Poslovni broj: Gž R-133/2026-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sucu tog suda Borisu Mimica, u pravnoj stvari tužitelja ŽŠM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku iz Zagreba, Palmotićeva 50, protiv tuženika Republika Hrvatska, Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3288/2019-29 od 29. prosinca 2025., dana 08. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3288/2019-29 od 29. prosinca 2025. i sudi:

„Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

I/ Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 193,45 eur bruto, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim na pojedine iznose s dospijećem kako slijedi:

- na iznos od 5,96 eur od 16. listopada 2015. do isplate,

- na iznos od 4,16 eur od 16. prosinca 2015. do isplate,

- na iznos od 1,91 eur od 16. siječnja 2016. do isplate,

- na iznos od 2,09 eur od 16. veljače 2016. do isplate,

- na iznos od 1,91 eur od 16. travnja 2016. do isplate,

- na iznos od 8,36 eur od 16. svibnja 2016. do isplate,

- na iznos od 9,98 eur od 16. lipnja 2016. do isplate,

- na iznos od 15,97 eur od 16. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 2,09 eur od 16. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 5,73 eur od 16. rujna 2016. do isplate,

- na iznos od 5,99 eur od 16. listopada 2016. do isplate,

- na iznos od 9,98 eur od 16. studenog 2016. do isplate,

- na iznos od 12,03 eur od 16. siječnja 2017. do isplate,

- na iznos od 6,13 eur od 16. veljače 2017. do isplate,

- na iznos od 9,00 eur od 16. ožujka 2017. do isplate,

- na iznos od 3,91 eur od 16. travnja 2017. do isplate,

- na iznos od 4,50 eur od 16. svibnja 2017. do isplate,

- na iznos od 7,82 eur od 16. lipnja 2017. do isplate,

- na iznos od 2,14 eur od 16. kolovoza 2017. do isplate,

- na iznos od 7,98 eur od 16. rujna 2017. do isplate,

- na iznos od 4,37 eur od 16. listopada 2017. do isplate,

- na iznos od 4,17 eur od 16. studenog 2017. do isplate,

- na iznos od 2,13 eur od 16. prosinca 2017. do isplate,

- na iznos od 2,24 eur od 16. siječnja 2018. do isplate,

- na iznos od 4,09 eur od 16. veljače 2018. do isplate,

- na iznos od 2,14 eur od 16. travnja 2018. do isplate,

- na iznos od 2,24 eur od 16. svibnja 2018. do isplate,

- na iznos od 2,04 eur od 16. lipnja 2018. do isplate,

- na iznos od 11,19 eur od 16. srpnja 2018. do isplate,

- na iznos od 2,35 eur od 16. listopada 2018. do isplate,

- na iznos od 10,68 eur od 16. prosinca 2018. do isplate,

- na iznos od 6,34 eur od 16. veljače 2019. do isplate,

- na iznos od 7,30 eur od 16. ožujka 2019. do isplate,

- na iznos od 2,32 eur od 16. travnja 2019. do isplate,

- na iznos od 2,21 eur od 16. svibnja 2019. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.134,38 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim od 29. prosinca 2025. do isplate, u roku od 15 dana."

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 437,50 EUR-a.

O b r a ž l o ž e n j e

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je sljedeće:

I/ Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 193,45 eur bruto, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim na pojedine iznose s dospijećem kako slijedi:

- na iznos od 5,96 eur od 16. listopada 2015. do isplate,

- na iznos od 4,16 eur od 16. prosinca 2015. do isplate,

- na iznos od 1,91 eur od 16. siječnja 2016. do isplate,

- na iznos od 2,09 eur od 16. veljače 2016. do isplate,

- na iznos od 1,91 eur od 16. travnja 2016. do isplate,

- na iznos od 8,36 eur od 16. svibnja 2016. do isplate,

- na iznos od 9,98 eur od 16. lipnja 2016. do isplate,

- na iznos od 15,97 eur od 16. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 2,09 eur od 16. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 5,73 eur od 16. rujna 2016. do isplate,

- na iznos od 5,99 eur od 16. listopada 2016. do isplate,

- na iznos od 9,98 eur od 16. studenog 2016. do isplate,

- na iznos od 12,03 eur od 16. siječnja 2017. do isplate,

- na iznos od 6,13 eur od 16. veljače 2017. do isplate,

- na iznos od 9,00 eur od 16. ožujka 2017. do isplate,

- na iznos od 3,91 eur od 16. travnja 2017. do isplate,

- na iznos od 4,50 eur od 16. svibnja 2017. do isplate,

- na iznos od 7,82 eur od 16. lipnja 2017. do isplate,

- na iznos od 2,14 eur od 16. kolovoza 2017. do isplate,

- na iznos od 7,98 eur od 16. rujna 2017. do isplate,

- na iznos od 4,37 eur od 16. listopada 2017. do isplate,

- na iznos od 4,17 eur od 16. studenog 2017. do isplate,

- na iznos od 2,13 eur od 16. prosinca 2017. do isplate,

- na iznos od 2,24 eur od 16. siječnja 2018. do isplate,

- na iznos od 4,09 eur od 16. veljače 2018. do isplate,

- na iznos od 2,14 eur od 16. travnja 2018. do isplate,

- na iznos od 2,24 eur od 16. svibnja 2018. do isplate,

- na iznos od 2,04 eur od 16. lipnja 2018. do isplate,

- na iznos od 11,19 eur od 16. srpnja 2018. do isplate,

- na iznos od 2,35 eur od 16. listopada 2018. do isplate,

- na iznos od 10,68 eur od 16. prosinca 2018. do isplate,

- na iznos od 6,34 eur od 16. veljače 2019. do isplate,

- na iznos od 7,30 eur od 16. ožujka 2019. do isplate,

- na iznos od 2,32 eur od 16. travnja 2019. do isplate,

- na iznos od 2,21 eur od 16. svibnja 2019. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.134,38 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim od 29. prosinca 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 155/23, i 146/25 dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženice u cijelosti, predlažući da se žalba iste odbije kao neosnovana te da se predmetna presuda u dijelu u kojem ju tuženica pobija potvrdi.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja, da mu tuženica na ime razlike plaće koja je nastala zbog neiskorištenih (i neplaćenih) stanki za vrijeme radnog vremena u razdoblju od 16. listopada 2015. pa do 16. svibnja 2019. isplati bruto iznos od 193,54 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose.

5.1. Za napomenuti je kako u sporu male vrijednosti kakav je ovaj, na što upućuju odredbe članka 458 stavak 1. i 460. ZPP-a, presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a (osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a), i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (odredbe članka 467 st. 1. i 2. ZPP-a). Stoga drugostupanjski sud u konkretnom slučaju ne ispituje je li prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje budući u sporu male vrijednosti žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopuštena u smislu označene odredbe članka 467. stavak 1. ZPP-a.

6. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda parničnog postupka koji su predviđeni odredbom članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju bio raspoređen na rad u Zatvorsku bolnicu i to na radno mjesto pravosudnog policajca.,

7.1. Među strankama je sporno je li tužitelj u utuženom razdoblju uopće koristio svoje pravo na stanku te je li mu bilo omogućeno korištenje slobodnih dana s osnova neiskorištenih stanki ukoliko je takvih bilo.

8. Prvostupanjski sud je na temelju svih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka utvrdio da iz iskaza svjedoka ŽŠ te AŠ iz istovrsnih predmeta, inače radnih kolega tužitelja na istovjetnim poslovima i radnim zadacima, koji potvrđuju način organiziranja pri obavljanju dobivenih poslova, što uključuje nekorištenje stanke, da bi tužitelju pripadao iznos, u visini od 193,45 eur bruto, (od ukupno 0,5 sati za odrađeni dan) koji valja ubrojiti u radno vrijeme.

9. Međutim, u pravu je tuženica kada ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, polazeći od utvrđenja da nije evidentirano tužiteljevo odjavljivanje s rada koje bi se moglo povezati s korištenjem stanki te utvrđenja da tužitelju nije ponuđeno korištenje slobodnih dana kao zamjena za neiskorištene dnevne stanke, zbog čega je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev specificiran sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke.

10. Takav zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva se ne može prihvatit kao pravilan, a što tuženica u svojim daljnjim žalbenim navodima osnovano ističe.

10.1. Odredbom članka 73. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14., 12/17., 98/19.; dalje: ZR-a) propisano je da radnik koji radi najmanje šest sati dnevno, ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta, osim ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

10.2. Odredbom članka 10. stavka 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 112/17., 12/18. i 2/19.; dalje: KU-a) propisano je da službenik i namještenik koji radi puno radno vrijeme ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od 30 minuta, a da ga koristi u skladu s rasporedom koji utvrdi čelnik državnog tijela ili osoba koju on ovlasti. Stavak 2. istog članka propisuje da službenik i namještenik koji radi u turnusima od 12 sati ima pravo na odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta, u skladu s naravi i potrebama posla, dok je stavkom 3. propisano da se vrijeme odmora iz stavaka 1. i 2. ovoga članka ubraja u radno vrijeme i da se ne može odrediti u prva tri sata nakon početka radnog vremena niti u zadnja dva sata prije završetka radnog vremena.

10.3. Naglašava se da je odredbom članka 42. KU-a propisano slijedeće: "Ako službenik i namještenik radi na poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada, pa iz tih razloga ne može koristiti dnevni odmor (stanku), ima pravo tražiti da vrijeme dnevnog odmora (stanke) iskoristi kao slobodne dane."

10.4. Nadalje, članak 8. stavak 1. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (dalje: Pravilnika) propisuje minimalan sadržaj evidencije o radnom vremenu. Sukladno spomenutom Pravilniku evidencija o radnom vremenu, u bitnom, sadrži podatke o početku rada (točka 3.), završetku rada (točka 4.), ukupnom dnevnom radnom vremenu (točka 6.) i vremenu nenazočnosti na radu (točka 9.). U odnosu na vrijeme nenazočnosti na radu, predviđeno je evidentiranje sati korištenja odmora (dnevnog, tjednog i godišnjeg), neradnih dana i blagdana utvrđenih posebnim propisom, sati spriječenosti zbog privremene nesposobnosti za rad, sati plaćenog dopusta, sati nenazočnosti i u tijeku dnevnog rasporeda radnog vremena po zahtjevu radnika u kojima radnik svojom krivnjom ne obavlja ugovorene poslove, sati provedenih u štrajku i sati isključenja s rada (lockout).

10.5. Za naglasiti je da iz potonjeg jasno proizlazi da poslodavac nije dužan voditi evidenciju o korištenju stanke radnika.

11. U opisanim okolnostima u kojima je, dakle, naprijed citiranim odredbama KU-a predviđeno da radnik ima pravo tražiti da vrijeme neiskorištenog dnevnog odmora (stanke) iskoristi kao slobodne dane i u kojima Pravilnik ne nameće obvezu vođenja evidencije o stankama radnika poslodavcu, ne može se prihvatiti shvaćanje prvostupanjskog suda da je tuženica (poslodavac) trebala dokazati da je tužitelj koristio dnevnu stanku dostavom evidencije iz koje bi bilo vidljivo vrijeme odjave s rada radi korištenja stanke i ponovne prijave na rad nakon završetka iste kao ni shvaćanje da je tuženica trebala dokazati je radniku ponudila korištenje slobodnih dana kao zamjenu za neiskorištene dnevne stanke.

11.1. Upravo suprotno, imajući u vidu citirane materijalnopravne odredbe, da bi tužbenom zahtjevu moglo biti udovoljeno, tužitelj je u smislu odredbe članka 219. stavka 1. ZPP-a morao dokazati koliko ga je točno puta tuženica onemogućila u korištenju njegovog prava na stanku, a nakon čega je morao dokazati i to da je u odnosu na te neiskorištene stanke zahtijevao korištenje slobodnih dana, a kojem zahtjevu nije bilo udovoljeno.

11.2. S obzirom da tužitelj tijekom postupka navedeno nije s uspjehom dokazao propust tuženice u organizaciji rada zbog čega da je bio onemogućen u korištenju stanke točno određenih dana ili dostavom tuženici upućenog zahtjeva za korištenje slobodnih dana, ne može se prihvatiti njegov tužbeni zahtjev specificiran sukladno nalazu i mišljenju vještaka koji je utemeljen na pretpostavci da tužitelj u utuženom razdoblju od četiri godine baš nijednom nije koristio stanku, a koja se pretpostavka zasniva na nepostojanju evidencije o korištenju stanki u predmetnom razdoblju.

12. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe članka 373. a ZPP-a, trebalo je odlučiti kao u dijelu pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude.

13. S obzirom da je odluka o glavnoj stvari preinačena, sukladno odredbi članka 166. stavka 2. ZPP-a, trebalo je odlučiti i o troškovima cijelog postupka.

13. 1. Kako je tužbeni zahtjev ovom drugostupanjskom presudom u cijelosti odbijen, sukladno odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, tužitelj je dužan tuženici naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, i to, u smislu odredbe članka 155. stavka 1. istog Zakona, samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

13.2. Tuženica tako ima pravo na naknadu troška sastava odgovora na tužbu u iznosu od 25 bodova (Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22.; dalje: Tarife), troška sastava podneska od 7. prosinca 2020., 27. travnja 2021., te 02. svibnja 2024., svaki u iznosu od po 25 bodova (Tbr. 8.1. Tarife), troška zastupanja na ročištu od 26. lipnja 2020. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 9.1. Tarife),troška zastupanja na ročištu od 3. rujna 2020. u iznosu od 6,25 bodova (Tbr. 9.5. Tarife), troška zastupanja na ročištu od 08. srpnja 2021. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 9.1. Tarife), troška zastupanja na ročištu od 09. svibnja 2024. u iznosu od 12,5 bodova (Tbr. 9.2. Tarife)., te troška zastupanja na ročištu od 09. svibnja 2024. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 9.1. Tarife), a što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 EUR-a iznosi ukupno 387,50 EUR-a. Navedenom iznosu treba nadodati i trošak sastava žalbe s kojom je tuženica uspjela u cijelosti i to u iznosu od 50,00 EUR-a, tako da tuženici s osnove naknade troškova cjelokupnog postupka pripada pravo na iznos od 437,50 EUR-a, dok je za više zatraženo zahtjev tuženice trebalo odbiti kao neosnovan i to primjenom odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

14. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, odlučeno je kao u dijelu pod točkom III. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Splitu, 08.lipnja 2026.

Sudac

Boris Mimica