Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-471/2025-16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji toga suda Nataši Sever, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. OIB:02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 6. svibnja 2026., održane u nazočnosti tužitelja uz z. punomoćnika LM, odvjetničku vježbenicu kod Danijela Trubića, odvjetnika iz Varaždina, a u odsutnosti uredno pozvane punomoćnice tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 8. lipnja 2026.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu br. 9012503638 sklopljenog dana 15. svibnja 2007. između tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. OIB:02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50 i tužitelja ZM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koji je solemniziran po javnoj bilježnici Zorki Čavajda iz Zagreba dana 16. 5. 2007., pod brojem OV-10677/2007, u dijelu koji glasi:

„11. ZAVRŠNE ODREDBE – 11.3. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita.....”,

kao i da je ništetna odredba točke 9. stavka 2. predmetnog Ugovora, koja glasi: „U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate”.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. OIB:02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, da tužitelju ZM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od ukupno 316,46 EUR (slovima: tristotinešesnaest eura i četrdesetšest centi) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 136,30 EUR od 17. 05. 2007. pa do isplate,

- 97,56 EUR od 21.11.2007. pa do isplate,

- 82,60 EUR od 18. 10. 2012. pa do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi zatezne kamate od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, da tužitelju ZM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 269,91 eura (dvijestošezdesetdevet eura i devedeset jedan cent), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude 8. lipnja 2026. pa do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj, po punomoćniku, podnio je tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, navodeći da mjesna nadležnost Općinskog suda u Varaždinu proizlazi temeljem odredaba čl.59. Zakona o parničnom postupku te čl.19.l. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 s izmjenama i dopunama), da odredba čl.10. Ugovora o kreditu broj 9012503638 od 15. 5. 2007. utvrđuje nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, međutim ista ne proizvodi pravne učinke i ne može se smatrati sporazumom stranaka o mjesnoj nadležnosti u smislu čl. 70. Zakona o parničnom postupku, budući da se radi o odredbi unaprijed formuliranog ugovora o kojoj stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale te se smatra nepoštenom jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u daljnjem tekstu ZZP/03), da se navedeno ogleda u činjenici da tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti Naslovnog suda te bi u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u sjedištu tuženika, što je u konkretnom slučaju sud u Zagrebu, bio izvrgnut značajnim dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, što nije slučaj s tuženikom koji ima poslovnu jedinicu u sjedištu Naslovnoga suda Varaždin, Ulica Stanka Vraza 15 IBAN [broj bankovnog računa], Zagrebačka banka d.d., da je tužitelj skrenuo pažnju kako je takav stav zauzela i sudska praksa izražena u odlukama Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-2000/18 od 22.11.2018., kao i Županijskog suda u Splitu broj Gž Ovr 393/18 od 4.05.2018., ali i praksa Suda Europske unije izražena u presudi od 27.06.2000. u spojenim predmetima C -240/98 do C-244/98, napomenuo je da je pri Naslovnom sudu u predmetu poslovnog broja P- 911/2019, temeljem istog ugovora o kreditu i između istih parničnih stranaka, već vođen postupak radi isplate i povrata više plaćenih iznosa anuiteta zbog nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, u kojem tuženik nije osporio mjesnu nadležnost Općinskog suda u Varaždinu koji je pravomoćnom presudom od 31. ožujka 2023. meritorno riješio spor u korist tužitelja. Tužitelj je naveo da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio s tuženikom dana 15. svibnja 2007. Ugovor o kreditu br. 9012503638 (u daljnjem tekstu: Ugovor) koji je solemniziran po javnoj bilježnici Zorki Čavajda iz Zagreba dana 16. svibnja 2007., pod brojem OV- 10677/2007, kojim Ugovorom je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.168,28 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu za kupnju osobnog vozila, da je tužitelj s tuženikom dana 22.11.2007. sklopio I. (prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012503638 kojim je izvršio privremenu djelomičnu uplatu u iznosu od 10.917,35 CHF, dok je s danom 17. listopada 2012. predmetni kredit prijevremeno i u cijelosti otplatio, da je dana 16. 5. 2007. tužitelju je po tuženiku obračunata i naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (u daljnjem tekstu: ulazna naknada) u iznosu od 1.026,97 kn, odnosno 136,30 EUR, dana 20. 11. 2007. naknada za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 735,07 kn, odnosno 97,56 EUR, te s danom 17. 10. 2012., kao datumom konačne prijevremene otplate kredita, naknada (u daljnjem tekstu: izlazna naknada) u visini od 622,38 kn, odnosno 82,60 EUR, da je odredbom čl.11.3. Ugovora o kreditu određena obveza tužitelja kojom je, između ostalog, za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (jedan posto) od iznosa kredita, da se radi o tipskoj odredbi koju je tuženik prethodno formulirao i unio u tekst ugovora, a o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati, da predmetnom odredbom nije određena svrha naknade, koje troškove ona obuhvaća, niti ista ima podlogu u eventualnim stvarnim troškovima tuženika povezanim sa sastavljanjem ugovora o kreditu s obzirom da je određena u postotnom iznosu od iznosa kredita pa da se radi o odredbi koja je očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice imajući u vidu da je predmetna naknada iznosila čak 1,00 % od iznosa kredita, tako da je u konkretnom slučaju tužitelj na ime tzv. ulazne naknade platio tuženiku iznos od 231,68 CHF, odnosno 136,30 EUR, što je u tom trenutku predstavljalo gotovo jedan cijeli anuitet kredita, istaknuo je kako se radi i o odredbi koja se temeljem čl.81. st.1. i čl.87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 s izmjenama i dopunama) smatra nepoštenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima, pa je shodno tome odredba točke 11.3. Ugovora o kreditu temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima ništava, s obzirom da uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade, da u prilog tome govori i ustaljena sudska praksa u korist potrošača koji su tužbama tražili utvrđenje ništetnosti naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (npr. presudu i rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovnog broja Gž- 1085/2024-2 od 21. 5. 2025., presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gž-2789/2024-2 od 7. 1. 2025., kao i presudu i rješenje Županijskog suda u Varaždinu poslovnog broja Gž-893/2023-2 od 28. 2. 2024.), zatim recentne odluke Vrhovnog suda RH kojima su u sličnim revizijskim postupcima odbijene banke sa svojim zahtjevima (Rev-715/2024-2 od 22. 5. 2024., Revd-1601/2024-2 od 30. 4. 2024. te Rev- 673/2023-2 od 13. 2.2024.), a sve u skladu i s odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, gdje je isti odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ Tužitelj uz navedeno ističe kako je odredbom članka 9. u stavku 2. predmetnog Ugovora tuženik odredio da za slučaj prijevremene otplate kredita ima pravo tužitelju naplatiti jednokratnu naknadu u visini utvrđenoj aktima Banke, važećim na dan prijevremene otplate, što je i učinio naplativši mu s predmetnog osnova dana 20.11.2007. najprije iznos od 735,07 kn, odnosno 97,56 EUR te dana 17. 10. 2012. iznos od 622,38 kn, odnosno 82,60 EUR, a što je vidljivo u Knjigovodstvenoj kartici po partiji kredita 9012503638, u tabeli na 3. stranici, pod nazivom „KONTO: 1240072301, VALUTA: HRK, pod „uplata/potražuje”.

Pored činjenice da ni u ovom slučaju tužitelj o predmetnoj odredbi nije mogao pregovarati, tim više što je plaćanje naknade bilo vezano uz „važeće akte Banke”, dakle jednostrane odluke tuženika, u konkretnom slučaju radi se i o zabranjenoj naknadi koju tuženik nije smio ugovoriti ni naplatiti, s obzirom na odredbe Zakona o obveznim odnosima, kao i Direktiva 2008/48 i 2014/17 o ugovorima o pot rošačkim kreditima, odnosno o stambenim potrošačkim kreditima koje se odražavaju u presudama Suda EU i to prije svega u presudama C-383/18 i C-555/21, gdje se nedvojbeno utvrđuje da potrošaču ne smiju biti naplaćeni nikakvi dodatni troškovi kod prijevremene otplate kredita. Tuženik je stoga imao pravo eventualno naplatiti preostalu glavnicu i kamatu koja je nastala do dana prijevremene otplate, ali nije imao pravo naplatiti nikakvu dodatnu naknadu, odnosno buduću nedospjelu dobit iz razloga što je kredit otplaćen prijevremeno i to čak u dva navrata. Isto jasno proizlazi i iz odluke Ustavnog suda RH broj U-III/3231/2022 od 13. srpnja 2023. u kojoj zajedničkoj odluci je utvrđeno kako banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita i da takve naknade moraju biti vraćene potrošačima. Ustavni sud je predmetnom odlukom odbio ukupno pet takvih ustavnih tužbi koje su mu banke uputile povodom revizijskih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine 5/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO), te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba u skladu s odredbom čl. 7. ZOO-a, tužitelj ovdje ukazuje na činjenicu da u Ugovoru nisu jasno i određeno specificirani troškovi obrade zahtjeva i odobravanja kredita koje bi podmirivao iz ulazne naknade, kao što nije točno određen ni specificiran iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita, a niti se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, već je paušalno naznačeno da se ista ima naplatiti sukladno važećim aktima Banke. Ističe se kako je tuženik kao banka jača ugovorna strana koja je prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplatila tužitelju iznos od 1,00 % od iznosa kredita, kao što je i naplatila iznose od 97,56 EUR i 82,60 EUR prilikom prijevremene otplate kredita, pa naznačene odredbe sadržane u člancima 9. i 11.3. Ugovora doista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja i slijedom gore naznačenih odredaba ZZP-a ukazuju se nepoštenima i ništetnima. Budući je utužene iznose, i to iznos od 136,30 EUR na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, kao i iznose od 97,56 EUR i 82,60 EUR na ime naknada za djelomičnu i konačnu prijevremenu otplatu kredita, tuženik stekao bez valjane pravne osnove, to ih je kao nepošteni stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je na štetu tužitelja ugradio u Ugovor o kreditu, temeljem čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan vratiti tužitelju, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, sve sukladno odredbama čl.1115. ZOO-a.

2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 115-119 spisa), po punomoćnici, tuženik je osporavao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, navodeći da su sporne nakade plaćene u ukupnom iznosu od 218,99 EUR, a ne u iznosu od 316,46 EUR, istaknuo je prigovor zastare, obrazlažući da osnove za fiksiranje dospijeća i početka tijeka zastare uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe nema, a isto proizlazi iz presude Suda EU u predmetu C-561/21 od 25. 4.2024. (GP i BG protiv Banco Santander SA), prema kojoj je taj Sud, među ostalim, ustvrdio da se članci 6(1) i 7(1) Direktive 93/13/EEZ ne protive tome da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke, da na temelju presude Suda EU, koja djeluje prema svima (erga omnes) i retroaktivno (ex tunc), pa tako i u odnosu na hrvatske sudove, potrošač, ovdje tužitelj je mogao postati svjestan nepoštenosti predmetne odredbe. Svijest je potrošača, ovdje tužitelja o ništetnosti ugovorne odredbe i posljedica koje iz toga proizlaze morala nastati, ako ne ranije, onda 2014. kada je prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan. Neovisno od toga što se prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ veže za klauzulu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom, riječ je o istim „standardima“ koji se mogu primijeniti i na ostale klauzule ugovora, što je između ostalog i argumentacija sudova kada sude o ništetnosti odredaba ugovora na koje se presuda po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite ne primjenjuje izravno, ali se prema argumentaciji sudova primjenjuju „standardi“ po kojima je utvrđena ništetnost za ugovorne odredbe iz CHF ugovora o kreditu. Podredno, svijest potrošača o ništetnosti ugovornih odredbi i posljedica koje iz toga proizlaze morali su nastati/postojati, ako ne ranije, onda 2018. kada je i drugi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan, da je odredbom članka 59. ZZP-a propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, da sukladno odredbi članka 2. st. 1. t. 7. ZPK, ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Tuženik je istaknuo da je i odredbom članka 2. ZOO-a propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, stoga tužitelj ne može tražiti da sud „pronalazi“ volju ugovornih strana ugovora o kreditu (ovdje tužitelja i tuženika) koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu, da iz navedenog proizlazi da sukladno odredbama ZOO-a nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a iz citiranih odredaba ZZP-a i ZPK-a, kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno , da se naknada za obradu kreditnog zahtjeva temelji na slobodi ugovaranja po ZOO-u te također i na posebnim propisima namijenjenima zaštiti potrošača, da odredbom članka. 1. i članka 14. Zakona o izmjenama i dopunama ZPK dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“;

Tako je dana 31.1.2014. donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite kojim je izrijekom u odredbi članka 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi, odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita , da u Direktivi 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ navodi se kako se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu pa da prema tome, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu, tako i na razini Europske unije. Također, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017., propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, dakle, samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, i samo u odnosu na naknadu za obradu kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu predmetnog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju. Tuženik je naveo da tužitelj neosnovano i pogrešno ističe da su sporne odredbe ništetne te da suprotno navodima tužitelja, predmetna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu, pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe , da sporna odredba nije nejasna/neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao, da je iznos naknade fiksan i poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik je istaknuo da u ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja jer to nije bila obveza tuženika (kao što nije niti danas) , ukazao je na odluku Suda EU C-621/17 te je napomenuo da nije niti bitno što naknada uključuje, već koliko ona iznosi, a to je tužitelju bilo poznato, pa je tako mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju ugovora;

Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Članak 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

Tuženik je naveo da značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo, činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne vodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža, da prema presudi Suda EU C-415/11 Z proizlazi sljedeće: „Koncepcija pojma „značajnije neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju, nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom.“ Tuženik je istaknuo kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, i da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom, odnosno jer je ista u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito dopuštena temeljem zakonskih odredaba, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način, fiksno određena, tj. odrediva u svakom trenutku, da je ugovaranje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno u skladu s odredbama zakona, a što čini neosnovanima navode tužitelja o eventualnoj nepoštenosti, odnosno ništetnosti iste, da je predmetna odredba sastavljena na jasan i razumljiv način, a zbog čega je tužitelj razumio doseg i posljedice, a što je u konačnici potvrđeno u pisanom obliku; predmetna odredba nedvojbeno je jasna te unesena u ugovor o kreditu na uočljivom mjestu i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu.

Tuženik je istaknuo i da je točkom 3.8. Općih uvjeta poslovanja s građanima koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev, određeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i ugovorom o kreditu. Također je određeno i da su važeće naknade iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima Banke, tuženik dalje ističe da sama naknada za obradu kredita predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita, da je tužitelj pristao platiti iznos određen sukladno predmetnoj odredbi, da je ista jasno koncipirana ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana, također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana predmetnu odredbu, a kada su riječi pisane isprave jasne ne može se dokazivati da je volja sastavljača bila drugačija jer se tumačenje jasnih ugovornih odredbi protivi pojmu i smislu tumačenja pa bi time bilo povrijeđeno osnovno načelo slobodnog uređivanja obveznog odnosa. Slijedom svega navedenog, tuženik je predlagao sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku, sud je izvršio uvid u priležeću dokumentaciju u spisu: Ugovor o kreditu br. 9012503638 od 15. 5. 2007. uz otplatnu tablicu (list 7-14 spisa), I.(prvi) Dodatak ugovoru o kreditu br. 9012503638 od 22.11.2007. (list 15-16 spisa), Knjigovodstvenu karticu od 7.7.2025. (list 17-25 spisa), e-mail tuženika od 8. 7. 2025. (list 26 spisa), izvadak računa po predmetnom kreditu (list 136-137 spisa), dokumentaciju predanu po tuženiku uz odgovor na tužbu (list 120-128 spisa) te je saslušao tužitelja, kao stranku u svrhu dokazivanja.

4. Tužitelj je u ovom postupku tražio utvrđenje ništetnosti odredbe čl.11.3. Ugovora o kreditu br.9012503638 sklopljenog dana 15. svibnja 2007. između tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50 i tužitelja ZM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koji je solemniziran po javnoj bilježnici Zorki Čavajda iz Zagreba dana 16. 5. 2007., pod brojem OV-10677/2007, u dijelu koji glasi:

5. Prije svega, tužitelj u činjeničnim navodima tužbe opisuje mjesnu nadležnost ovog suda, a obzirom da tuženik istoj nije prigovorio, sud istu posebno ne obrazlaže.

6. Dalje, nesporna je činjenica pravomoćnog okončanja postupka vođenog između istih parničnih stranaka pod poslovnim brojem: P-911/2019.

7. Što se tiče tužbenog zahtjeva tužitelja glede utvrđenja ništetnosti navedenih odredbi Ugovora o kreditu, nesporno je da su stranke 15. svibnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj: br.9012503638 i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, da se navedenim kreditom tuženik kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koje odgovara protuvrijednosti od 23.168,28 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je rok otplate kredita 84 mjeseca plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici kao sastavnom dijelu tog Ugovora.

8. Na ročištu 6. svibnja 2026. tužitelj je iskazao da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu namjeravao kupovati osobni automobil za vlastite potrebe i budući se tek zaposlio, u auto-kući kojoj se obratio, rečeno mu je da oni posluju sa ovdje tuženikom te su ga uputili da se u banci dogovori za kredit, obzirom je u toj banci imao otvoren tekući račun za primanje plaće, istaknuo je da o uvjetima kredita nije uopće pregovarao sa djelatnikom banke, sve je odradila auto-kuća, a on je trebao potpisati ugovor prilikom solemnizacije kod javnog bilježnika, da nikakvih pregovora, niti pojašnjenja pojedine ugovorne odredbe nije bilo, nije bio upućen na značaj odredbi o pojedinim naknadama, niti mu je na to skrenuta pozornost od djelatnika banke, ovdje tuženika, da je kredit prijevremeno otplatio, za što mu je obračunata naknada u visini koja je navedena u dokumentaciji koju je predao u spis, da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije bio obrtnik, niti je to bio netko u njegovoj obitelji, a kupljeni automobil koristio je isključivo u osobne svrhe, a još ga i sada koristi.

9. Analizirajući iskaz tužitelja, sud je utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita niti mu je itko objasnio na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, a niti mu je na temelju jasnih i razumljivih kriterija objašnjena ova odredba ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju, sud zaključuje da se radi o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao i u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

10. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita (23.168,28 CHF), tužitelju zapravo nije isplaćen, već mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. S toga se u konkretnom slučaju radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl.81. st.1. ZZP/03, koja je time sukladno članku 87. stavku 3. ZZP/03 i ništetna (tako i primjerice u odluci Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-3849/2022-2 od 29. studenoga 2022., odluci Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-914/2023-2 od 21. ožujka 2024.)

11. Što se tiče ništetnosti ugovorne odredbe točke 9. stavka 2. predmetnog Ugovora, koja glasi: „U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate”., sud je utvrdio da je formulacija navedena u odredbi toč.9. Ugovora da korisnik kredita može prijevremeno otplatiti kredit i to samo uz suglasnost i uz uvjete kreditora, sastavljena od tuženika i da stranke o istoj nisu pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj, a što je tužitelj potvrdio u svojem iskazu. Osim toga, navedena formulacija je neodređena i neodrediva ugovorna odredba u vezi koje tužitelj nije upoznat s parametrima odlučnim za njezinu primjenu, a koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu jer je mogućnost tužitelja kao korisnika kredita da prijevremeno otplati kredit podložna isključivo uvjetima koje diktira tuženik.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

13. Tuženik nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita. Ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja odredbu koja protivno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

14. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu osnovan.

15. Prema čl.323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23-dalje:ZOO-a), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl.1111. ZOO-a.

16. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, iako je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio da se ne radi o utuženom iznosu, već o iznosu od 218,99 eura, prigovor je neosnovan jer utuženi iznos proizlazi iz priležeće dokumentacije: knjigovodstvene kartice (list 17- 25 spisa) i izvatka računa po predmetnom kreditu (list 136-137 spisa).

17. Stoga je tuženik dužan isplatiti tužitelju utuženi iznos sa pripadajućom zateznom kamatom od izvršene uplate do isplate, primjenom čl.1115. ZOO-a jer se tuženik koji je stekao navedeni novčani iznos temeljem ništetnih odredbi koju je unio u sadržaj ugovora smatra nepoštenim stjecateljem.

18. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor zastare, a koji je neosnovan.

19. U pogledu istaknutog prigovora zastare, tužitelj se očitovao u podnesku od 11. 11. 2025. te je naveo da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (u skladu sa zaključkom Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje zahtjeva za povrat plaćene naknade može početi teći tek pravomoćnošću odluke kojom se utvrđuje ništetnost odredbe kredita kojom je nametnuta obveza naplate sporne naknade pa da potraživanje tužitelja nije zastarjelo, dok su pravomoćnim odlukama nacionalnih sudova, koje su u skladu i sa shvaćanjima izraženima u odlukama Suda Europske unije (npr. presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820), odredbe Ugovora kojima se obvezuje korisnike kredita kao potrošače na plaćanje naknade za obradu kredita (tzv. ulazne naknade) već utvrđene ništetnima i nepoštenima, kao što je to slučaj i s tzv. izlaznim naknadama za prijevremenu otplatu kredita koje banke nisu smjele ugovarati ni naplaćivati (vidjeti odluku Ustavnog suda RH broj U-III/3231/2022 od 13. srpnja 2023.).

20. Osnovano se tužitelj poziva na Zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" b roj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/11 – dalje ZOO/ (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora . Stoga zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena ništetnost, uzimajući pritom u obzir i Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH od 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 (tako i u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-914/2023-2 od 21. ožujka 2024.)

21. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

22. Odluku o troškovima ovog postupka, sud je donio temeljem čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25-dalje:ZPP-a), primjenjujući važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23 i 107/25).

23. Sud je tužitelju priznao traženi trošak sastava tužbe prema Tbr.7.1. Tarife, a u iznosu od 62,50 eura, trošak zastupanja prema Tbr. 9.1. Tarife na ročištu 13. 4. 2026. i 6. 5. 2026., svaki u iznosu od 62,50 eura, trošak sastava obrazloženog podneska prema Tbr.8.1.Tarife od 11. 11. 2025. u iznosu od 62,50 eura, a u koje iznose je uračunat PDV 25% prema Tbr. 46. Tarife, traženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura i na presudu u iznosu od 13,27 eura, a što čini ukupni trošak u iznosu od 269,91 eura, koji je, primjenom čl.151. st.3. ZPP-a, uz zatezne kamate od donošenja presude do isplate, dosuđen tužitelju i platež naložen tuženiku.

Ivanec, 8. lipnja 2026.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude, dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Danijel Trubić, odvjetnik iz Varaždina

2. Petra Vatavuk, odvjetnica iz Zagreba

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte