7.2. ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

15.4. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P -1401/12 od 4. srpnja 2013. kako je obrazloženo.

15.5. Naime, odredba o promjeni ugovorene kamatne stope, te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 4.1. i 4.2., čl. 5. st. 2., čl. 6. st. 2. i čl. 7.2., među strankama zaključenog ugovora, ovisne isključivo o odluci tuženice kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena, pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daje mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženica upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivala način i uvjete promjene kamatne stope.

16. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

16.1. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženice kao banke, mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

17. Ugovorne odredbe kakve su odredbe čl. 4.1. i 4.2., čl. 5. st. 2., čl. 6. st. 2. i čl. 7.2. Ugovora o kreditu od 28. kolovoza 2006. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka, te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu, jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope.

18. Stoga su odredbe čl. 4.1. i 4.2., čl. 5. st. 2., čl. 6. st. 2 i čl. 7.2. Ugovora o kreditu od 28. kolovoza 2006. u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene, te ništetne u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

18.1. Pri tome, pozivom na odredbu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/2005.) ništetnost spornih odredbi Ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora, jer on može opstati i bez takvih odredbi.

18.2. Prema odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (stavak 1.); ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati (stavak 2.), a koji posebni uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni.

19. Prigovor zastare nije osnovan.

19.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjenom pravnom shvaćanju na sjednici održanoj od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2 o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku dana 11. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima .

20. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o. Osijek od dana 1. srpnja 2025. proizlazi da je konverzija tužiteljevog kredita provedena zakonito i računski točno, te da je točan iznos preplate kojega je tuženica priznala tužitelju, a sve sukladno čl.19.c. ZID ZPK/15, da je tužena uzela u obzir preplate tužitelja s obzirom na promjene u kamatnim stopama i tečaju kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije, preplata koja je tužitelju priznata na dan konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR po zaključenom Dodatku iznosi 43.196,10 kn / 5.733,11 eura, iz čega proizlazi da je banka radila konverziju na način da je iznos kredita u kunama na dan realizacije kredita preračunala u EUR prema tečaju za EUR na taj dan i dobila iznos kredita u EUR. Za taj kredit iskazan u EUR banka je napravila otplatni plan počev od dana realizacije kredita pa do konverzije i nadalje, pro tome koristeći promjenjive kamatne stope za kredit u EUR i tečaj banke za EUR. U konverziji tužitelju nije priznat cjelokupan iznos preplate po osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uzimajući u obzir iznos povećanja mjesečnog anuiteta zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i povećanja nominalnog iznosa mjesečnog anuiteta u dijelu koji se odnosi na kamatu zbog povećanja tečaja CHF. Stoga proizlazi da e provedena konverzija imala za cilj djelomično priznati tužitelju samo preplaćene iznose po osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Preplata svakomjesečnih rata kredita zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate u razdoblju od dana zaključenja Ugovora pa do dana zaključenja Dodatka ugovoru o konverziji 17.12.2015. umanjeno za novčani iznos priznat u konverziji sukladno čl. 171., 172. i 202. Zakona o obveznim odnosima tužitelju iznosi za kamatu 1.839,79 eura, a za tečajnu razliku 1.142,85 eura, ukupno 3.036,64 eura.

20.1. Sukladno primjedbama tužitelja da vještak nije postupio sukladno zadatku koji mu je dao sud, jer na glavnicu od 14.044,63 eura na ime izračunate preplate temeljem ništetne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nije izračunao zatezne kamate tekuće od plaćanja svake rate pa do 30.09.2015. i od tog iznosa oduzeo iznos preplate priznate u konverziji od 43.196,10 kn / 5.733,11 eura, iz dopune nalaza i mišljenja vještaka od dana 21.11.2025. i 5.01.2026. proizlazi utvrđena ukupna preplata temeljem promjene kamatnih stopa i valute CHF od 14.044,63 eura, ukupne zatezne kamate do 30.09.2015. na tu preplatu od 6.030,50 eura, da je tužitelju u konverziji priznato 5.733,11 eura (43.196,10 kn), pa stoga preplata po utuženim osnovama iznosi 14.044,63 eura, zatezna kamata na preplatu iznosi 6.030,50 eura (ukupno 20.075,13 eura) a kada se oduzme priznata u konverziji preplata od 5.733,11 eura, ostaje nepriznat iznos od 14.342,02 eura.

20.2. Slijedom navedenog, iz dopune nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj ukupno preplatio temeljem promjena kamatne stope i valute CHF iznos od 14.044,63 eura, da ukupna zatezna kamata do 30.09.2015. na navedenu preplatu iznosi 6.030,50 eura, te da je tužitelju konverzijom priznat iznos od 5.733,11 eura. Kako se preplata priznata u konverziji prebila sa dijelom zateznih kamata, na cijeli iznos glavnice zatezna kamata teče od 1.10.20215. do isplate, te obračunate zatezne kamate do 30.09.2015. umanjene za iznos priznat u konverziji, iznose 297,39 eura (6.030,50 - 5.733,11 = 297,39).

20.3. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, te dopune istog, ocjenjujući ih stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, time da tužiteljica na dopune nije imala primjedbi, dok je tuženica u podnesku od 16. srpnja 2025. i 17. prosinca 2025. osporila u cijelosti nalaz i mišljenje kao i dopune na način da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, ali ističe prigovore pravne naravi. Tuženica između ostalog navodi da je vještačenje bilo nepotrebno i da je nalaz i mišljenje vještaka pogrešan i neupotrebljiv, obzirom da je provedena konverzija, te da ne postoji pravna osnova tužiteljevog zahtjeva na povrat stečenog bez osnove, budući je tužitelj po svojoj slobodnoj volji od tužene banke zatražio konverziju i sklopila o tome Dodatak u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i da su svi preplaćeni iznosi obuhvaćeni konverzijom, pa da je tužitelj već obeštećen sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu. Ne predlaže da vještak iznese usmeno nalaz i mišljenje na ročištu pred sudom.

20.4. U odnosu na primjedbu tuženice, napominje se da sukladno odredbama čl. 259. i čl. 260. Zakona o parničnom postupku, sud je taj koji rukovodi vještačenjem i daje zadatak vještačenja vještaku. Pored navedenog, valja navesti da tvrdnje tuženice da namjera Ugovornih stranaka nije bila da u Ugovoru bude ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksan tečaj, nisu osnovane.

20.5. Naime, u situaciji kada je iz utvrđenih razloga ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru o kreditu, tj. 4,55% godišnje u konkretnom slučaju, te početni tečaj CHF tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, kako je vještak i postupio pri izradi nalaza i mišljenja sukladno zadatku suda. Posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, upravo je ta da se ima primijeniti početna kamatna stopa i početni tečaj CHF tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, kako je vještak i postupio prilikom vještačenja.

20.6. U odnosu na tzv. negativne razlike, valja reći da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023 od 18.12.2023., Rev 753/2023 od 20.02.2024., Rev 457/2024 od 26.03.2024.).

20.7. Također valja napomenuti i to da tužitelj nije doveden u povoljniji položaj od potrošača koji nisu sklopili ugovor o konverziji. Ovo iz razloga što je vještak oduzeo od ukupnog iznosa koji je utvrđen po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi onaj dio koji je tužena ugovorom o konverziji tužitelju priznala kao preplaćeni iznos, pa stoga nema govora da bi tužitelj dva puta ostvario korist u konkretnom slučaju .

21. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, usklađujući svoj zahtjev sa nalazom i dopunama nalaza vještaka, preinačio tužbu podneskom od dana 10. prosinca 2025. sukladno odredbi čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku, kojom sada zahtijeva na ime preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iznos od 14.044,63 eura sa zateznim kamatama od 1.10.2015. pa do isplate, te iznos od 297,39 eura (već obračunate zatezne kamate do 30.09.2015. umanjene za iznos priznat u konverziji), a koji tužbeni zahtjev glasi kao pod I. izreke. Ovaj iznos tužena nije priznala tužitelju prilikom konverzije, pa prema tome konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, čime isti nije obeštećen u cijelosti.

22. Kako se tužena podneskom od dana 17. prosinca 2025. protivila preinaci tužbe, sud je rješenjem na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 7. svibnja 2026. dopustio preinaku tužbe sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku, smatrajući da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka.

22.1. Međutim, ovdje treba napomenuti to da je tužitelj već u tužbi na ime isplate zahtijevao iznos od 8.906,44 eura / 67.105,56 kn i zadržao pravo konačno postaviti tužbeni zahtjev za isplatu nakon provedenog vještačenja, a taj iznos je konačno i postavio tužbenim zahtjevom nakon izračuna financijsko-knjigovodstvenog vještaka, povećavši zahtjev na 14.044,63 eura te 297,39 eura, odnosno ukupno 14.342,02 eura. Imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, time nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužba preinačena nakon provedenog vještačenja, to se tužena takvoj preinaci (neprava preinaka) u smislu odredbe čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku ne može protiviti, a što je sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Su IV-162/2021.

23. Sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka, obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

23.1. Sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23.2. Također, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

24. Slijedom navedenog, sud je na ime preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti koji nije obuhvaćen konverzijom, tužitelju dosudio iznos od 297,39 eura na ime već obračunatih zateznih kamata do 30.09.2015. umanjenih za iznos priznat u konverziji, te iznos od 14.044,63 eura sa zateznim kamatama nakon provedene konverzije 1.10.2015. pa do isplate, jer je tada utvrđena i razlika koja tužitelju nije priznata konverzijom i od kada je tuženica nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, a u visini stope zatezne kamate propisane čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kako je odlučeno kao pod I. izreke

25. Uzimajući u obzir sve navedeno, sud je utvrdio da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji.

25.1. Nisu osnovane tvrdnje tuženice da tužitelj nema pravo na povrat jer je s tuženom bankom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je konvertiran kredit, sukladno ZID ZPK, kojim je prije svega uspostavljen ravnopravni odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u valuti EUR, pa da je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i zakonodavac da je cjelovito riješio pitanje situacije potrošača (čl. 19. b. ZID ZPK- načelo konverzije), te da predmet postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije odnosno postupanje tužene u skladu sa ZID ZPK-a, a egzistentni odnos između parničnih stranaka jest onaj koji proizlazi iz Dodatka ugovora o kreditu kojim je utvrđen iznos preplate.

25.2. Naime, iz Dodatka ugovora o kreditu, proizlazi da je navedeni dodatak ugovora sklopljen između stranaka na temelju ZID ZPK - konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR-a. Tim zakonom uređena je konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF (IV a – čl. 19.a – čl. 19.i). Odnosno, navedenim zakonskim odredbama uređen je predmet konverzije, načelo konverzije kredita način izračuna konverzije kredita, informiranje, konverzija kredita, prijelazno razdoblje, prava osobe koja je ispunila obvezu iz kredita, porezni tretman učinka konverzije i izvješće o provedbi konverzije kredita. Dodatkom ugovora o kreditu uređeno je pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valutne klauzule u kreditu u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje naplate je došlo uslijed nepoštenog postupanja banaka te se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge

- izvanugovorne odnose između stranaka.

25.3. Sve odredbe Glave IV.a ZID ZPK-a, pa tako odredbe članka 19.b i čl. 19.c ZID ZPK, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi iz odredbe članka 19.a ZID ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZID ZPK. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. Zakona o obveznim odnosima), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl . 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u vezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03.). Dakle, ZID ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da sklapanjem sporazuma o konverziji, tužitelj nije izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

25.4. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno je pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju, prema stavu ovoga suda, mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, mora biti restriktivno.

25.5. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK-a. Kako zakonodavac to nije učinio, to ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

25.6. Ovdje treba posebno istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio ogledni postupak pod poslovnim brojem Gos-1/2019. U tom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelji uopće ne tvrde da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelje na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

25.7. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. – u daljnjem tekstu: ZZP/14.) koji je stupio na snagu dana 8. travnja 2014. Odredbom članka 41. st. 1. ZZP/14., propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno citiranom članku 41. stavcima 1. i 2. ZZP/14., potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

25.8. Stoga ne postoji bilo kakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tužena tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći, u tom slučaju bi to odricanje moralo biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/2018, a što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče, odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom na to da prema odredbama ZID ZPK, predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

25.9. Nadalje, ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26.05.2020.).

25.10. Pored navedenog, prema odluci Suda Europske unije poslovni broj C- 118/2017 VS protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

25.11. Prema tome, u konkretnom slučaju, konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, čime tužitelj nije obeštećen u cijelosti.

26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. izreke.

27. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

27.1. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška od 3.204,24 eura.

27.2. Zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška je osnovan do iznosa od 3.072,87 eura i sastoji se od troška zastupanja po punomoćnici odvjetnici na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od 8.05.2020., 21.10.2020., 13.12.2024., 17.07.2025., 10.12.2025., 22.12.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), a od dana 15.05.2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8.t.4.), zastupanja na ročištu od dana 8.05.2025. i 7.05.2026. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), zastupanja na ročištu za objavu presude od 9.06.2026. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), te obračunatog PDV-a od 487,50 eura (Tbr. 46.), troška vještačenja od 500,00 eura, te plaćene pristojbe na tužbu od 135,37 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023. i 107/2025.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod I I. izreke.

27.3. Zahtjev tužitelja za trošak na ime sudske pristojbe na presudu od 135,37 eura nije osnovan. Naime, sukladno odredba čl. 11. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23.) kojom su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, stupila je na snagu 20.05.2023. Ovo znači da je u vrijeme podnošenja predmetne tužbe (11.06.2019.) postojala obveza tužitelja na plaćanje sudske pristojbe na tužbu, koju je i platio prilikom podnošenja tužbe u visini od 135,37 eura (1.020,00 kn) pa mu navedeni trošak pripada. Međutim, tužitelju ne pripada i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 135,37 eura, budući je u ovoj pravnoj stvari presuda donesena 9.06.2026., odnosno nakon stupanja na snagu citiranog članka 11. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama, jer je tužitelj kao potrošač u ovom postupku oslobođen od plaćanja sudske pristojbe na presudu, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.

U Osijeku, 9. lipnja 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Punomoćnici tužitelja

2.Punomoćnici tuženice