Poslovni broj: Us I-124/2025-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Sandri Ćoraš Gega, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Katije Stermšek, u upravnom sporu tužitelja: ŠN, Bratsva i Edinstva 43/13, Strumica, Sjeverna Makedonija, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Lovri Vitlovu, odvjetniku u Zadru, Don Ive Prodana 9, protiv tuženika:

Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju državljanstvo i upravne poslove, Sektor za upravne poslove i državljanstvo, Ulica grada Vukovara 33, Zagreb, OIB: 36162371878, kojeg zastupa opunomoćenica LN, diplomirana pravnica i zaposlenica, temeljem generalne punomoći položene kod Upravnog suda u Splitu, radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, nakon javne rasprave zaključene dana 8. svibnja 2026. u nazočnosti opunomoćenika tužitelja i opunomoćenice tuženika, dana 8. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se poništi rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju državljanstvo i upravne poslove, Sektora za upravne poslove i državljanstvo KLASA: UP/II-224-04/22-01/262, URBROJ: 511-01-203-24-2 od dana 12. studenoga 2024. II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj protiv rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju državljanstvo i upravne poslove, Sektora za upravne poslove i državljanstvo KLASA: UP/II-224-04/22-01/262, URBROJ: 511- 01-203-24-2 od dana 12. studenoga 2024., kao i u podnescima dostavljenim tijekom ovog upravnog spora, tužitelj je, u bitnom, naveo da je upravno tijelo moralo pozvati tužitelja da dostavi eventualno potrebnu dokumentaciju iz Republike Sjeverne Makedonije, a za slučaj da to tužitelj nije u mogućnosti, da je upravno tijelo preko nadležnog ministarstva trebalo i samo zatražiti navedene podatke o načinu upisa tužitelja u Republici Sjevernoj Makedoniji kako u maticu tako i u knjigu državljana, a sve za potrebe donošenja odluke o zahtjevu tužitelja. Jednako tako da je tužitelj tijekom upravnog postupka ukazao kako je evidentno prilikom njegova upisa u maticu rođenih propušteno izvršiti prijavu njegova rođenja Matičnom uredu u Benkovcu, radi upisa u knjigu državljana, ili je takva prijava poslana, ali nije izvršena u matičnom uredu u Benkovcu. Međutim, da je tu činjenicu upravno tijelo propustilo utvrditi odnosno rasvijetliti okolnosti prijave i upisa tužitelja odnosno propusta da se isti upiše u knjigu državljana Republike Hrvatske imajući u vidu da je njegov otac hrvatski državljanin. Paušalne tvrdnje drugostupanjskog upravnog tijela o navodnoj “mogućnosti” da je tužitelj rođen izvan braka te da je otac upisan naknadno potpuno su paušalne i neprovjerene, a na temelju takvih “paušalnih i neprovjerenih” činjenica da nije moguće pravilno primijeniti materijalni zakon. Tim više što i samo upravno tijelo navodi da bi tužitelj naveo da su roditelji brak skopili 1968.g., dok je on rođen 1970. U tom dijelu da valja istaknuti kako navod da bi tužitelj bio rođen izvanbračno nije točan niti proizlazi iz spisa predmeta, a ovo stoga što je brak roditelja tužitelja sklopljen 1967. o čemu da tužitelj dostavlja dokaz u vidu izvoda iz matice rođenih. Evidentno je da je upravno tijelo pokušalo na tužitelja prevaliti teret utvrđivanja činjenica iako je to zadatak upravo upravnog tijela, a čime se ujedno tužitelju nameće nerazmjeran teret što ujedno krši njegovo pravo na pravičan postupak zajamčeno Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nedvojbena da je činjenica, barem prema sada utvrđenom činjeničnom stanju, da ne postoji dokaz da bi se roditelji tužitelja sporazumjeli da će tužitelj imati državljanstvo Republike Makedonije, osobito kada se uzme u obzir činjenica da postoji dokaz da je otac tužitelja jasno deklarirao hrvatsku narodnost i državljanstvo što proizlazi iz potvrde katoličke katedrale “Uznesenje Presvete Bogorodice” u Strumici, a potom da je i sam tužitelj živio u [adresa] tijekom 1980-ih godina te da se jednako tako deklarirao obzirom da je posjedovao putnu ispravu izdanu u Zadru 1988.g. te da posjeduje i srednjoškolski index izdan u Zadru 1985. Navedene činjenice su bitne jer one ukazuju i na činjenicu da se tužitelj smatra pripadnikom hrvatskog naroda, obzirom da je to evidentno tijekom života i sam deklarirao pa da ga pravo na hrvatsko državljanstvo pripada i po osnovu čl. 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Tumačenje drugostupanjskog upravnog tijela koje u pobijanom obrazloženju navodi kako na tužitelja nije moguće primijeniti Zakon o hrvatskom državljanstvu da je pogrešno, a osobito u onom dijelu koji se odnosi na primjenu čl. 5. st. 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu obzirom da takvo tumačenje o primjeni Zakona samo na osobe rođene nakon **.**.1991. diskriminira tužitelja i da ga odvodi do neravnopravnog položaja spram drugih osoba rođenih nakon navedenog datuma, a što da nije intencija zakonodavca niti bi bilo u skladu sa Ustavom Republike Hrvatske, a jednako tako ni Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Pored navedenog da je upravno tijelo zanemarilo i odredbe Zakona o državljanstvu SR Hrvatske iz 1965. koji da je predviđao da državljanstvo Socijalističke Republike Hrvatske može steći svaki jugoslavenski državljanin koji o tome dade izjavu nadležnom općinskom organu uprave za unutrašnje poslove. Nedvojbeno je da je tužitelj bio Jugoslavenski državljanin. Nadalje, i Zakon o hrvatskom državljanstvu iz 1950. da govori o stjecanju državljanstva temeljem preferencije oca djeteta i njegova državljanstva, a koji pravni kontinuitet zakonskih odredbi je održan kasnijim preuzimanjem tih odredbi kao pravnih normi, pri čemu da se opetovano napominje kako je otac tužitelja nesporno hrvatski državljanin te da se isti tako cijeloga života i deklarirao, a osobito tijekom življenja u Republici Makedoniji. Slijedom prednjeg da tužitelj predlaže da Upravni sud u Splitu donese presudu kojom se poništava osporeno rješenje tuženika kao i prvostupanjsko upravno rješenje i predmet vrati na ponovni postupak.

2. Opunomoćenik tužitelja je na ročištu, održanom kod ovog Suda dana 8. svibnja 2026., naveo da ostaje kod tužbe te u odnosu na podneseni odgovor na tužbu ističe kako se u cijelosti protivi navodima koji su izneseni od strane tuženog tijela te da drži da su navodi tužitelja iz same tužbe u cijelosti osnovani pa da predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev, a po potrebi da tužitelj ustraje kod dokaznog prijedloga da se samog tužitelja sasluša kao stranku.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu, kao i podnescima dostavljenim u tijeku ovog upravnog spora, naveo da predlaže da se tužba odbije kao neosnovana zbog neispunjavanja zakonskih pretpostavki za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana propisanih odredbom članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 53/91, 70/91-ispravak, 28/92, 113/93, 130/11, 110/15, 102/19 i 138/21) iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja i podataka koji se nalaze u spisu predmeta. Vezano za tužbene navode, da je u provedenom postupku nesporno utvrđeno da je tužiteljev otac hrvatski državljanin podrijetlom, upisan u knjigu državljana Matičnog ureda Benkovac pa da je to državljanstvo imao i u trenutku rođenja tužitelja, dok je tužiteljeva majka makedonska državljanka. Podatak kada su tužiteljevi roditelji sklopili brak da je uzet iz popunjenog obrasca zahtjeva za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u kojem je tužitelj naveo „06.06.1986. Strumica“ (isti datum da je navela i tužiteljeva sestra, HN u svojem zahtjevu), dok vjenčani list roditelja da nije bio priložen zahtjevu, a u očevom rodnom listu da nema bilješke o sklopljenom braku, već samo o njegovoj smrti u Beogradu 2006. godine. Stoga da je u pobijanom rješenju došlo do „mogućeg“ objašnjenja zašto je tužitelj po rođenju upisan u evidenciju makedonskog državljanstva, a ne po ocu u knjigu državljana Matičnog ureda Benkovac. Međutim, iz vjenčanog lista roditelja, koji je priložen tužbi, da proizlazi da je tužitelj rođen kao bračno dijete, ali da je ipak po rođenju stekao makedonsko republičko državljanstvo jer su roditelji imali prebivalište u tadašnjoj SR [adresa] čije da je republičko državljanstvo imala tužiteljeva majka. Što se tiče tužbenog navoda kako se u postupku nije potpuno utvrdilo činjenično stanje, odnosno da se propustilo rasvijetliti sve okolnosti tužiteljeve prijave i upisa u maticu rođenih jer da je evidentno kako se prilikom tužiteljevog rođenja propustilo izvršiti prijavu njegovog rođenja Matičnom uredu Benkovac, da je potrebno istaknuti da pored nesporno utvrđene odlučujuće činjenice da je tužitelj po rođenju upisan u evidenciju makedonskog državljanstva, upravna tijela Republike Hrvatske da nemaju što dalje utvrđivati i preispitivati (je li sporazum roditelja postojao ili nije, je li obavijest o rođenju bila poslana u Hrvatsku ili nije) jer da bi to bilo u potpunosti nepotrebno i ne bi dovelo do drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari. Naime, nijednoj osobi koja je na dan 08.10.1991. godine imala upis u evidenciji/knjizi državljana neke druge bivše jugoslavenske republike, nije utvrđeno hrvatsko državljanstvo temeljem članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu. S tim u vezi da se napominje da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske u više svojih presuda zauzeo stajalište da pravilnost/zakonitost upisa osobe u evidenciju državljanstva neke druge bivše jugoslavenske republike, a danas samostalne države, ne može biti predmet postupka u Republici Hrvatskoj (primjerice, presuda pod poslovnim brojem: Usž-2770/20-2 od dana 21. listopada 2020.). Isto tako da tuženik ponovo naglašava da odredbe tada važećeg Zakona o državljanstvu SR Hrvatske iz 1965. godine nisu ni na koji način preferirale očevo republičko državljanstvo. Vezano za tužiteljev navod o pripadnosti hrvatskom narodu, da se ističe da je tužitelj podnio, putem Veleposlanstva RH Skopje, zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva. Kategorija nacionalnosti/narodnosti osobe, odnosno pripadnosti određenom narodu, da nije od utjecaja na utvrđivanje državljanstva što je predmet ovog postupka, stoga da u obrascu zahtjeva za utvrđivanje hrvatskog državljanstva uopće ne postoji rubrika o nacionalnosti/narodnosti podnositelja zahtjeva. Ako se tužitelj smatra pripadnikom hrvatskog naroda i o tome ima dokaze, da nema zapreke da podnese novi zahtjev, ali ovaj put za stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem, temeljem odredbe članka 16. Zakona, u kojem će dokazivati činjenice koje su nebitne za postupak utvrđivanja hrvatskog državljanstva (stajalište izraženo u presudi Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us- 6300/2007-6 od 18. studenog 2010. godine i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Us-2126/2009-4 od 3. svibnja 2012. godine). Pri tome valja istaknuti da tužiteljeva putna isprava („pasoš“) izdana u Zadru 1988. godine te srednjoškolski indeks izdan u Zadru 1985. godine, ne predstavljaju deklariranje pripadnosti hrvatskom narodu jer je tužitelj navedene isprave imao kao jugoslavenski državljanin koji je tijekom 1980.-tih prebivao i školovao se u Zadru. Tužitelj u tužbi ponavlja navod u vezi odredbe članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu pa je detaljno očitovanje na isto već sadržano u obrazloženju pobijanog drugostupanjskog rješenja. Suprotno tužbenom navodu o pogrešnom tumačenju navedene odredbe, u presudama Visokog upravnog suda RH, koje se navode u pobijanom rješenju (a ima ih i više od navedenih) jasno je izraženo stajalište da se odredba članka 5. stavka 2. Zakona odnosi samo na osobe rođene u inozemstvu nakon 08.10.1991. godine jer bi inače došlo do zadiranja u prije važeće propise i do proturječnosti s načelom kontinuiteta hrvatskog državljanstva sadržanog u odredbi članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu (primjerice presuda Visokog upravnog suda RH, posl. broj: Usž-2976/2023-2 od dana 5. veljače 2024.). Navedeno da je u skladu s ustaljenom i dosljednom upravno sudskom i ustavnosudskom praksom u kojoj se jasno razlikuje kad se primjenjuju pravne osnove upisa u evidenciju hrvatskih državljana temeljem podrijetla (odredbe članaka 4. i 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu), a kad se utvrđuje je li osoba stekla hrvatsko državljanstvo podrijetlom po propisima važećim do 08.10.1991. godine i vrši naknadni upis u evidenciju hrvatskih državljana temeljem članka 30. stavka 1. istog Zakona (a u razdoblju od 01.01.2020. do 01.01.2023. godine i temeljem odredbe članka 30a. stavka 2. Zakona). Što se tiče tužbenih navoda da se tužitelja diskriminira, a što da je protivno Ustavu Republike Hrvatske i Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, da je potrebno istaknuti da nema nikakve diskriminacije u jednostavnoj činjenici da se ispunjavanje uvjeta za upis u evidenciju državljana Republike Hrvatske utvrđuje po zakonu koji je važio u vrijeme rođenja stranke, jer i osobama, koje su upisane u knjigu državljana temeljem odredbi članka 30. stavka 1. i članka 30a. stavka 2. Zakona, da je također utvrđeno da su stekle hrvatsko državljanstvo podrijetlom po prijašnjem propisu i da se smatraju hrvatskim državljanima od rođenja. Točan da je tužbeni navod da je svaki jugoslavenski državljanin mogao steći državljanstvo SR Hrvatske davanjem izjave nadležnom općinskom tijelu za unutarnje poslove. Naime, za postojanja bivše SFRJ, svaki jugoslavenski državljanin koji je promijenio mjesto prebivališta iz jedne u drugu republiku, mogao je zatražiti upis u knjigu državljana republike svojeg prebivališta. I tužitelj da je to mogao učiniti po punoljetnosti za vrijeme svojeg prebivanja u Zadru, ali ne po Zakonu o državljanstvu SR Hrvatske iz 1965. godine kako se citira u tužbi, već po Zakonu o državljanstvu SR Hrvatske iz 1977. godine ("Narodne novine", broj: 32/77) koji je tada važio. U tom bi se slučaju izvršio njegov upis u knjigu državljana na području Hrvatske i brisao njegov upis u evidenciji državljana na području Makedonije jer, kao što je već više puta naglašeno, po prijašnjim se propisima, uz savezno ili jugoslavensko državljanstvo, moglo imati samo jedno republičko državljanstvo.Slijedom iznijetog, budući je tužitelj na dan 08.10.1991. godine bio makedonski državljanin, da se ne može utvrditi da se na isti dan smatrao i hrvatskim državljaninom u smislu odredbe članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, dok se odredba članka 5. stavka 2. istog Zakona, iz navedenih razloga, na tužitelja ne može primijeniti. Stajalište da se odredba članka 5. stavka 2. Zakona odnosi samo na osobe rođene u inozemstvu nakon 08.10.1991. godine potvrđeno je također i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III- 1758/2023 od dana 30. listopada 2024.

3. Opunomoćenica tuženika je na ročištu održanom kod ovog Suda dana 8. svibnja 2026. navela da ostaje kod odgovara na tužbu i obrazloženju osporenog rješenja i da se protivi izvođenju daljnjih dokaza te da predlaže da se tužba odbije.

4. Osporenim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju državljanstvo i upravne poslove, Sektora za upravne poslove i državljanstvo KLASA: UP/II- 224-04/22-01/262, URBROJ: 511-01-203-24-2 od dana 12. studenoga 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Policijske uprave zadarske, Policijske postaje Benkovac-Obrovac, broj: 511-18-10- 06-UP/I-53/2022. od dana 26. rujna 2022., a kojim rješenjem je odbijen zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva koji je podnio ŠN, ovdje tužitelj.

5. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem cjelokupne dokumentacije koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo upravno tijelo, u kojem je doneseno osporeno rješenje, te u spisu upravnog spora, dok je odbio dokazni prijedlog tužitelja da se isti sasluša u svojstvu stranke u ovom upravnom sporu, cijeneći da se s obzirom na stanje spisa i raspoloživost dokaza pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja tog dokaza.

6. U sporu je zakazana rasprava da bi se strankama, sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ br. 36/24, dalje: ZUS-a), dala mogućnost očitovanja o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

7. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, nakon održane usmene i javne rasprave, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, kao i savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

8. Predmet ovog upravnog spora je, u skladu s odredbom čl. 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika.

9. Člankom 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“ broj: 53/91, 70/91, 28/92, 113/93, 4/94, 130/11, 110/15 i 102/19, dalje: Zakona) propisano je da se tim zakonom uređuje hrvatsko državljanstvo, pretpostavke za njegovo stjecanje i prestanak.

10. Odredbom čl. 3. Zakona je propisano da se hrvatsko državljanstvo stječe: 1. podrijetlom; 2. rođenjem na području Republike Hrvatske; 3. prirođenjem; 4. po međunarodnim ugovorima.

11. Shodno odredbi čl. 4. st. 1. Zakona podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo dijete: 1. čija su oba roditelja u trenutku njegova rođenja hrvatski državljani; 2. čiji je jedan od roditelja u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljanin, a dijete je rođeno u [adresa]; 3. čiji je jedan od roditelja u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljanin, drugi bez državljanstva, ili nepoznatog državljanstva, a dijete je rođeno u inozemstvu. Stavkom 2. istog članka propisano je da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo i dijete stranog državljanstva ili bez državljanstva ako su ga prema odredbama posebnog zakona usvojili hrvatski državljani. Stavkom 3. Istog članka propisano je da se takvo dijete smatra hrvatskim državljaninom od trenutka rođenja.

12. Prema odredbi čl. 5. st. 1. Zakona propisano je da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo osoba rođena u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako do navršene 21. godine života bude prijavljena u diplomatskoj misiji ili konzularnom uredu Republike Hrvatske u inozemstvu ili u matičnom uredu u Republici Hrvatskoj radi upisa u evidenciju kao hrvatski državljanin. Stavkom 2. istog članka propisano je da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo i osoba starija od 21. godine života, rođena u inozemstvu čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako u roku od tri godine od dana stupanja na snagu toga Zakona podnese zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljana, a Ministarstvo unutarnjih poslova prethodno utvrdi da ne postoje zapreke iz članka 8. stavka 1. točke 5. toga Zakona. Stavkom 3. istog članka propisano je da osoba rođena u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, a ne udovoljava pretpostavci iz stavka 1. toga članka, stječe hrvatsko državljanstvo ako bi ostala bez državljanstva.

13. Sukladno odredbi čl. 30. st. 1. Zakona hrvatskim državljaninom se smatra osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu ovoga zakona. Stavkom 2. istog članka propisano je da se hrvatskim državljaninom smatra pripadnik hrvatskog naroda koji na dan stupanja na snagu tog zakona nema hrvatsko državljanstvo, a na dotični dan ima prijavljeno prebivalište u [adresa], ako da pisanu izjavu da se smatra hrvatskim državljaninom. Stavkom 3. istog članka propisano je da se Hrvatskim državljaninom smatra i osoba koja je upisana u evidenciju o državljanstvu u periodu od 1. ožujka 1978. do 8. listopada 1991., a izdana mu je javna isprava kojom se dokazuje hrvatsko državljanstvo. Stavkom 4. istog članka propisano je da se pisana izjava iz stavka 2. toga članka predaje policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji općine na čijem području osoba ima prebivalište. Stavkom 5. istog članka propisano je da utvrđivanje pretpostavki iz stavka 1. i 2. toga članka obavlja policijska uprava odnosno policijska postaja. Ako utvrdi da su ispunjene sve pretpostavke naložit će upis u evidenciju o državljanstvu bez donošenja pisanog rješenja. Ako utvrdi da nisu ispunjene sve pretpostavke odbit će zahtjev rješenjem.

14. Odredbom čl. 30.a st. 1. Zakona propisano je da se na prijedlog ministarstva nadležnog za hrvatske branitelje, hrvatskim državljaninom s danom 8. listopada 1991. smatra nestali i smrtno stradali hrvatski branitelj iz Domovinskog rata koji nema upis u evidenciju hrvatskih državljana. Stavkom 2. istog članka propisano je da se hrvatskim državljaninom smatra i osoba rođena u razdoblju od 8. siječnja 1977. do 8. listopada 1991., kojoj su u trenutku rođenja oba roditelja imala hrvatsko državljanstvo, ali joj je u evidenciji o državljanstvu upisano drugo državljanstvo, ako u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona podnese zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva.

15. Uvidom u spis tuženog tijela KLASA: UP/II- 224-04/22-01/262 utvrđeno je: da je tužitelj rođen dana **.**.1970. da je tužiteljev otac, ČN, rođen 1948. godine u mjestu Nadin, Hrvatska, državljanin Republike Hrvatske podrijetlom, upisan 1948. godine u knjigu državljana Matičnog ureda Benkovac, za matično područje Nadin, pod rednim brojem 955; da je tužiteljeva majka, JN djevojački Š, rođena 1948. godine u mjestu Gradašorci, Makedonija, državljanka Republike Sjeverne Makedonije; da su tužiteljevi roditelji u vrijeme tužiteljevog rođenja, prebivali u [adresa] ([adresa]); da su tužiteljevi roditelji brak sklopili 1987. godine u Strumici (dokaz priložen uz tužbu); da se u uvjerenju o državljanstvu, koje je izdao SUP Strumica, broj: 12.1.9-4/1170 od dana 30. studenog 2020., navodi da je tužitelj državljanin Republike Sjeverne Makedonije, upisan u registru državljana pod rednim brojem 458114; da se u potvrdi broj: 12.1.9-5/6-2022 od dana 15. travnja 2022. dodatno pojašnjava da je tužitelj državljanin Republike Sjeverne Makedonije podrijetlom od rođenja, upisan u registar državljana za selo Vasilevo, na str. 93. pod red. brojem 1971.

16. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja po ocjeni ovog Suda u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije povrijeđen Zakon na štetu tužiteljice, kako to ista neosnovano smatra, već je na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo.

17. Naime, nije osnovan tužbeni navod tužitelja da je u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari pogrešno primijenjeno materijalno pravo te jer je tuženik na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenilo odredbu čl. 30. st. 1. Zakona te nakon pravilno provedenog upravnog postupka pravilno i zakonito utvrdio da tužitelj ne ispunjava zakonom propisane pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana propisanih odredbom čl. 30. st. 1. Zakona. Pri čemu valja istaći da u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije sporno da je tužitelj rođen dana **.**.1970., prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu (8. listopada 1991.) te da se na osobe rođene prije tog datuma primjenjuju odredbe članka 30. Zakona o hrvatskom državljanstvu, kojom odredbom je utvrđeno načelo pravnog kontinuiteta državljanstva, a kako to osnovano navode prvostupanjsko upravno tijelo i tuženik u svojim rješenjima.

18. Stoga, pored nesporne činjenice da je tužitelj po rođenju upisan u knjigu državljana Republike Sjeverne Makedonije za selo Vasilevo, na str. 93. pod red. brojem 1971., to je pravilno utvrđenje kako prvostupanjskog, tako i tuženog tijela da tužitelj ne ispunjava zakonske pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva, temeljem odredbe čl. 30. st. 1. Zakona, budući da je podrijetlom stekla državljanstvo Republike Srbije. Slijedom navedenog, a kako se po propisima, važećim do dana 8. listopada 1991., dakle do dana stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, koji je u konkretnom slučaju mjerodavan i koji se u konkretnom slučaju primjenjuje, uz savezno i jugoslavensko državljanstvo, moglo imati samo jedno republičko državljanstvo, to se tužitelju ne može naknadno utvrditi da je istovremeno imao i hrvatsko državljanstvo u smislu navedene zakonske odredbe. Navedeno pravno shvaćanje izraženo je i u upravno sudskoj praksi (koju navodi i tuženik u osporenom rješenju) pa tako primjerice i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: Usž-246/20-2 od dana 13. veljače 2020.

19. Slijedom nespornog utvrđenja da tužitelj državljanstvo Republike Hrvatske nije stekao po propisima važećim do dana stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, odnosno do dana 8. listopada 1991., pravilno je postupilo prvostupanjsko upravno tijelo kada je primjenom odredbe čl. 30. st. 1. Zakona, podneseni zahtjev odbilo, a potom i tuženo tijelo kada je osporavanim rješenjem odbilo žalbu žalitelja, ovdje tužitelja, kao neosnovanu uz obrazloženje koje kao pravilno, argumentirano i na Zakonu osnovano prihvaća i ovaj Sud.

20. Pored naprijed navedenog, valja istaći da se tuženo tijelo pravilno poziva i na Odluke Ustavnog suda RH broj: U-III-1895/2001 od dana 16. veljače 2005., broj: U- III-16125/2005 od dana 16. prosinca 2009. i broj: U-III-2489/2008 od dana 4. srpnja 2012. te u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nema mjesta primjeni odredbe čl. 5. st. 2. Zakona, a kako to neosnovano smatra tužitelj.

21. Ujedno se napominje tužitelju, ako se smatra pripadnikom hrvatskog naroda i o tome ima dokaze, da može podnijeti novi zahtjev, ali za stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem, temeljem odredbe članka 16. Zakona, a na što je pravilno upućen i od strane tuženika u odgovoru na tužbu.

22. Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog Suda, prigovori tužitelja (koji se iscrpljuju u navođenju tužiteljičinog tumačenja relevantnih zakonskih odredbi) nisu od utjecaja radi donošenja eventualno drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari iz razloga što je u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na štetu tužitelja, a osporeno rješenje tuženika sastavljeno je u skladu s odredbama čl. 98. st. 5. u vezi s čl. 120. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, br. 47/09 i 110/21, dalje: ZUP).

23. U izloženim okolnostima, a uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, osporavana odluka tuženika je zakonita. Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, a na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

24. Radi toga je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

25. Kako tužitelj nije uspio u predmetnom upravnom sporu to je temeljem odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a valjalo odbiti zahtjev iste za naknadom troškova ovog upravnog spora te odlučiti kao u izreci pod točkom II.

U Splitu, 8. lipnja 2026.

S U D A C

Sandra Ćoraš Gega

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. ZUS-a).

DN-a:

- opunomoćeniku tužitelja Lovri Vitlovu, odvjetniku u Zadru, Don Ive Prodana 9,

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Upravi za imigraciju državljanstvo i upravne poslove, Sektoru za upravne poslove i državljanstvo Ulica grada Vukovara 33, Zagreb

- u spis