REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6810/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužiteljice RG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Butković, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kojeg zastupa punomoćnica iris Šanjug, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug, odvjetnici u Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 5. veljače 2026. u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Hrvoja Butkovića, odvjetnika i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 8. lipnja 2026.

p r e s u d i o j e:

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 016-1907/2005, sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika, od dana 30. rujna 2005. godine, sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu, koja glasi:

„Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jednocijelihdvadesetpet posto) jednokratno.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 isplatiti tužiteljici RG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 964,23 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. listopada 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 624,91 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 8. lipnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom dana 30.9.2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 016-1907/2005 po kojem joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 122.200,00 CHF po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana. Tuženik je u vrijeme sklapanja ugovora imao naziv Hypo Alpe-Adria Bank d.d., a potom je promijenio naziv u Addiko Bank d.d., dok se tužiteljica prezivala R, a prezime je nakon sklapanja braka 2013. promijenila u Lozančić. Člankom 5. Ugovora tuženika je obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 1,25% na iznos kredita, bez da joj je prethodno , a niti naknadno , jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu niti zašto je baš određena naknada u visini od 1,25 % od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom sukladno odredbi čl. 270 Zakona o obveznim odnosima.

2. Tužiteljica ističe da sporna ugovorna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe, kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1 i st. 2 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj, u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom. Tužiteljici je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku – trgovca, kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava.

3. Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktički joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši je prilikom isplate kredita 14.10.2005. za iznos od 1.527,50 CHF odnosno 7.264,97 kuna (prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, koji je iznosio 122.200,00 CHF) s troškovima za obradu kredita, koja obrada, usput rečeno , ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je faktički isplatio drugi manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao, bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni. U svakom slučaju, takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora.

4. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da sud utvrdi da je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 016-1907/2005 od 30.9.2005. u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita ništetna. Od tuženika potražuje isplatu iznosa od 964,23 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 15.10.2005. do isplate, kao i naknadu parničnog troška, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate. Tužiteljica uz tužbu kao dokaze prilaže preslike Ugovora o kreditu broj 016-1907/2005, izvadak iz zemljišne knjige, specifikaciju isplate kredita te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1028/2023-2 od dana 15.7.2025. u kojoj je zauzet stav o ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi.

5. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjeva u cijelosti kao neosnovanom. Kako je tužba podnesena dana 23.10.2025. tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 23.10.2020. nastupila zastara potraživanja. Osporava i utuženi tijek zateznih kamata. Tužiteljici osporava svojstvo potrošača. Ističe da su tužiteljica i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka.

6. Odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno:

-tužiteljica se prije sklapanja ugovora o kreditu obratila tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučila zatražiti sklapanje predmetnog ugovora o kreditu uz pripadajuće uvjete,

-tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, o promjenjivosti kamatne stope, valutnoj klauzuli te o naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita. Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužiteljica jasno izrazi svoju ugovornu volju,te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti.

-ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli, da je ugovorena naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita, što je tužiteljica po vlastitom izboru prihvatila, iako je imala mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom.

Tuženik posebice napominje kako je u potpunosti postupao u skladu s čl. 3011. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji navodi sljedeće: „Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.“ te je tužiteljici kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana.

7. Sporna naknada je dopuštena. Naime, čl. 1022. st.2. ZOO propisano je kako se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužiteljice iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Prilikom sklapanja ugovora pregovaralo se o sadržaju istoga, korisniku kredita su stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja u jasnom i uočljivom tekstu te je tuženik u potpunosti postupao u skladu s prisilnim propisima i pod nadzorom HNB-a.

8. Tuženik ističe i da sporna naknada ne uzrokuje neravnotežu među ugovornim stranama jer je njen iznos neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primila tužiteljica. Stoga se ne može govoriti da bi u konkretnom slučaju na strani tužiteljice nastala znatna šteta niti da bi došlo do bilo kakve neravnoteže u pravima ugovornih strana. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da tužiteljicu obveže na naknadu parničnog troška tuženiku.

9. U podnesku od dana 12.3.2026. tuženik se izjasnio da ne osporava visinu i datum plaćanja sporne naknade za obradu kredita s obzirom da je naplaćena u iznosu od 7.264,97 HRK i to 14.10.2005.. Osporava zatraženi tijek kamata sukladno navodima iz odgovora na tužbu te smatra kako bi tužiteljica eventualno imala pravo na zateznu kamatu tek od dana donošenja presude. I dalje osporava osnov tužbenog zahtjeva. Tužiteljica je u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva.

10. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita sadržane u čl. 5. Ugovora o kreditu broj 016- 1907/2005, sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 30. 9.2005. koja glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jednocijelihdvadesetpet posto) jednokratno.“ Nije sporno da je na ime te jednokratne naknade tuženik dana 14.10.2005. naplatio tužiteljici iznos od 964,23 EUR (7.264,97 kn). Sporno je je li citirana ugovorna odredba bila lako uočljiva, nedvosmislena, razumljiva i jasno prezentirana tužiteljici od strane službenika tuženika. Sporno je i je li o njoj tužiteljica uopće mogla pregovarati sa tuženikom ili ju je tuženik davanjem na potpis unaprijed pripremljenog sadržaja ugovora doveo u neravnopravan položaj. Sporno je i je li primjenom sporne ugovorne odredbe i naplatom iznosa od 964,23 EUR tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što sve spornu odredbu čini nepoštenom i ništetnom. Sporno je ima li tužiteljica status potrošača. Sporno je i je li nastupila zastara te tijek zakonskih zateznih kamata.

11. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu. Na okolnost navoda iz tužbe je saslušana tužiteljica RG. Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25, u nastavku ZPP-a) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

12. Tužiteljica RG u svom iskazu danom na glavnoj raspravi održanoj dana 26.5.2026. u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, sukladno čl. 295. st. 1 ZPP- a, navodi da je kod tuženika podigla namjenski kredit radi kupnje stana kojim je rješavala svoje stambeno pitanje. U banci je sa službenikom razgovarala o svojoj kreditnoj sposobnosti i sredstvima osiguranja kredita. Nisu pregovarali o naknadi te o njoj nije ništa znala, nisu joj predočeni nikakvi parametri po kojima se ista određuje, koja je njena svrha kao niti po kojem će se tečaju naknada obračunavati. Ugovor, čak niti nacrt ugovora joj nije predočen sve dok nije došla javnom bilježniku radi potpisivanja ugovora. Javni bilježnik joj je ugovor pročitao, pročitana joj je i odredba o naknadi, ali nije bilo prostora za ispitivanje niti pregovaranje o tim odredbama, trebao joj je novac da plati stan. Novac je isplaćen odmah prodavatelju. Vidjela je da je ukupan iznos kredita umanjen za iznos naknade.

13. Na temelju iskaza tužiteljice te odredbe čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu u kojoj je navedeno da se tužiteljici odobrava stambeni kredit, kao i da će se iznos kredita, umanjen za interkalarnu kamatu i pripadajuće troškove direktno isplatiti prodavatelju (prema Ugovoru o kupoprodaji sklopljenom dana 13.9.2005. između prodavatelja i ovdje tužiteljice), sud utvrđuje da tužiteljica ima status potrošača tj. da je kao fizička osoba sklopila pravni posao sa tuženikom i da djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, sve sukladno čl. 3 st. 1 ZZP-a (NN 96/2003). Dakle, tužiteljica koja je kredit podigla radi kupnje stana za osobne potrebe, radi rješavanja svog stambenog pitanja, ispunjava oba kumulativno postavljena uvjeta: 1. radi se o fizičkoj osobi i 2. sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

14. Povezujući opisani iskaz tužiteljice sa izgledom čitavog Ugovora o kreditu broj 016- 1907/2005 potpisom kojeg je tužiteljica prihvatila i Opće poslovne uvjete tuženika, kao i odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge i Odluku o kamatnim stopama te druge opće akte tuženika (koji joj nisu bili prezentirani prilikom pregovora o sklapanju ugovora) sud utvrđuje da se radi o unaprijed pripremljenom, tipskom ugovoru tuženika te da se o sadržaju sporne odredbe sa službenikom tuženika nije niti moglo pojedinačno pregovarati već je uvjetovana tužiteljici kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika slijedom čega je ista i nepoštena. Odredba nije jasna, lako razumljiva i uočljiva budući ju je tuženik odredio jednostrano, bez pojašnjenja tužiteljici koje to troškove obrade konkretnog kredita ima i na temelju kojih je parametara određena visina sporne naknade u iznos od 1,25 % odobrenog kredita. Kako je tužiteljica točan iznos tako određene naknade saznala tek prilikom isplate kredita koji joj je isplaćen umanjeno za iznos naknade, a što jasno proizlazi iz tuženikove specifikacije isplate kredita, to je obveza i neodređena budući u trenutku potpisivanja kredita tužiteljica ni na koji način nije mogla znati o kojim to uvjetima tuženika ovisi određivanje naknade i koliko će ista iznositi. Nepoštenje tuženika dalje se ogleda i u činjenici da je tužiteljici tijekom otplate obračunavana zatezna kamata na ukupno odobren iznos kredita od 122.200,00 CHF, iako joj je kredit isplaćen umanjen za iznos ovdje utužene naknade i kamate za grace period, pa je i time banka očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Sud stoga ocjenjuje da je opisanim postupanjem tuženika, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava.

15. Prema čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993. i ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. U tom pravcu, zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi prema Direktivi određuje da je položaj potrošača podređen jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. 4.1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN br. 78/2012., dalje u tekstu ZID ZZP/12).

16. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. Člankom 142. Zakona o obveznim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora u o kreditu (NN br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001) propisano je da opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 1). Opći uvjeti ugovora moraju se objaviti na uobičajeni način. (st. 2). Opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času sklapanja ugovora (st. 3). Odredbom čl. 46. ZOO-a propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju (st. 1). Ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva (st. 2). U čl. 47 ZOO-a propisano je da je ugovor ništav kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv

18. Prema čl. 59 Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03,45/97,79/07, u nastavku ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Prema čl. 81 st. 1 ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U st. 2 je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st.3), dok je u st. 4 propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. U čl. 84 ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U čl. 87 st.1 ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

19. Tuženik, na kojem je teret dokaza da se o spornoj odredbi, njenoj svrsi i parametrima na temelju kojih je određena njena visina u iznosu od 1,25% iznosa kredita pojedinačno pregovaralo, navedeno nije dokazao. Stoga sud u cijelosti kao istinite i vjerodostojne prihvaća tvrdnje tužiteljice da sa tuženikom nije niti mogla pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi, njenoj namjeni i visini niti da ju je itko posebno upozorio na značaj te odredbe, već joj je sve bilo ponuđeno po principu "uzmi ili ostavi" budući je sastavljeni ugovor prvi puta vidjela kod javnog bilježnika koji joj je sadržaj istog pročitao, ali nije bilo prostora za ispitivanje niti pregovaranje o ugovornim odredbama jer joj je trebao novac da plati stan. Sve navedeno spornu ugovornu odredbu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno uočljivom i neodređenom, a opisano dovodi tužiteljicu kao korisnicu kredita i slabiju ugovornu stranu u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu (financijska institucija koja se bavi i odobravanjem kredita i naplaćivanjem kamata) koji je jednostrano donio odluku o spornoj naknadi. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je plaćanje naknade nužno niti opravdano, pa sve navedeno nepoštenu ugovornu odredbu čini ništetnom slijedom čega je odlučeno kako je opisano u točci I. izreke ove presude.

20. Prema odredbi čl. 104. st. 1 ZOO-a u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Kako nije sporno da je tuženik na temelju odredbe čl. 5. Ugovora koju sud utvrđuje ništetnom, ostvario korist u iznosu od 964,23 EUR koji je naplatio tužiteljici prilikom isplate kredita, to joj je tako stečeni iznos dužan vratiti uvećano za zateznu kamatu od dana nakon dana stjecanja. Kako nije sporno niti da je tuženik tužitelju utuženi iznos naknade naplatio 14.10.2005. osnovano tužiteljica potražuje zateznu kamatu od dana nakon dana plaćanja pa do isplate. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ugovorne odredbe koju sud utvrđuje ništetnom, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenog iznosa.

21. Nije osnovan niti istaknuti prigovor zastare. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30.1.2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

22. Odluka o trošku je donesena temeljem čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici pripada pravo na naknadu troška sastava tužbe u iznosu od 75 bodova (Tbr. 7 t.1), zastupanja na ročištima održanim dana 10.3.2026. i 26.5.2026. u iznosu od po 75 bodova za svako (Tbr. 9.t.1) te pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 37,50 bodova (Tbr.9.t.3). Uz vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 EUR priznati trošak tužiteljice iznosi 525,00 EUR. Navedenom treba dodati plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 80,00 EUR pa ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 624,91 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate određene temeljem čl. 29 ZOO-a, tekuće od dana 8.6.2026. pa do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, plativo u roku od 15 dana.

U Zagrebu 8. lipnja 2026.

Sutkinja

Ivana Markotić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužiteljice uz rj. o pristojbi na presudu (80,00 EUR)

2. Pun. tuženika