Poslovni broj: P-405/2025

Republika Hrvatska

Općinski sud u Crikvenici

Kralja Tomislava 85A, Crikvenica

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici, po sutkinji toga suda Mirti Tomac Podobnik, u parničnom predmetu tužitelja ĆOJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Borisu Gregoviću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Hrvatske Poštanske Banke, dioničko društvo, OIB 87939104217, iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, zastupanog po punomoćniku Šimi Petriću, odvj. u Zadru, nakon zaključene glavne rasprave održane 08. svibnja 2026. u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, te punomoćnika tuženika, javno objavivši dana 09. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj: 213018 sklopljenog 17. prosinca 2007. između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika kao kreditora, a kojom je ugovoreno kako se naplaćuje naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,50% od iznosa kredita, neposredno prije isplate kredita i odredbe čl. 6.2. naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva jednokratna uplata po premijskoj stopi od 1,95% na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici 460,48 EUR s pripadajućom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 30. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 19. prosinca 2007, pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana 09. lipnja 2026. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi zaprimljenog kod ovoga suda dana 25. travnja 2025. godine, u bitnome, navodi da je 17. prosinca 2007. s prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu broj: 213018 kojim je joj je odobren kredit za kupnju vozila u iznosu 20.391,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti, dok je u članku 6. navedeno kako se naplaćuje naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,50% od iznosa kredita neposredno prije isplate kredita (tzv. ulazna naknada). Također, predmetnim je ugovorom o kreditu ugovorena i naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva jednokratnom uplatom po premijskoj stopi od 1,95% na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom. Tužiteljica smatra kako je naplaćivanje ulazne naknade i naknade za osiguranje kredita nepošteno i ništetno. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 i 46/07, dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, bilo je propisano kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava dok je st. 2. propisano kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Odredbom čl. 322. st. 1. ZOO propisano je kako je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Iz okolnosti da se, u konkretnom slučaju, radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi nije ni moglo pregovarati kao i da prednik tuženika nije prezentirao tužitelju o kakvim se točno troškovima radi (tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje ulazne naknade i o njezinoj krajnjoj svrsi), može se zaključiti da je primjena sporne ugovorne odredbe prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je takva ugovorna odredba ništetna. Dodatno, u konkretnom slučaju povrijeđeno je i načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Time što prednik tuženika nije dokazao opravdanost ugovaranja sporne ugovorne odredbe u ugovorenom postotku od iznosa kredita proizlazi zaključak da ugovaranjem ulazne naknade nisu pokriveni stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. proizlazi kako je sporna odredba ništetna „jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).“ U odnosu na tijek zatezne kamate, tužitelj ima, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, pravo na zateznu kamatu od dana plaćanja ulazne naknade budući je tuženik nesavjestan stjecatelj jer je u potrošačkom kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je, samim time, ta ugovorna odredba ništetna. Također, ističe se kako je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe koju je nametnuo tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja. Prethodno podnošenju tužbe, tužiteljica se obratila tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, a koju mogućnost je tuženik otklonio slijedom čega je tužitelj prisiljen svoja prava i pravne interese ostvarivati sudskim putem, no tuženik je dostavio potvrdu o visini i datumu plaćanja naknade slijedom čega njezina visina ne bi trebala biti sporna. Iz dostavljene potvrde proizlazi kako je 19. prosinca 2007. tuženik naplatio tužiteljici naknadu za obradu kredita u iznosu 178,89 EUR/1.347,91 kn. Nadalje, odredbom čl. 13. ugovora o kreditu propisano je kako se korisnik kredita/tužiteljica obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 1,95% iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta. Tužiteljica ističe kako nije jasno na što se ova obveza odnosi i zašto se ugovara u postotnoj visini niti je prednik tuženika objasnio tužitelju koje su usluge obuhvaćene ugovorenom naknadom, odnosno koji troškovi prednika tuženika su pokriveni naknadom za osiguranje kredita koji je osiguravala osiguravajuća kuća. Stoga se, po mišljenju tužitelja, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je protivno savjesnosti i poštenju uzrokovala neravnotežu na njegovu štetu, a obzirom da je prednik tuženika naplatio naknadu za uslugu/trošak koji mu nije nastao. Zaključno, prednik tuženika nije obrazložio na što se odnosi ugovorena naknada (na uslugu i/ili trošak) niti nije naveo da je u vezi ugovaranja osiguranja imao ikakvih stvarn ih troškova (prema osiguravajućem društvu ili svojih troškova poslovanja), a o navedenoj se ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Iz potvrde tuženika proizlazi kako je 19. prosinca 2007. tuženik tužiteljici naplatio 281,59 EUR/2.121,69 kn na ime premije osiguranja. Slijedom navedenog predložio je da sud donese presudu na način pobliže opisan u izreci ove presude.

2. U svome odgovoru na tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe i iznesena tumačenja tužitelja, osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Kako je tužba podnesena dana 25.04.2025. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare, budući da je zastara nastupila s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina, što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 25.04.2020. godine nastupila zastara potraživanja. Prema odredbi čl. 241. ZOO -a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Dakle, stranka je imala mogućnost u poduzeti pravne radnje kojima bi prekinula zastaru. Primjena zastarnih rokova proizlazi iz primjene načela pravne sigurnosti, a kao je to utvrđeno presudama Suda EU, primjerice C-33/76, Rewe-Zentralfinanz and Rewe-Zentral. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Slijedom svega navedenog razvidno je da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, a sukladno i stajalištu iznesenom u presudi Vrhovnog suda RH Rev 2245/17 od 20.03.2018, iz kojeg proizlazi da zastarni rokovi teku pravomoćnim okončanjem Parnice Potrošač donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj PŽ-7129/13 od 13.06.2014 i to u odnosu na promjenjivost kamatne stope, te presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.06.2018 u odnosu na vezanost glavnice kredita za CHF valutnu klauzulu. Nadalje tužba ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, niti činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada se o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Nadalje nesporno je da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, te su ugovorne odredbe osporenog Ugovora o kreditu određene sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka, pa se stoga nije mogla utvrditi ništetnost predmetnog Ugovora o kreditu, niti njegovih dijelova. U svakom pojedinačnom sporu potrebno je utvrditi sve okolnosti predmetnog slučaja, da bi se odredilo i obrazložilo jesu li pojedinačne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a samim tim i ništetne. Dakle tvrdnje tužitelja da se o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, su neosnovane i ničim potkrijepljene. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Sporna ugovorna odredba je jasna i razumljiva, stoga nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Također se navodi da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica sa čime su klijenti bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja. Tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, pa stoga ne bi trebao podmirivati ni kamate. Slijedom svega navedenog predlaže se odbiti tužitelja s postavljenim tužbenim zahtjevom.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u dokumentaciju priležeću spisu i to u ugovor o kreditu broj 213018 (stranice 7-13 spisa), dopis punomoćnika tužiteljice tuženiku (stranica 15 spisa), te dopis tuženika tužiteljici (stranica 14 spisa), sudsku praksu (stranice 32-46 spisa). Tijekom postupka izveden je i dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke.

4. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 213018 (stranice 7-13 spisa) je utvrđeno da je isti zaključen u Rijeci, dana 17. prosinca 2007. godine, između prednika tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita. Čl. 1 istoga je određeno da kreditor odobrava i stavlja korisniku na raspolaganje kredit u iznosu od CHF 21.391,59 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize, važećem na dan isplate. Čl 6. istoga je određeno da naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, iznosi jednokratno, 1,50 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, naplaćuje se prije isplate kredita. Nastavno 6. 2. naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva jednokratna naplata po premijskoj stopi od 1,95 %, na iznos glavnice uvećane za 20%, sukladno Ugovoru o osiguravanju potraživanja sa osiguravajućom kućom.

5. Uvidom u dopis punomoćnika tužiteljice tuženiku (stranica 15 spisa), te dopis tuženika tužiteljici (stranica 14 spisa) je razvidno da je tužiteljica od tuženika zatražila podatke o iznosu jednokratnih troškova obrade kredita i datumu naplate istih. Tuženik je svojim dopisom od dana 20. siječnja 2025. godine izvijestio tužiteljicu da je prilikom isplate kredita naplaćena administrativna naknada za obradu kredita na datum 19. prosinca 2007. godine u iznosu do 1.347,91 kn, te naknada za osiguranje potraživanja u iznosu do 2.121.69 kn.

6. U svome iskazu tužiteljica navodi da je 2007. godine dignula kredit kod prednika ovdje tuženika, Volksbank u Rijeci u švicarskim francima što je u to vrijeme bila najpovoljnija opcija, a za kupnju automobila obzirom su suprug, sin i ona radili u Rijeci u različitim smjenama, oni u bolnici, ona u MUP-u, pa im je automobil bio neophodan. Da se odlučila upravo za tu banku jer joj je bila u neposrednoj blizini posla i kredit je bio povoljan. Da je isti podigla na 7 godina, redovito plaćala rate i isplatila ga prije roka. U početku joj je rata bila oko 1.100,00 kn da bi na kraju iznosila oko 2.500,00 kn. Prilikom dizanja kredita u banci joj nije posebno objašnjavano u pogledu istoga, kao niti što je ulazna naknada i koji su troškovi pokriveni. Da je prilikom podizanja kredita znala da će nešto morati platiti, ali nije znala kako se to zove, kao niti visinu toga iznosa. Da nakon što joj je skinut predmetni iznos na ime ulazne naknade nije se išla raspitivati kod tuženika u vezi toga, bila je sretna da je dobila kredit.

7. Temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19 i 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu: ZPP) ovaj sud zaključuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti, iz razloga koji će u nastavku biti obrazloženi.

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita te naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, te posljedično zahtjev za isplatu istih naknada, kao povrat stečenog bez osnove. Među strankama nije sporno da je prednik tuženika s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 213018 od dana 17. prosinca 2007. godine dana. Međutim među strankama je sporno da li su gore navedene odredbe ništetne te posljedično pravo na isplatu naknada za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita te za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost, dok nije sporna visina tužbenog zahtjeva. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare.

9. Pri donošenju odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu sud se rukovodio činjenicama utvrđenim provedenim dokaznim postupkom i to na način da je sve isprave u koje je izvršio uvid ocijenio vjerodostojnim, ovo stoga što su iste međusobno suglasne, a njihovu vjerodostojnost niti jedna od stranaka nije dovela u sumnju. Što se tiče iskaza tužiteljice valja naglasiti da ga je sud cijenio u kontekstu ostalih provedenih dokaza, sa kojim je u cijelosti suglasan, pa ga je sud prihvatio kao istinit.

10. Pri donošenju odluke sud je uzeo u obzir i recentnu sudsku praksu, prije svega odluke donesene u korist potrošača, odnosno presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.).

11. Naime, odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) je izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljevog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podigao namjenski auto kredit, radi kupnje vozila, dakle novac koji je utrošio iskoristio je namjenski, za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužitelja, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

12. Dovodeći u svezu iskaz tužiteljice, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim izvedenim dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih odredbi, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, odnosno glede naplate naknade za obradu kredita i administraciju kredita te naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju preporučao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, pa stoga za tužitelja najpovoljnije. Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulaznoj naknadi) odnosno strukturi i načinu obračuna tzv. ulazne naknade, te isto tako odredbu glede naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva odnosno predočiti strukturu i načinu obračuna iste naknade, kao i uvjete osiguranja, od čega se isti sastoje, zbog čega baš u tom postotku tereti tužitelja, u kojem razdoblju i konačnom iznosu, kod kojeg osiguravajućeg društva te ima li korisnik kredita mogućnost odabira želi li osigurati predmetni kredit i kod kojeg osiguravajućeg društva i načinu obračuna iste naknade, te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu, o strukturi, načinu obračuna i konačnom iznosu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva. Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, kao što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

13. Neosnovan je prigovor zastare glede tražbine po osnovi naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva. Naime, u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuju nepoštenim i ništetnim ugovorne odredbe sadržane u toč. 6. Ugovora, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

14. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.), je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom. U ovom slučaju sasvim je sigurno, da se o predmetnim ugovornim odredbama nije pregovaralo, jer je unatoč tuženikovim obrazloženjima, riječ o tipskom, formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Sasvim je i izvjesno, da tuženik ne bi omogućio tužitelju niti sklapanje takvog Ugovora da predmetne ugovorne odredbe (sporni uglavci toč. 6.1. i 6.2.) nisu bile uključene u Ugovor, kako to proizlazi i iskaza saslušanog tužitelja, dok tuženik drukčije nije niti dokazao. Spornim ugovornim odredbama, unatoč tome što su određene u postotku, u biti je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita te visine naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo niti je su iste naknade određene u konačnom iznosu, a sve kako bi tužitelj, kao potrošač poredbom i na temelju dostavljenih informacija donio informiranu odluku za ponudu koja mu je u svojoj ukupnosti najpovoljnija. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade i naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, tuženik je obračunavao i zaračunavao tužitelju kamate na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom i naknadom za osiguranje kredita, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., te 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., te 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP).

15. Isto tako odredbom čl. 99. ZZP/07. je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. No, u svezi potonjeg, na sporne ugovorne odredbe ne odnosi se isključenje testa nepoštenosti. Naime, pravno shvaćanje je Suda Europske unije, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020., u spojenim predmetima br. C-224/19 i C-259/19, upravo u svezi pitanja naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe istog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, odredbe ko je su sporednog značaja u usporedbi s onima koje određuju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene istim pojmom, a što je ovdje slučaj, s obzirom da nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod ''ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene'' te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Nadalje, u predmetu br. C-224/19 Sud Europske unije tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev provjeriti. Iako je prethodan postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud Europske unije protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna, jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. Pri tome valja naglasiti da glede pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

16. Bitno je i istaknuti, da se takvim spornim odredbama Ugovora, kojim je visina naknade za odobrenje kredita, isto kao i naknada za osiguranje kredita, bila propisana u postotku od iznosa kredita, ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o istim ugovornim odredbama pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornim odredbama Ugovora pojedinačno pregovaralo. Stoga, proizlazi da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naime, tužitelj je nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao banku, kako glede njegove pregovaračke moći, tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak niti je objasnio tužitelju kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje istih naknada i zašto visina naknada izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Naime, ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, kao i naknade za osiguranje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u ovom slučaju ista naknada za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik uopće nije niti pokušao tužitelju razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju istu naknadu. Nadalje, tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, bez da mu je prethodno, niti naknadno jasno i nedvojbeno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se isti sastoje, zbog čega baš u tom postotku tereti tužitelja, u kojem razdoblju i konačnom iznosu, kod kojeg osiguravajućeg društva te ima li korisnik kredita mogućnost odabira želi li osigurati predmetni kredit i kod kojeg osiguravajućeg društva, što sve navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini također u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. ZOO-a. Zaključno, sporne odredbe u potpunosti odgovaraju pojmu nepoštene ugovorne odredbe ZZP s obzirom da se radi o odredbama koje su unaprijed paušalno pripremljene odnosno sročene u tipskom, standardiziranom obrascu Ugovora kojeg je sastavio tuženik, kao jača ugovorna strana, te o kojima se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a kojom su tužitelju nametnute obveze s čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njima mogao pregovarati i utjecati na sadržaj istih. Slijedom toga, takvom nepoštenom tuženikovom poslovnom praksom je tužitelj onemogućen u poredbi visine naknada s drugim kreditorima odnosno drugim osiguravajućim društvima, a sve kako bi tužitelj mogao donijeti informiranu odluku koja mu je ponuda kredita u svojoj ukupnosti povoljnija. Na taj način je tuženik prekršio pravo tužitelja, kao potrošača, da prije nego dobije ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca sročene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobije tužitelj dostatne informacije da bi kao dobro obaviještena osoba, uz razumnu pažnju i oprez, mogao donijeti informiranu pojedinačnu odluku.

17. Stoga, sadržaj predmetnih ugovornih odredbi je nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna istih naknade niti su isti tužitelju izloženi ni pojašnjeni. Ujedno, tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade za obradu kredita i za osiguranje kredita. Dakle, banke su morale određeno popisati što čini troškove obrade kredita i osiguranja kredita, a ne samo isto naplatiti i to u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove odnosno naknade od korisnika koji podigne veći kredit. U konačnici, sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj se je tuženiku obvezao platiti ugovorne kamate, a troškovi obrade i odobrenja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužitelja. Naime, tuženik je financijska institucija i odobrenje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti istu uslugu i možebitni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužitelj plaća (presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1368/21 od 20. srpnja 2021.)

18. Naposljetku, glede zahtjeva za plaćanjem zateznih kamata od dana nakon dana isplate kredita kada su naplaćene naknade za obradu kredita i za osiguranje kredita, sve do isplate, valja reći da tužitelj osnovano ističe da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Dakle, tuženik je bio nepošten stjecatelj, te samom činjenicom istog, zatezne kamate teku od dana nepoštenog stjecanja. Sukladno čl. 1111. ZOO -a, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe za posljedicu ima ponovnu uspostavu pravnog i činjeničnog stanja potrošača u kojem bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo. Stoga, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, s obzirom na presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1200/21 od 2. lipnja 2021.

19. Zaključno, kako se o spornim odredbama nije pregovaralo, to je time ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, isto kao i ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, nepoštena, jer korisnik kredita o istim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovarao, a prouzročila je značajnu ravnotežu u pravima i obvezama na strani tužitelja, kao potrošača kredita, pa je posljedično i ništetna u smislu odrede čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), tako i odluke Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2359/17 i Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-1837/14 od 5. studenoga 2014.

20. S obzirom na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora, valjalo je odlučiti kao pod toč. I. izreke presude, dok je kao posljedicu iste, u smislu čl. 323. ZOO -a, valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog ukupnog iznosa 460,48 EUR od toga iznosa 1.347,91 HRK po osnovi naknade za obradu kredita i iznosa 2.121,96 HRK po osnovi naknade za osiguranje kredita, to tim više što ista visina naknada, kao i datum naplate istih 17. prosinca 2007., nije sporan, kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 17. prosinca 2007., kao dana nakon dana isplate kredita i ujedno naplate istih naknada, s obzirom da je za utuženi iznos troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada), isto kao i za naknadu za osiguranje kredita, umanjen iznos kredita prilikom isplate, pa do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.

21. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, a dosuđeni trošak se odnosi na trošak zastupanja tužitelja u parnici po punomoćniku odvjetniku u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, te podneska od dana 29. svibnja 2025. godine u iznosima od po 100,00 EUR-a. Također tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištima od 10. veljače 2026., te 08. svibnja 2026. godine u iznosima po 100,00 EUR- a. Na dosuđeni iznos troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 400,00 EUR-a, tužitelju je priznat PDV po stopi od 25 % koji iznosi 100,00 EUR-a pa ukupni trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku iznosi 500,00 EUR-a, te je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Crikvenici, 09. lipnja 2026.

S U T K I NJ A:

Mirta Tomac Podobnik

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom. O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud.