REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Tome Skalice 2, Slavonski Brod
Poslovni broj: Gž-437/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji Mirjani Šebalj Meglajec kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, zastupan po punomoćnici JO, dipl. iur., protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu, od 22. travnja 2026., poslovni broj: Pn-228/2024-18, 8. lipnja 2026.,
r i j e š i o j e
Uvažava se žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, te se preinačava rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu, od 22. travnja 2026., poslovni broj: Pn-228/2024-18, na način da se uvažava prigovor tužitelja kao osnovan i ukida rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu, od 17. travnja 2026., poslovni broj: Pn-228/2024-15.
Obrazloženje
1. Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je kao neosnovan prigovor tužitelja protiv rješenja o plaćanju sudskih pristojbi poslovni broj: Pn-228/2024-15 od 17. travnja 2026., a ne kako je očito omaškom u pisanju navedeno od 20. travnja 2026.
2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je pravovremeno podnio žalbu zbog svih zakonom dopuštenih žalbenih razloga.
2.1. U žalbi tužitelj navodi da je javna ustanova koja se između ostalog financira iz prihoda državnog proračuna, da je iz pobijanog rješenja evidentno da je predmetni postupak proizašao iz upravnog postupka i iz javnih ovlasti koje obavlja, da je sud prilikom provedbe postupka dužan rukovoditi se načelima ekonomičnosti, jer da se trošak sudskih pristojbi uplaćuje u državni proračun, te da se svi njegovi prihodi i rashodi uplaćuju i isplaćuju iz državnog proračuna, pa da pobijano rješenje nema svrhu. Poziva se na članke 156. -165. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 96/25; - dalje: ZOMO), te članak 15. svog Statuta koji određuje da u poslove ustrojstvenih jedinica Zavoda između ostalog ulaze i poslovi naknade štete. Navodi i da je na temelju članka 141. ZOMO-a i članka 54. stavka 1. Zakona o ustanovama („Narodne novine“ broj 76/93, 29/97, 47/99, 35/08, 127/19, 151/22), Upravno vijeće donijelo Statut kojim je propisan njegov djelokrug rada, dok je člankom 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18, 51/23; - dalje: ZOSP) propisano u kojim se postupcima plaćaju sudske pristojbe, te citira članak 11. stavka 1. točke 2. ZOSP-a za koji navodi da ga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio, obzirom da je predmetni postupak proizašao iz postupka obavljanja javne ovlasti.
2.2. Predlaže da se žalba uvaži i ukine rješenje kojim mu je naloženo plaćanje sudskih pristojbi.
3. Žalba tužitelja je osnovana.
4. Ispitujući pobijano rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23;
- dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 381. stavka 1. ZPP-a. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neosnovan prigovor tužitelja protiv rješenja o plaćanju sudskih pristojbi.
5. Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem odbio prigovor tužitelja na rješenje o plaćanju pristojbi poslovni broj: Pn-228/2024-15 od 17. travnja 2026., kojim je tužitelju naloženo da plati sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 125,73 eura, odgovor na tužbu u iznosu od 62,87 eura, na prvostupanjsku presudu u iznosu od 125,73 eura, te na prijedlog za dopuštenje revizije u iznosu od 251,46 eura, odnosno ukupan iznos od 565,79 eura, polazeći od utvrđenja da se u konkretnom slučaju ne radi o postupku proizašlom iz obavljanja javnih ovlasti u kojem bi tužitelj temeljem članka 11. stavka 1. točke 2. ZOSP-a u vezi s člankom 142. i 156. stavka 1. ZOMO-a bio oslobođen plaćanja sudskih pristojbi, te je primjenom članka 29. stavka 2. ZOSP-a odbio prigovor tužitelja kao neosnovan.
6. Takva odluka prvostupanjskog suda nije zakonita jer pri donošenju iste prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbu članka 11. stavka 1. točke 2. ZOSP-a kojom je propisano da su od plaćanja pristojbi oslobođene osobe i tijela koja obavljaju javne ovlasti u postupcima proizašlim iz obavljanja tih ovlasti, a ne kako to prvostupanjski sud navodi: „u obavljanju javnih ovlasti.“
7. Suprotno stavu prvostupanjskog suda da je tužitelj tijelo javne ovlasti, ali da se u konkretnom sporu (naknade štete) ne može osloboditi plaćanja sudskih pristojbi jer se ne radi o sporu iz obavljanja javnih ovlasti tužitelja, već kako to navodi prvostupanjski sud o parničnom postupku radi naknade štete koji se vodi na temelju građansko pravne odgovornosti, mišljenje je ovog drugostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi upravo o sporu koji proizlazi iz obavljanja javnih ovlasti tužitelja propisanih odredbom članka 145. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22), važećem u trenutku nastanka štete (sada članka 142. ZOMO), slijedom čega je tužitelj prema odredbi članka 11. stavka 1. točke 2. ZOSP-a, oslobođen od plaćanja pristojbi.
8. Naime, kako je već navedeno prema odredbi članka 11. stavka 1. točke 2. ZOSP - a, od plaćanja sudskih pristojbi oslobođene su osobe i tijela koja obavljaju javne ovlasti u postupcima proizašlim iz obavljanja tih ovlasti.
8.1. Iz odredbe članka 161. stavka 1. i 4. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22), važećem u trenutku nastanka štete (sada članka 156. stavka 1. i 5. ZOMO), proizlazi da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete odnosno regres isplaćenih davanja od osobe odgovorne za nastanak štete, odnosno od društva za osiguranje.
8.2. Dakle, iz sadržaja navedene odredbe proizlazi da tužitelj potražujući naknadu isplaćenih mirovinskih davanja, u konkretnom slučaju naknadu štete zbog isplaćene invalidske mirovine i naknade zbog tjelesnog oštećenja svome osiguraniku , ne nastupa kao subjekt privatnog prava u klasičnom obveznopravnom odnosu, već da ostvaruje zakonsku tražbinu koja proizlazi iz obavljanja javnih ovlasti u sustavu obveznog mirovinskog osiguranja. Naime, tužitelj je javna ustanova osnovana zakonom radi rješavanja o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja koja su propisana zakonom, te mora postupati i onda kada na teret državnog proračuna priznaje pravo i onda kada u korist državnog proračuna potražuje naknadu štete iz priznatog prava. U takvim postupcima tužitelj ne štiti vlastitu imovinsku korist kao privatnopravni subjekt, nego ostvaruje zakonom propisana prava radi zaštite sredstava sustava mirovinskog osiguranja, slijedom čega nastupa u okviru javnih ovlasti povjerenih mu zakonom.
9. Stoga je žalba tužitelja uvažena kao osnovana, a pobijano rješenje preinačeno primjenom članka 380. točke 3. ZPP-a.
Slavonski Brod, 8. lipnja 2026.
Sutkinja
Mirjana Šebalj Meglajec
