REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-364/2024-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, iz Zagreba, Antuna Mihanovića 3, protiv 1. tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o., OIB: 82031999604, iz Zagreba, Ozaljska 105 i 2. tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 12. svibnja 2026. u nazočnosti punomoćnice tužitelja, punomoćnice 1. tuženika i punomoćnika 2. tuženika, 9. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebačkom električnom tramvaju d.o.o. isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iznos od 7.831,28 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. listopada 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev u odnosu na 2. tuženika Croatia osiguranje d.d. koji glasi:

"Nalaže se 2. tuženiku Croatia osiguranje d.d. isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iznos od 7.831,28 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. listopada 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."

III Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje naknaditi 2. tuženiku Croatia osiguranje d.d. parnični trošak u iznosu od 1.750,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 9. lipnja 2026. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je njegova osiguranica VO teško ozlijeđena u prometnoj nezgodi 12. veljače 1992., kao putnica u autobusu registarskih oznaka [registarska oznaka], koji autobus je u vlasništvu 1. tuženika, te kojim je upravljao MO, djelatnik 1. tuženika, a koje vozilo je u vrijeme nezgode bilo osigurano od odgovornosti za štetu nanesenu trećim osobama kod 2. tuženika policom osiguranja broj [broj police osiguranja]. Navodi i da je odgovornost tuženika utvrđena presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ks-951/92 te da je tužitelj svojoj osiguranici na temelju zadobivenih ozljeda u toj nezgodi, priznatima kao ozljeda na radu, rješenjem broj IN-683308 od 1. srpnja 1993. priznao pravo na invalidsku mirovinu. Tvrdi i da mu je tuženik naknadio štetu za prethodna razdoblja do zaključno s 30. rujna 2013., dok se za nastavna razdoblja vode postupci pred ovim sudom pod poslovnim brojevima P-130/2020 i P-10659/2021. Kako se mirovina i dalje isplaćuje, te je za razdoblje od 1. rujna 2021. do 31. kolovoza 2023. s osnove invalidske mirovine tužitelj ukupno isplatio 7.831,28 EUR, a koji iznos predstavlja štetu za tužitelja u nastalu u tom razdoblju, zahtjevom od 26. rujna 2023. zatražio je od tuženika naknadu štete, ali su oni otklonili njegov zahtjev. Slijedom navedenog, predložio je da im sud naloži da solidarno isplate tužitelju iznos od 7.831,28 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. listopada 2023. do isplate, uz naknadu i troškova parničnog postupka.

2. 1. Tuženik je u odgovoru na tužbu priznao pasivnu legitimaciju i nastanak predmetne prometne nezgode od dana 12. veljače 1992., kao i da je u istoj nezgodi osiguranica tužitelja VO zadobila tjelesne ozljede. Međutim, osporio je osnovu i visinu tužbenog zahtjeva jer je osiguranica tužitelja VO rođena **.**.1941. te bi po redovnom tijeku stvari stekla uvjete za punu starosnu mirovinu, u kojem slučaju bi postojala obveza nadoknade samo eventualne razlike za koju bi invalidska mirovina premašivala starosnu mirovinu. U vrijeme za koje tužitelj potražuje naknadu štete, tj. od 1. rujna 2021. do 31. kolovoza 2023., osiguranica tužitelja bi imala minimalno 80 godina, te bi po redovnom tijeku stvari, da nije bilo štetnog događaja, bila u starosnoj mirovini, a tužitelj bi, slijedom navedenog, svojoj osiguranici isplaćivao starosnu mirovinu, pa stoga smatra da tužitelj ne trpi štetu. Stoga smatra da isplata invalidske mirovine, nakon što je osiguranica tužitelja navršila 65 godina života, za tužitelja ne predstavlja štetu, već bi, sukladno važećim odredbama Zakona o obveznim odnosima i odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju, tuženik eventualno bio dužan naknaditi samo stvarnu štetu, a što bi u konkretnom slučaju bila razlika između isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene starosne mirovine koja bi se ostvarila da nije bilo štetnog događaja, što zasigurno nije cjelokupni iznos invalidske mirovine u neograničenom trajanju. Naveo je i da je za razdoblje od 1. listopada 2013. do 29. veljače 2016. za istog osiguranika između istih stranaka vođen je parnični postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-2358/16, a u kojem je presudom od 4. prosinca 2018. u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, te je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-171/2019 od 10. studenoga 2020. potvrđena navedena prvostupanjska presuda. Učinio je nespornim i da je za nastavno razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. rujna 2019. u tijeku parnični postupak pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-130/2020, kao i za razdoblje od 1. listopada 2019. do 31. kolovoza 2021. pod poslovnim brojem P-10659/21. Slijedom svega navedenog, predložio je odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka 1. tuženiku.

3. 2. tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da nije sporno da je osiguranica tužitelja VO sudjelovala u prometnoj nezgodi dana 12. veljače 1992., kao putnica u autobusu registarskih oznaka [registarska oznaka] u vlasništvu 1. tuženika, a koje je vozilo bilo osigurano kod 2. tuženika, kao i da je osiguranici tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu. Međutim, 2. tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Pritom se pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama broj Rev-x-388/2018-2 od 25. kolovoza 2020. i Rev-12/2022-2 od 12. siječnja 2022., odnosno da je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. Takvo pravno shvaćanje viših sudova Republike Hrvatske izraženo je i u odlukama broj Rev- 5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-3660/2018 od 12. siječnja 2022., Rev-1354/2016 od 18. svibnja 2021., Rev-154/2023 od 8. ožujka 2023. i Rev-328/2023 od 26. travnja 2023., te u više drugostupanjskih odluka. Smatra da tužitelju nije nastala stvarna šteta isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku, u smislu čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, odnosno ista bi se ogledala u razlici između invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio svojoj osiguranici i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju da je osiguranica tužitelja u mirovinu otišla po osnovu ozljede na radu. Takvo pravno shvaćanje zauzeto je i u već citiranoj odluci Rev 12/2022-2 od 12. siječnja 2022. te je dodatno istaknuo i da bi osiguranica tužitelja po redovnom tijeku stvari, da nije bilo štetnog događaja, a s obzirom na to da je rođena **.**.1941., ostvarila pravo na starosnu mirovinu i to prije isplate mirovine u utuženom razdoblju s navršenih 65 godina života i minulim radom (od 29. rujna 2006.), koju bi joj neovisno o štetnom događaju bio u obvezi bio isplaćivati tužitelj. Da nije bilo štetnog događaja tužitelj ne bi imao obvezu isplate invalidske mirovine oštećenici, ali bi joj imao obvezu isplate starosne mirovine. Tužiteljeva obveza za isplatu starosne mirovine nikako nije mogla izostati u slučaju da nije bilo štetnog događaja te je naveo i da je o navedenom pravnom pitanju zauzeto i pravno shvaćanje na sjednici odjela trgovačkih sudova i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održanoj 5. prosinca 2016., a o istome postoji i mnogobrojna sudska praksa kao što je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7083/2017. Slijedom navedenog, 2. tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova parničnog postupka 2. tuženiku.

4. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u zapisnik o uviđaju od 10. travnja 1992., prijavu o povredi na radu, nalaz i mišljenje invalidske komisije, rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske od 4. veljače 1995., potvrdu od 20. rujna 2023. (obračun isplata), banku podataka doznačenih mirovinskih primanja, zahtjev za naknadu štete od 26. rujna 2023., odluku o otklonu zahtjeva za naknadu štete od 12. listopada 2023., obavijest o neosnovanom odštetnom zahtjevu od 12. listopada 2023., povratnice, te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba, koji je vještak i saslušan.

5. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, tužbeni zahtjev je utvrđen osnovanim u odnosu na 1. tuženika, a neosnovanim u odnosu na 2. tuženika.

6. Među strankama nije sporna pasivna legitimacija, štetni događaj i odgovornost, odnosno da je osiguranica tužitelja VO nastradala dana 12. veljače 1992. u prometnoj nezgodi kao putnica u autobusu registarskih oznaka [registarska oznaka] u vlasništvu 1. tuženika, kojim je upravljao MO, zaposlenik 1. tuženika, a koje vozilo je u vrijeme nezgode bilo osigurano od odgovornosti za štetu nanesenu trećim osobama kod 2. tuženika, policom osiguranja broj [broj police osiguranja].

7. Nije sporno niti da je štetni događaj prijavljen kao ozljeda na radu, što i proizlazi iz prijave o povredi na radu (nastao u vrijeme dolaska na posao), a nije sporno niti da je tužitelj svojoj osiguranici priznao pravo na invalidsku mirovinu, kako to i proizlazi iz rješenja tužitelja od 4. veljače 1995., iz kojeg proizlazi i da je joj je ista priznata u cijelosti zbog bolesti (ne spominje se štetni događaj) i to počevši od 23. rujna 1994. Tuženici nisu osporili niti da je tužitelj u utuženom razdoblju, tj. od 1. rujna 2021. do 31. kolovoza 2023., isplatio na ime mirovine svojoj osiguranici iznos od 7.831,28 EUR, kako to i proizlazi iz potvrde od 20. rujna 2023. (obračuna isplata) te banke podataka doznačenih primanja. Nije sporno niti da se tužitelj obratio u mirnom postupku tuženicima sa zahtjevom za naknadu navedene štete za koju tvrdi da zbog toga trpi, kao i da su tuženici otklonili taj zahtjev, kako to i proizlazi iz zahtjeva za naknadu štete od 26. rujna 2023., povratnica i odluke o otklonu zahtjeva za naknadu štete od 12. listopada 2023. te obavijesti o neosnovanom odštetnom zahtjevu od 12. listopada 2023.

8. Sporno je postoji li šteta koju bi trpio tužitelj, a koju bi tuženici bili u obvezi naknaditi, s obzirom na pozivanje 2. tuženika na odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu Narodne novine br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje: ZOOP), kao mjerodavne, dok tužitelj štetu potražuje pozivajući se na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22, dalje: ZMO) te s obzirom na tvrdnje tuženika da bi osiguranica tužitelja ostvarila pravo na starosnu mirovinu s navršenih 65 godina života i minulim radom, koju bi joj neovisno o štetnom događaju bio u obvezi bio isplaćivati tužitelj.

9. Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Darka Prpića proizlazi da bi, u slučaju da nije bilo štetnog događaja, po redovnom tijeku osiguranica tužitelja već 29. rujna 2001. ispunila zakonom propisani uvjet života (60 godina) za starosnu mirovinu, međutim, kako je iz rješenja tužitelja razvidno da je do nastanka invalidnosti ostvarila mirovinski staž od ukupno 13 godina, 6 mjeseci i 23 dana, na taj dan ne bi ostvarila zakonom propisani uvjet od 15 godina staža, pa stoga niti starosnu mirovinu. Utvrdio je i da ukupno isplaćene invalidske mirovine u utuženom razdoblju (rujan 2021. do kolovoz 2023.) iznose 59.004,75 kn, odnosno 7.831,28 EUR. Izračunate invalidske mirovine, koje bi bila utvrđene s osnove ozljede na radu, iznose 60.963,30 kn, pa bi ukupno razlika između invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku i one koju bi isplaćivao u slučaju da se radi o ozljedi na radu iznosila 1.958,55 kn, a primjenom fiksnog tečaja konverzije u važećoj valuti bi iznosila 259,90 EUR, odnosno proizlazi da bi izračunate invalidske mirovine s osnove ozljede na radu bile za taj iznos veće u odnosu na isplaćene invalidske mirovine. Vještak je dodao i da, s obzirom da tužitelj provodi usklađenje mirovine u odnosu na 1. siječanj i 1. srpanj tekuće godine uz (naknadnu) isplatu dužne razlike, postoje mjeseci za koje je izračunata invalidska mirovina s osnove ozljede na radu veća od isplaćene invalidske mirovine, ali i mjeseci za koje je izračunata invalidska mirovina s osnove ozljede na radu manja od isplaćene invalidske mirovine, a to su mjeseci ožujak i kolovoz 2022. te ožujak i kolovoz 2023. za koje su isplaćene invalidske mirovine manje od mirovina za slučaj ozljede na radu i to za ukupan iznos od 51,67 EUR.

10. Na primjedbe 2. tuženika vještak se očitovao navodeći da je izračun sačinio uvažavajući zakonske pretpostavke koje su vrijedile u razdoblju od 1983. do 2021. te da je sukladno istima utvrdio razlike između invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svojoj osiguranici u odnosu na invalidsku mirovinu po osnovi ozljede na radu te je ustrajao u tome da bi u slučaju ozljede na radu iznos invalidske mirovine bio veći od onog koji tužitelj isplaćuje svojoj osiguranici.

11. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio kao nepristrano i obrazloženo te sukladno pravilima struke, a u svom usmenom obrazloženju nalaza vještak je otklonio primjedbe 2. tuženika, navodeći da je izračun izvršio sukladno važećim zakonskim pretpostavkama u utuženom razdoblju.

12. Glede spornog pitanja je li za razrješenje konkretnog spora mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete ili ZMO, za istaknuti je da je odredbom čl. 162. st. 1. ZMO, na kojemu tužitelj temelji svoj zahtjev, propisano da Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe, koje odredbe se primjenjuju u odnosu na regresni zahtjev koji je tužitelj postavio prema 1. tuženiku, dok je čl. 164. st. 1. ZMO propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ovog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete), što bi se odnosilo na regresni zahtjev prema 2. tuženiku.

13. Međutim, odredba čl. 27. ZOOP propisuje da je društvo za osiguranje u obvezi nadoknaditi zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama preuzetih obveza ugovorom o osiguranju (st. 1.), te se stvarnom štetom smatra, između ostalog, razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njene obitelji (st. 2.), koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, kako to propisuje odredba st. 3. tog članka.

14. Iz navedenog slijedi da oba zakona, u odnosu na regresni zahtjev prema 2. tuženiku, koji je osiguratelj vozila štetnika, uređuju istu materiju, tj. pravo zavoda za mirovinsko osiguranje na naknadu štete od osiguravajućeg društva u slučaju kada je ista nastala uporabom vozila, pa to ZMO uređuje u odredbama čl. 161. do čl. 166., kojima je propisano da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete i od osobe koja je prouzročila, između ostalog, smrt osigurane osobe (čl. 162. st. 1.), te tu štetu ima pravo izravno potraživati od društva za osiguranje kod kojega su se vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurali od odgovornosti za štetu (čl. 164. st. 1. ZMO), s tim da ta odredba propisuje da Zavod ima pravo na naknadu stvarne štete, koja u konkretnom slučaju predstavlja novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu. ZOOP istu materiju uređuje u čl. 27. st. 1., kojim je propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a stvarnom štetom se, kako to definira st. 2. istog članka, smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.).

15. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u više odluka, za utvrđivanje osnove i visine štete u konkretnom slučaju, kada je regresni zahtjev postavljen prema osiguravajućem društvu, mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja tj. prometne nezgode. U navedenoj odluci je izraženo shvaćanje da su mjerodavne upravo odredbe ZOOP, jer se u konkretnom slučaju radi o obveznom osiguranju u prometu, koje je regulirano odredbama tog Zakona, kao posebnog zakona (lex specialis), iako je ovaj sud mišljenja da se radi o dva zakona koji reguliraju istu materiju, pa su oba lex specialis, što znači da bi se po načelu lex posterior derogat legi priori primjenjivale odredbe ZMO.

16. Slijedom navedenog, sukladno navedenoj sudskoj praksi, u odnosu na 2. tuženika je glede nastanka štete relevantno je li invalidska mirovina koju tužitelj isplaćuje svojoj osiguranici veća od one na koju bi ona imala pravo u slučaju da joj je utvrđena ozljeda na radu, jer ta razlika predstavlja razmjerni iznos na koji bi tužitelj imao pravo, u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP. Iz izvedenih dokaza proizlazi ne bi postojala ukupna razlika na štetu tužitelja, već bi tek za par mjeseci razlika na koju bi tužitelj eventualno imao pravo iznosila 51,67 EUR u odnosu na 2. tuženika. Međutim, s obzirom da je ukupan iznos u utuženom isplaćenih invalidskih mirovina u utuženom razdoblju manji od onih koje bi osiguranica tužitelja primila po osnovi ozljede na radu, tužbeni zahtjev je odbijen u odnosu na 2. tuženika kao neosnovan, a za dodati je i da tužitelj tvrdi i da se radi o isplati invalidske mirovine utemeljene na ozljedi na radu te niti 2. tuženik to ne spori.

17. U odnosu na 1. tuženika u primjeni je čl. 161. st. 2. ZMO, sukladno kojem Zavod ima pravo zahtijevati naknadu stvarne štete koja obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

18. Iz navedenog slijedi da u odnosu na regresni zahtjev postavljen prema 1. tuženiku nije odlučno bi li i kada osiguranica tužitelja ostvarila uvjete za starosnu mirovinu, jer tužitelju neovisno o tome, sve dok vrši isplatu invalidske mirovine, pripada pravo od štetnika potraživati puni iznos isplaćene mirovine. Kako visina isplaćenih mirovina nije sporna te i proizlazi iz potvrde od 20. rujna 2023. (obračuna isplata), koja predstavlja javnu ispravu i u kojoj je naznačen ukupno isplaćen iznos koji predstavlja štetu za tužitelja, a isto proizlazi i iz utvrđenja vještaka, tužbeni zahtjev je utvrđen u cijelosti osnovanim u odnosu na 1. tuženika te mu naloženo isplatiti tužitelju iznos od 7.831,28 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), tekućim, kako je to i zatraženo, od 18. listopada 2023. do isplate, s obzirom da je 2. tuženik odštetni zahtjev tužitelja, kojim je pozvan u roku od 15 dana izvršiti uplatu tražbine, prema povratnici zaprimio 2. listopada 2023 .

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), a isti je odmjeren primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, 107/25, dalje: Tarifa).

20. 2. tuženiku, zastupanom po punomoćniku odvjetniku, priznati su troškovi zastupanja i to: trošak sastava podnesaka od 4. listopada 2024. i 17. prosinca 2025., oba po Tbr. 8. toč. 1. (2x100 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 2. prosinca 2024., 8. svibnja 2025., 19. siječnja 2026. i 12. svibnja 2026., sve po Tbr. 9. toč. 1. (3x100 bodova), kao i trošak PDV-a u iznosu od 300,00 EUR, te trošak vještačenja u iznosu od 250,00 EUR.

21. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 1.750,00 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude, pa do isplate.

22. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 9. lipnja 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

DNA:

- tužitelju

- 1. tuženiku

- pun. 2. tuženika