Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

48000 Koprivnica - Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-14/2026-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Sonji Gundić-Biškup kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima mr. sc. HG, Dejanu Kuhariću & Meliti Kuharić, odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Jadranski trg 3 a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 20. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu radi objave i uručenja presude, na temelju odredbi čl. 335. Zakona o parničnom postupku, dana 8. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuju se ništetnima odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006 - 1031262160/51400607-5103893406, koji je sklopljen 25. ožujka 2008. između tužitelja ŽG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3 a, Rijeka, a solemniziran 25. ožujka 2008. kod Javnog bilježnika Ljubice Papac, Antuna Nemčića 1, Koprivnica, pod poslovnim brojem: OV-2634/08., u dijelu koji glasi „Naknada“ te „Za obradu zahtjeva i odobrenje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,700 % (nula cijelih sedamdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestokuna) obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“ te navedena odredbe u tome dijelu ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d., Jadranski trg 3 a, Rijeka, OIB: 23057039320, da isplati tužitelju ŽG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 298,58 € (slovima: dvjestodevedesetosameuraipedesetosamcenti) sa zateznom kamatom tekućom od 26. ožujka 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015 do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do plaćanja, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d., Jadranski trg 3 a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju ŽG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.053,10 € (slovima: tisućupedesettrieuraidesetcenti) zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 8. lipnja 2026. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu ovom sudu dana 12. siječnja 2026. protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnim odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu, te radi isplate s osnova ništetne odredbe ugovora.

1.1.U tužbi navodi da je s tuženikom dana 25. ožujka 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103893406, na iznos od 69.000,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama, po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u promet, uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu od 5,45 % godišnje, na rok od 360 mjeseci, a kredit je isplaćen 25. ožujka 2008. po tečaj od 4,6577 kuna za 1 CHF. Anuitet je iznosio 389,61 CHF, odnosno tadašnjih 1.814,69 kuna.

1.2. Odredbom članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorena je naknada za obradu kredita (za obradu zahtjeva i odobravanje kredita) od 0,7 % od iznosa kredita. Tužitelj mora istaknuti kako je takva ugovorna odredba ništetna, a s obzirom kako u ugovoru, kao ni tijekom ugovaranja nije navedeno i pojašnjeno na što se konkretno takva naknada odnosi, a presudama Suda Europske unije poslovni broj: C-84/19. i poslovni broj: C-224/19. utvrđeno je da su takvi troškovi nepošteni, jer nije navedeno za koju konkretnu svrhu su naplaćeni te su neproporcionalni iznosu kredita i konkretnoj usluzi kod ugovaranja kredita. Ta ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita ništetna je iz razloga jer je to odredba o kojoj se nije pregovaralo, koja je ponuđena potrošaču po principu uzmi ili ostavi i koja je uzrokovala neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te je presudama Suda Europske unije poslovni broj: C-84/19. i poslovni broj: C-224/19. utvrđeno da je takva ugovorna odredba nepoštena ako nije ugovoreno za koju konkretnu svrhu je naplaćena te ako je neproporcionalna kreditu i uslugama za koje se naplaćuje. Budući da nikakve posebne usluge u biti i ne postoje, nego banka općenito ima službenike za ugovaranje kredita na redovnim plaćama koji redovno rade u bankama, onda je očigledno da ne postoji nikakav posebni trošak obrade kredita. Zbog svih tih razloga ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena je i time ništetna ugovorna odredba. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

1.3. Tužitelj navodi da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu, te ga je tužitelj dobio tek kada ga je trebao potpisati, kao i da tom prilikom nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama Ugovora, niti je tužitelj mogao utjecati na odredbu o visini naknade budući da je ista bila određena jednostranom odlukom tuženika. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. U čl. 59. ZZP propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U čl. 81. st. 1. ZZP, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

1.4. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/15., 29/18., 162/21., 114/2022., 156/22; nastavno ZOO) opći uvjeti ugovora suugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama ugovora. Isto tako u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini 0,7 % od ukupnog iznosa kredita.

1.5. Sporna ugovorna odredba je samo naizgled jasna i razumljiva, međutim to nije tako jer ista u bitnome nije jasna, jer nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita, jer ista nije od utjecaja na sve one troškove koje navodi tuženik, slijedom čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u nerazmjerno visokom iznosu od 298,58 €.

1.6. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju kao potrošaču plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je stoga prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ista ništetna. Tužitelju je predmetna naknada za obradu kredita (za obradu zahtjeva i odobravanje kredita) od 0,7 % od iznosa kredita, naplaćena 25. ožujka 2008. iznosu od 298,58 € (ranije 2.249,67 kuna po tečaju od 7,53450 kuna za 1,00 €), a kako to proizlazi iz Prometa po kreditu 11.03.2008-30.09.2015. S druge strane, tuženik je bez osnove stekao utuženi novčani iznos. Kako je tuženik nepošteni stjecatelj, stoga je uz sam utuženi iznos od 2.747,47 €, dužan tužitelju platiti i zateznu kamatu, sve sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/15., 29/18., 162/21., 114/2022., 156/22.; nastavno ZOO). Stoga tužitelj predlaže donošenje presude kako je to navedeno u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvotno ističe prigovor previsoko naznačene vrijednosti predmeta spora u tužbi jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u više odluka zauzeo stav da se deklaratorni zahtjev koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje, ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora.

2.1. Tuženik smatra da je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača i na te okolnosti predložiti dokaze.

2.2. Isto tako osporava da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom jer je navedena odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva.

2.3. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama.

2.4. Ističe se i prigovor zastare.

2.5. Slijedom navedenoga, tuženik se tužbenom zahtjevu protivi u cijelosti.

3. Radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica izvedeni su dokazi čitanjem Ugovora o kreditu od 25. ožujka 2008., potvrde o solemizaciji, izvatka iz zemljišne knjige, pregleda prometa po kreditu, Oplatnog plana za kredit, izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa tuženika i obračuna naknade za bankarske usluge, te priloga s lista 82. Tužitelj je saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023; - dalje u tekstu: ZPP), te je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu čl. 7. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, sud u postupku može utvrđivati samo one činjenice koje su stranke predložile tijekom postupka, te izvoditi samo one dokaze koje su stranke predložile tijekom postupka.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103893406, sklopljenog dana 25. ožujka 2008., kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i odobrenje kredita, koja je tužitelju naplaćena 25. ožujka 2008. u iznosu od 298,58 € .

7. Između stranaka nije sporno da je tužitelj s tuženikom dana 25. ožujka 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103893406 na iznos od 69.000,00 CHF, protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Sukladno navedenom između stranaka nije sporno da je točkom 10. navedenog Ugovora o kreditu ugovoreno da je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti za obradu zahtjeva i odobravanje kredita 0,700% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestokuna) obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

8. Tužitelj saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja naveo je da je dana 25. ožujka 2008. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu, s namjenom adaptacije i nadogradnje kuće. Navodi da mu nitko od strane tuženika prilikom potpisivanja predmetnog Ugovora o kreditu, nije ništa objašnjavao o iznosu naknade koju je trebao platiti za obradu kredita, odnosno samo mu je rečeno da mora platiti naknadu za obradu kredita u točno navedenom iznosu, kao i da, ukoliko ne plati naknadu, ne može dobiti kredit. Od strane tuženika nisu mu predočene bilo kakve brošure s objašnjenjem o naknadi za obradu kredita. Navodi da o tome nije imao mogućnost pregovaranja s tuženikom, a ugovor je potpisao na unaprijed pripremljenom popunjenom formularu. Navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu radio u poduzeću "Podravka". Nikada nije bio vlasnik trgovačkog društva, obrta, a ni OPG-a. Kuća, koju je kupio novcem od kredita koristi se samo za stanovanje njegove obitelji.

9. Tijekom postupka tuženik je priznao nespornim da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva i odobrenje kredita naplaćena 25. ožujka 2008. u iznosu od 298,58 €.

10. Cijeneći provedene dokaze, a posebice Ugovor o kreditu i iskaz tužitelja zaključuje se da tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3.1. toč. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora jer tužitelj kao korisnik kredita nije bio obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost, a radi se o namjeni adaptacije i nadogradnje kuće za stambene potrebe obitelji tužitelja.

11. Cijeneći iskaz tužitelja, koji je ovaj sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivao logično i životno uvjerljivo, sud smatra utvrđenim da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je ista sastavni dio predmetnog tipskog ugovora, te je bila uvjet sklapanja istog, s time da tužitelju prilikom sklapanja ugovora nije pojašnjeno od strane djelatnika tuženika na što se sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, odnosno plaćanje naknade zapravo odnosi i zbog kojeg razloga je navedeno plaćanje u postotku iznosa kredita, s obzirom da se u ugovoru ne navodi iznos naknade. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (list 7-13 spisa) također je utvrđeno da u istome nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koja je navedena u iznosu od 0,700% naknade za iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestokuna) obračunate s datumom ugovora.

12. Odredbom čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - dalje: ZZP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nadalje, čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga po trošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Dakle, obzirom na citirani sadržaj odredbe čl. 81. ZZP-a na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prije korištenja kredita platiti 0,700% naknade za iznos kredita obračunate s datumom Ugovora.

14. Prema odredbi čl. 295. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

15. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

16. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredb i tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu i odobravanje kredita, to je očito da je navedena sporna odredba Ugovora prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je ta odredba nepoštena, te ništetna u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 87. st. 1. istog Zakona.

17. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i utvrdio da je odredba sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,700% od iznosa kredita, ništetna, te je stoga odlučeno na način naveden u točki I. izreke ove presude.

18. Ovdje valja napomenuti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine", broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što je rezultiralo time da su te ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja, te su uzrokovale znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača. Pri tome sama činjenica da je administrativna naknada odnosno naknada za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da kor isnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

19. Kako je odredba čl. 10. Ugovora o kreditu ništetna, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Stoga je tuženik temeljem odredbe čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužitelju ono što je od njega primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, dakle ovdje utuženi iznos koji je naplatio na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobrenje kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je tužitelju s ovog osnova naplaćena naknada u iznosu od 298,58 € dana 25. ožujka 2008.

20. Po stavu ovog suda neosnovan je prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO -a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa posljedično tome ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 10. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove sudske odluke. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije počela teći, nego će tek početi teći pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

21. Slijedom navedenog, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, kako u odnosu na ništetnost odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu, tako i u odnosu na isplatu iznosa od 298,58 €, na koji iznos je dosuđena zakonska zatezna kamata od 26. ožujka 2008. do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten , pa je obvezan platiti zatezne kamate u visini čl. 29. st. 2. ZOO-a.

22. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,37 €, ne navodeći koja bi bila vrijednost predmeta spora za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, dok je za kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva nesporna vrijednost predmeta spora od 298,58 €. Na pripremnom ročištu održanom dana 23. travnja 2026. sud je prvotno utvrdio vrijednost predmeta spora, s obzirom na prigovor tuženika da je ista previsoko naznačena , u iznosu od 298,58 €, koliko iznosi visina kondemnatornog tužbenog zahtjeva iz tužbe, a ovo iz razloga jer po stavu ovoga suda zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojed ine odredbe ugovora o kreditu, prema postavljenom tužbenom zahtjevu, predstavlja prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti premeta spora, a koja se utvrđuje prema vrijednosti predmeta spora zahtjeva za činidbu (isplatu).

23. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl.155. ZPP-a, te na vrijednosti predmeta spora koja je utvrđena u iznosu od 298,58 €.

24. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu sa zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 € (Tbr. 7/1), za sastav podneska od 16. veljače 2026. u iznosu od 200,00 € (Tbr. 8/1), za zastupanje na ročištima 23. travnja 2026. i 20. svibnja 2026., za svako iznos od 200,00 € (Tbr. 9/1), sve uvećano za trošak PDV-a u iznosu od 200,00 €. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 26,55 €, sukladno čl. 26. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/18), te pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 26,55 €, odnosno sveukupno parnični trošak u iznosu od 1.053,10 €. Na dosuđeni iznos troška tužitelju su dosuđene zatezne kamate tekuće od dana 8. lipnja 2026., pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

25. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

Koprivnica, 8. lipnja 2026.

Sutkinja:

Sonja Gundić-Biškup

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Dejan Kuharić, Koprivnica

2. Odvjetnik Damir Metelko, Ulica Radoslava Lopašića 6, Zagreb