Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Kž-77/2026-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Miličevića kao predsjednika vijeća, te Klaudije Grubišić i Nikole Bešenski kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ive Draganić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika ŽH, VH i HH, zbog kaznenog djela protiv slobode i prava čovjeka i građana – protupravno oduzimanje slobode, opisano i kažnjivo po članku 124. stavak 3. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05 - nadalje KZ/97), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Zadru protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: K - 402/2007. od 6. prosinca 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 8. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba Općinskog državnog odvjetništva u Zadru kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Zadru na temelju članka 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 – nadalje ZKP/08), optuženici ŽH, VH i HH oslobođeni su od optužbe da bi počinili kazneno djelo protiv slobode i prava čovjeka i građanina – protupravno oduzimanje slobode iz članka 124. stavka 3. u vezi stavka 1. KZ/97.

1.1. Temeljem članka 149. stavak 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunski sredstava.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu podnio je optuženi HH po branitelju odvjetniku Domagoju Varjačić s prijedlogom da drugostupanjski sud odbije žalbene navode žalitelja kao neosnovane.

4. Temeljem članka 474. stavak 1. ZKP/08., spisi su dostavljeni Županijskom državnom odvjetniku u Vukovaru, koji je spise nakon razgledanja vratio sudu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i temeljem tako utvrđenog činjenično stanje pravilno optuženike oslobodio od optužbe i za svoju odluku dao jasne, određene i neproturječne razloge.

7. Prije svega, neosnovano žalitelj tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio iskaz oštećenika ČH i iskaz svjedokinje ŽHC te da iz tih dokaza proizlazi pouzdan zaključak o krivnji optuženika.

8. Naime, upravo je oštećenik jedina osoba koja je mogla neposredno svjedočiti o tome da li su ga optuženici protupravno i na okrutan način držali zatvorenog. Međutim, u svom iskazu oštećenik je izričito i kategorički negirao da bi bio žrtva protupravnog oduzimanja slobode ili bilo kakvog nasilja od strane optuženika. Naveo je kako je s MH bio u poslovnom odnosu vezanom uz građevinske radove te da je među njima postojalo neslaganje oko plaćanja i izvođenja radova. Nadalje je izjavio da je jedne večeri dobrovoljno otišao u Bibinje radi razgovora o nastavku poslova, da je s MH i osobom nadimka „Ž“ pio kavu, da nitko drugi s njima nije bio u društvu, te da ga je nakon toga MH vratio na mjesto stanovanja. Pritom je izričito izjavio da je izmišljotina da bi on njega prisilio da ide s njime u Bibinje, a pogotovo je izmišljotina da bi ga natjerao da tamo dok radi spava u njegovom kombiju, da je potpuna neistina da bi ga netko u Bibinjama tukao, maltretirao ili zlostavljao. Jednako tako, izjavio je da mu nitko nije prijetio, da ga nitko nije prisiljavao da ide s optuženicima te da mu nitko nije ograničavao slobodu kretanja.

9. Navedeni iskaz oštećenika nije bio štur niti neodređen, već sadržava detaljan opis odnosa između oštećenika i MH te kategorično poricanje svih odlučnih činjenica koje čine obilježja terećenog kaznenog djela. Pritom nije bez značaja ni da je oštećenik tada naveo kako kaznenu prijavu nije podnio, da nije želio prijavljivati MH te da je od policijskih službenika tražio povlačenje prijave ukoliko dokument koji je potpisao doista predstavlja kaznenu prijavu.

10. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio i iskaz svjedokinje ŽHC. Navedena svjedokinja nije neposredni očevidac događaja. Iz njezina iskaza proizlazi da je vidjela oštećenika kako nakon poziva MH izlazi iz stana i sjeda u osobni automobil svijetle boje, pri čemu nije primijetila nikakvu uporabu sile, prijetnje ili prisile, niti je mogla svjedočiti o onome što se nakon toga događalo.

11. Nadalje, svjedokinja je izričito navela da nije vidjela da bi njezin suprug bio uguran u vozilo ili prtljažnik, kao ni da bi prema njemu bilo primijenjeno nasilje. Također je navela da tijekom zajedničkog života u Zadru nikada nije primijetila da bi joj se suprug vraćao kući s ozljedama, da osobno nikada nije primila prijetnje od MH te da ga nije poznavala kao nasilnu osobu.

12. Istina je da je svjedokinja navela kako joj je suprug naknadno rekao da su ga MH i druge osobe tukle te da mu je upravo ona predložila podnošenje prijave. Međutim, takvi navodi predstavljaju posredna saznanja koja potječu od samog oštećenika, a ne njezina neposredna opažanja. Osim toga, upravo iz njezina iskaza proizlazi da je prijava podnesena tek približno osam mjeseci nakon događaja, pri čemu u razdoblju između događaja i podnošenja prijave nije bilo novih prijetnji niti kontakata koji bi objasnili takvu vremensku odgodu.

13. Pravilno je prvostupanjski sud s posebnim oprezom ocijenio i zapisnike o ispitivanju osumnjičenika VH i HH iz policijskog postupanja 2006. godine. Riječ je o obrani suoptuženika koja sama po sebi ne može predstavljati dostatan temelj za osuđujuću presudu, osobito kada nije potvrđena drugim neovisnim i pouzdanim dokazima. Pri tome je posebno potrebno naglasiti da je optuženi VH u svojoj obrani u Policijskoj upravi Zadarskoj naveo da je u kuću oštećenika ušao najprije MH, potom Ž a nakon njega on, a da su preostala dva optuženika ostala pored njegovog vozila, iz iskaza optuženika AH proizlazi da su MH i Ž krenuli u kuću, da su V i VH stajali na ulazu u kuću, a da je on ostao na ulici, međutim iz iskaza svjedoka ŽHC sa rasprave od 20. prosinca 2016. proizlazi da optuženike koji su bili nazočni na raspravi i to ŽH i HH nikada nije vidjela.

14. Dodatno, tijekom rasprave provedeno je dokazivanje o okolnostima sastavljanja zapisnika o ispitivanju VH, pri čemu je policijska službenica UH iskazala da se sjeća da je optuženik bio u jednom uredu, da je preseljen u drugi i pretpostavlja da je čekao odvjetnika kako bi se mogao uzeti njegov iskaz, a samog uzimanja iskaza da se više ne sjeća, dok je odvjetnik Ante Ivković naveo da je prema tadašnjoj policijskoj praksi znao bio nazočan tek pri potpisivanju zapisnika. Takva dokazna situacija objektivno ostavlja prostor za dvojbu koju nije moguće otkloniti potrebnim stupnjem sigurnosti, međutim kao što je već prethodno navedeno i takva obrana optuženika VH u suprotnosti je sa obranom optuženika AH i iskazom svjedoka ŽHC.

15. Oštećenik je jedina osoba koja neposredno zna što se dogodilo, a upravo je on u svom iskazu iz 2006. godine kategorički negirao događaj koji kasnije opisuje u prijavi. Kaznena prijava podnesena je tek više mjeseci nakon događaja, a iskaz svjedokinje ŽHC ne može nadomjestiti nedostatak neposrednog i pouzdanog iskaza oštećenika.

16. Slijedom svega navedenog, žalbeni navodi državnog odvjetnika nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude pa je na temelju članka 482. ZKP/08 žalbu trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Vukovar, 8. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Goran Miličević