Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-363/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja IF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 21. svibnja 2026., u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Branka Kobaša, odvjetnika u Osijeku te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, odlukom objavljenom 8. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 3. st. 1. Ugovora o kreditu br. 518-50-2403007, sklopljenog dana 16. srpnja. 2004. godine između tužitelja IF, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sa sjedištem u [adresa], potvrđen dana 16. srpnja. 2004. godine po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem OU-612/04, u dijelu odredbe koji glasi:

„3,30 (tri zarez trideset posto)od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu br. 518-50-2403007, sklopljenog dana 16. srpnja 2004. godine između tužitelja IF, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sa sjedištem u [adresa], potvrđen dana 16. srpnja 2004. godine po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem OU-612/04, u dijelu odredbe koji glasi:

„ Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor.“

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535 da tužitelju IF, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 579,65 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. lipnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome Sudu 3. ožujka 2026. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditorom sklopio 16. srpnja 2004. Ugovor o kreditu, broj: 518-50-2403007, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 10.345,45 EUR po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti s pripadajućim kamatama na rok od 72 mjeseca. Predmetnim Ugovorom u čl. 3. st. 1. ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtijeva u iznosu od 3,30% od ukupnog iznosa odobrenog kredita, koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Također, u čl. 9. st. 2. ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor (banka), a što je omogućilo tuženiku da od tužitelja kasnije naplati naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik je temeljem navedenih odredbi od tužitelja naplatio prilikom isplate kredita dana 31. prosinca 2004. naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.521,30 HRK, a koja protuvrijednost sukladno fiksnom tečaju konverzije valute HRK u valutu EUR danas iznosi 334,63 eura. Također, tuženik je tužitelju prilikom prijevremen otplate kredita dana 17. srpnja 2008. naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 931,97 HRK, odnosno 123,69 eura. Navedene odredbe, temeljem kojih je tuženik od tužitelja naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, tužitelj smatra u cijelosti ništetnima. To iz razloga što se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, već su iste unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirane u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Zbog toga smatra da tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuju. Slijedom svega navedenog smatra da predmetne odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega iste smatra nepoštenima i ništetnima. Stoga traži da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbeni zahtjev tužitelja te da presudom utvrdi da su odredbe temeljem kojih je tuženik od tužitelja naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za prijevremenu otplatu kredita ništetne. Uz to traži da sud obveže tuženika da tužitelju nadoknadi troškove ovog postupka..

2.Tuženik je uredno zaprimio odgovor na tužbu, kao i poziv za pripremno ročište. Međutim isti nije dostavio odgovor na tužbu, a nije niti pristupio na pripremno ročište.

3. Sud je na pripremnom ročištu, koje je održano 21. svibnja 2026. (str. 21-22 spisa), zaključio prethodni postupak te je ujedno održao i glavnu raspravu. U dokaznom postupku Sud je saslušao tužitelja na okolnost ima li isti svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu i na okolnost je li isti imao mogućnost pregovarati o spornom odredbama, odnosno jesu li mu djelatnici tuženika prilikom sklapanja Ugovora pojasnili svrhu, razloge i samu namjenu naplate spornih naknada. Također, u dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju sadržanu u spisu i to: Ugovor o kreditu str. 5-9 spisa, dnevnik knjiženja str. 10, potvrda tuženika str. 11, potvrda o uplati str. 12 spisa, zapisnik str. 18-20 spisa.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe čl. 3. st. 1. Ugovora (str. 5-9 spisa), u djelu u kojem je ugovorena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odredbe čl. 9. st. 2. Ugovora, u djelu u kojem je tuženiku ostavljena mogućnost da kasnije svojim internim (jednostranim) odlukama od tužitelja naplati naknadu prilikom prijevremene otplate kredita.

5. Sud smatra nespornim da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora sklopljen predmetni Ugovor dana 16. srpnja 2004. (str. 5-9 spisa). Također nije sporno da je tuženik od tužitelja naplatio 31. prosinca 2004. naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.521,30 kuna, a što sad prema fiksnom tečaju valute kuna u valutu euro iznosi 334,63 eura (7,53450 kuna za 1 EUR), kao i da je tuženik od tužitelja naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita 17. srpnja 2008. u iznosu od 931,97 HRK, odnosno 123,69 eura, a što između ostalog proizlazi iz tuženikovog pisanog odgovora na tužiteljev zahtjev, str. 11 spisa.

6. Sporno je jesu li ništetne odredbe temeljem kojih je tuženik od tužitelja naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu prilikom prijevremene otplate kredita. Sporno je ima li tužitelj svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu.

7. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi kupnje rabljenog osobnog automobila te je sredstva u cijelosti i utrošio za tu namjenu. Automobil kupljen iz kredita koristio je za osobne potrebe. Nije bio obrtnik niti se bavio slobodnim zanimanjem pa samim tim taj automobil nije niti koristio radi poslovne aktivnosti. Prilikom podizanja kredita u banci su mu rekli da će biti naplaćene neke naknade, da se iste naplaćuju sukladno poslovnoj politici banke. Druge razloge, odnosno samu svrhu i namjenu zbog kojeg naplaćuju naknadu nisu mu pojašnjavali. Nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama pa tako niti o spornim odredbama jer je ugovor sastavila banka. Čekao ga je gotov ugovor koji da nije potpisao, pretpostavlja da niti ne bi ni realizirao kredit. Temeljem sporne odredbe, naplaćena je naknada za obradu kredita te je kasnije naplaćena i naknada kad je prijevremeno zatvarao kredit. Kad je prijevremeno zatvarao kredit djelatnici tuženika su mu rekli isto kao i kod podizanja kredita da se naknada mora naplatiti sukladno poslovnoj politici banke.

8. Ovako dan iskaz sud u cijelosti smatra istinitim jer je tužitelj iskazivao jasno i okolnosno u skladu sa sjećanjem. Njegov iskaz u skladu je sa sadržajem Ugovora (str. 5-9 spisa) iz kojeg proizlazi da su sredstva utrošena za kupnju rabljenog osobnog automobila. Pri tom treba naglasiti da je iz samog sadržaja Ugovora razvidno da je isti sastavljen od strane tuženika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. U takvim okolnostima, životno je da tužitelj kao laik pri čitanju samog Ugovora prije potpisa nije imao mogućnost utjecati na sadržaj pojedinih odredbi Ugovora.

9. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, 16. srpnja 2004. (str. 5-9 spisa), na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003, dalje ZZP/03). Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 proizlazi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da iz st. 4. istog članka proizlazi da je teret dokaza o činjenici da se je o unaprijed sastavljenoj odredbi pojedinačno pregovaralo na trgovcu. Nadalje, iz čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Iz čl. 3. st.1.toč.1. ZZP/03 proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, ataj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

11. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

12. Na tuženiku je temeljem citiranog čl. 81. st. 4. ZZP/03 bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i o naplati naknade kod prijevremene otplate kredita. Međutim, tuženik je u provedenom postupku u cijelosti bio pasivan pa u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora…, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni bilo moguće zaključivati da su tužitelju pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku proizlazi da je isti kredit utrošio za kupnju rabljenog osobnog automobila, koji je koristio za osobne potrebe, a iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 3. st. 1. toč.1. ZZP/03 s tuženikom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane tuženik je u tom ugovornom odnosu djelovao u okviru svoje djelatnosti pa stoga sud izvodi zaključak da je predmetni Ugovor potrošački.

13. Nadalje, tužitelj je izjavio da mu djelatnici tuženika nisu ništa pojašnjavali vezano za same odredbe Ugovora, prava i obveze, dok su mu u odnosu na sporne odredbe rekli da se naknade moraju naplatiti zbog poslovne politike banke. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužitelju sporne odredbe u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjene samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbi o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade koja se naplaćuje kod prijevremene otplate kredita, njihovoj visini te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Isti je tužitelja kao stranku predmetnog ugovornog potrošačkog odnosa trebao upoznati sa svrhom i namjenom naplate spornih naknada, na jasan način mu pojasniti na kakve se troškove bankarskih usluga odnosi svaka pojedina naknada te mu jasno predočiti sam iznos naknade u fiksnom, a ne u razmjernom iznosu. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad moguće ne bi realizirao kredit. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odredba koja je omogućila tuženiku da kasnije temeljem svojih jednostranih internih odluka naplati od tužitelja naknadu kod prijevremene otplate kredita, nepoštene u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03. Nepoštenost predmetnih odredbi temeljem čl. 87. st. 2. ZZP/03 posljedično povlači za sobom ništetnost samo onog djela odredbi čl. 3. st. 1. i čl. 9. st. 2. Ugovora, koji se odnosi na jednokratnu naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade kod prijevremene otplate kredita.

14. Po stavu ovog Suda sama činjenica što je tužitelj kredit otplatio u cijelosti nije zapreka da se isti poziva na ništetnost predmetnih ugovornih odredbi. Naime, prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se pa se na ništetnost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da u slučaju utvrđenja ništetnosti može nastavno tražiti i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi. Zbog tih razloga bilo bi neosnovano naknadno tuženikovo prigovaranje zastari te pozivanje da tužitelj nema pravni interes samo deklaratornim zahtjevom, bez istovremenog isticanja zahtjeva za isplatu, tražiti zaštitu svojih prava. Štoviše, u slučaju pravomoćnosti ove Presude, s obzirom da su iznosi naplaćenih naknada za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita temeljem predmetnih odredbi nesporni, tuženik će dobrovoljnom isplatom tih iznosa moći izbjeći nastavno vođenje novog postupka za isplatu, a s tim u vezi izbjeći će i daljnje troškove takvog postupka. S tim u vezi tuženiku se skreće pozornost da u slučaju pravomoćnosti ove Presude ne bi bio u zastari niti mogući nastavni zahtjev tužitelja kojim bi tražio od tuženika da mu vrati sve ono što je naplatio temeljem predmetnih ništetnih odredbi. To stoga što je građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju početak tijeka zastare za mogući zahtjev za isplatu nastupit će tek s eventualnom pravomoćnosti ove Presude.

15. Zaključno treba naglasiti da ništetnost djela odredbe čl. 3. st. 1. Ugovora, koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i ništetnost djela odredbe čl. 9. st. 2. Ugovora, koja se odnosi na ovlast tuženiku da jednostranom odlukom naplati od tužitelja naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora pa je isti u preostalom djelu i dalje na snazi. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci Presude pod točkom I. i II.

16. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje Tarifa prema vrijednosti predmeta spora od 1.340,50 eura. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to kako slijedi:

- iznos od 200,00 eura za sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- iznosi od 200,00 eura za zastupanje na pripremnom ročištu/glavnoj raspravi održanoj 21. svibnja 2026. (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- iznos od 100,00 eura za zastupanje na ročištu za objavu presude (Tbr. 9. točka 3. Tarife).

17. Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 500,00 eura. Pored troškova punomoćnika tužitelju su priznati i stvarni troškovi sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 26,55 eura i na presudu u iznosu od 53,09 eura, jer se u konkretnom slučaju ne radi o sporu koji je pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa pa samim tim tužitelj nije oslobođen plaćanja sudskih pristojbi. Prema tome tužitelju su priznati troškovi u ukupnom iznosu od 579,64 eura. Svi naprijed navedeni troškovi bili su prema ocjeni ovog Suda tužitelju potrebni za konačni uspjeh u ovom sporu pa su mu isti i dosuđeni.

18. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

Valpovo, 8. lipnja 2026.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, koja se podnosi putem ovog suda, u roku 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena bez obzira što na isto nije pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako nije bila uredno obaviještena.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku