Poslovni broj: Us I-108/2025-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Sandri Ćoraš Gega, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Katije Stermšek, u upravnom sporu tužitelja: VŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćenicima Miji Jeličiću i Marini Bosnić, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Jeličić&partneri d.o.o. u Splitu, Kliška 29, protiv tuženika: Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Direkcija, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, kojeg zastupa opunomoćenik EŠ, diplomirani pravnik i zaposlenik, temeljem generalne punomoći pohranjene u Uredu predsjednika ovog Suda, radi priznavanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnova profesionalne bolesti, nakon javne rasprave, zaključene dana 8. svibnja 2026. u nazočnosti opunomoćenika tužitelja Mije Jeličića, odvjetnika u odvjetničkom društvu Jeličić&partneri d.o.o. u Splitu i opunomoćenika tuženika, dana 8. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se poništi rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije KLASA: UP/II-502-03/24- 01/550, URBROJ: 338-01-06-05-24-02 od dana 25. studenoga 2024.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj protiv rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-03/24-01/550, URBROJ: 338-01-06-05-24- 02 od dana 25. studenoga 2024., tužitelj je, u bitnom, naveo da se nakon nastupanja pandemije uzrokovane virusom COVID-19 pojavilo pitanje priznavanja bolesti uzrokovane tim virusom kao profesionalnog oboljenja za slučaj da je oboljenje bilo na radnom mjestu pa da su države članice, radnici i poslodavci u Savjetodavnom odboru EU-a za sigurnost i zdravlje na radu (ACSH) u svibnju 2022. postigli sporazum o tome da COVID-19 treba smatrati profesionalnom bolešću u zdravstvenom sektoru, socijalnoj skrbi i kućnoj njezi. U kontekstu pandemije da isto vrijedi i za druge djelatnosti u kojima je povećan rizik od zaraze pa da je podržano ažuriranje EU-ove liste profesionalnih bolesti. Nakon te odluke, u Republici Hrvatskoj da se COVID-19 smatra profesionalnom bolešću u zdravstvenom i dugim određenim sektorima te da je prema mjerodavnoj klasifikaciji dobio oznaku U07.1. Međutim, u hrvatskom zakonodavstvu da se nisu dogodile nikakve promjene nakon priznavanja ove bolesti kao profesionalne bolesti u zdravstvenom i drugim sektorima koje bi regulirale pitanje imaju li hrvatski zdravstveni osiguranici, bez obzira kod koga su osigurani, pravo na priznavanje ove bolesti kao profesionalne bolesti. Posebno da se ističe, s obzirom na to na činjenicu da se niti prvostupanjsko tijelo niti tuženik uopće ne osvrću, da tužitelj pravo na priznavanje profesionalne bolesti ne može ni pod kojim uvjetom ostvariti pred bilo kojim drugim zdravstvenim osiguranjem, odnosno u bilo kojoj drugoj državi jer da on nije njihov osiguranik, već osiguranik u Republici Hrvatskoj pri čemu da troškove snosi inozemni osiguravatelj. Dakle, prema stavu tuženika da nije sporna činjenica profesionalnog oboljenja, ali da bi tužitelj to svoje pravo očito trebao tražiti pred nacionalnim zdravstvenim osiguranjem neke druge države iako on nije osiguranik u toj državi i u njoj se na teret osiguranja koje ima ne može liječiti pa je sasvim jasno da za to nema nikakve osnove te da takav zaključak koji proizlazi iz osporenog akta nije prihvatljiv. Praktično, to bi značilo da bi tuženik nekoj fizičkoj osobi koja je osiguranik npr. francuskog ili talijanskog nacionalnog zdravstvenog osiguranja, a čiji trošak snosi neko od privatnih osiguravajućih društava sa sjedištem u [adresa], i koja fizička osoba nema pravo na liječenje u RH, odnosno može ga dobiti samo uz plaćanje svake usluge i lijeka u punom iznosu, priznala profesionalnu bolest iako u sustavu osiguranja RH ta osobe de facto i ne postoji. Sasvim je jasno da bi takav stav bio pravno i stvarno u cijelosti nerazuman, neosnovan i nelogičan pa je nejasno zbog čega tuženik odbija tužitelju priznati pravo koje mu pripada i koje, u krajnjoj liniji, ne može ostvariti nigdje drugdje nego u državi u kojoj je osiguran. Samo iz gore navedene usporedbe, odnosno hipotetskog slučaja, da je jasno da je tuženik postupio protivno načelima upravnog postupka i protivno načelima koja su propisana u čl. 3. st. 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju - solidarnosti i jednakosti, s obzirom na to da je tužiteljev zahtjev odbijen samo zbog toga što ima inozemnog osiguravatelja pa se ne može reći da je u ovom postupku ostvareno njegovo pravo na pravično odlučivanje. Ako je za tuženika problem podnormiranost - jer iz odredbi na koje se poziva ne proizlazi osnovanost osporenog rješenja - onda je tuženik trebao ovom predmetu pristupiti imajući u vidu načela upravnog postupka i preporuke EU te razmotriti može li njegov osiguranik igdje drugdje ostvariti svoje pravo na priznavanje profesionalne bolesti, kao i to gdje bi to priznanje uopće imalo učinka. Kada se razmotri barem jedno od tih pitanja, jasno je da nigdje drugdje tužitelj to svoje pravo ne bi mogao ostvariti, kao što je jasno i to da nigdje drugdje priznanje profesionalne bolesti za tužitelja ne bi imalo učinka jer je on osiguranik isključivo hrvatskog zdravstvenog osiguranja (čije troškove, doduše, snosi strani osiguratelj) i liječi se u Hrvatskoj pa da je također jasno da je tužiteljev zahtjev postavljen u upravnom postupku u kojem je donesen osporeni upravni akt osnovan. Vezivanje mogućnosti priznavanja tužiteljevog prava, koje se odnosi isključivo na osobu osiguranika, odnosno na njegovo zdravstveno stanje, tj. infekciju virusom COVID-19, za pitanje izvora financiranja njegovog osiguranja da ni u kojem slučaju ne može biti opravdano ni osnovano te odluke donesene u ovom upravnom postupku nisu utemeljene na zakonu. Nijedna od odredbi na koju se poziva tuženik da ne regulira ovo pitanje pa da je izreka osporenog akta protivna njegovu obrazloženju te se u vezi s tim ponovno naglašava da bilo kakva moguća podnormiranost, odnosno propust države da postupi sukladno preporukama EU i dopuni svoje zakonodavstvo ne smije biti na štetu tužitelja ili bilo kojeg drugog osiguranika. Ako i postoji pravna praznina, da javnopravna tijela moraju postupati sukladno načelima i spriječiti da osiguranicima nastane bilo kakva šteta, no da to ovdje nije bio slučaj, već da je tuženik olako odbio tužiteljev zahtjev, ne uzimajući u obzir sve pravno relevantne činjenice, a osobito ne uzimajući u obzir pravno relevantne činjenice na koje se tužitelj poziva i koje posebno naglašava i ponavlja: Tužitelj da nigdje drugdje ne može ostvariti svoje pravo na priznavanje profesionalne bolesti jer je hrvatski osiguranik, a inozemni element u njegovom statusu osiguranika da potječe isključivo od činjenice da troškove njegovog osiguranja snosi strano osiguravajuće društvo. Priznavanje profesionalne bolesti za tužitelja da nigdje drugdje ne bi imalo učinka jer da on nije osiguran pred bilo kojim stranim zdravstvenim osiguranjem, da se liječi isključivo u RH i za slučaj kada bi se liječio u Italiji, gdje je sjedište stranog osiguravatelja koji snosi trošak njegovog osiguranja, da bi morao platiti cjelokupne troškove iz osobnih sredstava te da mu ih ne bi pokrilo to strano osiguravajuće društvo s obzirom na to da se opredijelio biti hrvatski osiguranik. Profesionalna bolest da je vezana isključivo za osobu osiguranika, odnosno njegovo zdravstveno stanje te da je kao takva neodvojiva od njegovog statusa osiguranika hrvatskog zdravstvenog osiguranja te da za njezino priznavanje nije od utjecaja niti može biti od utjecaja pitanje u kojoj je državi sjedište onoga koji snosi teret osiguranja, ako je to osiguranje u Hrvatskoj, što da je u ovom slučaju nesporno. Dakle, propuštajući razmotriti sve okolnosti konkretnog slučaja, upuštajući se u citiranje članaka Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju na čak tri od ukupno šest strana osporenog upravnog akta, da je tuženik tužitelja doveo u poziciju da mu, iako ispunjava sve uvjete za priznavanje profesionalne bolesti, uskraćuje to pravo u Hrvatskoj, unatoč tome što je i više nego jasno da to pravo nigdje drugdje ne može ostvariti niti bi mu to bilo gdje drugdje bilo od ikakvog značaja. Pored svega iznesenog, da je takvim odlučivanjem, odnosno izostankom razumljivog, logičkog i jasnog obrazloženja koje bi bilo utemeljeno na valjano utvrđenom činjeničnom stanju, povrijeđeno pravo tužitelja na obrazloženu odluku i pravično suđenje u širem smislu, osobito u situaciji kada se odbija njegov zahtjev za priznavanje određenog prava. Sukladno odredbama ZUP-a, da se prije donošenja rješenja moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su značajne za rješenje, a da se stranci mora omogućiti da ostvari i zaštiti svoja prava i interese pa da je ovakvim postupanjem počinjena bitna povreda odredaba postupka na štetu tužitelja jer mu, za slučaj da je tuženiku ili prvostupanjskom tijelu bilo nejasno ostvaruje li tužitelj bilo kakva prava pred stranim zdravstvenim osiguranjem (a ne ostvaruje), trebao pozvati tužitelja da se očituje i eventualno dostavi daljnju dokumentaciju. Dakle, da stranci nije omogućeno bilo kakvo izjašnjenje u ovom postupku, što da je protivno obvezi iz odredbe čl. 52. st. 2. ZUP-a te dovodi do toga da se takvim postupanjem onemogućava ostvarivanje prava stranke u upravnom postupku. Radi izloženog, da tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se poništava osporeno rješenje tuženika i predmet vraća tuženiku na ponovno postupanje te naloži tuženiku da u tužitelju naknadi trošak upravnog spora sa zakonskom kamatom.

2. Opunomoćenik tužitelja je na ročištu održanom kod ovog Suda dana 8. svibnja 2026. naveo da izlaže i predlaže kao u tužbi te da ustraje u dokaznim prijedlozima kao i da osporava navode odgovora na tužbu.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu, citirajući relevantne zakonske i podzakonske propise te iznoseći utvrđeno činjenično stanje, u cijelosti ponovio navode osporenog rješenja. U odnosu na navode iznesene u tužbi istaknuo je da dodatno ukazuje na ovdje primjenjive, bitne dijelove Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od dana 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnost (Službeni list Europske unije L 166, 30.4,2004, 1-123, dalje: Uredba). Člankom 3. st. 1. i 3. Uredbe da je određeno da se ista primjenjuje na sve zakonodavstvo s obzirom na sljedeće grane socijalne sigurnosti: (f) davanja za ozljede na radu i profesionalne bolesti, odnosno na opće i posebne sustave socijalne sigurnosti, bilo da su doprinosni ili nedoprinosni, te na sustave koji se odnose na obveze poslodavca ili vlasnika broda. Prema čl. 11. st. 1. Uredbe, na osobe na koje se primjenjuje ta Uredba, da se primjenjuje zakonodavstvo samo jedne države članice. To da se zakonodavstvo određuje u skladu s ovom glavom (Glava II. „Određivanje zakonodavstva koje primjenjuje“). Prema stavku 3. istog članka, podložno člancima 12.-16. Uredbe: a) na osobu koja obavija djelatnost kao zaposlena ili samozaposlena osoba u državi članici primjenjuje se zakonodavstvo te države članice. Prema stavku 4. ovog članka, u smislu ove glave, djelatnost zaposlene ili samozaposlene osobe koja se uglavnom obavlja na pomorskom brodu pod zastavom države članice smatra se kao djelatnost koja se obavlja u spomenutoj državi članici. Člankom 14. stavkom 2. Uredbe propisano je da, ako na temelju zakonodavstva države članice osoba na koju se to odnosi podliježe obveznom osiguranju u toj državi članici, na nju se ne mora primjenjivati sustav dobrovoljnog osiguranja ili sustav izbornog produženog osiguranja u drugoj državi članici. U svim ostalim slučajevima u kojima za određenu granu postoji izbor između nekoliko sustava dobrovoljnog osiguranja ili izbornog produženog osiguranja, osoba na koju se to odnosi pridružuje se sustavu po svom izboru. Glavom III Uredbe da su utvrđena pravila glede različitih kategorija davanja, od kojih se ovdje izdvaja članak 17. prema kojem osigurana osoba ili članovi njezine obitelji koji borave u državi članici koja nije nadležna država članica, ostvaruju u državi članici boravišta davanja u naravi koja, u ime nadležne ustanove, pruža ustanova mjesta boravišta u skladu s odredbama zakonodavstva koje primjenjuje, kao da su osigurani na temelju spomenutog zakonodavstva. Međutim, glede novčanih davanja člankom 21. stavkom 1. Uredbe da je propisano da osigurana osoba i članovi njezine obitelji koji borave ili privremeno borave u državi članici različitoj od nadležne države članice imaju pravo na novčana davanja koja pruža nadležna ustanova u skladu sa zakonodavstvom koje primjenjuje. Sporazumom između nadležne ustanove i ustanove mjesta boravišta ili privremenog boravišta takva davanja može, međutim, osigurati ustanova mjesta boravišta ili privremenog boravišta na teret nadležne ustanove u skladu sa zakonodavstvom nadležne države članice. Poglavlje 2. Uredbe odnosi se na „Davanja za ozljede na radu i profesionalne bolesti“, prema kojem članku 36. stavak 1. -3. se, u odnosu na davanja u naravi i novčana davanja osobama koje su pretrpjele ozljedu na radu ili oboljele od profesionalne bolesti, na isti način primjenjuju ranije citirane odredbe članka 17. i 21. Uredbe. Dakle, u vrijeme događaja za kojeg traži priznavanje profesionalne bolesti (15. studenog 2023.) tužitelj nije, kako on to pogrešno navodi, bio tuzemni osiguranik, već je u domaćem sustavu zdravstva bio tek evidentiran kao inozemni osiguranik. Isti da je u razmatranom razdoblju uživao obvezno zdravstveno osiguranje kod stranog nositelja (SASN-LIGURIA) po stranom zakonodavstvu, koja država odnosno čije tijelo je, sukladno Uredbi, bilo nadležno rješavati o predmetnom zahtjevu, također uz primjenu stranog (talijanskog) zakonodavstva. Isticanje okolnosti da je tužitelj u to vrijeme imao dopunsko osiguranje u Republici Hrvatskoj da nije od značaja, obzirom da je mjerodavan kriterij pripadnosti obveznom zdravstvenom osiguranju, a koja pripadnost je normirana Uredbom, dok je dopunsko i dobrovoljno osiguranju prepušteno osobama na izbor (članak 14. stavak 2. Uredbe). Temeljem S1 tiskanice u razdoblju od 31. kolovoza 2023. do 14. lipnja 2024. da je tužitelj, kao inozemni osiguranik u Republici Hrvatskoj, zahvaljujući činjenici da ovdje ima prebivalište, odobreni stalni boravak odnosno dugotrajno boravište, mogao koristiti zdravstvenu zaštitu i usluge u domaćim zdravstvenim ustanovama za potrebe liječenja od posljedica COVID-a (ili uopće bilo koje druge bolesti). Na ova davanja u naravi da je imao pravo, sukladno članku 17. Uredbe, i da navedeno nije sporno. Međutim, da se predmetna bolest dogodila u vrijeme dok je bio osiguran osnovom radnog odnosa u Italiji, tijekom rada na brodu „AIDAbella“ koji da plovi pod talijanskom zastavom, što znači da je isti inozemni osiguratelj nadležan za predmetni zahtjev, pod njihovim uvjetima odnosno kako je propisano mjerodavnim talijanskim zakonom. Prema članku 21. stavku 1. Uredbe, da osigurana osoba koja boravi u državi članici različitoj od nadležne države članice ima pravo na novčana davanja (naknada plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog priznate profesionalne bolesti). Međutim, da ta davanja pruža nadležna ustanova (nadležni nositelj osiguranja-SASN-LIGURIA) u skladu s vlastitim zakonodavstvom koje primjenjuje. Doduše, sporazumom između nadležne ustanove i ustanove mjesta boravišta takva davanja može osigurati ustanova mjesta boravišta, ali i tada na teret nadležne ustanove i u skladu sa zakonodavstvom nadležne države članice (u ovom slučaju Talijanske Republike). Drugim riječima, Republika Hrvatska, kao država članica u kojoj osiguranik boravi, da nije nadležna niti odlučivati u predmetnoj upravnoj stvari niti bi bila obvezna na teret vlastitih sredstava isplaćivati tužitelju novčana davanja za slučaj priznate profesionalne bolesti. Osim iz citirane Uredbe da navedeno jasno proizlazi i iz Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti, koji u čl. 38. propisuje da se profesionalna bolest može priznati osiguraniku iz članka 7. stavka 4. Zakona, osiguranoj osobi iz članka 16. Zakona te osiguraniku iz članka 69. stavka 1. Zakona kod kojih je došlo do bolesti u smislu članka 68. Zakona. U navedenim se pak člancima Zakona taksativno popisuju osnove temeljem kojih osoba stječe status osiguranika u domaćem obveznom zdravstvenom osiguranju, a radni odnos zasnovan kod poslodavca sa sjedištem u stranoj državi nije jedna od tih predviđenih osnova. Ukoliko nedostaje osnovni uvjet (da je osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju Republike Hrvatske za slučaj profesionalne bolesti) tada da nema mjesta primjeni domaćeg zakonodavstva na slučaj oboljenja osobe u takvim okolnostima niti je tuženik nadležan postupati po predmetnom zahtjevu. Na ovom mjestu tuženik, jasnoće radi, pojašnjava Sudu kako je tijekom lipnja 2024. godine Zavod uvodio novi informatički sustav, pri kojem prelasku sa stare na novu bazu podataka o osiguranim osobama je u starom sustavu (ZOROH) ostao zabilježen automatski podatak o odjavi tužitelja s inozemnog osiguranja istekom godine dana od prijave (s danom 31. kolovoza 2024.), a koji pogrešan podatak da je omaškom preuzet prilikom izrade rješenja. U stvarnosti da je strani nositelj dana 25. srpnja 2024. odjavio tužitelja s danom 14. lipnja 2024., koja odjava da je evidentirana isključivo u novom sustavu (e-HZZO) gdje da je pravilno utvrđeno o prestanku spornog inozemnog osiguranja s danom 14. lipnja 2024., a tužitelju da je kasnije, 6. kolovoza 2024., utvrđen aktualni status u obveznom zdravstvenom osiguranju po članku 7. stavku 1. točki 13.a Zakona (nezaposlena osoba). Napominje se kako iznesena greška u pobijanom rješenju glede točnog datuma prestanka spornog inozemnog osiguranja nije odlučujuća, jer da se predmetnim zahtjevom traži ostvarivanje prava glede događaja nastalog u vrijeme kada tužitelj u svakom slučaju nije bio naš osiguranik (na dan oboljenja 15. studenog 2023.). Bilo kakvo drugačije tumačenje, prema kojem mjerodavan ne bi bio upravo trenutak nastanka bolesti, bio bi protivan samoj svrsi pravnog instituta osiguranja koje pokriva osigurani slučaj ukoliko je isti nastao za vrijeme trajanja osiguranja. Kako je vidljivo iz izloženog, u ovoj upravnoj stvari da se ne radi o pravnoj praznini, već da se sukladno pozitivnim propisima, koji su u primjeni u Republici Hrvatskoj, predmetni zahtjev ne odnosi na osigurani slučaj o kojem bi tuženik bio nadležan meritorno rješavati. Obzirom da je u provedenom upravnom postupku činjenično stanje u potpunosti i na pravilan način utvrđeno te da je na isto ispravno primijenjen pravni propis, to da se predlaže Sudu donijeti presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

4. Opunomoćenik tuženika je na ročištu održanom kod ovog Suda dana 8. svibnja 2026. naveo da izlaže i predlaže kao u tijeku dosadašnjeg postupka, a posebno kao u odgovoru na tužbu.

5. Osporenim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije KLASA: UP/II-502-03/24-01/550, URBROJ: 338-01-06-05-24-02 od dana 25. studenoga 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena na rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda (sada Područne ustrojstvene jedinice) Split, KLASA UP/l-502-03/24-03/08, URBROJ: 338-17-02-01-24-2 od dana 26. lipnja 2024., a kojim prvostupanjskim upravnim rješenjem osiguraniku VŠ, ovdje tužitelju, u vrijeme štetnog događaja zaposlenog kod poslodavca AIDA Cruises-German Branch of Costa Crociere S. [adresa] sa sjedištem u [adresa], bolest izražena dijagnozom šifre prema MKB klasifikaciji: U07.1 ne priznaje se kao profesionalna bolest te mu se u svezi iste ne priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnova profesionalne bolesti.

6. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem cjelokupne dokumentacije koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo upravno tijelo, u kojem je doneseno osporeno rješenje, te u spisu upravnog spora.

7. U sporu je održana rasprava koja je bila zakazana da bi se strankama dala mogućnost, sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24, dalje: ZUS-a), očitovanja o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

8. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, nakon održane usmene i javne rasprave, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, kao i savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

9. Predmet spora je, sukladno odredbi čl. 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika.

10. Prema odredbi čl. 7. st. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine", br. 80/13, 137/13, 98/19 i 33/23, dalje: Zakon), na obvezno zdravstveno osiguranje, prema ovom Zakonu, obvezno se osiguravaju i stječu status osiguranika: 1. osobe u radnom odnosu, službenici i namještenici i s njima, prema posebnim propisima, izjednačene osobe zaposlene na državnom području Republike Hrvatske, 2. osobe koje su izabrane ili imenovane na dužnosti u određenim tijelima javne vlasti, odnosno jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave, ako za taj rad primaju plaću, 3. osobe s prebivalištem, odobrenim stalnim boravkom ili dugotrajnim boravištem u [adresa] zaposlene u drugoj državi članici ili ugovornoj državi koje nemaju zdravstveno osiguranje nositelja zdravstvenog osiguranja države članice ili ugovorne države, odnosno koje nisu obvezno zdravstveno osigurane prema propisima države rada na način kako je to određeno propisima Europske unije, odnosno međunarodnim ugovorom, 4. članovi uprave trgovačkih društava, izvršni direktori trgovačkih društava, likvidatori i upravitelji zadruga, ako nisu obvezno zdravstveno osigurani po osnovi rada i ako posebnim propisom nije drukčije određeno, 5. osobe koje se stručno osposobljavaju za rad bez zasnivanja radnog odnosa, odnosno koje se stručno osposobljavaju za rad uz mogućnost korištenja mjera aktivne politike zapošljavanja, u skladu s posebnim propisima, 6. osobe koje na području Republike Hrvatske obavljaju gospodarsku djelatnost obrta i s obrtom izjednačenih djelatnosti, osobe koje samostalno u obliku slobodnog zanimanja obavljaju profesionalnu djelatnost te osobe koje u Republici Hrvatskoj obavljaju djelatnost poljoprivrede i šumarstva kao jedino ili glavno zanimanje, ako su obveznici poreza na dohodak ili poreza na dobit i ako nisu osigurane po osnovi rada ili su korisnici prava na mirovinu, 7. osobe koje u Republici Hrvatskoj obavljaju poljoprivrednu djelatnost kao jedino ili glavno zanimanje, ako su vlasnici, posjednici ili zakupci ili ako poljoprivrednu djelatnost obavljaju u obliku samoopskrbnoga poljoprivrednog gospodarstva te ako nisu obveznici poreza na dohodak ili poreza na dobit i ako nisu obvezno zdravstveno osigurane po osnovi rada ili su korisnici prava na mirovinu ili se nalaze na redovitom školovanju, 8. osobe koje obavljaju poljoprivrednu i šumarsku djelatnost kao jedino ili glavno zanimanje, a upisane su u Upisnik obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, odnosno Upisnik šumoposjednika u svojstvu nositelja ili člana obiteljskoga poljoprivrednog gospodarstva, ako nisu obvezno zdravstveno osigurane po osnovi rada ili su korisnici prava na mirovinu ili se nalaze na redovitom školovanju, 9. svećenici i drugi vjerski službenici vjerske zajednice koja je upisana u evidenciju vjerskih zajednica koju vodi nadležno državno tijelo, ako nisu obvezno zdravstveno osigurani po osnovi rada, 10. korisnici prava na mirovinu prema propisima o mirovinskom osiguranju Republike Hrvatske, ako imaju prebivalište, odobren stalni boravak ili dugotrajno boravište u [adresa], 11. korisnici prava na profesionalnu rehabilitaciju prema propisima o mirovinskom osiguranju Republike Hrvatske, ako imaju prebivalište, odobren stalni boravak ili dugotrajno boravište u [adresa], 12. korisnici mirovine i invalidnine koji to pravo ostvaruju isključivo od stranog nositelja mirovinskog i invalidskog osiguranja, ako propisima Europske unije, odnosno međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno, ako imaju prebivalište, odobren stalni boravak ili dugotrajno boravište u [adresa], 13. osobe s prebivalištem, odobrenim stalnim boravkom ili dugotrajnim boravištem u [adresa], koje nisu obvezno zdravstveno osigurane po drugoj osnovi i koje su se prijavile Zavodu u roku od 30 dana od dana: a) prestanka radnog odnosa, prestanka obavljanja djelatnosti ili od dana prestanka primanja naknade plaće na koju imaju pravo prema ovom Zakonu, b) prijevremenog prestanka služenja vojnog roka, odnosno dragovoljnog služenja vojnog roka, odnosno od dana isteka propisanog roka za služenje vojnog roka, odnosno dragovoljnog služenja vojnog roka, c) otpuštanja iz ustanove za izvršenje kaznenih i prekršajnih sankcija, iz zdravstvene ili druge specijalizirane ustanove, ako je bila primijenjena sigurnosna mjera obveznoga psihijatrijskog liječenja ili obveznoga liječenja od ovisnosti u zdravstvenoj ustanovi, d) navršenih 18 godina života, ako nisu obvezno zdravstveno osigurane po drugoj osnovi, e) isteka školske, odnosno akademske godine u kojoj su završile redovito školovanje prema propisima o redovitom školovanju u Republici Hrvatskoj ili drugoj državi članici, odnosno položenoga završnog ispita, 14. redoviti učenici srednjih škola i redoviti studenti visokih učilišta stariji od 18 godina života koji su državljani Republike Hrvatske i imaju prebivalište ili boravište u [adresa], odnosno koji su državljani Republike Hrvatske s prebivalištem u drugoj državi članici koji u Republici Hrvatskoj imaju boravište, pod uvjetom da nisu obvezno zdravstveno osigurani u drugoj državi članici, te strane s odobrenim stalnim boravkom ili dugotrajnim boravištem u [adresa], s tim da status osiguranika po toj osnovi mogu koristiti najduže do isteka školske godine, odnosno završetka akademske godine u kojoj su završili redovito školovanje, a najduže u trajanju od ukupno osam godina po toj osnovi, ako obvezno zdravstveno osiguranje ne ostvaruju po drugoj osnovi, 15. redoviti učenici srednjih škola i redoviti studenti visokih učilišta u drugim državama članicama stariji od 18 godina života koji su državljani Republike Hrvatske i imaju prebivalište u [adresa] te stranci s odobrenim stalnim boravkom ili dugotrajnim boravištem u [adresa], s tim da status osiguranika po toj osnovi mogu koristiti najduže do isteka školske godine, odnosno završetka akademske godine u kojoj su završili redovito školovanje prema propisima države školovanja, a najduže u trajanju od ukupno osam godina po toj osnovi, ako obvezno zdravstveno osiguranje ne ostvaruju po drugoj osnovi, 16. osobe s prebivalištem, odobrenim stalnim boravkom ili dugotrajnim boravištem u [adresa] starije od 18 godina života koje su prema propisima o redovitom školovanju u Republici Hrvatskoj ili u drugoj državi članici izgubile status redovitog učenika, odnosno redovitog studenta, ako su se prijavile Zavodu u roku od 30 dana od dana gubitka statusa redovitog učenika, odnosno redovitog studenta, ako obvezno zdravstveno osiguranje ne mogu ostvariti po drugoj osnovi, 17. supružnik umrlog osiguranika, odnosno životni partner i neformalni životni partner umrlog osiguranika, hrvatski državljanin s prebivalištem ili stranac s odobrenim stalnim boravkom ili dugotrajnim boravištem u [adresa] koji nakon smrti supružnika, odnosno životnog partnera nije stekao pravo na obiteljsku mirovinu, ako se Zavodu prijavio u roku od 30 dana od dana smrti supružnika, odnosno životnog partnera, ako obvezno zdravstveno osiguranje ne može ostvariti pc drugoj osnovi, 18. osobe s prebivalištem, odobrenim stalnim boravkom ili dugotrajnim boravištem u [adresa] kojima je priznat status ratnog vojnog ili civilnog invalida rata. mirnodopskoga vojnog invalida, status žrtve seksualnog nasilja u Domovinskom ratu, odnosno status korisnika obiteljske invalidnine u skladu s posebnim propisima o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata ili o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu, ako obvezno zdravstveno osiguranje ne mogu ostvariti po drugoj osnovi, 19. osobe kojima je priznat status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, ako obvezno zdravstveno osiguranje ne mogu ostvariti po drugoj osnovi, 20. osobe koje pružaju njegu i pomoć hrvatskom ratnom vojnom invalidu Domovinskog rata u skladu sa zakonom kojim se uređuju prava hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih; obitelji, ako obvezno zdravstveno osiguranje ne ostvaruju po drugoj osnovi, 21. osobe na odsluženju vojnog roka. odnosno dragovoljnom odsluženju vojnog roka (ročnici) kadeti te pričuvnici za vrijeme obavljanja službe u Oružanim snagama Republike Hrvatske, ako obvezno zdravstveno osiguranje ne ostvaruju po drugoj osnovi, 22. osobe koje su prekinule rad zbog toga što ih je pravna ili fizička osoba uputila na obrazovanje ili stručno usavršavanje, dok traje obrazovanje, odnosno stručno usavršavanje, 23. osobe koje je pravna ili fizička osoba prije stupanja u radni odnos uputila kao svoje stipendiste na praktičan rad u drugu pravnu osobu ili kod druge fizičke osobe radi stručnog osposobljavanja ili usavršavanja, dok traje praktični rad. 24. osobe upućene u drugu državu članicu, ugovornu ili treću državu u sklopu međunarodne obrazovne, znanstvene i kulturne suradnje, dok se tamo nalaze po toj osnovi, 25. osobe kojima je priznato pravo na status roditelja njegovatelja, odnosno status njegovatelja u skladu sa zakonom kojim se uređuje socijalna skrb, 26. osobe koje imaju status člana obitelji smrtno strađalog ili nestaloga hrvatskog branitelja skladu sa zakonom kojim se uređuju prava hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, ako obvezno zdravstveno osiguranje ne mogu ostvariti po drugoj osnovi, 27. osobe s prebivalištem, odobrenim stalnim boravkom ili dugotrajnim boravištem u [adresa] kojima je odlukom nadležnog suda oduzeta sloboda i nalaze se u ustrojstvenim jedinicama ministarstva nadležnog za pravosuđe, prema prijavi ministarstva nadležnog za pravosuđe, 28. osobe koje obavljaju udomiteljstvo kao zanimanje, u skladu sa zakonom kojim se uređuje udomiteljstvo, 29.osobe koje su ostvarile pravo na nacionalnu naknadu za starije osobe u skladu sa zakonom kojim se uređuje nacionalna naknada za starije osobe, ako obvezno zdravstveno osiguranje ne mogu ostvariti po drugoj osnovi.

11. Člankom 7. st. 4. Zakona propisano je da se osiguranici iz stavka 1. točaka 1., 6., 8., 9., 20., 25. i 28, ovoga članka obvezno se osiguravaju i za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti.

12. Prema čl. 16. st. 1. Zakona na obvezno zdravstveno osiguranje prema ovome Zakonu za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti, osim osiguranika iz članka 7. stavka 4. ovoga Zakona, obvezno se osiguravaju i sljedeće osigurane osobe: 1. učenici i studenti na redovitom školovanju prema propisima o redovitom školovanju u Republici Hrvatskoj za vrijeme praktične nastave, za vrijeme stručne prakse, stručnih putovanja, odnosno za vrijeme rada putem posrednika pri zapošljavanju učenika i studenata, 2. osobe koje je Hrvatski zavod za zapošljavanje uputio na obrazovanje koje organizira, odnosno za koje troškove snosi Hrvatski zavod za zapošljavanje, 3. djeca sa smetnjama u tjelesnom i duševnom razvoju na praktičnoj nastavi ili na obveznom praktičnom radu u pravnoj osobi za osposobljavanje, 4. osobe koje pomažu redarstvenim službama u obavljanju poslova iz njihove nadležnosti, 5. osobe koje sudjeluju u akcijama spašavanja ili u zaštiti i spašavanju u slučaju prirodnih i drugih nepogoda, 6. osobe koje na poziv državnih i drugih ovlaštenih tijela obavljaju dužnosti u interesu Republike Hrvatske, 7. sportaši, treneri ili organizatori u sklopu organizirane amaterske sportske aktivnosti, 8. osobe koje kao pripadnici Hrvatske gorske službe spašavanja ili ronioci obavljaju zadatke spašavanja života ili otklanjanja, odnosno sprječavanja opasnosti koje neposredno ugrožavaju život ili imovinu građana, 9. osobe koje kao članovi terenskih sastava sudjeluju u spašavanju i zdravstvenoj zaštiti u prirodnim i drugim nepogodama i nesrećama (poplave, potresi i sl.), 10. osobe na odsluženju vojnog roka, odnosno dragovoljnom služenju vojnog roka (ročnici), kadeti te pričuvnici za vrijeme obavljanja službe u Oružanim snagama Republike Hrvatske, 11. osobe koje sudjeluju u organiziranim javnim radovima u Republici Hrvatskoj, 12. osobe koje ispunjavaju obvezu sudjelovanja u civilnoj zaštiti ili obvezu sudjelovanja u službi motrenja i obavješćivanja, 13. osobe koje kao članovi operativnih sastava dobrovoljnih vatrogasnih organizacija obavljaju zadatke gašenja požara, zaštite i spašavanja u slučaju drugih nepogoda, osiguravanja mjesta gdje postoji požarna opasnost, educiranja građana u protupožarnoj zaštiti, a na javnim priredbama obavljaju zadatke u sklopu javnih nastupa i demonstracija s prikazom vježbi, 14. korisnici prava na mirovinu iz članka 7. stavka 1. točaka 10. i 12. ovoga Zakona koji se po posebnom zakonu zapošljavaju na privremenim, odnosno povremenim sezonskim poslovima u poljoprivredi, 15. osobe iz članka 7. stavka 1. točaka 13., 16., 17. i 19. ovoga Zakona koje se po posebnom zakonu zapošljavaju na privremenim, odnosno povremenim sezonskim poslovima u poljoprivredi pod uvjetom da se vode u evidenciji nezaposlenih osoba kod Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, 16. osobe koje izvršavaju rad za opće dobro sukladno Zakonu o probaciji i osobe koje su raspoređene na poslove tijekom izdržavanja kazne zatvora, mjere istražnog zatvora ili odgojne mjere upućivanja u odgojni zavod.

13. Sukladno odredbi članka 69. stavak 1. Zakona osiguranicima iz članka 7. stavka 1. točke 10. ovoga Zakona te osiguranicima iz članka 7. stavka 1. točaka 13., 16., 17. i 19. ovoga Zakona prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja osiguravaju

1 0

se i u slučaju profesionalne bolesti ako su bili izloženi fibrogenim prašinama ili karcinogenima kao radnici kod pravnih ili fizičkih osoba s registriranom djelatnošću u Republici Hrvatskoj.

14. Prema odredbi članka 17. Zakona, prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, uključujući prava za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti, prema istom Zakonu obuhvaćaju: 1. pravo na zdravstvenu zaštitu. 2. pravo na novčane naknade.

15. Člankom 68. Zakona profesionalne bolesti prema Zakonu su bolesti izazvane dužim neposrednim utjecajem procesa rada i uvjeta rada na određenim poslovima. Lista profesionalnih bolesti i poslova na kojima se te bolesti javljaju i uvjeti pod kojima se smatraju profesionalnim bolestima utvrđuju se posebnim zakonom.

16. Pravilnikom o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti ("Narodne novine", br. 75/14, 154/14, 79/15, 139/15, 105/16, 40/17, 66/17, 109/17, 132/17, 119/18, 41/19, 22/20, 39/20 i 2/22, dalje: Pravilnik) u skladu s odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju uređuju se prava i obveze iz obveznoga zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu profesionalne bolesti koje obuhvaćaju i mjere specifične zdravstvene zaštite radnika, postupak utvrđivanja i priznavanja ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti te postupak utvrđivanja priznavanja druge/drugih bolesti kao posljedice već priznate ozljede na radu odnosno profesionalne bolesti osiguranih osoba, kao i opseg prava, uvjeti i način njihovog ostvarivanja.

17. Odredbom čl. 38. Pravilnika profesionalna bolest može se priznati osiguraniku iz članka 7. stavka 4. Zakona, osiguranoj osobi iz članka 16. Zakona te osiguraniku iz članka 69 stavka 1. Zakona kod kojih je došlo do bolesti u smislu članka 68. Zakona.

18. Shodno odredbi čl. 39. Pravilnika u postupku utvrđivanja i priznavanja ozljede ili bolesti za ozljedu na radu, odnosno profesionalnu bolest, nadležni regionalni ured Zavoda odnosno nadležna područna služba Zavoda postupat će u skladu s propisima o zaštiti na radu, drugim propisima, te odredbama Zakona i ovog Pravilnika.

19. Prema odredbi čl. 40. st. 1. Pravilnika postupak utvrđivanja i priznavanja ozljede ili bolesti za ozljedu na radu, odnosno profesionalnu bolest pokreće se podnošenjem prijave o ozljedi na radu odnosno profesionalnoj bolesti sukladno članku 128. Zakona. Stavkom 2. istog članka Pravilnika postupak utvrđivanja i priznavanja ozljede ili bolesti za ozljedu na radu, odnosno profesionalnu bolest pokrenut će se pri nadležnom regionalnom uredu Zavoda odnosno nadležnoj područnoj službi Zavoda, prema mjestu prebivališta, odnosno boravišta osigurane osobe na pisani zahtjev ozlijeđene ili oboljele osigurane osobe, odnosno člana obitelji u slučaju smrti osigurane osobe, kojoj se prema Zakonu osiguravaju prava za slučaj ozljede na radu odnosno profesionalne bolesti.

20. Iz spisa tuženog tijela KLASA: UP/II-502-03/24-01/550 proizlazi: da je tužitelj dana 6. ožujka 2024. podnio zahtjev kojim traži priznavanje bolesti izražene dijagnozom šifre prema MKB-10: U07.1/Akutna respiratorna bolest uzrokovana 2019- noCoV kao profesionalne bolesti; da je tužitelj ispunio Prijavu o profesionalnoj bolesti (Tiskanica PB), priložio mišljenje specijaliste medicine rada dr. med. UŠ iz [adresa] br. 2024/1-20 od dana 15. veljače 2024., potvrdu epidemiologa iz NZJZ Splitsko-dalmatinske županije od 7. veljače 2024., pozitivan test na COVID-19 od dana 15. studenog 2023., potvrdu poslodavca od dana 7. siječnja 2024. te nalaz infektologa KBC Split od 5. veljače 2024.; da se u izjavi od dana 8. veljače 2024. tužitelj očitovao kako je tijekom trajanja COVID pandemije

1 1

radio kao liječnik interne medicine u brodskoj ambulanti i pregledavao sve pacijente za vrijeme krstarenja, od čega ih je nekoliko bilo pozitivno na COVID-19, a obzirom da je tijekom pregleda bio u bliskom kontaktu s pacijentima, da je uvijek koristio FFP3 zaštitnu masku i ostalu opremu, dana 15. studenoga 2023. tijekom jutarnje smjene da je počeo osjećati simptome bolesti (slabost, povišena tjelesna temperatura) te da je test bio pozitivan na COVID pa je idućih pet dana proveo u izolaciji; da je uvidom u službene evidencije Zavoda, prvostupanjsko tijelo utvrdilo da je tužitelj u razdoblju od 31. kolovoza 2023. do 30. kolovoza 2024. bio evidentiran u obveznom zdravstvenom osiguranju kao aktivni inozemni osiguranik s prebivalištem, odobrenim stalnim boravkom ili dugotrajnim boravištem u [adresa], kod inozemnog osiguravatelja SASN-LIGURIA.

21. U obrazloženju osporenog rješenja navodi se da je, temeljem iznesenih dokaza, prvostupanjsko tijelo utvrdilo da tužitelj kao inozemni osiguranik ne ispunjava ni jednu kategoriju osiguranika iz članka 7. stavka 4., članka 16. odnosno iz članka 69. stavka 1. Zakona odnosno da nije osiguran u obveznom zdravstvenom osiguranju Republike Hrvatske za slučaj profesionalne bolesti, slijedom čega da je doneseno prvostupanjsko upravno rješenje. Razmatrajući žalbene navode u odnosu na dokaze spisa, da to tijelo nalazi kako prvostupanjskom odlukom nije povrijeđen zakon na štetu žalitelja. Naime, sukladno odredbi članka 38. Pravilnika, prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja za slučaj profesionalne bolesti mogu se priznati osobama koje su osigurane po nekoj od osnova osiguranja iz članka 7. stavka 4., članka 16. te članka 69. stavka 1. Zakona. Stoga je odgovarajući status u obveznom zdravstvenom osiguranju prvi uvjet za usvajanje predmetnog zahtjeva. Kako je razvidno iz službene evidencije osiguranih osoba Zavoda, u vrijeme štetnog događaja (15. studeni 2023.) da je žalitelj bio evidentiran u obveznom zdravstvenom osiguranju Republike Hrvatske kao inozemni osiguranik, putem stranog nositelja osiguranja (SASN-LIGURIA). Stoga da Zavod nije tijelo nadležno za meritorno rješavanje predmetnog zahtjeva niti prijavljeni slučaj podliježe primjeni domaćeg zakonodavstva iz područja zdravstvenog osiguranja. Kao aktivni inozemni osiguranik s prebivalištem, odobrenim stalnim boravkom ili dugotrajnim boravištem u [adresa], da je žalitelj u razmatranom razdoblju imao pravo ostvarivati zdravstvenu zaštitu u Republici Hrvatskoj na teret inozemnog osiguravatelja, no za slučaj profesionalnog oboljenja da nije bio osiguran po tuzemnom pravu. S tim u svezi, da se upućuje žalitelj s predmetnim zahtjevom za priznavanje profesionalne bolesti obratiti nadležnom nositelju osiguranja u vrijeme štetnog događaja. Obzirom da se radi o procesnoj prepreci, da je zahtjev žalitelja valjalo, sukladno odredbi čl. 41. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", br. 47/09 i 110/21) odbaciti, a ne odbiti. Istom odredbom da je određeno da kada službena osoba utvrdi da ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka na zahtjev stranke, da će rješenjem takav zahtjev odbaciti. Navedeni nedostatak da, međutim, ne predstavlja bitnu povredu odredbi postupka koja bi bila od utjecaja na zakonitost rješavanja, a s kojim obrazloženjem se u cijelosti slaže i ovaj Sud.

22. Nadalje, ovaj Sud u cijelosti prihvaća i stajalište tuženika izneseno u odgovoru na tužbu da je temeljem odredbe čl. 3. st. 1. i st. 3. Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od dana 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnost (Službeni list Europske unije L 166, 30.4,2004, 1-123, dalje: Uredba) određeno da se ista primjenjuje na sve zakonodavstvo s obzirom na sljedeće grane socijalne sigurnosti: (f) davanja za ozljede na radu i profesionalne bolesti, odnosno na opće i posebne sustave socijalne sigurnosti, bilo da su doprinosni ili nedoprinosni te na sustave koji se odnose na obveze poslodavca ili

1 2

vlasnika broda. Prema čl. 11. st. 1. Uredbe, na osobe na koje se primjenjuje ta Uredba, da se primjenjuje zakonodavstvo samo jedne države članice. To da se zakonodavstvo određuje u skladu s ovom glavom (Glava II. „Određivanje zakonodavstva koje primjenjuje“). Prema stavku 3. istog članka, podložno člancima 12.-16. Uredbe: a) na osobu koja obavija djelatnost kao zaposlena ili samozaposlena osoba u državi članici primjenjuje se zakonodavstvo te države članice. Prema stavku 4. ovog članka, u smislu ove glave, djelatnost zaposlene ili samozaposlene osobe koja se uglavnom obavlja na pomorskom brodu pod zastavom države članice smatra se kao djelatnost koja se obavlja u spomenutoj državi članici. Člankom 14. stavkom 2. Uredbe propisano je da, ako na temelju zakonodavstva države članice osoba na koju se to odnosi podliježe obveznom osiguranju u toj državi članici, na nju se ne mora primjenjivati sustav dobrovoljnog osiguranja ili sustav izbornog produženog osiguranja u drugoj državi članici. U svim ostalim slučajevima u kojima za određenu granu postoji izbor između nekoliko sustava dobrovoljnog osiguranja ili izbornog produženog osiguranja, osoba na koju se to odnosi pridružuje se sustavu po svom izboru. Glavom III Uredbe su utvrđena pravila glede različitih kategorija davanja, od kojih se ovdje izdvaja članak 17. prema kojem osigurana osoba ili članovi njezine obitelji koji borave u državi članici koja nije nadležna država članica, ostvaruju u državi članici boravišta davanja u naravi koja, u ime nadležne ustanove, pruža ustanova mjesta boravišta u skladu s odredbama zakonodavstva koje primjenjuje, kao da su osigurani na temelju spomenutog zakonodavstva. Međutim, glede novčanih davanja člankom 21. stavkom 1. Uredbe propisano je da osigurana osoba i članovi njezine obitelji koji borave ili privremeno borave u državi članici različitoj od nadležne države članice imaju pravo na novčana davanja koja pruža nadležna ustanova u skladu sa zakonodavstvom koje primjenjuje. Sporazumom između nadležne ustanove i ustanove mjesta boravišta ili privremenog boravišta takva davanja može, međutim, osigurati ustanova mjesta boravišta ili privremenog boravišta na teret nadležne ustanove u skladu sa zakonodavstvom nadležne države članice. Poglavlje 2. Uredbe odnosi se na „Davanja za ozljede na radu i profesionalne bolesti“, prema kojem članku 36. stavak 1. -3. se, u odnosu na davanja u naravi i novčana davanja osobama koje su pretrpjele ozljedu na radu ili oboljele od profesionalne bolesti, na isti način primjenjuju ranije citirane odredbe članka 17. i 21. Uredbe. Dakle, u vrijeme događaja za kojeg traži priznavanje profesionalne bolesti (15. studenog 2023.) tužitelj nije, kako on to pogrešno navodi, bio tuzemni osiguranik, već je u domaćem sustavu zdravstva bio tek evidentiran kao inozemni osiguranik. Isti je u razmatranom razdoblju uživao obvezno zdravstveno osiguranje kod stranog nositelja (SASN-LIGURIA) po stranom zakonodavstvu, koja država odnosno čije tijelo je, sukladno Uredbi, bilo nadležno rješavati o predmetnom zahtjevu, također uz primjenu stranog (talijanskog) zakonodavstva. Isticanje okolnosti da je tužitelj u to vrijeme imao dopunsko osiguranje u Republici Hrvatskoj nije od značaja, obzirom da je mjerodavan kriterij pripadnosti obveznom zdravstvenom osiguranju, a koja pripadnost je normirana Uredbom, dok je dopunsko i dobrovoljno osiguranju prepušteno osobama na izbor (članak 14. stavak 2. Uredbe). Temeljem S1 tiskanice u razdoblju od 31. kolovoza 2023. do 14. lipnja 2024. tužitelj je, kao inozemni osiguranik u Republici Hrvatskoj, zahvaljujući činjenici da ovdje ima prebivalište, odobreni stalni boravak odnosno dugotrajno boravište, mogao koristiti zdravstvenu zaštitu i usluge u domaćim zdravstvenim ustanovama za potrebe liječenja od posljedica COVID-a (ili uopće bilo koje druge bolesti). Na ova davanja u naravi je imao pravo, sukladno članku 17. Uredbe, što nije niti sporno. Međutim, predmetna bolest dogodila se u vrijeme dok je bio osiguran osnovom radnog odnosa

1 3

u Italiji, tijekom rada na brodu „AIDAbella“ koji plovi pod talijanskom zastavom, što znači da je isti inozemni osiguratelj nadležan za predmetni zahtjev, pod njihovim uvjetima odnosno kako je propisano mjerodavnim talijanskim zakonom. Prema članku 21. stavku 1. Uredbe, osigurana osoba koja boravi u državi članici različitoj od nadležne države članice ima pravo na novčana davanja (naknada plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog priznate profesionalne bolesti). Međutim, ta davanja pruža nadležna ustanova (nadležni nositelj osiguranja-SASN-LIGURIA) u skladu s vlastitim zakonodavstvom koje primjenjuje. Doduše, sporazumom između nadležne ustanove i ustanove mjesta boravišta takva davanja može osigurati ustanova mjesta boravišta, ali i tada na teret nadležne ustanove i u skladu sa zakonodavstvom nadležne države članice (u ovom slučaju Talijanske Republike). Drugim riječima, Republika Hrvatska, kao država članica u kojoj osiguranik boravi, nije nadležna niti odlučivati u predmetnoj upravnoj stvari niti bi bila obvezna na teret vlastitih sredstava isplaćivati tužitelju novčana davanja za slučaj priznate profesionalne bolesti. Osim iz citirane Uredbe navedeno jasno proizlazi i iz Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti, koji u čl. 38. propisuje da se profesionalna bolest može priznati osiguraniku iz članka 7. stavka 4. Zakona, osiguranoj osobi iz članka 16. Zakona te osiguraniku iz članka 69. stavka 1. Zakona kod kojih je došlo do bolesti u smislu članka 68. Zakona. U navedenim se člancima Zakona taksativno popisuju osnove temeljem kojih osoba stječe status osiguranika u domaćem obveznom zdravstvenom osiguranju, a radni odnos zasnovan kod poslodavca sa sjedištem u stranoj državi nije jedna od tih predviđenih osnova. Ukoliko nedostaje osnovni uvjet (da je osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju Republike Hrvatske za slučaj profesionalne bolesti) tada nema mjesta primjeni domaćeg zakonodavstva na slučaj oboljenja osobe u takvim okolnostima niti je tuženik nadležan postupati po predmetnom zahtjevu pa je u cijelosti pravilno postupio tuženik kad je odbio tužiteljevu žalbu.

23. Nastavno izloženom mišljenje je ovog Suda daje prvostupanjsko upravno tijelo u cijelosti pravilno utvrdilo da se tužitelju ne može priznati ozljeda na radu te time niti prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnova ozljede na radu dajući za to obrazloženje s kojim se u cijelosti slaže i ovaj Sud jer je u potpunosti jasno da se radi o tužiteljevom skrivljenom ponašanju u obavljanju poslova njegovog radnog mjesta, a kako to propisuje gore citirana odredba čl. 35. toč. 1. Pravilnika. Pri tome valja istaći da je tužitelj, kao vozač autobusa koji je kritične zgode u autobusu prevozio putnike u Međugorje, dužan postupati i s višim stupnjem pažnje od običnog vozača pri tome vodeći računa da se radi o profesionalnom vozaču autobusa koji prevozi više osoba za čiju sigurnost je u konkretnom slučaju bio odgovoran.

24. Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog Suda, prigovori tužitelja nisu od utjecaja radi donošenja eventualno drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari iz razloga što je u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na štetu tužitelja. Svi žalbeni prigovori otklonjeni su u obrazloženju osporenog rješenja tuženika, a o tužbenim navodima se tužitelj detaljno očitovao u odgovoru na tužbu.

25. U izloženim okolnostima, a uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, osporavana odluka tuženika je zakonita. Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku

1 4

(„Narodne novine“ br. 47/09 i 110/21, dalje: ZUP-a), a na koje ovaj Sud, temeljem članka 31. stavka 2. ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti.

26. Radi toga je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

27. Kako tužitelj nije uspio u predmetnom upravnom sporu to je temeljem odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a valjalo odbiti zahtjev istog za naknadom troškova ovog upravnog spora te odlučiti kao u izreci pod točkom II.

U Splitu, 8. lipnja 2026.

S U D A C

Sandra Ćoraš Gega

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. ZUS-a).

DN-a:

- opunomoćenicima tužitelja Miji Jeličiću i Marini Bosnić, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Jeličić&partneri d.o.o. u Splitu, Kliška 29,

- tuženiku Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, Direkciji, Zagreb, Margaretska 3,

- u spis