Republika Hrvatska
Općinski sud u Splitu
Gundulićeva 27, Split
Poslovni broj: P-3291/2024
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Splitu, postupajući po sutkinji ovoga suda Snježani Cvitanović, u pravnoj stvari tužitelja VO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojega zastupa punomoćnik Darko Varnica odvjetnik u Kaštel Kambelovcu, protiv ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kojega zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 05. ožujka 2026., u nazočnosti tužitelja osobno sa zamjenikom punomoćnika tužitelja Ladom Rađa, odvjetnicom u Kaštel Kambelovcu te na ročištu za objavu odluke od 08. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe članka 10. „Naknada“- Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103580769 od 04. lipnja 2007. zaključen između VO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3, Rijeka, kao kreditora, koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000%(jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate datumom plasmana“.
II. Nalaže se Tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3, Rijeka da Tužitelju VO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 789,28 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 29. lipnja 2007. do 31. prosinca 2007.g. po stopi od 15,00 % godišnje, od 01. siječnja 2008.g. do 30. lipnja 2011.g. po stopi od 14,00 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi od 12,00 % godišnje; od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2015.g. po stopi od 8,14 % godišnje; od 1. siječnja 2016.g. do 30. lipnja 2016.g. po stopi od 8,05 % godišnje; od 1. srpnja 2016.g. do 31. prosinca 2016.g. po stopi od 7,88 % godišnje; od 1. siječnja 2017.g. do 30. lipnja 2017.g. po stopi od 7,68 % godišnje; od 1. srpnja 2017.g. do 31. prosinca 2017.g. po stopi od 7,41 % godišnje; od 1. siječnja 2018.g. do 30. lipnja 2018.g. po stopi od 7,09 % godišnje, od 1. srpnja 2018.g. do 31. prosinca 2018.g. po stopi od 6,82 % godišnje, od 1. siječnja 2019.g. do 30. lipnja 2019.g. po stopi od 6,54 % godišnje, od 01. srpnja 2019.g. do 31. prosinca 2019.g. po stopi od 6,30 % godišnje, od 01. siječnja 2020.g. do 18. travnja 2020.g. po stopi od 6,11 % godišnje, od 19. listopada 2020.g. do 31. prosinca 2020.g po stopi od 5,89 % godišnje, od 01. siječnja 2021.g. do 30. lipnja 2021.g. po stopi od 5,75 % godišnje, od 01. srpnja 2021.g. do 31. prosinca 2021.g. po stopi od 5,61 % godišnje, od 01. siječnja 2022.g. do 30. lipnja 2022.g. po stopi od 5,49 % godišnje, od 01. srpnja 2022.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi od 5,31 % godišnje, od dana 01. siječnja 2023.g. do dana 30. lipnja 2023.g. po stopi od 5,50 % godišnje, od dan 01. srpnja 2023.g. do dana 31. prosinca 2023.g. po stopi od 7,00 % godišnje, od dana 01. siječnja 2024.g. do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,50 % godišnje,od 01. srpnja 2024. pa do ispalte po stopi od 7, 25 %, a u slučaju promjene stope zateznih kamata po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koje se određuje uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate.
r i j e š i o j e
I. Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, u roku od 15 dana naknaditi tužitelju VO, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova ovog parničnog postupka iznos od 803,08 eura, sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja, dakle, od 08. lipnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je sa više zatraženim od 562,50 eura ovo traženje tužitelja odbija kao neosnovano
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi koju je podnio ovome sudu 05.09.2024. navodi kako je sa tuženikom 04. lipnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5103580769. Prema članku 2. predmetnog Ugovora o kreditu iznos kredita utvrđen je u iznosu od 131.588,00 CHF. Prema članku 10. predmetnog Ugovora o kreditu Tuženik je Tužitelju zaračunao i naplatio naknadu za troškove obrade zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1,00 % (jedan posto) naknade na iznos kredita. Naknada je naplaćena dana 29. lipnja 2007. u visini od 1.350,60 CHF odnosno u tadašnjoj valuti Republike Hrvatske 5.946,82 kuna. Tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba (odnosno njen dio) ništetna.
1.1. Prvenstveno, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj
- poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u navedenoj visini prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj. Tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba. Tužitelj nije mogao s tuženikom pregovarati o visini ulazne naknade niti o načinu njene otplate. Štoviše, u to doba kod tuženika jednostavno nije bilo moguće sklopiti kredit bez upravo ovakve odredbe. U ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada u naplaćenom iznosu niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura troškova već je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, neodređena i naplaćena bez ikakvog obrazloženje, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu “pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Nadalje, sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/05), kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
1 .2. Budući da je visina naknada ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane – i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, jednostranim određivanjem visine tzv. ulazne naknade, tuženik (kao vjerovnik) je zapravo jednostrano određivao obvezu tužitelja (kao dužnika). Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna).
1.3. Tužitelj u ovom postupku predlaže, dakle, utvrditi ništetnim dio odredbe iz čl. 10 predmetnog Ugovora o kreditu i to dio kojim je određeno da se Korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to prije korištenja kredita u iznosu od 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita odnosno minimalno 200=HRK, obračunate s danom plasmana Stoga, tužitelj - temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO/05 – od tuženika potražuje novčani iznos koji je tuženiku isplatio na ime naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita. Osim toga, tužitelj – temeljem odredbe čl. 1115. ZOO/05 – potražuje i zakonsku zateznu kamatu koja na taj iznos teče od dana uplate naknada pa do isplate.
1.4. Radi navedenog tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kojom bi se utvrdile ništetne i bez pravnog učinka dio odredbe članka 10. „Naknada“- Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103580769 od 04. lipnja 2007. zaključen između VO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3, Rijeka, kao kreditora, koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade n iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate datumom plasmana, naložilo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 789,28 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 29. lipnja 2007. do isplate, te obveže tuženika na naknadu parničnog troška, sve u roku od 15 dana.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, ističe prigovor mjesne nenadležnosti i prigovor zastare.
2.1. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.
2.2. Tuženik prije svega ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,000 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 1,000 % od visine predmetnog kredita u iznosu od 5.793,95 kn. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev
2.3. Nadalje, ukazuje se da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. Osim toga, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Točnije, tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila učlanku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.). Slijedom svega navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.
2.4. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačni iznos od dana plaćanja istog tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.
3. Tužitelj tijekom postupka ustraje u navodima iz tužbe te se očitovao na tuženikov odgovor na tužbu te s obzirom na prigovor mjesne nenadležnosti tužitelj ističe kako je isti neosnovan te predlaže odbiti ga i nastaviti s radom u ovom predmetu, a sve sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača u kojem je implementirana smjernica 99/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, a naročito primjenom odredbi čl.49, čl.51 i čl.55 Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe reguliraju nepoštene i ništetne odredbe. Općinski sud u Splitu, tim više što se u konkretnom slučaju radi o svojevrsnoj naknadi štete nadležan je s obzirom na mjesto prebivališta tužitelja. Identično pravno shvaćanje kao naprijed izloženo po tužitelju izraženo je i pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 05. studenog 2020. godine posl. br. Su-IV-305/2020 te u brojnim odlukama Županijskih sudova u Republici Hrvatskoj od kojih tužiteljica u nastavku navodi svega nekoliko; presuda Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-616/2021 od 16. rujna 2021. godine, presuda županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž.249/2021 od 18. lipnja 2021. godine, presuda županijskog suda u Varaždinu posl. br. 734/2021 od 16. lipnja 2021. godine, presuda Županjskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1967/2021 od 04. lipnja 2021. godine te presuda Županijskog suda u rijeci posl. br. Gž-2066/2017 od 15. studenog 2018. godine.
3.1. U odnosu na status tužitelja kao potrošača tužitelj navodi da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03), a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema (tako i u Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023.). (ŽS Zagreb, Gž-4872/2023)“
Dakle, tuženiku bi trebalo biti poznato da je Vrhovni sud u odluci broj Rev 3142/2018- 2 od 19. ožujka 2019. godine jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom da postoji temeljem navedenog čl. 502. c. ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, kao na primjer da tužitelj nije potrošač već trgovac, tada bi teret dokaza takve činjenice bio na tuženiku kao kreditoru. Navedeni stav zauzeo je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev 18/2018- 2 od 26. svibnja 2020. godine. Slijedom navedenog, upravo suprotno ono na što tuženik ukazuje, teret dokaza o statusu potrošača tužitelja u ovoj pravnoj stvari jest na tuženiku.
3.2. U odnosu na naknadu za obradu kredita ističe kako citirana odredba o ulaznoj naknadi jest odredba o kojoj potrošač nije mogao pojedinačno pregovarati zbog čega je ista nepoštena je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a na štetu ovdje tužitelja. Da je predmetna odredba nepoštena i da se o njoj nije moglo pojedinačno pregovarati, razvidno je iz činjenice da je Ugovor o kreditu koji su tužitelj i tuženik sklopili, bio tipski ugovor- unaprijed sastavljen te je kao takav predočen tužitelju na potpisivanje. Tužitelj je „uvjetovan“ ishodom odobrenja kredita ukoliko plati predmetnu ulaznu naknadu te tužitelj nije mogao na istu utjecati niti mijenjati njezin sadržaj. Također, tuženik nije jasno naveo strukturu troškova ulazne naknade već je ista neodređena i naplaćena bez ikakvog obrazloženja, i to isključivo prema odluci tuženika i njezinim internim propisima s kojima tužitelj u trenutku potpisivanja predmetnog Ugovora o kreditu nije bio upoznat. Također, tuženik je prije sklapanja ugovora morao informirati tužitelja o okolnostima koje utječu na pravo na obračun naknade. Sud EU je u presudama C- 84/19 i C-224/19 zauzeo stajalište da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati naknade ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni.
3.3. Tužitelj u odnosu na prigovor zastare navodi kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. izražen stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jena drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st.1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Također, Vrhovni sud RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10. listopada 2019. promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno sporno potraživanje.
4. Tuženik tijekom postupka ustraje u navodima iz odgovora na tužbu, time da je na ročištu od 03.12.2025. odustao od izvođenja dokaza saslušanjem MO.
5. Sud je u postupku izveo dokaze pregledom i čitanjem Obračuna naknde za bankarske usluge od 04.06.2007. ( str 6), Ugovor o kreditu broj 2492006- 1031262160/51400607-5103580769 ( str 7-14), kupoprodajni ugovor od 31.05.2007. ovjerene u potpisu kod javnog bilježnika Joška Donike Stanojevića ( str 15-18.), izvadak iz zemljišne knjige za čest. zgr [katastarska čestica] EOP ZU KO [katastarska općina] ( str 19.), preslika uplate naknade od strane tužitelja od 29.06.2007. ( str 24)prikaz procesa obrade kredita od 2004 do 2011. ( str 40-41), saslušanjem tužitelja.
6. Stranke su popisale parnični trošak.
7. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
8. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
8.1. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 2492006-1031262160/51400607-5103580769 ( str 7-14), sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojom je ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 1% od iznosa kredita.
9. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, 04.06.2007. sklopili ugovor o kreditu broj 2492006-1031262160/51400607-5103580769, na iznos od 131.588,00 CHF s rokom otplate u 360 mjeseca, kojim je ugovoreno da se jednokratna naknada naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, u iznosu od 1 % od iznosa kredita (članak 10. Ugovora o kreditu).
9.1. Među strankama je sporno je li navedena odredba Ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom. Sporno je i je li osnovan istaknuti prigovor zastare.
10. Čitanjem Ugovora o kreditu broj 2492006-1031262160/51400607-5103580769 ( str 7-14)., te pregledom priložene dokumentacije, kao i iz stranačkog iskaza tužitelja, analizom provedenih dokaza, sud je utvrdio kao pravno relevantne slijedeće činjenice:
- da su tužitelj i tuženik dana 04.06.2007. sklopili ugovor o kreditu broj 2492006- 1031262160/51400607-5103580769, na iznos od 131.588,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, za namjenu kupnje nekretnine;
- da se radi o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je tuženik sklapao sa potrošačima,
-da je tužitelj u svome stranačkom iskazu u bitnome naveo kako je predmetni Ugovor o kreditu zaključio radi kupnje svoje prve nekretnine i to na obrascu koji su mu dali službenici u banci, da je sita kazala kako mora na ime obrade kredita platiti iznos od 1% od odobrenog iznosa kredita, to je bio uvjet da može dobiti kredita, nije mu objašnjeno struktura naknade i zašto bi se taj iznos trebao utrošiti, koji su troškovi banke radi obrade krediti, nije mogao pregovarati o visini te naknade.
11. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru, tipskom ugovoru u kojemu tužitelj nesporno ima status potrošača. Stoga je u nastavku potrebno raspraviti je li odredba članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu, ništetna ili ne.
12. Odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03., 46/07. i 79/07. - u daljnjem tekstu: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.
12.1. Prema odredbi članka 84. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.
12.2. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:
„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“.
13. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.
13.1. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), koju navode i nižestupanjski sudovi, implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).
14. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.
14.1. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024.).
14.2. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe, kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
15. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, pojavljuju kao "slabija strana", jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 3. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno "glavni predmet ugovora", što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti.
15.1. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (04.06.2007.) nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“, broj: 1201/17) od 12. listopada 2017. godine, propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj: 15/14.), kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.
16. Tijekom ovog postupka tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o jednokratnoj naknadi u visini od 1 % od iznosa kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.
16.1. Imajući na umu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini od 1 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo (iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da mu nisu protumačene ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, niti mu je bilo objašnjeno od strana bankarskih službenika na što se točno odnosi ta naknada), a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj, potrošača te je stoga ta 16.2.. Ovdje je dodatno za navesti, kako sama činjenica što je jednokratna naknada ugovorena u visini od 1% od iznosa kredita, dakle određena je u postotku od odobrenog iznosa kredita, dodatno dovodi tužitelja kao korisnika kredit u neravnopravan položaj. Drugim riječima iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, isti tijekom ovog postupka nije sa uspjehom dokazao koji su to troškovi. Obzirom da je navedena naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, proizlazi da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita. Nadalje, uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, prema stavu ovog suda, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene jednokratne naknade u visini od 1%, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu zaključen na unaprijed pripremljenom, tipskom obrascu koji su mu dali službenici u banci, odnosno da bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor. Obzirom na navedeno, u ovom je postupku u potpunosti zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.
17. Slijedom iznijetoga, sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev te je odlučeno kao u točki I. izreke presude.
18. Tuženikov istaknuti prigovor zastare je neosnovan, obzirom da deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ne zastarijeva.
19. Obzirom da među strankama nije sporan iznos plaćene naknade od od 1.350,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti kuna tj iznos od 5.793,95 kuna koju je tužitelj platio 29.06.2007. to je valjalo odlučiti o zakonskoj zateznoj kamati koju potražuje tj tijeku iste.
19.1. Što se tiče pitanja tijeka kamata, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja, koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja naknade (točnije od 29.06.2007. do isplate).
19.2. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.prosinca 2007. od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO ("Narodne novine" broj 35/05), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO ("Narodne novine" broj 114/22 , 156/22, 155/23).
20. Slijedom iznijetoga, sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev te je odlučeno kao u točki I. izreke presude.
21.Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, navodeći u bitnome da su se stranke člankom 12. predmetnog Ugovora o kreditu sporazumjele o mjesnoj nadležnosti sjedišta tuženika, a koji prigovor ovaj sud smatra u cijelosti neosnovanim.
21.2. Glede pravnog pitanja smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (članak 49. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19.), upravo je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenoga 2020., poslovni broj Su-308/2020, zauzeto pravno shvaćanje prema kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.
21.3. Tužitelj u svome iskazu navodi kako je ugovor o kreditu sklopio na obrascu koji su mu dali službenici u banci te da mu nitko nije objasnio značenje ugovornih odredbi. Stoga je valjalo cijeniti odredbu članka 50. toč. 19. ZZP, koja propisuje kako odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača ostvariti prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na teret potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, predstavlja ugovornu odredbu koja se može smatrati nepoštenom.
21.4. Osim toga, odredbom članka 55. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna, zbog čega, prema stavu ovog suda, odredba članka 16. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženika, za tužitelja, koji ima prebivalište u [adresa], predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu iz članka 50. toč. 19. ZZP, radi čega se, u skladu s odredbom članka 51. st. 1. ZZP, takva odredba ima smatrati nepoštenom, i ništetnom.
21.5. Ovome valja dodati kako je tužitelj koji ima prebivalište u [adresa], stoga bi mu pristup sudu u Zagrebu (kao sjedištu tuženika) svakako otežavao položaj u ovoj parnici, a time i pravo i mogućnost na ostvarivanje zaštite svojih interesa sudskim putem.
21.6. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra kako je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda u cijelosti neosnovan te je odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.
22. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 1., članku 155. i članku 164. ZPP. Imajući na umu navedene zakonske odredbe, ovaj sud smatra da tužitelju pripada cjelokupan trošak postupka.
22.1. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi (1.328,00 eura) te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23., dalje: Tarifa), prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife).
22.2. Priznati parnični trošak tužitelja sastoji se od sastava tužbe od 05.09.2024. od 75 bodova, za sastav obrazloženog podneska od 10.02.2024. od 75 bodova, zastupanje na ročištima od 03.12.2025. i od 05.03.2026. za svaku radnju po 75 bodova, što ukupno iznosi 300 bodova. Prema vrijednosti boda po važećoj Tarifi od 20,00 eura iznosi 600,00 eura koji iznos valja uvećati za 25% PDV-a od 100,00 eura ukupno iznosi 700,00 eura koji uvalja uvećati za sudsku pristojbu tužbe i odluke od po 26,54 eura, pa tako priznati parnični trošak ukupno iznosi 803,08 eura za koji iznos valja obvezati tuženika na isplatu u roku od 15 dana, dok je sa više zatraženim od 562,50 eura ovo traženje tužitelja valjalo odbiti kao neosnovano. Naime tužitelju nije priznat popisani trošak sastava podnesaka od 04.04.2025., 09-06-2025. i od 03.09.2025. jer su isti požurnice i kao takve nisu bitne ni nužne za tijek postupka.
22.3.. Tužitelju na dosuđeni priznati parnični trošak pripadaju i zatražene zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate temeljem odredbe članka 151.st.3. ZPP-a.
22.4. Slijedom obrazloženog, odlučeno je kao u točki II. izreke rješenja.
U Splitu, 8. lipnja 2026.
Sutkinja
Snježana Cvitanović
Uputa o pravu na žalbu:
Protiv ove odluke stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
- u spis
