REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. Povrv-133/2022-30

U I M E R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču – Parenzo, po sucu toga suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, na temelju pisanog prijedloga više sudske savjetnice- specijalistice Sandre Pilato, u pravnoj stvari tužitelja AWAZE A/S (ranije NOVASOL AS), Virumgardsvej 27, Virum, Kraljevina Danska, OIB: 87687957339, zastupanog po punomoćniku Marku Zagorcu, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženice IL, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Mariji Sarić, odvjetnici u Poreču, radi isplate, dana 8. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog Nataše Jeromele Mauše iz Pazina, posl. br. Ovrv-4849/2022 od dana 16. rujna 2022., u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužitelju isplati iznos od 250,00 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 1. srpnja 2018. po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Djelomično se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog Nataše Jeromele Mauše iz Pazina, posl. br. Ovrv- 4849/2022 od dana 16. rujna 2022., u dijelu u kojem je tuženici naloženo isplatiti tužitelju iznos od 2.400,00 eur., i to iznos od 1.195,00 eur sa zakonskim kamatama koje na taj iznos teku od 25. siječnja 2018. pa do isplate, iznos od 500,00 eur sa zakonskim kamatama koje na taj iznos teku od 1. srpnja 2018., pa do isplate te iznos od 700,00 eur sa zakonskim kamatama koje na taj iznos teku od 1. strpnja 2018. pa do isplate

III Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Nataše Jeromele Mauše iz Pazina, posl. br. Ovrv-4849/2022 od dana 16. rujna 2022., u dijelu u kojem je naloženo tuženici da tužitelju naknadi nastale troškove postupka u visini od 170,79 eur, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2023. određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 1.373,90 eur, sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Nataše Jeromele Mauše iz Pazina, posl. br. Ovrv-4849/2022 od dana 16. rujna 2022. godine, donesenim na temelju vjerodostojne isprave – izvatka iz poslovnih knjiga, naloženo je ovršenici da u roku od 8 dana od dostave rješenja o ovrsi, ovrhovoditelju namiri tražbinu u iznosu od 2.695,00 eur (20.212,50 kn), sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 1.195,00 eur teku od 25.01.2018. pa do isplate, na iznos od 750,00 eur teku od 01.07.2018. pa do isplate te na iznos od 750,00 eur teku od 01.07.2018.,pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i da mu nadoknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.437,50 kn (sada 170,79 eur). Radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja, određena je ovrha općenito na imovini ovršenice.

2. Protiv navedenog rješenja ovršenica je podnijela prigovor, navodeći, u bitnom, da ovrhovoditelju ne duguje utuženi iznos s obzirom da s istim ne surađuje od 2002. godine. Predstavnik ovrhovoditelja da je bio u njezinom objektu 2018., godine i da je utvrdio da isti nisu odgovarajući jer da nemaju kategorizaciju stoga da ovršenica nije nikad primila niti jednu grupu od ovrhovoditelja. Navodi da ovrhovoditelj osim izvoda otvorenih stavki nije dostavio ni jedan dokaz da je poslovao s ovršenicom. Predlaže da sud ukine rješenje o ovrsi javnog bilježnika i ovrhovoditelju naloži da istoj naknadi trošak ovog postupka.

3. Po uloženom prigovoru sud je rješenjem posl.br. Povrv-133/2022-2 od 25. listopada 2023. stavio izvan snage rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinuo sve provedene radnje te odredio da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. U nastavljenom postupku tužitelj je ostao kod tužbe (prethodno kod prijedloga za ovrhu), te kao i u podnesku od 08. kolovoza 2024. naveo da su parnične strane 17. studenog 2016. godine zaključile dva ugovora o posredovanju u uslugama smještaja s pripadajućim općim uvjetima poslovanja (Opći uvjeti i rokovi) pod šiframa smještajnih jedinica CIE 126 i CIE 125. Ugovorna obveza tužene da je bila da u svoju smještajnu jedinicu prima goste koji su je rezervirali posredstvom tužitelja. Tužena da je e-mail porukom od 30. travnja 2018. godine obavijestila tužitelja da prekida suradnju s njime zbog prodaje smještajne jedinice. U odredbi članka 7. pripadajućih općih uvjeta poslovanja da se navodi sljedeće: „Vlasnik može raskinuti ovaj ugovor pri čemu raskid stupa na snagu po isteku tekuće godine iznajmljivanja. Raskid ugovora za narednu sezonu dostavlja se u pismenom obliku do 31. svibnja tekuće godine.“ Također, u odredbi članka 6.1. općih uvjeta poslovanja da se navodi sljedeće: „U slučaju pravovremene najave raskida suradnje za narednu godinu sva prava i obveze koje proizlaze iz ovog ugovora prestaju biti važeće završetkom tekuće godine... U slučaju prodaje smještajne jedinice vlasnik je dužan osigurati da će novi vlasnik poštivati ugovorene obveze prema NOVASOL-u, a u suprotnom će snositi sve troškove u ovome članku.“ Sukladno citiranim odredbama, vlasnik smještajne jedinice da obavijest o otkazu ugovora tužitelju mora dostaviti do 31. svibnja tekuće godine. Ako je obavijest o otkazu ugovora dostavljena u gornjem roku, otkaz ugovora da stupa na snagu istekom tekuće godine u kojoj je otkaz izjavljen. U suprotnome, dakle ako vlasnik smještajne jedinice obavijest o otkazu ugovora tužitelju dostavi nakon 31. svibnja tekuće godine, otkaz ugovora da stupa na snagu tek istekom sljedeće godine. U svakom slučaju ugovor da je u tekućoj godini u kojoj je otkaz izjavljen, još uvijek na snazi i vlasnik smještajne jedinice da je u toj godini još uvijek dužan izvršavati svoju ugovornu obvezu smještanja gostiju. U konkretnom slučaju, tužena da je tužitelju obavijest o otkazu ugovora dostavila 30. travnja 2018. godine. Sukladno svemu navedenome, taj otkaz ugovora da je trebao stupiti na snagu tek istekom 2018. godine. Međutim, tužena da je već u 2018. godini odbila suradnju s tužiteljem, a što da nedvojbeno proizlazi iz njezine e-mail poruke od 30. travnja 2018. godine. Prema tome, tužena da nije ispunila svoju ugovornu obvezu u 2018. godini. Tužena da je u svom mailu o prestanu suradnje izjavila kako je ista prodala svoju nekretninu. Međutim, odredbom iz čl. 6.1. općih uvjeta i rokova, također da se navodi sljedeće: „U slučaju prodaje smještajne jedinice vlasnik je dužan osigurati da će novi vlasnik poštivati ugovorne odveze prema NOVASOL-u, a u suprotnom snositi će sve troškove navedene u ovom članku.“ Novi vlasnik nije nastavio suradnju s tužiteljem. Imajući u vidu gore citiranu ugovornu odredbu, da je razvidno da je tužena dužna snositi sve troškove koji su nastali tužitelju zbog nepoštivanja ugovora. U odredbi članka 6.1. općih uvjeta poslovanja da se navodi sljedeće: „U slučaju nepravovremenog raskida suradnje vlasnik da je dužan podmiriti naknadu za operativne i marketinške troškove u visini od 750,00 Eura.“ Iz citiranog da slijedi da je posljedica nepravovremenog raskida ugovora, obveza vlasnika smještajne jedinice da tužitelju nadoknadi 750,00 EUR. Budući da se raskid tužene smatra nepravovremenim, ona da je, sukladno citiranoj odredbi, dužna tužitelju naknaditi iznos od 750,00 EUR. U odredbi članka 6.2. općih uvjeta poslovanja da se navodi sljedeće: „Ukoliko vlasnikovim nepoštivanjem ugovornih obveza dođe do premještaja opcija i/ili rezervacija, troškove istih snosit će vlasnik u cijelosti (izgubljena dobit i/ili razlika u cijeni zamjenske smještajne jedinice te ostali mogući troškovi). Vlasnik da je dužan podmiriti naknadu za pokretanje premještaja u visini od 250 EUR po svakoj opciji i/ili rezervaciji.“ Iz citirane odredbe da slijedi da je vlasnik smještajne jedinice, ukoliko je nepoštivanjem svojih ugovornih obveza uzrokovao premještaj gostiju iz svoje u drugu smještajnu jedinicu, dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove uzrokovane tim premještajem i uz to mu da je dužan nadoknaditi 250,00 EUR naknade za pokretanje postupka premještaja. Jedan od troškova koji može nastati kao posljedica premještaja gostiju da je razlika u cijeni smještajnih jedinica. Naime, tužitelj da goste uvijek pokušava premjestiti u smještajne jedinice približno istih karakteristika i cjenovnoga ranga. Međutim, to da nije uvijek moguće pa se može dogoditi da se gosti premjeste u smještajnu jedinicu čija je cijena veća od cijene smještajne jedinice iz koje se gosti premještaju. Tu potencijalnu razliku u cijeni inicijalno da namiruje tužitelj, a ne gosti. Sukladno citiranoj odredbi članka 6.2. općih uvjeta poslovanja, predmetnu razliku u cijeni tužitelju da je dužan naknaditi vlasnik smještajne jedinice koji je premještaj uzrokovao svojim neispunjavanjem ugovorne obveze. U konkretnom slučaju, tužena da je dužna tužitelju nadoknaditi sljedeće iznose: a) trošak premještaja rezervacije br. 4643489 u iznosu od 1.166,00 EUR; b) trošak premještaja rezervacije br. 4514214 u iznosu od 29,00 EUR; c) naknade za pokretanje postupka premještaja rezervacija br. 4609519, br. 4514214 i br. 4927011 u ukupnom iznosu od 750,00 EUR.

4.1. Vezano za iznos naveden pod a) tužitelj navodi da su gosti rezervacije br. 4643489 trebali odsjesti u smještajnoj jedinici tužene u vremenskom periodu od 05.08. - 26.08. 2017. godine. Tužena da nije primila goste predmetne rezervacije u svoju smještajnu jedinicu. Gosti predmetne rezervacije da su premješteni u drugu smještajnu jedinicu. Cijena smještaja u smještajnoj jedinici tužene da je iznosila 1.624,00 eur, dok da je cijena smještaja u novoj smještajnoj jedinici iznosila 2.790,00 eur. Slijedom navedenoga, razlika u cijeni dviju smještajnih jedinica da je iznosila 1.166,00 eur. Tužena da je stoga dužna tužitelju naknaditi spomenutu razliku u cijeni, sukladno odredbi članka 6.2. općih uvjeta poslovanja.

4.2. Vezano za iznos naveden pod b) tužitelj navodi da su gosti rezervacije br. 4514214 trebali odsjesti u smještajnoj jedinici tužene u vremenskom periodu od 09.09. - 23.09. 2017. godine. Tužena da nije primila goste predmetne rezervacije u svoju smještajnu jedinicu. Gosti predmetne rezervacije da su premješteni u drugu smještajnu jedinicu šifre CIO 108. Cijena smještaja u smještajnoj jedinici tužene da je iznosila 888,00 EUR, dok da je cijena smještaja u novoj smještajnoj jedinici iznosila 917,00 eur. Slijedom navedenoga, razlika u cijeni dviju smještajnih jedinica da je iznosila 29,00 eur. Tužena da je stoga dužna tužitelju naknaditi spomenutu razliku u cijeni, sukladno odredbi članka 6.2. općih uvjeta poslovanja.

4.3. Vezano za iznos naveden pod c) tužitelj navodi da isti potražuje sukladno odredbi članka 6.2. općih uvjeta poslovanja, na ime naknade za pokretanje postupka premještaja rezervacije br. 4514214 u iznosu od 250,00 eur. Tužitelj također da potražuje naknadu za pokretanje postupka premještaja rezervacije br. 4609519 i rezervacije br. 4927011. Naime, gosti rezervacije br. 4609519 da su trebali odsjesti u smještajnoj jedinici tužene u vremenskom periodu od 02.09. -09.09.2017. godine. Međutim, tužena da nije primila goste predmetne rezervacije u svoju smještajnu jedinicu zbog čega da tužitelj sada od nje potražuje naknadu za pokretanje postupka premještaja rezervacije br. 4609519 u iznosu od 250,00 eur. Gosti rezervacije br. 4927011 također da su trebali odsjesti u smještajnoj jedinici tužene u vremenskom periodu od 04.08.-18.08. 2018. godine. Međutim, tužena da nije niti goste te rezervacije primila u svoju smještajnu jedinicu slijedom čega da tužitelj sada od nje potražuje naknadu za pokretanje postupka premještaja rezervacije br. 4927011 u iznosu od 250,00 eur. Dakle, tužitelj od tužene potražuje naknadu za naknade za pokretanje postupka premještaja rezervacija br. 4609519, br. 4514214 i br. 4927011 u ukupnom iznosu od 750,00 eur.

4.4.Tužitelj ujedno napominje da su NOVASOL A/S koji je ovrhovoditelj u ovome postupku te potpisnik Ugovora o posredovanju u uslugama smještaja koji je zaključen s tuženom 17. studenog 2016. godine i AWAZE A/S koji je u predmetnom podnesku naznačen kao tužitelj istovjetne pravne osobe. Naime, društvo NOVASOL A/S da je 2023. godine promijenilo tvrtku pa sada isto nosi naziv AWAZE A/S. Međutim, da je riječ o istoj pravnoj osobi koja ima isto sjedište (Virumgardsvej 27, Virum, Kraljevina Danska), isti matični broj u sudskom registru Kraljevine Danke (17484575), iste zakonske zastupnike (ČL, ILV), isti OIB (87687957339) u RH, a što da je razvidno iz izvadaka iz sudskog registra koji se dostavljaju u privitku ove tužbe. Slijedom svega navedenoga, tužitelj predlaže donošenje odluke kojom se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Nataše Jeromele Mauš, posl. br. Ovrv-4849/2022, UPP-OS-Ovrv- 402/2022 od 16. rujna 2022. godine te da se tuženoj nalaže tužitelju nadoknaditi prouzročeni ovršni i parnični trošak.

5. U podnesku od 25. listopada 2024. tuženica navodi da ista ne poznaje naziv tužitelja - AWZE A/S iz Viruma, Danska. O svim promjenama ugovora koji je tuženik sklopio s NOVASOL, tužitelj da je bio dužan obavijestiti tuženika, što da isti nije učinio a bio je dužan učiniti po našim pozitivnim propisima, kao i prema Općim uvjetima vezanim za ugovor, slijedom čega da ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. U svom podnesku tužitelj da citira samo odredbe Općih uvjeta koje njemu idu u korist, te da neopravdano traži da mu tuženica isplati određene novčane iznose koji mu ne pripadaju i to trošak premještaja rezervacije br. 4643489 u iznosu od 1.166,00 eur, trošak premještaja rezervacije br. 4514214 u iznosu od 29,00 eur te naknadu za pokretanje postupka premještaja rezervacija br.4609519,4514214 i 4927011 u ukupnom iznosu od 750,00 EUR, a sve to zbog toga što tužena nije na vrijeme otkazala ugovor s tužiteljem. Tužitelj, nadalje, da ničim ne dokazuje da su te rezervacije i realizirane te da je pretrpio štetu. Navodi kako smatra da je tužena na vrijeme raskinula ugovor s tužiteljem NOVOSOL jer da je ista emailom dana 30. travnja 2018. raskinula ugovor s tužiteljem i od toga datuma prekinula sve poslovne veze s tužiteljem, da se radi o raskidu ugovora, a ne o najavi raskida suradnje ,kako tvrdi tužitelj, a da je raskid ugovora pravovaljan i da ima isti učinak kao da je raskinut pisanim putem. Nadalje, tužitelj da neopravdano smatra da nakon raskida ugovora isti vrijedi do isteka tekuće godine (Opći uvjeti) te da je trebalo još jednom raskinuti ugovor, što da naše pozitivno pravo ne poznaje, posebno da ne poznaje takve rokove, jer da je naš zakon iznad podzakonskih odredaba bilo koje države, a kako to rade u Kraljevini Danskoj to da je njihova stvar, a da mi imamo uređen pravni sustav i da nismo neka egzotična zemlja. Prije raskida ugovora s tužiteljem, tuženica da je kontaktirala agenta tužitelja 2018., koji da je došao na lice mjesta kod tuženice i utvrdio da se apartmani renoviraju, posebno kupaonice i da je izjavio da se ti apartmani neuporabljivi i da neće slati goste u te apartmane. Agent tužitelja da se zvao I ili Č, isti da je o svemu sačinio zapisnik te predlaže da sud pribavi podatke o zaposlenicima tužitelja u Poslovnici Pula kako bi točno utvrdili ime i prezime agenta kojeg bi sud trebao saslušati u ovom predmetu a da je potrebno pribaviti i zapisnik sačinjen kod tuženice 2018., koji da posjeduje tužitelj. Sve ove okolnosti da su veoma značajne a da ih je tužitelj zatajio i da ih uopće ne spominje a jedino da ih može pribaviti sud. Predlaže sudu da nakon provedenog postupka odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom te naložiti tužitelju naknaditi parnične troškove tuženiku. Tuženica je tijekom postupka istaknula i prigovor zastare navodeći da je riječ o poslovnoj djelatnosti tuženice da čega da se primjenjuje trogodišnji zastarni rok. U konačnici istaknula je i da su odredbe Općih uvjeta na kojima tužitelj temelji svoje potraživanje protivne načelu savjesnosti i poštenja jer da se iz istih nije vidljivo koji su to operativni i marketinški troškovi, da isti ne sadrže parametre na temelju kojih je određena visina tih troškova. Isto da se odnosi i na troškove premještaja. Tuženica smatra da su navedene odredbe usmjerene isključivo na neosnovano bogaćenje tužitelja te da također tijekom postupka nije dokazao da bi takvi troškovi uopće nastali.

6. U dokaznom postupku pročitani su izvadak iz poslovnih knjiga (str. 29), ugovor s općim uvjetima (str. 122-124), e-mail od 30. travnja 2018. (str. 125), crm izvadci za rezervacije (str. 126-129 i 184-187), izvadak iz sudskog registra (str. 130- 166) i opći uvjeti (str. 171), izveden je dokaz saslušanjem svjedoka FL i ĐL te dokaz saslušanjem tuženice.

7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od ukupno 2.695,00 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koji potražuje od tuženice temeljem vjerodostojne isprave – izvatka iz poslovnih knjiga a koji iznos predstavlja naknadu za operativne i marketinške troškove u visini od 750,00 eur, naknadu za pokretanje postupka premještaja rezervacije od 750,00 eur (tri postupka premještaja od po 250,00 EUR) te razliku u cijeni dviju smještajnih jedinica od 1.195,00 eur (1.166,00 eur i 29,00 eur).

9. S obzirom na to da tuženica osporava osnovu i visinu potraživanja, u ovom je postupku sporno i valja utvrditi je li tuženica dužna tužitelju isplatiti utuženi novčani iznos. Sporno je i pitanje zastare potraživanja tužitelja.

10. Istovjetnost tužitelja NOVASOL AS s AWAZE AS utvrđena je uvidom u ovjerene prijevode izvadaka društva iz Danskog poslovnog tijela za AWAZE AS i NOVASOL AS, koji su u Danskom poslovnom tijelu upisani pod brojem 17484575, te se radi samo o promjeni tvrtke tužitelja slijedom čega nije osnovan prigovor tuženice o nedostatku aktivne legitimacije.

11. Uvidom u izvod iz poslovnih knjiga (str. 29) utvrđeno je da tužitelj od tuženice potražuje iznos od ukupno 2.695,00 eur i to iznos od 1.195,00 eur na ime troška premještaja, iznos od 750,00 eur na ime naknade za prijevremeni otkaz te iznos od 750,00 eur na ime naknade za pokretanje postupka premještaja.

12. Uvidom u ugovore o posredovanju u uslugama smještaja s pripadajućim općim uvjetima poslovanja između Novasol AS i tuženice (str. 122. i 123), utvrđeno je da su 2016. godine sklopljena dva ugovora pod šiframa smještajne jedinice CIE 126. Vezano za raskid ugovora, u ugovoru je navedeno da se isti može raskinuti najranije 14. siječnja 2018.

12.1. Prava i obveze ugovornih strana regulirana su zaključenim ugovorom između istih, pri čemu valja navesti da je potpisom predmetnog ugovora tuženica kao ugovorna strana izjavila suglasnost da razumije prava i obveze istaknute u Općim uvjetima i rokovima otisnutim na poleđini predmetnoga ugovora.

13. Uvidom u e-mail od 30. travnja 2018. ( str. 125) utvrđeno je da je tuženica tog dana raskinula ugovor s tužiteljem i to već za tekuću sezonu.

14. U članku 6.1. citiranih Općih uvjeta i rokova propisano je da se ugovor između vlasnika smještajne jedinice i tužitelja automatski produljuje do trenutka u kojem jedna od ugovornih strana ne raskine ugovor, a sve promjene, kao i eventualni raskid ugovora za narednu sezonu dostavlja se u pismenom obliku putem elektroničke pošte ili preporučeno poštanskom pošiljkom najkasnije do 31. svibnja tekuće godine. U slučaju pravovremene najave raskida suradnje za narednu godinu, sva prava i obveze koje proizlaze iz ugovora prestaju biti važeće završetkom tekuće godine, dok je u slučaju nepravovremenoga raskida suradnje vlasnik dužan podmiriti naknadu za operativne i marketinške troškove u visini od 750,00 EUR.

14.1. U odredbi članka 6.2. regulirano je pitanje troškova premještaja u kojem se navodi da ukoliko vlasnikovim nepoštivanjem ugovornih obveza dođe do premještaja opcija i/ili rezervacija, troškove istih snositi će vlasnik u cijelosti (izgubljena dobit u vidu razlike u cijene zamjenske smještajne jedinice te ostali mogući troškovi). Također, vlasnik je dužan podmiriti naknadu za pokretanje premještaja u visini od 250,00 EUR po svakoj opciji i/ili rezervaciji.

15. Tužitelj iznos od 750,00 eur potražuje na ime naknade za operativne i marketinške troškove pozivajući se na nepravovremeni raskid suradnje jer da je tuženica ugovor o suradnji s tužiteljem - za tekuću godinu - raskinula 30. travnja 2018. pa da je njezin raskid nepravovremen u smislu gore citirane odredbe općih uvjeta.

15.1. Jedina rezervacija učinjena 2018. odnosi se na gosta HL (str. 186), učinjena je prije raskida ugovora 12. veljače 2018. a odnosi se za razdoblje od 04. do 18. kolovoza, iz čega proizlazi da je tuženica ugovor raskinula nakon što je ta rezervacija potvrđena. Imajući u vidu da je tuženica, protivno Općim uvjetima, ugovor raskinula nepravovremeno (već za tekuću sezonu iako je ugovorom bila obvezana na suradnju s tužiteljem do završetka tekuće godine), tužitelj osnovano potražuje naknadu u iznosu od 750,00 eur.

15.2. Međutim, stav je suda da tužitelj ničim nije dokazao koje je to konkretno marketinške aktivnosti u odnosu na kapacitete tužene poduzeo na tržištu i koje troškove je povezano sa tim imao (primjerice račun koji je nekome platio za takve aktivnosti), pa on povezano sa tim ničim nije niti dokazao trošak tih aktivnosti u iznosu od 750,00 eura. Na taj način namećući tako velik marketinški ničim dokazani trošak od 750,00 eura tužitelj je tuženu stavio u neravnopravan položaj slijedom čega je zahtjev tužitelja u pogledu potraživanja navedene naknade neosnovan.

16. Nadalje, jedan od iznosa koji tužitelj potražuje (točnije tri puta po 250,00 eur) odnosi se na naknadu za pokretanje postupka premještaja rezervacija broj 4609519 (iz 2017. godine), 4514214 (iz 2017. godine) i 4927011 (iz 2018. godine), predviđene čl. 6.2. Općih uvjeta tužitelja. Sukladno navedenoj odredbi, vlasnik je dužan Novasolu podmiriti tu naknadu ukoliko vlasnikovim nepoštivanjem ugovornih odredbi dođe do premještaja opcija i/ili rezervacija.

16.1. Primjenom pravila o teretu dokazivanja na tužitelju je teret dokazati opravdanost potraživanja tih naknada a ne samo paušalno navesti ih u svojih Općim uvjetima.

16.2. Naime, uvidom u CRM izvadak (s lista 184) utvrđeno je da se rezervacija br. 4609519 odnosi na gosta LL, da je ista učinjena 29. lipnja 2017. za razdoblje od 02. do 09. rujna za objekt tuženice CIE126, kao i da je izvršen prijenos na objekt CIE865. Uvidom u CRM izvadak za objekt CIE865 (donji na listu 184) utvrđeno je da se rezervacija učinjena 29. kolovoza 2017. odnosi na istog gosta, za isto vremensko razdoblje (od 02. do 09. rujna) kao i da je izvršen prijenos sa 4609519.

16.3. Nadalje, uvidom u CRM izvadak (s lista 185) utvrđeno je da se rezervacija broj 4514214 odnosi na gosta ŠL s datumom rezervacije 25. travnja 2017., za objekt CIE126, za razdoblje od 09. rujna do 23. rujna, kao i da je izvršen prijenos na objekt CIO108. Uvidom u CRM izvadak za objekt CIO108 (donji na listu 185) utvrđeno je da se rezervacija učinjena 5. rujna 2017. odnosi na istog gosta, za isto vremensko razdoblje (od 09. do 23. rujna) kao i da je izvršen prijenos sa 4514214.

16.4. U konačnici, uvidom u CRM izvadak (s lista 186) utvrđeno je da se rezervacija broj 4927011 odnosi na gosta HL s datumom rezervacije 12. veljače 2018. za objekt CIE126, za razdoblje od 04. do 18. kolovoza , kao i da je izvršen prijenos na objekt CIE184. Uvidom u CRM izvadak za objekt CIE184 (donji na listu 186) utvrđeno je da se rezervacija učinjena 9. svibnja 2018. odnosi na istog gosta, za isto vremensko razdoblje (od 04. do 18. kolovoza) kao i da je izvršen prijenos sa 4927011.

16.5. Saslušanjem svjedokinje FL nisu utvrđene relevantne činjenice s obzirom na činjenicu da ista o predmetu spora nema neposrednih saznanja jer se u predmetnom razdoblju nalazila na rodiljnom dopustu te je s konkretnim predmetom upoznata tek nakon primitka poziva na ročište određeno povodom njezina saslušanja i to pregledom dokumentacije tužitelja. Međutim, imajući u vidu da je ista kod tužitelja zaposlena u odjelu koji se bavi naplatom potraživanja dugovanja iznajmljivača, istoj su predočeni CRM izvadci s lista 184-187 nakon čega je navela da su iz izvadaka vidljivi podaci o gostu, o terminu, o iznosu uplaćene akontacije te da iz istih nije vidljivo da li je gost i odsjeo u tom objektu.

16.6. Saslušanjem svjedoka ĐL također nisu utvrđene relevantne činjenice s obzirom da je isti u svom iskazu naveo da mu nisu poznata imena gostiju, da nema pristup CRM izvacima, da nije imao uvid u rezervacije i da ubacivanje podataka u taj sustav nije njegov posao. Vezano za rezervaciju učinjenu 2018. godine u odnosu na gosta HL isti je iskazao da je iz CRM izvatka vidljivo da je rezervacija učinjena 12. veljače 2018., no da mu nije poznato ništa oko navedene rezervacije, a vezano za raskid ugovora učinjen od strane tuženice u travnju 2018., iskazao je da mu je poznato da je tuženica raskinula ugovor i da pretpostavlja da je netko od zaposlenika to iskomunicirao sa tuženicom.

16.7. Saslušanjem tuženice utvrđeno je da je ista 2016. sklopila ugovor s tužiteljem, da se ne sjeća kada je ugovor raskinula no nakon što joj je pokazana e – mail prepiska ista potvrđuje da je tim e – mailom raskinula ugovor s tužiteljem u travnju 2018. Ista je u svom iskazu navela da nikakve reklamacije nije bilo jer da joj tužitelj nije nikada poslao niti jednog gosta. Ugovor da je raskinula radi prodaje kuće od koje je kasnije odustala. Tuženica je osporila valjanost podataka prikazanih u CRM izvacima jer da tužitelj nije nikada rezervirao njezin objekt.

16.8. Tuženica je tijekom postupka navela da tužitelj ničim ne dokazuje da su navedene rezervacije i realizirane.

16.9. Sud je stava da je činjenica je li sam postupak realizacije zamjenskog smještaja uspio ili nije sasvim irelevantna za proizašlu obvezu tuženice iz navedene odredbe Općih uvjeta i rokova jer se radi o naknadi za pokretanje postupka premještaja, a ne o samom trošku premještaja koji ne mora biti i realiziran.

16.10. Međutim, tužitelju utužene naknade propisane Općim uvjetima pripadaju isključivo u situaciji ako isti dokaže opravdanost tih potraživanja odnosno da je do premještaja opcija i/ili rezervacija došlo tuženičinim nepoštivanjem ugovornih odredbi.

16.11. Slijedom navedenoga, ni iz isprava priloženih spisu ni iz iskaza saslušanih svjedoka ne proizlazi da je tuženica 2017., za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, odbila primiti goste u svoju smještajnu jedinicu i da je na taj način prekršila odredbe Općih uvjeta. Naime tuženica navodi da joj tužitelj nije nikada poslao ni jednog gosta, a tužitelj nije priložio nikakav dokaz iz kojeg bi bila vidljiva bilo kakva korespondencija s tuženicom vezano za njezino odbijanje smještaja gostiju, slijedom čega je sud o postojanju te činjenice prosuđivao u smislu odredbe čl. 221. a Zakona o paničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, dalje u tekstu: ZPP) primjenom pravila o teretu dokazivanja.

16.12. Sud je zahtjev tužitelja vezano za potraživanje naknade za pokretanje postupka premještaja ocijenio osnovanim isključivo u odnosu na rezervaciju učinjenu 2018. (str. 186) za gosta HL, iz razloga što je iz e-maila tuženice upućenog ĐL vidljivo da je ista raskinula ugovor 30. travnja 2018. i to nakon što je potvrđena rezervacija od strane navedenog gosta, i da je kao razlog navela prodaju svog objekta, iz čega proizlazi da je tuženica prekršila odredbe Općih uvjeta radi čega je tužitelj bio primoran izvršiti premještaj gosta u drugu smještajnu jedinicu.

16.13. Kao što je ranije navedeno, stranke su se nalazile temeljem zaključenog ugovora iz 2016. u ugovornom odnosu te je njihovo postupanje vezano za taj ugovorni odnos bilo regulirano ne samo samim sadržajem ugovora, već i Općim uvjetima poslovanja i rokovima tužitelja.

16.14. Isticanje tuženika da u konkretnom slučaju, a vezano za troškove premještaja, ne bi bile primjenjive odredbe Općih uvjeta i rokova s obzirom da su iste protivne načelu savjesnosti i poštenja, ovaj sud nije smatrao osnovanim. Tuženica tijekom postupka nije osporavala da je upoznata sa sadržajem općih uvjeta koji su bili sastavni dio ugovora s tužiteljem, a potpisom ugovora (čije sklapanje ne osporava) izjavila je suglasnost da razumije prava i obveze istaknute u Općim uvjetima i rokovima otisnutim na poleđini ugovora.

17. U konačnici, treći iznos koji tužitelj potražuje odnosi se na razliku u cijeni dviju smještajnih jedinica od 1.195,00 eur (1.166,00 eur i 29,00 eur).

17.1. Navedenu naknadu tužitelj potražuje za rezervaciju broj 4514214 iz 2017. godine koja se odnosi na gosta ŠL te na rezervaciju broj 4643489 također iz 2017. godine koja se odnosi na gosta ŽL.

17.2. Uvidom u CRM izvatke vidljivo je da se rezervacija broj 4514214 (str. 127 i 185) odnosi na gosta ŠL s datumom rezervacije 25. travnja 2017., za objekt CIE126, za razdoblje od 09. rujna do 23. rujna, kao i da je izvršen prijenos na objekt CIO108. Uvidom u CRM izvadak za objekt CIO108 (donji na listu 185) utvrđeno je da se rezervacija učinjena 5. rujna 2017. odnosi na istog gosta, za isto vremensko razdoblje (od 09. do 23. rujna) kao i da je izvršen prijenos sa 4514214. Trošak premještaja iznosi 29,00 eur što predstavlja razliku prodajne cijene CIO108 (od 917,00 EUR) i CIE126 (888,00 eur).

17.3. Uvidom u CRM izvadak za rezervaciju broj 4643489 (str. 187) utvrđeno je da se ista odnosi na gosta ŽL, s datumom rezervacije 23. srpnja 2017., za razdoblje od 5. do 26. kolovoza. Tužitelj navodi da u pogledu predmetne rezervacije potražuje iznos od 1.166,00 eur što da predstavlja razliku između prodajne cijene i vlasnikove cijene (2.790, eur – 1624,00 eur).

17.4. Izgubljena zarada tužitelja sagledava se, dakle, u razlici cijene koja je ugovorena za prvotni smještaj sa gostom sa cijenom zamjenskog smještaja. O izgubljenoj dobiti ili nastaloj šteti moglo bi se govoriti u slučaju da je tužitelj u vrijeme postojanja ugovornog odnosa dogovorio smještaj gosta u smještajne jedinice tuženice pa da ga tuženica nije prihvatila, a što tužitelj u ovom postupku ničime nije dokazao.

17.5. Sukladno odredbi čl. 1089. ZOO-a, pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem, u konkretnom slučaju određenom radnjom ugovorne strane.

17.6. Zakonodavac u odredbi članka 1046. citiranog zakona izmaklu dobit određuje kao sprječavanje povećanja nečije imovine. Kao pretpostavke koje valja cijeniti je svakako nužnost postojanja namjere stjecanja takve dobiti, koja se zbog postupanja određene osobe izjalovila, pri čemu nije dovoljna samo mogućnost koja bi postojala da dođe do povećanja takve imovine. Potrebno je postojanje objektivne vjerojatnosti da bi se zaista stekao dobitak, da nije u tome osoba bila spriječena.

17.7. S obzirom da tužitelj ni priloženim ispravama ni iskazima svjedoka nije dokazao da je tuženica 2017. za vrijeme trajanja ugovornog odnosa odbila primiti goste u svoju smještajnu jedinicu, sud je i o postojanju te činjenice prosuđivao u smislu odredbe čl. 221. a ZPP-a primjenom pravila o teretu dokazivanja, slijedom čega je njegov zahtjev i u tom dijelu odbijen kao neosnovan.

18. Prigovor zastare nije osnovan jer prema odredbi članka 230. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.) tražbina naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze, a u ovom se predmetu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina. Najranija obveza dospjela je 25.01.2018., a do podnošenja prijedloga za ovrhu 12. srpnja 2022. nije protekao rok zastare od pet godina.

18.1. Nije osnovan navod tuženice da je u konkretnoj pravnoj stvari riječ o poslovnoj djelatnosti tuženice pa da se primjenjuje zastarni rok od 3 godine. Naime, iz predmetnog ugovora od 17. studenog 2016. proizlazi da su ga sklopili tužitelj koji je trgovačko društvo i tužena kao vlasnica kuće za odmor. Tužena nije u utuženom razdoblju bila trgovac s obzirom da ista ne obavlja trajno djelatnost već je u utuženom razdoblju sezonski pružala odobrene joj ugostiteljske usluge u svom domaćinstvu – konkretno uslugu smještaja gostiju. Dakle, u konkretnom slučaju ne radi se trgovačkom ugovoru slijedom čega valja primijeniti upravo odredbe članka 230.st.1. ZOO-a kojim je propisano da za tražbina za naknade štete povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze. Isto podrazumijeva da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe članka 225. ZOO-a kojim je propisano da takva tražbina zastarijeva u općem roku od 5 godina.

19. Sukladno čl. 9. ZOO-a, sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje. Budući da tuženica kasni s ispunjenjem svoje novčane obveze, ista pored glavnice, sukladno čl. 29. st. 1. ZOO-a, duguje i zakonske zatezne kamate računajući od dana dospijeća obveze pa do isplate.

20. Slijedom navedenog, a u skladu s čl. 451. st. 3. ZPP-a održan je na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Nataše Jeromele Mauše iz Pazina, posl. br. Ovrv-4849/2022 od dana 16. rujna 2022., u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 250,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. srpnja 2018. pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (tč. I izreke), dok je u preostalom dijetu platni nalog ukinut (tč. II izreke).

21. Budući da je ovršni postupak nakon izjavljivanja prigovora protiv rješenja o ovrsi nastavljen kao parnični postupak, svi troškovi koji su nastali tijekom ovršnog postupka smatraju se troškovima parničnog postupka, pa je iz tog razloga ukinut platni nalog u dijelu koji se odnosi na naknadu troškova ovršnog postupka te je valjalo odlučiti o zatraženim troškovima u prijedlogu za ovrhu (t. III izreke).

22. Odluka o trošku (t. IV izreke presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku koja propisuje da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

22.1. S obzirom na navedeno, tužitelj je u ovom postupku uspio s 1,24 % a tuženica s 98,76 %, iz čega proizlazi da tuženici pripada 97,52 % priznatog parničnog troška.

23. Tuženici su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, 107/2025, dalje: tarifa) i to za sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave iznos od 135,80 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje: tarifa), za sastav podneska od 25. listopada 2024. iznos od 250,00 eur (Tbr. 8.1. i 46. tarife), za zastupanje na ročištima od 08. rujna 2025., 10. studenog 2025. 27. siječnja 2026. i 06. ožujka 2026., iznos od po 250,00 eur po ročištu (Tbr. 9.1. i 46. tarife) kao i trošak utrošenog predujma od 23,04 eur.

23.1. Tuženici je, dakle, priznat trošak u sveukupnom iznosu od 1.408,84 eur. Imajući u vidu da tuženici pripada 97,52 % priznatog parničnog troška, tužitelj joj je dužan naknaditi trošak u iznosu od 1.373,90 eur (t. IV izreke)

24. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Poreču 8. lipnja 2026.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

I Protiv ove presude može se izjaviti žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

II Presuda u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP- a.

DNA:

- tužitelju, p.p.

- tuženici, p.p.