Poslovni broj: Us I-645/2025-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Sandri Ćoraš Gega, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Katije Stermšek, u upravnom sporu tužiteljice: TP iz [adresa], uz sudjelovanje opunomoćenice za prijem pismena u [adresa] NP iz [adresa], protiv tuženika: Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju državljanstvo i upravne poslove, Sektora za upravne poslove i državljanstvo, Ulica grada Vukovara 33, Zagreb, OIB: 36162371878, kojeg zastupa opunomoćenica HP, diplomirana pravnica i zaposlenica, temeljem generalne punomoći položene kod Upravnog suda u Splitu, radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, nakon javne rasprave zaključene dana 8. svibnja 2026. u nazočnosti opunomoćenice tuženika, dana 8. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se poništi rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju državljanstvo i upravne poslove, Sektora za upravne poslove i državljanstvo KLASA: UP/II-224-04/22-01/145, URBROJ: 511-01-203-25-2 od dana 11. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj protiv rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju državljanstvo i upravne poslove, Sektora za upravne poslove i državljanstvo KLASA: UP/II-224-04/22-01/145, URBROJ: 511- 01-203-25-2 od dana 11. siječnja 2025., kao i u podnescima dostavljenim tijekom ovog upravnog spora, tužiteljica je, u bitnom, navela da zaključak tuženika da je neutemeljeno njezino pozivanje na odredbu članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, jer su odredbama članka 4. i 5. propisani uvjeti stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom novorođene djece i osoba rođenih nakon stupanja na snagu tog zakona, tj. nakon 08.10.1991. godine, što da kod nje nije slučaj, ne daje odgovor na pitanje utemeljenja njezinog zahtjeva pozivom na odredbu članka 5. stav 2. Naime, da tako ne glasi tekst čl. 5. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu (NN102/2019), jer da ne sadrži odredbu kojom bi se to pravo ograničavalo samo na osobe rođene nakon **.**.1991., zbog čega da je pogrešno zaključivanje da iz činjenice da je upisana po propisima važećim do dana osamostaljenja i proglašenja suverenosti Republike Hrvatske da ne ispunjava uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana Republike Hrvatske, temeljem članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, jer da to nije ni tražila. Tuženik da proizvoljno tvrdi da nema nikakve diskriminacije u jednostavnoj činjenici da se na utvrđeno činjenično stanje samo primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme rođenja osobe koja traži naknadni upis u knjigu državljana Republike Hrvatske, zaboravljajući pri tom da primjenjuje propise koji su prestali važiti 08.10.1991. godine odlukom Sabora Republike Hrvatske i zanemarujući razliku između državljanstva federalne jedinice i Republike Hrvatske kao samostalne države. Isto tako da tuženik tumači odredbe Zakona o hrvatskom državljanstvu nasuprot odredba Zakona o državljanstvu SR Hrvatske. Ako bi se prihvatilo takvo tumačenje da ponovo postavlja pitanje je li na takav način počinjena diskriminacija u pogledu stjecanja državljanstva podrijetlom u odnosu na osobe koje su starije od 21 godine, a rođene su prije 08.10.1991. godine i koje ne mogu uspostaviti pravnu vezu s državom podrijetla svojeg roditelja u odnosu na osobe koje su rođene poslije **.**.1991. godine i isto tako su po podrijetlu upisane u "neku drugu knjigu državljana" i koje mogu uspostaviti vezu s državom podrijetla roditelja. Citirajući odredbu čl. 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu (NN 53/91, 28/92) naveo je da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu koje je usvojio Hrvatski sabor 13.05.1992. godine (NN 28/1992) navedeni članak izmijenjen te je taj propis bio na snazi sve do donošenje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne Novine 102/2019) kojim je izmjenjen članak 5. te prošireno pravo stjecanja hrvatskog državljanstva podrijedom, odnosno prema roditeljima. Državljanstvo podrijetlom da će moći steći i osoba starija od 21 godine života rođena u inozemstvu čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako u dvije naredne godine podnese zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljanin, a MUP utvrdi da za to nema zapreka. U zakonskom tekstu da ne postoji ni jedno drugo ograničenje za stjecanje hrvatskog državljanstva za osobe, osim u slučaju ako Ministarstvo unutarnjih poslova prethodno utvrdi da ne postoje zapreke iz članka 8. stavka 1. točke 5. istog Zakona (znači da nije samo u pitanju dijete (čiji status je reguliran člankom 4.), kako je to bilo propisano prethodnim zakonskim tekstom članka 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu, nego osoba, što očigledno upućuje i na širi krug podnositelja zahtjeva za stjecanje podrijetlom, nego što je to bilo propisano po ranijoj zakonskoj odredbi). Tuženik da nema pravni temelj da se poziva na zakonski propis bivše države sa kojom je raskinuta državno-pravna veza sa bivšom državnom zajednicom, posebno imajući u vidu da u vrijeme njezinog rođenja nije važio Zakon o jugoslavenskom državljanstvu kojim je bilo uređeno pitanje sukoba republičkih zakona o državljanstvu. Zbog toga da je netočan zaključak tuženika da se po propisima važećim do 08.10.1991. godine, uz savezno državljanstvo, moglo imati samo jedno republičko državljanstvo, to da se tužiteljici ne može naknadno utvrditi da je istovremeno imala i hrvatsko državljanstvo u smislu navedene zakonske odredbe. Zbog svega toga da držim da je tuženik kao i prvostupanjsko tijelo pogrešno primijenilo materijalni propis po kojem je rješavalo zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva temeljem članka 5. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu(NN 102/2019), posebno imajući u vidu i da na samom obrascu zahtjeva koji je podnijela piše, između ostalog, da je potrebno podnijeti dokaz o hrvatskom državljanstvu jednog ili dva roditelja, pa da zbog toga smatra krajnje nejasnim navod obrazloženja u kojem se navodi da žalitelj smatra da se njegov zahtjev trebao riješiti primjenom odredbe članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Tim u vezi da je potrebno istaknuti da sve osobe, starije od 21 godine, koje podnose zahtjev za naknadni upis u evidenciju hrvatskih državljana na obrascu zahtjeva za utvrđivanje hrvatskog državljanstva, temeljem članka 4. i članka 5. stavka 3. Zakona o hrvatskom državljanstvu te članka 30. stavak 1. Zakona trebaju priložiti dokaz o hrvatskom državljanstvu roditelja, jer ako osobi nijedan roditelj nije imao hrvatsko državljanstvo u vrijeme njezinog rođenja, da nema pravnog razloga uopće podnositi zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva. Ona da ima jednog roditelja, majku IP, rođenu **.**.1941. u mjestu Plavno, Hrvatska, koja da je državljanka Republike Hrvatske podrijetlom, koja da je bila državljanin Republike Hrvatske u trenutku njezinog rođenja. Zbog toga da drži da je pogrešan zaključak tuženika da je njezin zahtjev trebalo preispitati temeljem odredbe članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Taj propis da se odnosi na njezinu majku IP, djevojački T, a ne na nju, jer da je to osnova za primjenu ranijih propisa o državljanstvu, kako to određuje i Zakon o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj 53/91). Dakle, to što je ona upisana kao državljanka Republike Srbije, da se ne može vezati za pravilo kontinuiteta u inozemstvu, već da se odnosi samo za osobe upisane u knjigama državljana SR Hrvatske, prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne Novine 53/91), budući da je 08.10.1991. godine postala stranac u Republici Hrvatskoj. Zbog toga da je netočan navod i pogrešan zaključak upravnog tijela da se na osobe rođene prije **.**.1991. godine, dakle rođene za vrijeme dok je Hrvatska bila u sastavu bivše SFRJ primjenjuje odredba čl. 30. st. 1. Zakona koja nije mijenjana, ukinuta, niti brisana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine, broj 102/19) što znači da ju do 08.10.1991. godine upravna tijela smatraju domaćim državljaninom, a nakon tog datuma strancem, što da nije prihvatljivo. Tuženik da je na naprijed opisani način pomiješao dva kriterija za stjecanje hrvatskog državljanstva, miješajući kriterij pravnog kontinuiteta prema ranijim evidencijama-knjigama državljana SR Hrvatske i kriterija podrijetla (načelo krvne veze ili latinski ius sanguinis koje da se odnosi na načelo prema kojem se državljanstvo prenosi na djecu čiji su roditelji (ili barem jedan od roditelja) i sami državljani određene države. Stoga, da se zove i načelo podrijetla.). Odlukom Sabora Republike Hrvatske raskinute su državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dotadašnju SFRJ, a kojom Republika Hrvatska odriče legitimitet i legalitet svim tijelima dosadašnje federacije - SFRJ, čime da je prekinut pravni kontinuitet sa svim zakonima bivše SFRJ, osim onih koji su preuzeti, zbog čega da se ne može prihvatiti tumačenje načela pravnog kontinuiteta pozivom na Zakon o jugoslavenskom državljanstvu iz 1977. Sudu da se skreće pažnja na Izvješće Pučke pravobraniteljice o analizi stanja ljudskih prava i jednakosti u Hrvatskoj za 2022. Uloga MUP-a, sukladno čl. 5. st. 2. ZHD je da, prije upisa u evidenciju hrvatskih državljana, samo utvrdi da li podnositelj zahtjeva poštuje pravni poredak, da je podmirio dospjela javna davanja te da ne postoje sigurnosne zapreke za primitak. Traženje da se zahtjev za upis u knjigu državljana Republike Hrvatske po odredbi članka 5. stavka 2. podnosi osobno u policijskoj upravi, odnosno policijskoj postaji da nema uporište u ZHD-u i da je protivno čl. 24. st. 2. ZHD. Nejasno je i da su ZP administrativni postupak upisa u evidenciju hrvatskih državljana, osobama koje se hrvatskim državljaninom smatraju od rođenja, postavljeni uvjeti koji su uobičajeni u postupku naturalizacije stranaca, odnosno stjecanja državljanstva prirođenjem, što da je još jedan prilog da se radi o neobičnoj „hibridizaciji“ norme i prakse glede čl. 5. st. 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Činjenično stanje da je ukazivalo na drukčiji zaključak i primjenu odgovarajućeg pravnog propisa na temelju kojeg se rješava stvar i to upravo u pravcu ispitivanja pretpostavki za sjecanje hrvatskog državljanstva na temelju podrijetla, kao to predviđa zakonski tekst članka 5. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu (NN 102/19) koji je stupio na snagu 01.01.2020. i čije važenje je isteklo 31.12.2022. Zbog toga da predlaže da Upravni sud u Splitu donese presudu kojom se poništava osporeno rješenje tuženika i predmet vraća na ponovni postupak.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu, kao i podnescima dostavljenim u tijeku ovog upravnog spora, naveo da predlaže da se tužba odbije kao neosnovana zbog neispunjavanja zakonskih pretpostavki za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana propisanih odredbom čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj 53/91, 70/91-ispravak, 28/92, 113/93, 130/11, 110/15, 102/19 i 138/21) te da se na tužiteljicu ne može primijeniti niti odredba čl. 5. st. 2. istog Zakona, a sve iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja i podataka koji se nalaze u spisu predmeta. Tužiteljičin zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana, da je odbijen temeljem odredbe članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, dakle, temeljem važećeg propisa Republike Hrvatske. Upravo da je navedena odredba osnova za primjenu prijašnjih zakona koji više nisu na snazi, ali su važili u vrijeme rođenja osobe koja traži utvrđivanje hrvatskog državljanstva, konkretno, spomenuti republički Zakon o državljanstvu SR Hrvatske iz 1965. godine da je važio 1969. godine kad se tužiteljica rodila. Primjenom navedenog zakona na utvrđeno činjenično stanje, da je tužiteljičin zahtjev odbijen jer je podrijetlom, po ocu, stekla državljanstvo Republike Srbije. Tužiteljica u tužbi netočno navodi da se odredba članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu odnosi na njezinu majku koja je hrvatska državljanka, odnosno da se navedena odredba i načelo kontinuiteta hrvatskog državljanstva odnosi samo na osobe koje su kao državljani bile upisane po ranije važećim propisima, za vrijeme postojanja SR Hrvatske. S tim u vezi da je potrebno objasniti da načelo kontinuiteta hrvatskog državljanstva ne služi samo zaštiti stečenih prava hrvatskih državljana koji su na dan 08.10.1991. već imali hrvatsko državljanstvo tj. upis u knjigama državljana Republike Hrvatske, već da se temeljem članka 30. stavka 1. Zakona cijelo vrijeme provode postupci utvrđivanja hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana RH za osobe koje podnose takav zahtjev, a rođene su za vrijeme važenja prijašnjih propisa, bez obzira jesu li rođene u [adresa], Srbiji, BiH, Njemačkoj, Australiji, SAD-u itd. Naravno, ukoliko se utvrdi da osoba, koja je podnijela zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva, nije stekla svojstvo hrvatskog državljanina po propisima važećim do 08.10.1991., da se zahtjev odbija rješenjem nadležne policijske uprave/policijske postaje, temeljem članka 30. stavka 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu, kao što je bilo i u tužiteljičinom slučaju. Razlikovanje tko stječe hrvatsko državljanstvo podrijetlom, a za koga se primjenjuje odredba članka 30. stavka 1. Zakona, da je sadržano i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-1895/2001 od 16.02.2005. godine, broj: U-III-16125/2005 od 16.12.2009. godine i broj: U-11I- 2489/2008 od 04.07.2012. godine. Iako je u navedenim odlukama riječ o članku 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu, da je smisao isti. Po članku 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu, koji se spominje u navedenim odlukama Ustavnog suda, da se ne upisuju sada u knjigu državljana samo djeca, kako se smatra u tužbi, već i punoljetne osobe rođene za vrijeme važenja tog Zakona jer kako je Zakon stupio na snagu 08.10.1991., već je i on odavno postao „punoljetan“. Suprotno tužbenim navodima kako je tužiteljičin zahtjev trebalo riješiti temeljem članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, u presudama Visokog upravnog suda RH, koje se navode u pobijanom rješenju da je jasno izraženo stajalište da se odredba članka 5. stavka 2. Zakona odnosi samo na osobe rođene u inozemstvu nakon 08.10.1991. godine jer da bi inače došlo do zadiranja u prije važeće propise i do proturječnosti s načelom kontinuiteta hrvatskog državljanstva sadržanog u odredbi članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu (primjerice presuda Visokog upravnog suda RH, posl. broj: Usž-2976/2023-2 od dana 5. veljače 2024.). Citirano je u skladu s ustaljenom i dosljednom upravnosudskom i ustavnosudskom praksom u kojoj se jasno razlikuje kad se primjenjuju pravne osnove upisa u evidenciju hrvatskih državljana temeljem podrijetla (odredbe članaka 4. i 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu), a kad se utvrđuje je li osoba stekla hrvatsko državljanstvo po propisima važećim do 08.10.1991. godine i vrši naknadni upis u evidenciju hrvatskih državljana temeljem članka 30. stavka 1. istog Zakona (a u razdoblju od do 01.01.2023. godine i temeljem odredbe članka 30a. stavka 2. Zakona). Očigledno je kako tužiteljica ne povezuje stvari i nema u vidu Zakon o hrvatskom državljanstvu kao cjelinu, već izvlači iz konteksta odredbu članka 5. stavka 2. i potpuno je pogrešno tumači, jer zašto bi se uopće istim zakonskim izmjenama i dopunama, donosila posebna odredba članka 30a. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu za osobe rođene prije **.**.1991. godine ako bi se, prema tužiteljičinom pogrešnom tumačenju, isti pravni učinak postigao i odredbom članka 5. stavka 2. Zakona za koju je dovoljno da je samo jedan roditelj bio hrvatski državljanin u trenutku rođenja stranke. Isto tako u tužbi se navodi kako je tuženik pomiješao dva kriterija za stjecanje hrvatskog državljanstva, načelo kontinuiteta i načelo podrijetla, pa je potrebno pojasniti da se načelo krvne veze - “ius sanguinis", ne primjenjuje samo kod odredbi članaka 4. i 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu, već i kod odredbi članka 30. stavka 1. i članka 30a. stavka 2. Zakona, jer se u postupku utvrđuje je li osoba stekla podrijetlom, dakle po načelu "ius sanguinis", hrvatsko državljanstvo po zakonu koji je važio u vrijeme njezinog rođenja. Vezano za tužbene navode kojima se citiraju dijelovi izvješća pučke pravobraniteljice za 2022. godinu u vezi odredbe članka 5. stavka 2. Zakona, na iste da se tuženik, u bitnom, očitovao u smislu prethodno iznesenog. Osim toga, kontrolu zakonitosti upravnih akata tuženika da ne vrši pučka pravobraniteljica, već nadležni upravni sud putem instituta upravnog spora. Osoba kojoj nijedan roditelj nije imao hrvatsko državljanstvo u trenutku njezinog rođenja, nema što tražiti utvrđivanje hrvatskog državljanstva, jer se takvoj osobi ni u kojem slučaju ne može utvrditi da je stekla podrijetlom hrvatsko državljanstvo, ni po važećem Zakonu o hrvatskom državljanstvu, niti po prijašnjim propisima. Nije sporno da je tužiteljičina majka bila hrvatska državljanka u vrijeme tužiteljičinog rođenja, međutim da je tužiteljica po rođenju upisana u knjigu državljana Republike Srbije u Čačku (Atenica), po ocu. Vezano za ostale tužbene navode, da tuženik ponovo naglašava da nema nikakve diskriminacije u činjenici da se na utvrđeno činjenično stanje samo primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme rođenja osobe koja traži naknadni upis u knjigu/evidenciju državljana Republike Hrvatske. Naravno da su i osobe, rođene u inozemstvu nakon 08.10.1991. godine, već stekle neko drugo državljanstvo, ali to državljanstvo, u odnosu na Republiku Hrvatsku, više nije bilo republičko državljanstvo neke druge jugoslavenske federalne jedinice i da za njih ne postoji neki drugi zakon koji je važio u vrijeme njihovog rođenja, osim Zakona o hrvatskom državljanstvu pa da se uvjeti za njihov upis u evidenciju hrvatskih državljana mogu preispitati samo temeljem odredbi članaka 4. i 5. tog Zakona, za razliku od tužiteljice, koja je rođena za vrijeme važenja prijašnjih propisa, pa stoga ne može biti u istoj pravnoj poziciji kao osobe na koje se doista primjenjivala odredba članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Slijedom iznijetog, budući da je tužiteljica na dan 08.10.1991. godine bila državljanka Republike Srbije, da se ne može utvrditi da se na isti dan smatrala i državljankom Republike Hrvatske u smislu odredbe članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, dok se odredba članka 5. stavka 2. istog Zakona, iz navedenih razloga, na tužiteljicu ne može primijeniti. Stajalište da se odredba članka 5. stavka 2. Zakona odnosi samo na osobe rođene u inozemstvu nakon 08.10.1991. godine također da je potvrđeno i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-1758/2023 od dana 30. listopada 2024.

3. Opunomoćenica tuženika je na ročištu održanom kod ovog Suda dana 8. svibnja 2026. navela da ostaje kod donesenog rješenja u cijelosti, da izlaže i predlaže kao u odgovoru na tužbu te naknadno dostavljenom podnesku od dana 23. ožujka 2026. te da predlaže zaključiti raspravljanje i odbiti tužbeni zahtjev.

4. Osporenim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju državljanstvo i upravne poslove, Sektora za upravne poslove i državljanstvo KLASA: UP/II-224-04/22-01/145, URBROJ: 511-01-203-25-2 od dana 11. siječnja 2025. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Policijske uprave šibensko-kninske, Policijske postaje Knin, Broj: 511-13-10-UP/I- 53/2022 od dana 12. travnja 2022., a kojim rješenjem je odbijen zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva TP, ovdje tužiteljice.

5. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem cjelokupne dokumentacije koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo upravno tijelo, u kojem je doneseno osporeno rješenje, te u spisu upravnog spora.

6. U sporu je zakazana rasprava da bi se strankama, sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ br. 36/24, dalje: ZUS-a), dala mogućnost očitovanja o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

7. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, nakon održane usmene i javne rasprave, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, kao i savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

8. Predmet ovog upravnog spora je, u skladu s odredbom čl. 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika.

9. Člankom 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“ broj: 53/91, 70/91, 28/92, 113/93, 4/94, 130/11, 110/15 i 102/19, dalje: Zakona) propisano je da se tim zakonom uređuje hrvatsko državljanstvo, pretpostavke za njegovo stjecanje i prestanak.

10. Odredbom čl. 3. Zakona je propisano da se hrvatsko državljanstvo stječe: 1. podrijetlom; 2. rođenjem na području Republike Hrvatske; 3. prirođenjem; 4. po međunarodnim ugovorima.

11. Shodno odredbi čl. 4. st. 1. Zakona podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo dijete: 1. čija su oba roditelja u trenutku njegova rođenja hrvatski državljani; 2. čiji je jedan od roditelja u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljanin, a dijete je rođeno u [adresa]; 3. čiji je jedan od roditelja u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljanin, drugi bez državljanstva, ili nepoznatog državljanstva, a dijete je rođeno u inozemstvu. Stavkom 2. istog članka propisano je da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo i dijete stranog državljanstva ili bez državljanstva ako su ga prema odredbama posebnog zakona usvojili hrvatski državljani. Stavkom 3. Istog članka propisano je da se takvo dijete smatra hrvatskim državljaninom od trenutka rođenja.

12. Prema odredbi čl. 5. st. 1. Zakona propisano je da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo osoba rođena u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako do navršene 21. godine života bude prijavljena u diplomatskoj misiji ili konzularnom uredu Republike Hrvatske u inozemstvu ili u matičnom uredu u Republici Hrvatskoj radi upisa u evidenciju kao hrvatski državljanin. Stavkom 2. istog članka propisano je da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo i osoba starija od 21. godine života, rođena u inozemstvu čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako u roku od tri godine od dana stupanja na snagu toga Zakona podnese zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljana, a Ministarstvo unutarnjih poslova prethodno utvrdi da ne postoje zapreke iz članka 8. stavka 1. točke 5. toga Zakona. Stavkom 3. istog članka propisano je da osoba rođena u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, a ne udovoljava pretpostavci iz stavka 1. toga članka, stječe hrvatsko državljanstvo ako bi ostala bez državljanstva.

13. Sukladno odredbi čl. 30. st. 1. Zakona hrvatskim državljaninom se smatra osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu ovoga zakona. Stavkom 2. istog članka propisano je da se hrvatskim državljaninom smatra pripadnik hrvatskog naroda koji na dan stupanja na snagu tog zakona nema hrvatsko državljanstvo, a na dotični dan ima prijavljeno prebivalište u [adresa], ako da pisanu izjavu da se smatra hrvatskim državljaninom. Stavkom 3. istog članka propisano je da se Hrvatskim državljaninom smatra i osoba koja je upisana u evidenciju o državljanstvu u periodu od 1. ožujka 1978. do 8. listopada 1991., a izdana mu je javna isprava kojom se dokazuje hrvatsko državljanstvo. Stavkom 4. istog članka propisano je da se pisana izjava iz stavka 2. toga članka predaje policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji općine na čijem području osoba ima prebivalište. Stavkom 5. istog članka propisano je da utvrđivanje pretpostavki iz stavka 1. i 2. toga članka obavlja policijska uprava odnosno policijska postaja. Ako utvrdi da su ispunjene sve pretpostavke naložit će upis u evidenciju o državljanstvu bez donošenja pisanog rješenja. Ako utvrdi da nisu ispunjene sve pretpostavke odbit će zahtjev rješenjem.

14. Odredbom čl. 30.a st. 1. Zakona propisano je da se na prijedlog ministarstva nadležnog za hrvatske branitelje, hrvatskim državljaninom s danom 8. listopada 1991. smatra nestali i smrtno stradali hrvatski branitelj iz Domovinskog rata koji nema upis u evidenciju hrvatskih državljana. Stavkom 2. istog članka propisano je da se hrvatskim državljaninom smatra i osoba rođena u razdoblju od 8. siječnja 1977. do 8. listopada 1991., kojoj su u trenutku rođenja oba roditelja imala hrvatsko državljanstvo, ali joj je u evidenciji o državljanstvu upisano drugo državljanstvo, ako u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona podnese zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva.

15. Uvidom u spis tuženog tijela KLASA: UP/II-224-04/22-01/145 utvrđeno je: da je žaliteljica rođena dana **.**.1969. da je tužiteljičin otac, OP, rođen 1932. godine u mjestu Atenica, Srbija, državljanin Republike Srbije; da je tužiteljičina majka IP, djevojački T, rođena 1941. godine u mjestu Plavno, Hrvatska, državljanka Republike Hrvatske podrijetlom, upisana naknadno 2006. godine temeljem čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu u knjigu državljana koja se vodi u Matičnom uredu Knin, pod rednim brojem 30195; da su tužiteljičini roditelji sklopili brak 1968. godine u Čačku, Srbija u kojoj da im je bilo i prebivalište u vrijeme tužiteljičinog rođenja; da iz uvjerenja o državljanstvu, broj: 204-00- 4/2020/335922 od dana 24. rujna 2020. proizlazi da je žaliteljica upisana u knjigu državljana Republike Srbije koja se vodi za matično područje Čačak (Atenica), na str. 1, pod red. brojem 2836, za 1969. godinu.

16. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja po ocjeni ovog Suda u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije povrijeđen Zakon na štetu tužiteljice, kako to ista neosnovano smatra, već je na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo.

17. Naime, nije osnovan tužbeni navod tužiteljice da je u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari pogrešno primijenjeno materijalno pravo te da je umjesto odredbe čl. 30. st. 1. Zakona trebalo primijeniti odredbu čl. 5. st. 2. Zakona koja je stupila na snagu dana 1. siječnja 2020. Ovo stoga što je tuženik na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenilo odredbu čl. 30. st. 1. Zakona te nakon pravilno provedenog upravnog postupka pravilno i zakonito utvrdio da tužiteljica ne ispunjava zakonom propisane pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana propisanih odredbom čl. 30. st. 1. Zakona. Pri čemu valja istaći da u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije sporno da je tužiteljica rođena dana **.**.1969., prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu (8. listopada 1991.) te da se na osobe rođene prije tog datuma primjenjuju odredbe članka 30. Zakona o hrvatskom državljanstvu, kojom odredbom je utvrđeno načelo pravnog kontinuiteta državljanstva, a kako to osnovano navode prvostupanjsko upravno tijelo i tuženik u svojim rješenjima.

18. Stoga, pored nesporne činjenice da je tužiteljica po rođenju upisana u knjigu državljana Republike Srbije, Matičnog područja Čačak (Atenica), na str. 1, pod red. brojem 2836, za 1969. godinu, to je pravilno utvrđenje kako prvostupanjskog, tako i tuženog tijela da tužiteljica ne ispunjava zakonske pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva, temeljem odredbe čl. 30. st. 1. Zakona, budući da je podrijetlom stekla državljanstvo Republike Srbije. Slijedom navedenog, a kako se po propisima, važećim do dana 8. listopada 1991., dakle do dana stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, koji je u konkretnom slučaju mjerodavan i koji se u konkretnom slučaju primjenjuje, uz savezno i jugoslavensko državljanstvo, moglo imati samo jedno republičko državljanstvo, to se tužiteljici ne može naknadno utvrditi da je istovremeno imala i hrvatsko državljanstvo u smislu navedene zakonske odredbe. Navedeno pravno shvaćanje izraženo je i u upravno sudskoj praksi (koju navodi i tuženik u osporenom rješenju) pa tako primjerice i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: Usž-246/20-2 od dana 13. veljače 2020.

19. Slijedom nespornog utvrđenja da tužiteljica državljanstvo Republike Hrvatske nije stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, odnosno do dana 8. listopada 1991., pravilno je postupilo prvostupanjsko upravno tijelo kada je primjenom odredbe čl. 30. st. 1. Zakona, podneseni zahtjev odbilo, a potom i tuženo tijelo kada je osporavanim rješenjem odbilo žalbu žaliteljice, ovdje tužiteljice, kao neosnovanu uz obrazloženje koje kao pravilno, argumentirano i na Zakonu osnovano prihvaća i ovaj Sud.

20. Pored naprijed navedenog, valja istaći da se tuženo tijelo pravilno poziva i na Odluke Ustavnog suda RH broj: U-III-1895/2001 od dana 16. veljače 2005., broj: U- III-16125/2005 od dana 16. prosinca 2009. i broj: U-III-2489/2008 od dana 4. srpnja 2012. te u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nema mjesta primjeni odredbe čl. 5. st. 2. Zakona, a kako to neosnovano smatra tužiteljica.

21. Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog Suda, prigovori tužiteljice (koji se iscrpljuju u navođenju tužiteljičinog tumačenja relevantnih zakonskih odredbi) nisu od utjecaja radi donošenja eventualno drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari iz razloga što je u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na štetu tužiteljice, a osporeno rješenje tuženika sastavljeno je u skladu s odredbama čl. 98. st. 5. u vezi s čl. 120. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, br. 47/09 i 110/21, dalje: ZUP).

22. U izloženim okolnostima, a uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, osporavana odluka tuženika je zakonita. Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, a na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

23. Radi toga je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te odlučiti kao u izreci presude.

U Splitu, 8. lipnja 2026.

S U D A C

Sandra Ćoraš Gega

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. ZUS-a).

DN-a:

- tužiteljici putem opunomoćenice za prijem pismena u [adresa] NP iz [adresa],

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ulica grada Vukovara 33, Zagreb

- u spis