REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.broj P-1287/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŽM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave dana 8. lipnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno i zz punomoćnika GM, odvjetničke vježbenice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 9. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 10. NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51404607-5104463642 od 15.10.2009. godine zaključenog između tužitelja ŽM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kao kreditora koja glasi „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,860% (dvacijelihosamdesetšestposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =250,00 HRK (dvjestopedeset HRK), obračunate s datumom Ugovora“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 9. lipnja 2026. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 25.2.2026. navodi da je dana 15.10.2009. godine sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51404607-5104463642. Čl. 10 predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta / ugovorena naknada u visini od 2,860% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade prilikom isplate kredita tuženik naplatio iznos od 687,05 EUR. Tužitelj ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo te kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe niti je naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada te se o istoj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na istu te je odredba i suprotna načelu savjesnosti i poštenja te kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku, trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Slijedom navedenog imajući u vidu odredbe Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima kao i važeću sudsku praksu predlaže da sud tužitelju pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.

2. Tuženik se nije očitovao na navode tužbe.

3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, otplatnu tablicu, obračun naknade za bankarske usluge te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra u cijelosti osnovanim zahtjev tužitelja.

5. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 15.10.2009. godine kojom je određeno zaračunavanje naknade u iznosu od 2,860% od iznosa kredita.

7. Temeljem izvršenog uvida u ugovor o kreditu sud je utvrdio da je isti zaključen među strankama dana 15.10.2009. godine kojim ugovorom je određeno plaćanje naknade u visini od 2,860% od iznosa kredita. Iz izvršenog uvida u obračun naknade za bankarske usluge proizlazi činjenica naplaćene naknade u visini od 2,860% od iznosa kredita.

8. Tužitelj je stajališta da je spomenuta ugovorna odredba ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini od 2,860% od iznosa kredita nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te posljedično tome tužiteljevo pravo na isplatu plaćenog iznosa sporne naknade.

9. Saslušan tijekom postupka tužitelj je u jasnom i uvjerljivom iskazu te kao takovom i prihvaćenom od strane ovog suda naveo da je predmetni ugovor sa tuženikom zaključio 2009. godine i da se radilo o ugovoru kojim je ostvario sredstva za rješavanje osobnih životnih potreba točnije rješavao vlastito stambeno pitanje te materijalne probleme vezane uz splet životnih osobnih okolnosti i tragedija. Ugovor koji je zaključio ponuđen mu je kao najpovoljniji kredit kao ratnom vojnom invalidu. Ugovor je sadržajno priredila banka, radilo se o tipskom ugovoru te ni na koji način nije mogao utjecati na pojedine odredbe ugovora pa tako ni na odredbu koja se odnosi na tzv. ulaznu naknadu. Plaćanje te naknade bio je uvjet da bi dobio kredit. Naknadu je obustavio tuženik prilikom isplate kredita koji je u cijelosti i uredno otplaćen. Naveo je da mu djelatnik banke nije pojasnio od kojih troškova se sastoji ta naknada, već se radilo samo o navođenju nekakvog postotka naknade.

10. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita te isplatu potraživanog iznosa. To iz sljedećih razloga.

11. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Valja navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 10 predmetnog Ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12. Jasan i uvjerljiv iskaz tužitelja te kao takav i prihvaćen od strane ovog suda ukazuje da na predmetnu naknadu nije mogao utjecati te da mu navedena sporna odredba nije bila objašnjavana. Iz iskaza proizlazi da se radilo o ugovoru kojim je ostvario sredstva za rješavanje osnovnih životnih potreba točnije vlastitog stambenog pitanja te materijalnih problema vezanih uz splet svojih životnih osobnih okolnosti i tragedija te da je ugovor sadržajno priredila banka.

13. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stameno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor sa klijentima, a isto tako i sama obrada kredita.

14. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti jednokratne naknade točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba.

15. Odluka o trošku parničnog postupka temeljena je na odredbi čl. 154 st. 1. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 8 toč. 1, Tbr. 9 toč. 1 te Tbr. 42, 48 i 50. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe 200,00 EUR, ročište 8.6.2026. 200,00 EUR ili ukupno 400,00 EUR te 25% PDV-a 100,00 EUR ili ukupno 500,00 EUR. Tužitelju nije dosuđen trošak sudskih pristojbi budući je kao ratni vojni invalid sukladno čl. 11 st. 1 toč. 5 Zakona o sudskim pristojbama oslobođen plateža istih. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 9. lipnja 2026.

Sudac:

Vesna Horvat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku