REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Stalna služba u Supetru
Posl. broj: P-2377/2024
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Supetru, po sucu Jadranku Basiću, u pravnoj stvari tužitelja ŽŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Marijani Mastilović, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10 (OIB: 92963223473) koju zastupaju NŠ i/ili ŠŠ i/ili Margita Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija iz Zagreba, nakon provedene glavne i javne rasprave u nazočnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja Marijane Mastilović, odvjetnice u Splitu i punomoćnika tuženika Filip Fuštin, odvjetnika u Zagrebu, na ročištu za objavu presude održanom 9. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne i da ne proizvode pravni učinak odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208373912, kreditna partija 7103493181 koje su stranke zaključile dana 5. veljače 2007. i to čl.1 st 2. u dijelu “uz valutnu klauzulu“; čl.2 st.1 u dijelu „koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“, i u dijelu: “obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja“;čl.7 st.1 istog ugovora u dijelu „obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja“; te st.2 istog članka koji glasi:“ Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora, kao i sve druge odredbe ovog ugovora o promjeni kamatne stope i valutne klauzule u CHF.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime preplaćenog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope isplati iznos od 2.274,25 eur s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na sljedeće pojedinačne iznose sve do isplate i to:
23,63 eur od 3.11.2007.
23,54 eur od 3.12.2007.
23,45 eur od 3.1.2008.
23,36 eur od 3.2.2008.
50,12 eur od 3.3.2008.
49,94 eur od 3.4.2008.
49,75 eur od 3.5.2008.
49,56 eur od 3.6.2008.
49,38 eur od 3.7.2008.
49,18 eur od 3.8.2008.
49,00 eur od 3.9.2008.
48,81 eur od 3.10.2008.
48,61 eur od 3.11.2008.
48,42 eur od 3.12.2008.
48,23 eur od 3.1.2009.
48,03 eur od 3.2.2009.
47,84 eur od 3.3.2009.
47,64 eur od 3.4.2009.
47,44 eur od 3.5.2009.
47,24 eur od 3.6.2009.
47,04 eur od 3.7.2009.
63,57 eur od 3.8.2009.
63,3 eur od 3.9.2009.
63,04 eur od 3.10.2009.
62,77 eur od 3.11.2009.
62,5 eur od 3.12.2009.
62,23 eur od 3.1.2010.
61,96 eur od 3.2.2010.
61,69 eur od 3.3.2010.
61,41 eur od 3.4.2010.
61,13 eur od 3.5.2010.
52,85 eur od 3.6.2010.
52,6 eur od 3.7.2010.
52,35 eur od 3.8.2010.
52,1 eur od 3.9.2010.
51,85 eur od 3.10.2010.
51,6 eur od 3.11.2010.
34,23 eur od 3.12.2010.
34,05 eur od 3.1.2011.
33,88 eur od 3.2.2011.
33,7 eur od 3.3.2011.
33,52 eur od 3.4.2011.
33,34 eur od 3.5.2011.
33,16 eur od 3.6.2011.
32,98 eur od 3.7.2011.
25,34 eur od 3.8.2011.
25,2 eur od 3.9.2011.
25,05 eur od 3.10.2011.
24,91 eur od 3.11.2011.
24,76 eur od 3.12.2011.
22,97 eur od 29.12.2011.i to od dospijeća do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime preplaćenog iznosa zbog razlike nastale u promjeni tečaja valute CHF u odnosu na kune (valutna klauzula) isplati iznos od 15.390,39 eur s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na sljedeće pojedinačne iznose sve do isplate i to:
0,38 eur od 1.3.2007.
3,16 eur od 3.4.2007.
4,61 eur od 3.3.2008.
6,93 eur od 3.4.2008.
31,21 eur od 3.11.2008.
12,43 eur od 3.12.2008.
36,79 eur od 3.1.2009.
39,04 eur od 3.2.2009.
41,35 eur od 3.3.2009.
31,81 eur od 3.4.2009.
34,35 eur od 3.5.2009.
29,04 eur od 3.6.2009.
21,68 eur od 3.7.2009.
24,27 eur od 3.8.2009.
28,76 eur od 3.9.2009.
24,91 eur od 3.10.2009.
23,88 eur od 3.11.2009.
28,95 eur od 3.12.2009.
35,07 eur od 3.1.2010.
38,97 eur od 3.2.2010.
38,92 eur od 3.3.2010.
48,16 eur od 3.4.2010.
46,66 eur od 3.5.2010.
52,95 eur od 3.6.2010.
75,77 eur od 3.7.2010.
67,7 eur od 3.8.2010.
94,09 eur od 3.9.2010.
78,43 eur od 3.10.2010.
71,52 eur od 3.11.2010.
93,08 eur od 3.12.2010.
116,38 eur od 3.1.2011.
101,37 eur od 3.2.2011.
107,02 eur od 3.3.2011.
95,73 eur od 3.4.2011.
100,48 eur od 3.5.2011.
133,87 eur od 3.6.2011.
126,08 eur od 3.7.2011.
183,04 eur od 3.8.2011.
183,23 eur od 3.9.2011.
134,81 eur od 3.10.2011.
136,01 eur od 3.11.2011.
128,47 eur od 3.12.2011.
12.679,03 eur od 29.12.2011. i to od dospijeća do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
4. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 5.949,00 EUR s pripadajućom zateznim kamatom od presuđenja 9.6.2026. pa do isplate, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se tužitelj odbija sa svojim zahtjevom preko tog iznosa.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita, s tuženikom kao kreditorom, dana 5. veljače 2007. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj ugovora 3208373912 kreditna partija 7103493181 na iznos kunske protuvrijednosti od 74.777,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1. ugovora) sa rokom otplate u 15 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 583,31 CHF po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, pri čemu da anuiteti na naplatu dospijevaju prvog dana u mjesecu.
2. Tužitelj dalje navodi da je u tom ugovoru, u članku 2. pod nazivom „kamate i naknade“ ugovoreno plaćanje kamate u visini od 4,90 % godišnje koja je promjenjiva sukladno s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama ZABA-e, da kamatnu stopu je tuženik nakon sklapanja ugovora jednostrano mijenjao, da visina tečaja CHF u odnosu na kune određivana je prema tečajnoj listi HNB, a što da je sve zajedno mijenjalo i visinu obveze tužitelja kao korisnika kredita, na način da je povećalo otplatne anuitete. Tužitelj navodi da je ugovor solemnziran kod Javnog bilježnika Ivana Bradarića iz Splita, pod poslovnim brojem OU-29/07 od 7. veljače 2007.
3. Tužitelj navodi da je pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništene i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa da su tim tuženi postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to članak 81, 82 i 90 a od 1. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97, kao i Zakona o obveznim odnosima.
4. Tužitelj navodi da je u navedenoj odluci između ostalih utvrđeno i da je tuženik koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja da je ništetna, da je u tom dijelu presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., nakon čega da je revizija tuženika odbijena presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Dalje navodi da se presude temelje na direktivi Vijeća EU 93/13 EEZ od 5. travnja 1993.
5. Tužitelj dalje navodi da uvodno citirane odredbe ugovora su bile dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, pa da se o njima pojedinačno pregovaralo, zbog čega da tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, tako da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, stoga da ove odredbe ugovora uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na banku, a što da je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava. Tužitelj navodi da su te odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131, stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača koje da obvezuju i ovaj sud temeljem članka 138 a. navedenog zakona i u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja da mu je prouzročena postupanjem tuženika .
6. Tužitelj navodi daje koncem 2011. tužitelj po kreditu bio zadužen za preostali iznos od 57.953,94 CHF ili 356.920,93 kn (za usporedbu da je u vrijeme isplate kredit iznosio protuvrijednost 340.524,96 kn, što znači da je tužitelj nakon 5 godina redovne isplate bio dužan više nego u vrijeme korištenja kredita), zbog čega da je bio prisiljen podignuti novi kredit, sada u kunskoj protuvrijednosti eura, te njime isplatiti sporni kredit u CHF, i nastaviti otplaćivati novi kredit.
7. Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava istaknute navode tužitelja kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visine, te izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe i prigovor zastare u odnosu na sve odnose koji su predmet zahtjeva tužitelja. Tuženik navodi da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa s tužiteljem, tužitelju dostavljao svu dokumentaciju u vezi s kreditom, od otplatnih planova do odluka o izmjeni kamatnih stopa. Tuženik dalje navodi da zastarni rok s naslova stjecaja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a da ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate, da kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja.
8. Tužitelj u svom podnesku od 30.11.2020. navodi da je tuženik podatke nužne za postavljanje preciziranog tužbenog zahtjeva (knjigovodstvena kartica, promet po kreditu i sl) koje vodi i obrađuje dostavio tužitelju tek početkom lipnja 2019. kada je do 13. lipnja 2019. (nakon kojeg nastupa zastara) preostalo nedovoljno vremena putem stručne osobe izračuna svoje potraživanje i potom odredi i specificira svoj tužbeni zahtjev, da je to tužitelj uspio početkom 2019. pa da je podnesak s tako preciziranim tužbenim zahtjevom dostavio sudu 11. listopada 2019.
9. Tuženik u svom podnesku od 03.12.2020. ustraje u svim do sada iznijetim navodima i osporavanju tužbenog zahtjeva, dalje navodi da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, da iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi izgradnje kuće pri čemu da je kredit isplaćen uplatom na račun tužitelja, da tužitelj stoga nije dokazao da je potrošač niti da je kuća izgrađena sredstvima kredita ( ne dostavlja račune izvođača i slično), odnosno da izgrađenu kuću koristi isključivo za potrošačke svrhe. Dalje ponavlja da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, po mišljenju tuženika da nema nikakve dvojbe, da je isključena kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja održava dispozitivnu odredbu hrvatskog prava na osnovi članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 EEZ i presude suda EU br. C-81/19 od 9. srpnja 2020., te da time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđivanje navodne ništetnosti i valutne klauzule, tako i kondematorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.
10. Tužitelj je konačno u svom podnesku od 03.06.2025. uredio tužbeni zahtjev vezano za nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ante Beusa, stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo.
11. U dokazne svrhe sud je pregledao i pročitao: Ugovor o namjenskom kreditu, plan otplate, promet po kreditu, dodatak Ugovora o namjenskom kreditu, plan otplate po tom kreditu, promet po tom kreditu , izlaganja vice-guvernera Švicarske narodne banke ŽŠJ od 24. veljače 2020. i 19. veljače 2004. uz ovjereni prijevod s engleskog jezika, članci Večernjeg lista, Novog lista i Jutarnjeg lista, obavijest o novostima o utvrđivanju kamatne stope od 8. siječnja 2013., obavijest o promjenama kamatne stope nakon 1.1.2013., Opći uvjeti poslovanja, Opći uvjeti promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ante Beusa, oecc od 27.05.2025. i iskaz tužitelja.
12. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Ante Beusa, oecc. proizlazi da zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u iznosu od 15.390,39 EUR (ukupan broj stupca 9. tablice 3.), bez utjecaja promjene kamatnih stopa, a zbog promjene kamate stope, tužitelj je kao korisnik kredita (iskazano u eurima), platio tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u iznosu od 2.274,25 EUR-a, (ukupan zbroj stupca 9. tablice 3.) bez utjecaja primjene valutne klauzule u CHF.
13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je u banci rečeno da bi ovo bio najpovoljniji kredit, da ne može reći da ga je netko nagovorio, ali da je ovo ispalo najpovoljnija solucija, da je pročitao ugovor o kreditu, da mu je bilo poznato što znači valutna klauzula koliko mu je to kao nautičaru moglo biti poznato, međutim da je ovo ispala najpovoljnija solucija, da se teoretski mogao uzeti kredit vezano za eure, da je kredit bio za gradnju kuće, da je kuća služila i služi isključivo za stanovanje i da se nije bavio nikakvim iznajmljivanjem u turističke svrhe, da je bio pomorac, a da je kasnije imao svoj d.o.o. koji je služio vezano za konzultacije za platforme, naftu i za brodove za opskrbu naftnih platformi i slično, da ga službenica u banci nije upozorila na moguće rizike valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, da je vraćao kredit iz svojih prihoda.
14. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci iz slijedećih razloga.
15. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu i isplatu novčanog iznosa stečenog bez osnove.
16. U ovoj parnici mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) te Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03).
17. Među strankama nije sporno kakav je sadržaj ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka te da je bilo promjena kamatne stope i tečaja CHF (na više) nakon sklapanja istog.
18. Sporno je da li su predmetne odredbe ugovora ništetne i visina potraživanja tužitelja.
19. U postupku neće biti sporne slijedeće činjenice:
20. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu od 5.2.2007. kamatna stopa je iznosila 4,90% godišnje, te je ugovoreno da je promjenjiva u skladu s odlukom banke. U ugovoru nije navedeno ili detaljnije pojašnjeno zbog kojih uvjeta se kamatna stopa može mijenjati. Jedino u odredbi toč.23. ugovora piše da se podredno primjenjuju opći akti tuženika kojima je regulirano kreditiranje građana te da je tužitelj upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom.
Također je predmetnim ugovorom ugovorena i valutna klauzula na način da je dan kredit u kunama u protuvrijednosti CHF te je i otplata anuiteta bila u kunskoj protuvrijednosti CHF.
Sve navedeno proizlazi navedenog ugovora.
21. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Ante Beusa, oecc. proizlazi da zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u iznosu od 15.390,39 EUR (ukupan broj stupca 9. tablice 3.), bez utjecaja promjene kamatnih stopa, a zbog promjene kamate stope, tužitelj je kao korisnik kredita (iskazano u eurima), platio tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u iznosu od 2.274,25 EUR-a, (ukupan zbroj stupca 9. tablice 3.) bez utjecaja primjene valutne klauzule u CHF.
22. Tužitelj i tuženik nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka. Slijedom svega toga ovaj sud poklanja vjeru nalazu i mišljenju vještaka, a posebno stoga što djeluje stručno i logično, te ga ovaj sud smatra vjerodostojnim dokazom.
23. Vezano za pravno pitanje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pobliže citiranih u izreci, za navesti je sljedeće. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13.6.2014. je djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013. te je pravomoćno, između ostalog, presuđeno: 1) da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, 2) da se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.
Povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud RH je presudom i rješenjem br. Revt-249/14 od 9.4.2015. odbio revizije stranaka.
24. O valutnoj klauzuli se pravomoćno presudilo 14.6.2018. (predmet br. Pž-6632/17) na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
25. Prema čl.502.c ZPP ovaj sud je vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako i VSRH, Rev-3142/2018).
26. Iznad svega iz prethodne točke obrazloženja o učincima odredbe čl.502.c. ZPP, navodi se da je prema čl.81.st.4.ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor dosita izgleda kao Ugovor kojeg je pripremio isključivo tuženik, a što proizlazi i iz iskaza samog tužitelja.
27. Tuženik nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl.81.st.1. i čl.82.alin.11. u vezi s čl.87.st.1.ZZP/03).
Tuženik nije dokazao da je postojao razlog za promjenu kamatne stope.
28. U presudi Suda Europske unije broj C-26/13 od 30.4.2014. navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
29. Člankom 4.ZOO (čl.12. po ZOO/91) propisano da je su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.
30. Prema odredbi čl.322.st.1.ZOO-a (čl.103. po ZOO/91) proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.
31. Tužitelju morali biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.
32. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti, pa ta odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
33. Ni ZZP/03 ni ZOO/91 ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl.12.ZOO/91 kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
34. Obzirom da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju je koristio tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.
35. Tužitelj je kao potrošač jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora te do prve sljedeće promjene kamatne stope do koje dolazi, u konkretnom slučaju, bez pojedinačnog pregovaranja između tužitelja kao korisnika kredita i banke kao kreditora, već do promjene dolazi jednostranom odlukom banke, što posljedično dovodi do toga da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, odnosno potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku, odnosno trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, a prije svega se misli na načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a posljedično tome da je takva ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbama ZZP/03.
36. Odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati u predmetnom Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome s tužiteljem kao korisnikom kredita su nepoštene te stoga ništetne, a to sukladno ranije citiranim odredbama iz čl.81.st.1.ZZP/03 u svezi odredbi iz čl.322.st.1. i čl.324.st.1.ZOO-a (čl.103.st.1. i čl.105.st.1.ZOO/91), a kako proizlazi i iz odluke VSRH broj Revt-249/14 gdje je navedeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora.
37. Kamatna stopa je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelja i tuženika bila određena i to u ugovorenoj visini, a to i obzirom je tužitelju kao korisniku kredita koji je od banke kao kreditora dobio otplatni plan bilo vidljivo kolika je njegova mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta banci te koliko u otplati svakoga mjesečnog anuiteta on plaća glavnicu kredita, a koliko kamatu, dok su kamatne stope koje je banka mijenjala svojom jednostranom odlukom utvrđene kao nepoštene, a potom i ništetne.
38. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja.
Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva – načela savjesnosti i poštenja te je banka, kao savjesni gospodarstvenik trebala odrediti elemente za koji se veže promjena kamatne stope i način primjene.
39. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
40. Tuženik možda i jest u skladu s odredbama propisa o potrošačkom kreditiranju o svakoj promjeni kamatne stope obavijestio potrošača ovdje tužitelja, ali treba reći da je o ovom pravnom pitanju VSRH u predmetu br. Rev-1172/2018 zauzeo stajalište da tuženik na temelju obavijesti o promjeni kamatne stope nije u svoju korist uspostavio pravo potraživati kamatu po višoj stopi.
41. Sve gore navedeno o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnosti te odredbe zbog toga jer se nije o njoj pojedinačno pregovaralo i zbog toga jer uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača te zbog toga što odredba nije razumljiva prosječnom potrošaču, isto je i za ugovornu odredbu koja se tiče valutne klauzule pa bi i ta odredba bila ništetna.
42. Ovo posebno i stoga jer tuženik nijednim dokazom nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, a sud je vezan utvrđenjima iz pravomoćno okončanog kolektivnog spora.
43. Tužitelj kao potrošač (koji nije ni obrtnik ni poduzetnik, koji je odlučio izgraditi svoju obiteljsku kuću za stanovanje, po ocjeni ovog suda, uzimajući u obzir njezin iskaz te manjak tuženikovih dokaza, nije bila dovoljno informirana o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak i da nije o postojećem riziku obaviješten uredno i u razumnoj mjeri da bi mogao razumjeti sporne odredbe.
44. U odnosu na prigovor zastare novčanog potraživanja, ističe se da je Građanski odjel Vrhovnog suda RH dana 1.3.2022. izdao priopćenje po kojemu se stav iz odluke br. Rev-2245/2017 te pravno shvaćanje zauzeto na sjednici održanoj 30.1.2020. međusobno podupiru i dopunjavaju pa zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.
45. Budući da su, odluke u kolektivnom sporu postale pravomoćne 13.6.2014. (u pogledu promjenjive kamatne stope) i 14.6.2018. (u pogledu valutne klauzule), to se može reći da ne postoji zastara predmetnog potraživanja s osnove valutne klauzule jer je tužba podnesena 12.6.2019. tj. prije isteka roka od 5 godina.
46. Prigovor da tužitelj nije potrošač također nije osnovan. Naime, tužitelj je u iskazu naveo da je kredit podignut za kuću za stanovanje. Tuženik nije dokazao suprotno da bi kreditiranje tužitelja imalo ikakve veze s nekim obrtom ili trgovačkim društvom u vlasništvu tužitelja.
Stoga, imajući u vidu izneseno, prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe predmetnog ugovora i odlučeno je kao u izreci presude pod I. i II.
47. Vezano za oduku u izreci pod II. i III., navodi se sljedeće. Posljedica ništetnosti je vraćanje onoga što je stečeno bez osnove (čl.323.st.1.ZOO).
Vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj, platio tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u iznosu od 17.664,64 EUR (ukupan broj stupca 9. tablice 3.), bez utjecaja promjene kamatnih stopa, a zbog promjene kamate stope, tužitelj je kao korisnik kredita (iskazano u eurima), platio tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u iznosu od 2.274,25 EUR-a, (ukupan zbroj stupca 9. tablice 3.) bez utjecaja primjene valutne klauzule u CHF.
48. Zato je tuženiku naloženo temeljem čl.1111.ZOO platiti tužitelju 39.047,42 EUR. Vezano za zahtjev za isplatu zateznih kamata, navodi se da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl.1115.ZOO.
49. Prema sudskoj presudi i to (ŽS Split, Gž-923/2021) tuženik je nepošteni stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada. Zato je na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.
50. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.
51. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a i to prema popisanom troškovniku tužitelja, a troškovi tužitelja sastoje se od troškova vještačenja u iznosu od 600,00 EUR, troškova sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 224,00 EUR, od troškova zastupanja po OT ("Narodne novine" broj 138/2023. – dalje: Tarife) i to sastav tužbe sastav obrazloženih podnesaka od 10.10.2019., 30.11.2020., 21.10.2022., 03.06.2025., 21.01.2026., pristup na ročišta 15.12.2020., 11.09.2024. i 19.05.2026. svaka radnja po 500,00 EUR, te trošak sastava žalbe u iznosu od 625,00 EUR, uvećano za 25% ili 1.281,25 EUR. Tužitelj je odbijen sa svojim zahtjevom za sastav požurnica zbog toga što nisu bile odlučne ni potrebne za vođenje ovog postupka.
U Supetru, 9. lipnja 2026.
SUDAC:
Jadranko Basić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
DNA:
- tužitelju po punomoćniku
- tuženiku po punomoćniku
