Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-76/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja ŽP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Saši Pufler, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćnicima Iris Šanjug i Krešimiru Ćurkoviću, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 28. svibnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnice tužitelja te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, odlukom objavljenom 8. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez učinka dio odredbe članka 6. Ugovora o kreditu broj 514-0030242-60010449203/2005, sklopljenog dana 17. kolovoza 2005. godine, između tužiteljice ŽP, OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Addiko Bank d.d. OIB: 14036333877, a koja u čl. 6 glasi:

„ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,00% (jedan posto) jednokratno unaprijed.“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. OIB: 14036333877, isplatiti tužiteljici ŽP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 144,83 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa zajedno za zakonskim zateznim kamata koje do 31. srpnja. 2008. godine teku po stopi od 15 %, a od 1. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. godine sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja na iznos od:

- 144,83 EUR teče od 25. kolovoza 2005. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u [adresa] da tužitelju ŽP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 214,04 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. lipnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu 15. siječnja 2026. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa pravnim prednikom tuženika Slavonska banka d.d., kao kreditorom, sklopio dana 17. kolovoza 2005. Ugovor o kreditu br. 5140030242-60010449203/2005, dalje u tekstu: Ugovor. Pravni prednik tuženika je Ugovorom tužitelju, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženikovog pravnog prednika za devize važećem na dan isplate. Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Lidiji Perić, pod poslovnim brojem OV-18320/2005 dana 19. kolovoza 2005. godine. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti s pripadajućim kamatama uz valutnu klauzulu na rok od 10 godina. Predmetnim Ugovorom u članku 6. ugovorena je naknada za obavljanje bankarskih usluga (obradu kreditnog zahtijeva) prema Odluci o visini naknada za obavljanje bankarskih usluga tuženika, koja je u to vrijeme iznosila 1,00% od ukupnog iznosa odobrenog kredita, s tim da se ista plaća prije korištenja kredita jednokratno unaprijed. Tuženikov pravni prednik je od tužitelja naplatio predmetnu naknadu dana 24. kolovoza 2005. u iznosu od 1.091,25 HRK, a što danas prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 144,83 eura. Tužitelj naglašava da se o toj odredbi, koja se u svakodnevnom govoru naziva i odredba o ulaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Zbog toga smatra da tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Slijedom svega navedenog smatra da predmetna odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega istu smatra nepoštenom i ništetnom. Stoga traži da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbeni zahtjev tužitelja te da presudom utvrdi da je predmetna odredba ništetna i da naloži tuženiku da tužitelju vrati iznos od 144,83 eura koji je od tužitelja naplatio temeljem ništetne odredbe. Uz to traži da sud obveže tuženika da tužitelju nadoknadi troškove ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja, osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, osporava da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Istaknuo je prigovor zastare te je naglasio da je njegov pravni prednik bio ovlašten ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva jer takvo ugovaranje, odnosno naplata nije u suprotnosti s pozitivnim propisima koji su bili na snazi u to vrijeme. Slijedom svega navedenog predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu.

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornoj odredbi Ugovora te je li od tuženika dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu odredbu. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: Ugovor o kreditu str. 6-12 spisa, podnesak tuženika – odgovor na zahtjev str. 13,14 spisa, preslika poštanske omotnice str. 15 spisa, specijalistički nalaz, nalaz fizijatra str. 117, 119 spisa.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe čl. 6. Ugovora (str. 6-12 spisa) u djelu u kojem je ugovorena naplata naknade za obavljanje bankarskih usluga prilikom obrade kreditnog zahtjeva. Predmet spora je i zahtjev za povrat tako naplaćene naknade ukoliko se utvrdi da je ista naplaćena temeljem ništetne ugovorne odredbe.

6. Među strankama nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženikovog pravnog prednika, kao kreditora sklopljen predmetni Ugovor dana 17. kolovoza 2005. (str. 6-12 spisa). Također nije sporno da je tuženikov pravni prednik od tužitelja naplatio naknadu za obavljanje bankarskih usluga prilikom obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.091,25 kuna, a što sad prema fiksnom tečaju konverzije od 1 EUR= 7,53450 kuna odgovara iznosu od 144,83 eura. Navedena naknada naplaćena je od tužitelja 24. kolovoza 2005, a što između ostalog proizlazi iz tuženikovog pisanog odgovora na zahtjev tužitelja od 7. kolovoza 2025. (str. 13 spisa). Sud smatra nespornim i tuženikovu pasivnu legitimaciju jer ju isti nije osporavao tijekom postupka.

7. Među strankama je sporno je li ništetna odredba o naknadi za obavljanje bankarskih usluga iz čl. 6. Ugovora, čija se visina mijenja jednostranom odlukom tuženikovog pravnog prednika. Sporno je ima li tužitelj svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, kao i je li nastupila zastara. Također je sporno ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji je tuženikov pravni prednik naplatio od tužitelja temeljem sporne odredbe.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi izgradnje dvorišnog stana u kojem je trebao stanovati sa bračnim drugom kad oboje odu u mirovinu. Sredstva iz kredita u cijelosti su utrošili za tu namjenu, ali s tim sredstvima nisu uspjeli u cijelosti završiti taj stan. Stan su koristili isključivo za stanovanje. Isti nije nikad iznajmljivan niti je u istome obavljana bilo kakva djelatnost. U banci tužitelju nitko nije ništa pojašnjavao vezano za spornu odredbu, nisu mu rekli da će biti naplaćena bilo kakva naknada pa niti predmetna naknada za obavljanje bankarskih usluga. Niti dan danas ne zna koja je uopće bila svrha i namjena naplate te naknade, na kakve se točno bankarske usluge ista odnosi. Kao laik, dobio je na potpis ugovor koji je sročila banka te mu nitko nije ništa posebno pojašnjavao oko ugovornih odredbi pa samim tim nije mogao niti utjecati na sadržaj pojedinih odredbi. Stekao je dojam da je odbio potpisati tako sastavljeni ugovor da ne bi niti realizirao kredit.

9. Ovako dan iskaz sud u cijelosti smatra istinitim jer je tužitelj iskazivao jasno i okolnosno u skladu sa sjećanjem. Njegov iskaz u skladu je sa sadržajem Ugovora. Naime, iz samog sadržaja Ugovora razvidno je da je isti sastavljen od strane tuženikovog pravnog prednika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. U takvim okolnostima, životno je da tužitelj kao laik pri čitanju samog Ugovora prije potpisa nije uočio spornu odredbu o naknadama i da nije imao mogućnost utjecati na sadržaj pojedinih odredbi Ugovora.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, 17. kolovoza 2005. (str. 6-12 spisa), na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003, dalje ZZP/03). Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 proizlazi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da iz st. 4. istog članka proizlazi da je teret dokaza o činjenici da se je o unaprijed sastavljenoj odredbi pojedinačno pregovaralo na trgovcu. Nadalje, iz čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Iz čl. 3. st.1.toč.1. ZZP/03 proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

12. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

13. Na tuženiku je temeljem citiranog čl. 81. st. 4. ZZP/03 bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za bankarske usluge. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao tu činjenicu, kao niti činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača. Štoviše tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora…, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni bilo moguće zaključivati da su tužitelju pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku proizlazi da je isti kredit utrošio za izgradnju dvorišnog stana, koji je trebao koristiti sa bračnim drugom za stanovanje nakon odlaska u mirovinu, a iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 3. st.1. toč.1. ZZP/03 s tuženikom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane tuženik je u tom ugovornom odnosu djelovao u okviru svoje djelatnosti pa stoga sud izvodi zaključak da je predmetni Ugovor potrošački.

14. Nadalje, tužitelj je izjavio da mu djelatnici tuženika nisu ništa pojašnjavali vezano za same odredbe Ugovora, prava i obveze, naknade koje će se možda naplatiti i slično. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužitelju sporna odredba u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je posredstvom svog pravnog prednika tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za bankarske usluge prilikom obrade kreditnog zahtjeva, njezinoj visini te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati za njegove financijske obveze. Isti je tužitelja kao stranku predmetnog ugovornog potrošačkog odnosa trebao upoznati sa svrhom i namjenom naplate sporne naknade, na jasan način mu pojasniti na kakve se troškove bankarskih usluga ista odnosi te mu jasno predočiti sam iznos naknade u fiksnom, a ne u razmjernom iznosu. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad moguće ne bi realizirao kredit. Na taj način je tuženik posredstvom svog pravnog prednika suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je odredba o naplati naknade za obavljanje bankarskih usluga nepoštena u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 87. st. 2. ZZP/03 posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 6. Ugovora, koji se odnosi na jednokratnu naplatu naknade za bankarske usluge.

15. Po stavu ovog Suda sama činjenica što je tužitelj kredit otplatio u cijelosti nije zapreka da se isti poziva na ništetnost predmetne ugovorne odredbe. Naime, prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se pa se na ništetnost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetne ništetne ugovorne odredbe.

16. Zaključno treba naglasiti da ništetnost djela odredbe čl. 6. Ugovora, koja se odnosi na naplatu naknade za bankarske usluge, zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora pa je isti u preostalom djelu i dalje na snazi. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci Presude pod točkom I..

17. Među strankama je nesporno da je tuženikov pravni prednik od tužitelja naplatio naknadu za obavljanje bankarskih usluga prilikom obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.091,25 kuna, a što sad prema fiksnom tečaju konverzije od 1 EUR= 7,53450 kuna odgovara iznosu od 144,83 eura. Navedena naknada naplaćena je od tužitelja 24. kolovoza 2005, a što između ostalog proizlazi iz tuženikovog pisanog odgovora na zahtjev tužitelja od 7. kolovoza 2025. (str. 13 spisa). Stoga je tuženik iznos od 144,83 eura dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem predmetne ništetne ugovorne odredbe, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog sa zateznim kamatama od dana kad je iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe, a koja ujedno predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je člankom 29. ZOO-a. te je slijedom svega navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke Presude.

18. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje Tarifa prema vrijednosti predmeta spora koja je u tužbi naznačena u iznosu od 144,83 EUR eura.

Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to kako slijedi:

- iznos od 50,00 eura za sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- iznos od 25,00 eura za sastav obrazloženog podneska od 31. ožujka 2026. (Tbr. 8. točka 3. Tarife), jer je tužitelj tim podneskom predložio odgodu ročišta obrazlažući i dokumentirajući odgodu zdravstvenim stanjem tužitelja koji zbog rupture Ahilove tetive nije bilo u mogućnosti pristupiti na ročište zakazano za dan 8. travnja 2026. ,

- iznos od 50,00 eura za zastupanje na pripremnom ročištu/glavnoj raspravi održanoj 28. svibnja 2026.( Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- iznos od 25,00 eura za zastupanje na ročištu za objavu presude (Tbr, 9. točka 3. Tarife)

Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 150,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što ukupno iznosi 187,50 eura. Pored troškova punomoćnika tužitelju su priznati i stvarni troškovi sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 13,27 eura i na presudu u iznosu od 13,27 eura, jer se u konkretnom slučaju ne radi o sporu koji je pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa pa samim tim tužitelj nije oslobođen plaćanja sudskih pristojbi. Prema tome tužitelju su priznati troškovi u ukupnom iznosu od 214,04 eura. Svi naprijed navedeni troškovi bili su prema ocjeni ovog Suda tužitelju potrebni za konačni uspjeh u ovom sporu pa su mu isti i dosuđeni.

19. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

Valpovo, 8. lipnja 2026.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, koja se podnosi putem ovog suda, u roku 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena bez obzira što na isto nije pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako nije bila uredno obaviještena.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku