REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-9463/2021-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Sanji Grgurić Hojski, u parničnom predmetu tužitelja PU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Kardumu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kardum i partneri j.t.d. u Zagrebu protiv tuženika OTP banka d.d., OIB 52508873833, [adresa], zastupan po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 23. travnja 2026. u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika VU, odvjetničke vježbenice, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje u tekstu: ZPP), 8. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5.2 i 9.2. ugovora o kreditu broj 47477/07 od 5. travnja 2007. sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja se mijenja odlukom tuženika.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. govora o kreditu broj 47477/07 od 5. travnja 2007. sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,50% kredita.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9.8 ugovora o kreditu broj 47477/07 od 5. travnja 2007. sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovoreno da se naplaćuje zatezna kamata po stopi utvrđenoj odlukom tuženika.

IV. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10.2 ugovora o kreditu broj 47477/07 od 5. travnja 2007. sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovoren iznos mjesečnog anuiteta u iznosu od 1.487,02 HRK i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 1.483,97 HRK.

V. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10.5 ugovora o kreditu broj 47477/07 od 5. travnja 2007. sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu u iznosu određenom aktom tuženika.

VI. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB 52508873833, [adresa] isplatiti tužitelju PU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 47477/07 od 5. travnja 2007. o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom tuženika iznos od 472,93 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 4,58 eura od 10.9.2008. do isplate,

- 4,58 eura od 6.11.2008. do isplate,

- 4,58 eura od 9.12.2008. do isplate,

- 4,58 eura od 6.1.2009. do isplate,

- 4,58 eura od 6.2.2009. do isplate,

- 4,58 eura od 6.3.2009. do isplate,

- 4,58 eura od 10.4.2009. do isplate,

- 4,58 eura od 12.5.2009 do isplate,

- 4,58 eura od 11.6.2009. do isplate,

- 4,58 eura od 11.7.2009. do isplate,

- 10,87 eura od 11.8.2009. do isplate,

- 10,87 eura od 11.9.2009. do isplate,

- 10,87 eura od 13.10.2009. do isplate,

- 10,87 eura od 11.11.2009. do isplate,

- 10,87 eura od 11.12.2009. do isplate,

- 10,87 eura od 12.1.2010. do isplate,

- 10,87 eura od 13.2.2010. do isplate,

- 10,87 eura od 9.3.2010. do isplate,

- 10,87 eura od 8.4.2010. do isplate,

- 10,87 eura od 11.5.2010. do isplate,

- 10,87 eura od 12.6.2010. do isplate,

- 10,87 eura od 14.7.2010. do isplate,

- 10,87 eura od 12.8.2010. do isplate,

- 10,87 eura od 11.9.2010. do isplate,

- 10,87 eura od 16.10.2010. do isplate,

- 10,87 eura od 13.11.2010. do isplate,

- 10,87 eura od 10.12.2010. do isplate,

- 10,87 eura od 13.1.2011. do isplate,

- 10,87 eura od 11.2.2011. do isplate,

- 10,87 eura od 30.3.2011. do isplate,

- 10,87 eura od 19.4.2011. do isplate,

- 10,87 eura od 19.5.2011. do isplate,

- 10,87 eura od 14.6.2011. do isplate,

- 10,87 eura od 13.7.2011. do isplate,

- 166,25 eura od 13.7.2011. do isplate, s time da se kamatna stopa određuje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB 52508873833, [adresa] isplatiti tužitelju PU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] iznos od298,63 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 7. travnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VIII. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB 52508873833, [adresa] isplatiti tužitelju PU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] iznos od 227,42 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 13. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IX. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB 52508873833, [adresa] naknaditi tužitelju PU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] trošak postupka u iznosu od 2.686,54 eura sa zateznim kamatama tekućim od 8. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke,

sve u roku od 15 dana dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija.

X. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Tužba se smatra povučenom u odnosu na zahtjev za utvrđenjem ništetnim kao i da ne proizvodi pravne učinke ugovor o kreditu broj 47477/07 od 5. travnja 2007. sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita.

II. Dopušta se preinaka tužbe iz podneska od 16. listopada 2025. u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 472,93 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj PU (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi navodi da je s tuženikom kao kreditorom zaključio ugovor o kreditu broj 47477/07 12. veljače 2007. prema kojemu mu je kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 90.000,00 kuna. Navodi da je tuženik u ugovor o kreditu ugradio niz odredbi koje su utjecale na cijenu kredita, a koje odredbe su utvrđene ništetnima od strane sudova u Republici Hrvatskoj, te od strane Europskog suda. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012, od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019. Smatra da je sud i u ovoj parnici vezan za utvrđenja iz kolektivnog spora. Navodi da ugovor o kreditu sadrži više bitnih sastojaka (odredbe ugovora o kreditu o: I. promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci tuženika, II. ulazna naknada, i III. način otplate,) ugovora o kreditu koji su kolektivnim presudama, presudama suda EU, pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-950/18, od 26. studenog 2019., pravomoćnom presudom Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-415/2019 od 2. ožujka 2021., presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1368/21 od 20.7.2021. i pravomoćnom presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-115/20, od 17.9.2020. pravomoćno presuđeni kao ništetni te još niz odredbi koje su pravomoćno presuđene kao ništetne pred Europskim sudom ili sudovima u Republici Hrvatskoj a koje također utječu na cijenu kao bitan sastojak Ugovora o kreditu. Ništetnost tih odredbi uzrokuje ništetnost cijelog Ugovora o kreditu. Ističe da s tuženikom nije mogao pregovarati o ugovoru o kreditu, već mu je tuženik predočio šprancu ugovora u koju su uneseni njegovi osobni podaci i iznos kredita t da se radilo o ponudi ''uzmi ili ostavi''. Smatra da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u čl. 5. i čl. 9.2. ugovora jer je tuženik ugradio odredbe koje mu dopuštaju da jednostranim odlukama mijenja visinu kamatne stope bez jasnih i određenih parametara zašto je kamatna stopa promjenjiva te bez mogućnosti pregovaranja o tome. Stoga smatra da je ta odredba ništetna i to u cijelosti jer sud ne može održati na snazi takvu odredbu na način da je izmijeni i da odredi da se npr. izuzima promjenjivi parametar kamatne stope, a da ostane na snazi samo početna ugovorena fiksna kamatna stopa. Isto tako kako se ne može proglasiti ništetnom odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi ili njezin dio, a ostaviti na snazi ostatak ugovora o kreditu. Stoga, kada je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, ništetan je cijeli ugovor o kreditu. Nadalje smatra da je i odredba čl. 6. ugovora o kreditu kojom je utvrđeno kako efektivna kamatna stopa obuhvaća sve naknade povezane s kreditom. Efektivna kamatna stopa ovisi o visini redovne kamatne stope. Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva redovna kamatna stopa, a i time i efektivna kamatna stopa koja je također promjenjiva jednostranom odlukom tuženika. Smatra da je riječ o tipskoj odredbi koja je nepoštena i ništetna u cijelosti. Navodi i da se odredba čl. 6. ugovora o kreditu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom, već je ista u cijelosti ništetna. Nadalje, navodi i da je nepoštena odredba o visini zatezne kamate sadržana u čl. 9.8. ugovora o kreditu temeljem koje tuženik obračunava i naplaćuje zateznu kamatu koja nije zakonska, već tuženik samovoljno određuje visinu iste u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, čime tuženik direktno može manipulirati cijenom Ugovora kao bitnim sastojkom. Time je protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, a u korist tuženika. Stoga je takva odredba ništetna sukladno odredbi čl. 29. st. 4. ZOO-a. Takva odredba je također nezakonita jer je tako ugovorena zatezna kamata neodređena i neodrediva pa samim time sukladno odredbi čl. 270. st.1. ZOO-a, ništetna. Niti ta odredba se ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom, već je ona u cijelosti ništetna. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva („Ulazna naknada“), propisana je u čl. 7. Ugovora o kreditu u iznosu od 2,50% iznosa kredita te je ista odbijena od iznosa kredita prije isplate. U ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada niti koji je razlog da ulazna naknada iznosi baš 2,50% od iznosa kredita. Ulazna naknada iz ugovora o kreditu ugovorena je po principu „uzmi ili ostavi“, i tužitelj nije mogao utjecati na tu odredbu odnosno o njoj se nije pregovaralo. Tužitelj ne bi mogao ugovoriti kredit da nije pristao na tu unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi. Ulazna naknada je odbijena od strane tuženika od iznosa kredita prilikom isplate kredita tužitelju, a zatim je ulaznu naknadu tuženik uračunao u anuitete, dakle ulazna naknada je sadržana u iznosima anuiteta te je ulaznu naknadu uvećanu za ugovorenu kamatu tužitelj platio tuženiku otplatom anuiteta iz ugovora o kreditu. Ulazna naknada dakle čini dio anuiteta, a anuitet predstavlja način i vrijeme otplate kredita, sukladno odredbi čl. 1021. i 1022. ZOO-a. Odredba ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi predstavlja stoga bitan sastojak ugovora o kreditu. Odredbe o ulaznim naknadama su jednako netransparentne kao i odredbe o izlaznim naknadama, i nisu utemeljene na troškovima koje banke imaju zbog ugovaranja kredita, nego je to unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača. Niti navedena odredba o ulaznoj naknadi, ugovorena u čl. 7. ugovora o kreditu ne može se ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom, već je ona u cijelosti ništetna. Nepoštena je i odredba sadržana u čl. 11.1, Ugovora o kreditu, kojom tuženik pridržava pravo na otkaz Ugovora o kreditu. Takva odredba je protivna odredbi čl. 367. ZOO-a, koja ne dopušta jednostrani raskid ugovora od strane tuženika zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze tužitelja. Niti ova odredba o otkazu ugovora o kreditu, ugovorena u čl. 11.1. ugovora o kreditu ne može se ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom, već je i ona u cijelosti ništetna. I odredba o načinu otplate sadržana u čl. 10.2 ugovora o kreditu je ništetna jer su iznosi anuiteta obračunati na temelju više ništetnih komponenti, a to su promjenjiva kamatna stopa i ulazna naknada, Dakle, ugovoreni način anuitetne otplate (koji je sukladno odredbama čl. 1021. i 1022. ZOO-a bitan sastojak ugovora o kreditu je nepošten i ništetan. Izlazna naknada je ugovorena na netransparentan način, i nije utemeljena na troškovima koje banke imaju zbog prijevremene otplate kredita, nego je to unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača. Odredba o izlaznoj naknadi ugovorena u čl. 10.5 ugovora o kreditu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom, već je ona u cijelosti ništetna. Parnične stranke su u čl. 14.2 Ugovora o kreditu ugovorile u slučaju spora nadležnost suda prema mjestu zaključenju ugovora. Međutim, ta je odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 49. st. 1. ZZP-a i to zbog toga jer se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Sve navedeno, čini čak šest ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje se tiču cijene, te tužitelj smatra kako s obzirom da je temeljem svih šest odredbi tuženik bez osnove stekao određeni novčani iznos od tužitelja, bilo u vidu umanjenja isplaćene glavnice tužitelju ili uvećanja postojećeg duga, cjelokupan Ugovor o kreditu treba proglasiti ništetnim, jer svaka pojedina odredba koja se tiče predmeta ili cijene ugovora (bitan sastojak) već sama po sebi dovodi do cjelokupne ništetnosti ugovora, sukladno postojećoj hrvatskoj zakonskoj regulativi i pravu Europske unije, a svaka od navedenih odredbi utječe drastično na neotplaćenu glavnicu kredita, kao i na zatezne kamate koje ovrhovoditelj obračunava temeljem neosnovano uvećane glavnice. Tužitelj nastavno naglašava kako je ovakav Ugovor o kreditu zbog svih ranije pobrojenih ništetnih odredbi protivan i odredbama ZOO-a i moralu društva, te je stoga cijeli Ugovor o kreditu ništetan sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže utvrditi ništetnim ugovor o kreditu broj 4477/07 od 5. travnja 2007. te naložiti tuženiku isplatiti mu iznos neosnovane naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, naknade za prijevremenu otplatu kredita, a koji će specificirati naknadno odnosno eventualno kumulirani zahtjev kojim se utvrđuju ništetnim odredbe čl. 5., 9.2., 6., 7., 9.8., 10.2., 10.5., 11.1 i 14.2. ugovora o kreditu. Traži i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik OTP banka d.d. (dalje u tekstu: tuženik) u odgovoru na tužbu prigovara vrijednosti predmeta spora kao suviše nisko naznačenoj te predlaže odrediti vrijednost predmeta spora sukladno vrijednosti ugovora o kreditu. Ističe kako je tužitelj protiv tuženika pred ovim sudom pokrenuo parnični postupak pod poslovnim brojem P-9464/2021 u kojem postavlja identične zahtjeve kao i u ovom postupku s time da je predmet spora P-9464/2021 ugovor o kreditu 43149/07 od 12. veljače 2007. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 150.000,00 kn. Stoga, predlaže spojiti parnični postupak poslovni broj P 9464/2021 radi zajedničkog raspravljanja Ističe kako su tužbeni zahtjevi koje tužitelj postavlja u tužbi neodređeni, posljedično čemu predlaže tužbu odbaciti, podredno predlaže tužbene zahtjeve u cijelosti odbiti. Nadalje, ističe prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije. Tužitelj u tužbi nije dokazao da je (ili da je bio) u ugovornom odnosu s tuženikom, niti je tužitelj dokazao da bi izvršio ijednu uplatu na ime dospjelih obveza po predmetnom kreditu koji smatra ništetnim. Osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača. Osporava primjenjivost presuda iz kolektivnog spora na ovaj predmet. Presude Suda EU na koju se tužitelj poziva nisu ni činjenično ni pravno primjenjiva na konkretan slučaj. Ugovor o kreditu broj 47477/07 od 12. veljače 2007. nije ništetan pravni posao. Ističe prigovor zastare. Osporava da bi odredbe ugovora o promjenjivosti kamatne stope bile ništetne. Uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je na njih mogao utjecati. Ističe da ugovorna odredba o ugovorenoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, ugovorna odredba o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ugovorna odredba o dogovorenoj efektivnoj kamatnoj stopi, ugovorna odredba kojom su stranke dogovorile da na sve dospjele, a ne plaćene tražbine po ugovoru o kreditu, tuženik, kao vjerovnik, ima pravo na zateznu kamatu, nisu ništetne. Ugovorna odredba o dogovorenom načinu otplate kredita nije ništetna kao niti ugovorna odredba o ugovorenom postupku otkaza kredita zbog neplaćanja i ugovorna odredba o dogovorenoj mjesnoj nadležnosti. Ističe da je obveza tužitelja i u vrijeme sklapanja ugovora (2007. godine) i tijekom trajanja ugovora bila jasno odrediva po ugovoru o kreditu, baš kao što je jasno odrediva i u svim obvezama koje potrošači u Republici Hrvatskoj ugovaraju svakodnevno, a osobito u svim dugotrajnijim poslovima. Ovakvo postupanje u Republici Hrvatskoj traje desetljećima. Tužitelj je bio upoznat s promjenjivom kamatnom stopom. Redovna kamata, koja je tijekom ugovornog odnosa promjenjiva, predstavlja zakonitu i valjanu ugovornu odredbu ugovora o kreditu. Svi tužiteljevi navodi iz tužbe kojima ističe da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bitan sastojak ugovora čija bi eventualna ništetnost povlačila ništetnost cijelog ugovora o kreditu su promašeni. Predlaže odbiti u cijelosti prvopostavljeni tužbeni zahtjev. No, ako bi sud našao tužbeni zahtjev osnovanim, ističe prigovor radi prebijanja i to u iznosu 90.000,00 kn, koji je tužitelju stavljen na raspolaganje predmetnim ugovorom o kreditu, uvećano za zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nisu ništetne. pod uvjetom da je tužitelj uopće platio bilo kakav iznos na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik ističe kako je ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita dopuštena. ističe kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen dana 5. travnja 2007. godine te u navedenom vremenskom periodu nije postojao propis koji bi zabranjivao ugovaranje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita. Osim toga, tuženik ističe kako banka naplaćuje visinu naknade i dodatne stvarne troškove koje je imala prilikom prijevremene otplate kredita. Tuženik, naime, ističe kako u slučaju prijevremene otplate kredita banka ima dodatne administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja te gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne kamate jer banka sredstva kojima se zadužila kod svoje matične banke ne može prijevremeno vratiti, kao što to može tužitelj stoga banka i u tim slučajevima i dalje nastavlja plaćati kamatu svojoj matičnoj banci. Ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije suprotna odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Pod uvjetom da tužitelj dokaže da je uopće izvršio ijednu uplatu po predmetnom Ugovoru o kreditu, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na kondemnatorne tužbene zahtjeve kojim potražuje neodređene iznose na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita. Protivi se navodima tužitelja da bi odredba članka 5., čl. 9. Ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa bila ništetne. Tuženik je, u vrijeme sklapanja ugovora s tužiteljem, na temelju valjanog zakonskog ovlaštenja iz posebnog zakona namijenjenog upravo zaštiti potrošača, Zakona o zaštiti potrošača, bio ovlašten ugovoriti promjenjivost ugovorne kamate zbog promjena tržišnih uvjeta. Tuženik je zatim 2012. godine uskladio svoje poslovanje sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te kamatna stopa u predmetnom Ugovoru o kreditu sadrži fiksni i varijabilni dio (NRS). U trenutku sklapanja ugovora, tužitelj je samostalno odabrao kunski kredit s promjenjivom kamatnom stopom. I to je rizik na koji je tužitelj pristao, a koji je bio izričito naveden u ugovoru – da je kamatna stopa promjenjiva i da će o izmjeni tužitelj biti pravodobno obaviješten. Visina kamatne stope ovisi o promjenama uvjeta na tržištu, koje ovise o brojnim elementima poput, nacionalne referentne kamatne stope (NRS), premije na rizik zemlje, referentne kamatne stope, troška regulacije, operativnog troška te rizičnost klijenta i banke. Prilikom promjene kamatne stope iz ovog ugovornog odnosa, tuženik je uzimao u obzir sve navedene elemente temeljem kojih je odredio visinu kamate. Predlaže u cijelosti odbiti tužbene zahtjeve i traži naknadu parničnog troška.

3. U podnesku od 25. rujna 2023. tužitelj navodi da je iz pregleda uplata/isplata vidljivo da je tuženik isplatio kredit tužitelju u iznosu od 87.750,00 kn 6. travnja 2007., umanjeno za iznose premija osiguranja. Tuženik je za potrebe otplate kredita knjižio kredit kako je ugovoreno na iznos od 90.000,00 kn i taj je iznos, dakle 90.000,00 kn tužitelj vraćao tuženiku uvećano za kamate i druge troškove. Dakle, tuženik je tužitelju naplatio ulaznu naknadu u iznosu od 2.250,00 kn 6. travnja 2007. na način da mu je isplatio kredit nominalnog iznosa od 90.000,00 kn umanjen za iznos ulazne naknade (2,50%, tj. 2.250,00 kn), te umanjeno za iznose premija osiguranja 1.670,00 kn + 2.545,00 kn), a onda je tužitelj vraćao puni iznos kredita od 90.000,00 kn uvećano za kamate. Iznos od 2.250,00 kn po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kn/EUR predstavlja iznos od 298,63 EUR. Tuženik je prilikom prijevremene otplate kredita 12. srpnja 2011., naplatio od tužitelja iznos naknade za prijevremenu otplatu („Izlazna naknada“) u visini od 1.713,49 kn, što predstavlja točno 4,00% iznosa prijevremene otplate. Iznos od 1.713,49 kn po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kn/EUR predstavlja iznos od 227,42 EUR. Preinačava tužbu na način da dodaje novi tužbeni zahtjev po brojem II. Naime, tuženik je temeljem ništetne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja samovoljnom odlukom tuženika (a kako je detaljnije elaborirano u točki 3.1 tužbe), naplatio od tužitelja i stekao bez osnove iznos od 280,70 EUR. Slijedom navedenog preinačava tužbeni zahtjev na način da dodaje novu točku II tužbenog zahtjeva, te uređuje i specificira ostatak tužbenog zahtjeva te predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi ništetnim i bez pravnog učinka ugovor o kreditu broj 47477/07 od 5. travnja 2007. te naložiti tuženiku isplatiti mu iznos od 280,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama na svaki mjesečni iznos, zatim isplatiti mu iznos od 298,63 eura sa zateznim kamatama tekućim od 6. travnja 2007. do isplate i iznos od 227,42 eura sa zateznim kamatama tekućim od 12. srpnja 2011. do isplate. Postavlja i eventualno kumulirani zahtjev na način da predlaže utvrditi ništetnom odredbe čl. 5., 9.2., 7., 9.8., 10.2., 10.5., 11.1. i 14.2. ugovora o kreditu ako sud ne usvoji tužbeni zahtjev po I. odnosno da je ugovor o kreditu ništetan.

4. Na ročištu održanom 15. studenoga 2023. sud je dopustio preinaku tužbe iz podneska od 25. rujna 2023. sukladno čl. 191. st. 3. ZPP-a smatrajući isto svrsishodnim za konačno rješenje odnosa među strankama.

5. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 13. studenoga 2024. predložio donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnim i bez pravnog učinka ugovor o kreditu broj 47477/07 od 5. travnja 2007. te naložiti tuženiku isplatiti mu iznos od 472,93 eura s pripadajućim zateznim kamatama na svaki mjesečni iznos, zatim isplatiti mu iznos od 298,63 eura sa zateznim kamatama tekućim od 7. travnja 2007. do isplate i iznos od 227,42 eura sa zateznim kamatama tekućim od 13. srpnja 2011. do isplate. Postavlja i eventualno kumulirani zahtjev na način da predlaže utvrditi ništetnom odredbe čl. 5., 9.2., 7., 9.8., 10.2., 10.5., 11.1. i 14.2. ugovora o kreditu ako sud ne usvoji tužbeni zahtjev po I. odnosno da je ugovor o kreditu ništetan.

6. Podneskom od 16. listopada 2025. tužitelj konačno predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnim odredbe:

- čl. 5.2. i 9.2. ugovora o kreditu broj 47477/07 od 5. travnja 2007. u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja se mijenja odlukom tuženika,

- čl. 7. ugovora o kreditu broj 47477/07 od 5. travnja 2007. u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,50 % kredita,

- čl. 9.8. ugovora o kreditu broj 47477/07 od 5. travnja 2007. u dijelu u kojem je ugovoreno da se naplaćuje zatezna kamata po stopi utvrđenoj odlukom tuženika,

- čl. 10.2. ugovora o kreditu broj 47477/07 od 5. travnja 2007. u dijelu u kojem je ugovoren iznos mjesečnog anuiteta u iznosu od 1.487,02 HRK i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 1.483,97 HRK,

- čl. 10.5. ugovora o kreditu broj 47477/07 od 5. travnja 2007. u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu u iznosu određenom aktom tuženika te naložiti tuženiku isplatiti mu iznos od:

- 472,93 eura s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana plaćanja preplaćenog iznosa do isplate,

- 298,63 eura od 7. travnja 2007. do isplate,

- 227,42 eura od 13. srpnja 2011. do isplate te traži naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

6.1. Tim je podneskom tužitelj djelomično preinačio tužbu na način da je preinačio zahtjev u odnosu na potraživanje isplate s osnova promjene kamatne stope jer je umjesto iznosa od 280,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama potraživao isplatu iznosa od 472,93 eura s pripadajućim zateznim kamatama, dok je povukao tužbu u odnosu na prijedlog da se utvrdi ništetnim cjelokupni ugovor o kreditu te je predložio utvrditi ništetnim pojedine odredbe ugovora o kreditu, čime je u biti smanjio zahtjev. Navedeni podnesak tuženik je uredno primio 28. listopada 2025. te se o povlačenju u roku od 15 dana od dana primitka podneska nije očitovao zbog čega se smatra da je pristao na povlačenje (čl. 193. st. 2. ZPP-a). Njegovo protivljenje iskazano u podnesku od 1. prosinca 2025. stoga nije uzeto u obzir jer je isto iskazano izvan roka propisanog čl. 193. st. 2. ZPP-a. Sud je ujedno dopustio preinaku tužbe u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 472,93 eura s pripadajućim zateznim kamatama sukladno čl. 190. st. 2. ZPP-a jer je tužitelj navedeni iznos potraživao nakon provedenog financijskog vještačenja budući da prije provođenja istog nije imao potrebnim stručnih znanja za postavljanje točnog zahtjeva za isplatu s osnove preplaćene kamate. Navod tuženika da je tužitelj u podnesku od 13. studenoga 2024. potraživao isplatu iznosa od 479,93 eura, a u podnesku od 16. listopada 2025. iznosa od 472,93 eura, nije točan jer je u oba podneska tužitelj potraživao isplatu iznosa od 472,93 eura. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. U dokaznom postupku sud je pročitao: ugovor o kreditu broj 47477/07 od 5. travnja 2007. (list 19-21 spisa), ispis sa službene internetske stranice Hrvatske narodne banke (list 474-476 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Splitu broj Tt-18/9778-3 od 3. prosinca 2018. (list 489-490 spisa), pregled uplata/isplata po partiji kredita (list 538-543 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (list 556-557 spisa), financijska dokumentacija (list 555 i 558-570 spisa), primijenjeni otplatni plan s prikazom promjena kamatnih stopa za cijelo vrijeme otplate kredita (list 589-590 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po Ručević vještačenja d.o.o. te je pročitan nalaz i mišljenje (list 593-597 spisa) te očitovanje vještaka od 6. siječnja 2025. (list 610-611 spisa) te je saslušan tužitelj (list 623 spisa).

8. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP – a te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe:

- čl. 5.2. i 9.2. ugovora o kreditu broj 47477/07 od 5. travnja 2007. u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja se mijenja odlukom tuženika,

- čl. 7. ugovora o kreditu broj 47477/07 od 5. travnja 2007. u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,50 % kredita,

- čl. 9.8. ugovora o kreditu broj 47477/07 od 5. travnja 2007. u dijelu u kojem je ugovoreno da se naplaćuje zatezna kamata po stopi utvrđenoj odlukom tuženika,

- čl. 10.2. ugovora o kreditu broj 47477/07 od 5. travnja 2007. u dijelu u kojem je ugovoren iznos mjesečnog anuiteta u iznosu od 1.487,02 HRK i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 1.483,97 HRK,

- čl. 10.5. ugovora o kreditu broj 47477/07 od 5. travnja 2007. u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu u iznosu određenom aktom tuženika te posljedično tomu kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa od:

- 472,93 eura s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana plaćanja preplaćenog iznosa do isplate s osnova promjenjive kamate,

- 298,63 eura od 7. travnja 2007. do isplate s osnova naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva,

- 227,42 eura od 13. srpnja 2011. do isplate te traži naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate s osnova naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita.

10. Među strankama je sporno:

- aktivna i pasivna legitimacija

- je li tužitelj potrošač i radi li se o potrošačkom ugovoru,

- primjenjivost presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12,

- jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu kako to tužitelj tvrdi,

- je li potraživanje tužitelja zastarjelo,

- osnovanost i visina zahtjeva.

11. Čitanjem ugovora o kreditu broj 47477/07 od 5. travnja 2007. utvrđeno je da su istog sklopili tužitelj kao korisnik kredita i Societe Generale-Splitska banka d.d. kao kreditor te je istim kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 90.000,00 kn na rok otplate od 83 mjeseca. Riječ je o nenamjenskom kreditu. Ugovorena je kamatna stopa od 9,40 % godišnje koja je promjenjiva; može se povećavati ili smanjivati aktom kreditora (čl. 5. ugovora). U članku 7. ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja iznosi 2,50 % od ukupnog iznosa odobrenog kredita, a najmanje 200,00 kn. Naplaćuje se jednokratno, odmah, prije korištenja kredita. U članku 9.2. ugovoreno je da je redovna kamatna stopa promjenjiva te se utvrđuje (povećava ili smanjuje) aktom kreditora koji uređuje postupak odobravanja/korištenja kredita. Na sve dospjele, a nepodmirene tražbine na ugovoreni dan dospijeća, korisnik kredita se obvezuje platiti zateznu kamatu po stopi utvrđenoj aktom kreditora. Ukoliko ista nije određena aktom kreditora obračunat će se i naplatiti zakonska zatezna kamata. Zatezna kamata se obračunava i naplaćuje za sve vrijeme zakašnjenja, od dana dospijeća obveze do dana ispunjenja dužne činidbe (čl. 9.8.). U članku 10.2. ugovora propisano je da se kredit otplaćuje u 83 mjesečna anuiteta i to: 82 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu od 1.487,02 HRK i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 1.483,97 HRK. Prvi anuitet dospijeva 10.05.2007. godine, a zadnji 10.03.2014. godine. Korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka dospijeća, s time da je dužan prethodno podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora (čl. 10.5.). U članku 14. ugovora ugovorena je primjena općih uvjeta poslovanja/drugih akata kreditora na ovaj pravni odnos kao i odgovarajućih odredbi Pravilnika o odobravanju kredita građanima kreditora osim onih odredbi koje su ovim ugovorom izričito isključene ili odredbi čija priroda onemogućava primjenu na isti.

12. Čitanjem rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Tt-18/9778-3 od 3. prosinca 2018. utvrđeno je da se tim rješenjem u sudski registar toga suda upisuje pripajanje toga društva društvu OTP banka Hrvatska d.d. sa sjedištem u [adresa].

13. Kako je iz navedenog ugovora od 5. travnja 2007. razvidno da je tužitelj kao korisnik kredita sa Societe Generale- Splitskom bankom d.d., kao kreditorom, a koja je pripojena tuženiku, sklopio sporni ugovor, to prigovor nedostatka aktivne legitimacije kao i promašene pasivne legitimacije nije osnovan. Naime, tužitelj kao jedna strana ugovora aktivno je legitimiran podnositi tužbu kojom predlaže utvrditi ništetnim pojedine odredbe ugovora jer za to ima pravni interes, dok je tuženik kao preuzimatelj društva, pasivno legitimiran. Iz financijske dokumentacije za predmetni ugovor (list 538-543 spisa) razvidno je da je prednik tuženika knjižio uplate anuiteta po predmetnom ugovoru kao i da je kredit prijevremeno otplaćen 12. srpnja 2011. U odnosu na predmetni ugovor obveznik plaćanja bio je tužitelj te su sve uplate knjižene u njegovo ime i za njegov račun pa se i uslijed toga prigovor nedostatka aktivne legitimacije ukazuje neosnovanim. Stoga nije osnovan navod tuženika da tužitelj nije dokazao da je izvršio i jednu uplatu na ime dospjelih obveza po predmetnom kreditu.

14. Čitanjem prometa po kreditu za razdoblje od 1. travnja 2007. do 30. studenoga 2018. razvidni je da je tužitelju 6. travnja 2007. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.250,00 kn odnosno 298,63 eura (prema fiksnom tečaju konverzije 1 euro =7,53450 kn) te je tužitelju isplaćen ukupan iznos kredita umanjen za iznos ulazne naknade. Dana 12. srpnja 2011. tužitelj je izvršio konačnu prijevremenu otplatu kredita kada je tužitelju naplaćen i iznos od 1.713,49 kn odnosno 227,42 eura (prema fiksnom tečaju konverzije 1 euro =7,53450 kn) s opisom plaćanja 00izmjena kreditnog pr. 47668'' .

15. Čitanjem otplatnog plana s pregledom promjena kamatnih stopa razvidno je kako se u razdoblju otplate kredita, kamatna stopa mijenjala:

 9,40 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 11. kolovoza 2008.,  10,29 % godišnje od anuiteta s dospijećem 10. rujna 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 10. lipnja 2009.,

 11,69 % godišnje od anuiteta s dospijećem 10. srpnja 2009. do konačne prijevremene otplate 12. srpnja 2011.

16. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. Vještaku je dano u zadatak očitovati se o visini tužbenog zahtjeva, odnosno utvrditi:

- visinu tzv. ulazne i izlazne naknade i datume naplata istih,

- koliko je od strane tužitelja ukupno više plaćeno s osnove promjene kamatne stope u odnosu na onu koja je bila ugovorena ugovorom o kreditu, s time da se prikaže u eurima i kunama izračun razlike između iznosa svakog stvarno plaćenog anuiteta po ugovoru o kreditu i iznosa anuiteta u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu.

16.1. Vještak u nalazu i mišljenje navodi da je kredit isplaćen 6. travnja 2007. te je prijevremeno konačno otplaćen 12. srpnja 2011. Kredit je iznosio 90.000,00 HRK. Rok otplate je 83 mjeseca, ugovorena je otplata u jednakim mjesečnim anuitetima te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 9,40 % godišnje. Prema primijenjenom otplatnom planu, dospijeće prve obveze bilo je 10. svibnja 2007., a sljedećih (u pravilu) svakog desetog dana u mjesecu. Uvidom u otplatni plan s pregledom promjena kamatnih stopa razvidno je kako se u razdoblju otplate kredita, kamatna stopa mijenjala:

 9,40 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 11. kolovoza 2008.,  10,29 % godišnje od anuiteta s dospijećem 10. rujna 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 10. lipnja 2009.,

 11,69 % godišnje od anuiteta s dospijećem 10. srpnja 2009. do konačne prijevremene otplate 12. srpnja 2011.

16.2. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenih zadataka, vještak navodi da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10.5.2007.) do konačne prijevremene otplate (12.7.2011.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 472,93 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika). Pojedini mjesečni iznosi razlika i dospijeća istih dani su u stupcima 'n' i 'o' Tabele 1 iz nalaza. Nadalje, tužitelju je 6. travnja 2007. naplaćena tzv. ulazna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,50 % ukupnog iznosa kredita, odnosno 298,63 EUR (konvertirani iznos). Tužitelju je na dan konačne prijevremene otplate, 12. srpnja 2011., naplaćen iznos u visini od 4,00 % ukupnog preostalog glavnog duga, odnosno 227,42 EUR (konvertirani iznos).

16.3. Nalazu i mišljenju vještaka prigovarao je tuženik pa je vještak pozvan pisano se očitovati. U pisanom očitovanju od 6. siječnja 2025. vještak navodi da prema nalazu i mišljenju vještaka stanje glavnice na dan prijevremene podmire 12. srpnja 2011. iznosi 42.837,22 kn (stupac 'g', redak 51. Tabele 1 iz osnovnog nalaza i mišljenja), a ne kako je tuženik naveo 42.865,04 kn. Prema nalazu i mišljenju vještaka stanje glavnice iz početnog otplatnog plana na dan prijevremene podmire 12. srpnja 2011. iznosi 41.587,68 kn (stupac 'l', redak 51. Tabele 1 iz osnovnog nalaza i mišljenja), a ne kako je tuženik naveo 42.598,54 kn. Razlika iznosa koje je naveo tuženik nije 1.252,59 kn, već 1.266,50 kn (42.865,04 - 41.598,54), iz čega je vidljivo da se radi o navodima tuženika koje nije moguće provjeriti / usporediti s izračunima iz nalaza i mišljenja izrađenog u ovom predmetu. Tuženik nije dostavio svoj izračun iz kojeg bi se vidjelo da je stanje glavnice na dan prijevremene podmire 12. srpnja 2011. iznosilo 42.865,04 kn, pa se o tome vještak nema što očitovati Tuženik nije dostavio svoj izračun iz kojeg bi se vidjelo da je stanje glavnice iz početnog otplatnog plana na dan prijevremene podmire 12. srpnja 2011. iznosilo 41.876,15 kn, pa se o tome vještak nema što očitovati, iz čega je vidljivo da tuženik navodi pojedine iznose koji se ne mogu provjeriti, što znači da se vještak o istima ne može očitovati. Slijedom iznesenoga, vještak u cijelosti ostaje kod utvrđenja i izračuna iz nalaza, kao i kod danog mišljenja.

16.4. Nalaz i mišljenje vještaka kao i njegovo pisano očitovanje prihvaćeni su u cijelosti jer su isti jasni, logični i sukladni dostavljenoj dokumentaciji. Pisanim očitovanjem vještak je odgovorio na sve primjedbe tuženika i dodatno pojasnio svoja utvrđenja, a nakon njegovog očitovanja tuženik nije imao daljnjih primjedbi niti je tražio da vještak nalaz usmeno pojasni (ročište 23. travnja 2026.).

17. Uvidom u ugovor o kreditu, sklopljen među parničnim strankama, utvrđeno je da isti ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti kretanje promjene kamatne stope, niti mu je prilikom njegovog potpisivanja, dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti. Tuženik, naime, tijekom ovog postupka nije dokazao takve okolnosti (čl. 7. i 219. ZPP –a).

18. Tužitelj u iskazu navodi da mu je kredit trebao za osobne potrebe Riječ je o namjenskom kreditu, a sredstva je iskoristio za uređenje stana. Te 2007. godine bio je zaposlen u marketingu HRT-a. Nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva. Ugovor mu je u banci ponuđen pod uvjetima „uzmi ili ostavi“ i o odredbama ugovora nije mogao pregovarati. Ugovor nije pročitao jer je smatrao da je to sve u redu. U banci mu nisu ništa rekli kako će se kamata mijenjati niti su mu rekli što će utjecati na to da dođe do promjene kamate. Oni su sami mijenjali kamatu kako im je to odgovaralo. Naplatili su mu i ulaznu naknadu, a kada je taj kredit prijevremeno zatvorio i za to zatvaranje su mu također naplatili naknadu. Nisu mu rekli zbog čega naplaćuju naknade, odnosno rečeno je da je to uobičajeno kod banke. Što se tiče troškova - tih ulaznih i izlaznih, oni su bili definirani nekakvim statutima banke i bili su sastavni dio ugovora. Na upit je li mogao dobiti kredit bez plaćanja ulazne naknade, misli da nije mogao jer je to već bilo u tom ugovoru, a prilikom zatvaranja morao je platiti i tu izlaznu naknadu. Stan koji je uređivao nije davao u najam ili zakup. Stan je njegovo jedino vlasništvo. Nije prigovarao banci kod promjene kamatnih stopa jer je znao da od toga neće imati koristi, banka je to sama po sebi određivala.

19. Iskaz tužitelja cijenjen je iskrenim i vjerodostojnim. Sud mu vjeruje da s prednikom tuženika nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, već da je ponuđene uvjete kredita mogao samo prihvatiti ili ih odbiti, kao i da s prednikom tuženika o spornim odredbama (kamatnoj stopi, odredbi o uzlaznoj naknadi i prijevremenoj otplati) nije posebno raspravljao, tim više što je iz njegovog iskaza razvidno da mu je takav ugovor o kreditu, sa svim odredbama, ponuđen i kao takav mu je dan na potpis. U takvim okolnostima, logično je i prihvatljivo da je tužitelju ponuđena opcija kreditiranja na način da je ili prihvati ili odbija, a da u same uvjete kreditiranja nije mogao intervenirati, o njima raspravljati ili ih pak dogovorno s prednik tuženika mijenjati.

20. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P – 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt - 249/14, utvrđeno je da su pojedine banke, među kojima je i prednik tuženika Societe Generale-Splitska banka d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima, promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika (i drugih banaka navedenih u citiranim odlukama), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banaka o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

20.1. Naime, člankom 502.c ZPP –a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20.2. Imajući u vidu da je ugovor o kreditu, između tužitelja i prednika tuženika sklopljen u kunama, a da nije riječ o kreditu vezanom uz valutnu klauzulu u CHF, to nije riječ o ugovoru o kreditu o kojem se raspravljalo u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega ovaj sud, suprotno mišljenju tužitelja, niti nije vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u smislu čl. 502. c ZPP –a.

21. Ugovor o kreditu sklopljen je između stranaka 5. travnja 2007., a riječ je o standardiziranom ugovoru o kreditu. Za ocjenu valjanost spornih ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03, koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., dalje u tekstu ZZP/03).

21.1. Nadalje, iz ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka razvidno je da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio ugovor kao fizička osoba. Iz cjelokupnog stanja spisa ne proizlaze okolnost da bi tužitelj predmetni ugovor sklopio u sklopu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, slijedom čega sud zaključuje i nalazi kako je tužitelj u ovom postupku dokazao svojstvo potrošača u odnosu na korisnika kredita u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Za dokazivanje suprotnoga, teret dokaza bi bio na tuženiku u smislu odredbe čl. 219. ZPP-a, a koju činjenicu tuženik nije dokazao do okončanja ovog postupka.

22. Odredbama čl. 81. do 88. ZZP/03 bilo je uređeno pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

23. Odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 87. stavkom 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

24. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača i nekih drugih posebnih zakona za određene domene, koji su u tom smislu lex pecialis. Odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju se tek supsidijarno, kao lex generalis, ako Zakonom o zaštiti potrošača ili drugim posebnim zakonima nije drukčije određeno.

25. Odredbom čl. 2. ZZP/03 propisano je da primjena odredaba Zakona o zaštiti potrošača ne utječe na prava koja potrošači imaju na temelju drugih zakona te da će se, ako Zakonom o zaštiti potrošača nije drukčije određeno, na obvezno pravne odnose između potrošača i trgovca primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima.

26. O spornoj odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nesporno se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik tijekom postupka niti ne tvrdi da je tužitelj na nju mogao utjecati. U prilog tome govori i činjenica da su u ugovor inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati.

27. Odredbom čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO/05) određeno je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. U st 2. je navedeno da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.

28. Sporna ugovorna odredba u kojoj je sadržana odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi bila je uočljiva i jasna, ali ne i razumljiva. Ista je vidno istaknuta u ugovoru te je bila lako uočljiva.

29. Također u ugovoru je jasno naznačeno da je ugovorena promjenljiva kamatna stopa, a koja se mijenja odlukom banke, dakle ta ugovorna odredba bila je jasna.

30. No, sporno jest je li ista bila razumljiva tužitelju kao potrošaču, a time ima li mjesta ocjenjivati njezinu poštenost u smislu prethodno citirane odredbe čl. 84. ZZP/03.

31. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

32. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.

33. Unošenjem u ugovor o kreditu potpuno neodređenih formulacija glede promjenjive kamatne stope na način da će se ista mijenjati sukladno aktom kreditora odnosno odlukom prednika tuženika pri čemu nisu definirani nikakvi razumljivi parametri koji na tu promjenjivost utječu pa niti parametri tržišnih uvjeta, na koje se tuženik poziva, suprotno je navedenim načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika kao trgovca. Naime, formulacija sporne ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi bila je takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika mu je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, no tužitelj nadalje nije niti približno mogao ocijeniti zašto, kako će se te u kojem smjeru tijekom budućeg kreditnog razdoblja ta kamatna stopa kretati. Dakle, na temelju takve ugovorne odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva. Osim toga takva odredba tužitelju kao prosječnom potrošaču objektivno nije mogla biti razumljiva.

34. Tuženik tijekom postupka nije tvrdio niti je ičim dokazao da bi službenici njegovog prednika pri sklapanju ugovora o kreditu, tužitelju na valjan i njemu razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji će sve čimbenici utjecati na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi. I iz toga proizlazi da tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

35. Dakle, odredbe čl. 5.2. i 9.2. ugovora o kreditu koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane prednika tuženika. O tim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo niti je on imao utjecaj na njihov sadržaj pri čemu je tim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora.

36. Stoga takve ugovorne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika - banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

37. Pri tome, kod ocjene poštenosti spornih ugovornih odredbi, treba reći da je tužitelj u odnosu na (prednika) tuženika u ovisnom položaju jer mu treba novac, koji mu (prednik) tuženik može dati i u takvom položaju isti je doveden u poziciju: ''uzmi ili ostavi'' (take it or leave it). Naime, tužitelj je trebao novac za osobne potrebe, taj mu je novac mogao odobriti (prednik) tuženik kao banka pod uvjetima koje je on diktirao. Na ocjenu suda da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika nema utjecaja niti eventualno činjenica da je tužitelj kredit mogao tražiti u drugim bankama jer ta mogućnost ne čini sporne ugovorne odredbe poštenim niti ima utjecaja na iste. U tom smislu niti činjenica da tužitelj nije prigovarao na obavijesti o promjeni kamatne stope nema nikakvog utjecaja na ocjenu poštetnosti spornih odredbi jer je potpuno jasno da niti u slučaju prigovora tužitelj ne bi mogao utjecati na izmjenu jednostrane odluke tuženika o promjeni kamatne stope.

38. Tužitelj je doduše imao mogućnost raskida ugovora o kreditu nakon odluka (prednika) tuženika o izmjeni kamatne stope, no niti ta mogućnost ne čini niti daje spornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi karakter poštene odredbe u smislu ZZP/03.

39. Stoga su odredbe o ugovornoj kamati u ugovoru o kreditu od 5. travnja 2007., u dijelu promjene iste temeljem odluke tuženika sadržane u čl. 5.2. i 9.2. ugovora, bile nepoštene pa su iste u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetne, kao što je to, sukladno čl. 187. st. 1 ZPP – a utvrđeno u stavku I. izreke. U preostalom dijelu ugovorna odredba, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu (9,40 % godišnje), nije nepoštena, a time niti ništetna, a zbog čega njezina valjanost, primjena, a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.

40. Sud pri tom ne dovodi u pitanje legitimno pravo tuženika da u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njegovog poslovanja nužnost (posebno imajući u vidu da je, u konkretnom slučaju, riječ o ugovoru o kreditu koji je sklopljen s rokom otplate od 83 mjeseca), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.

41. Međutim, (prednik) tuženik kao banka i kao dobar i odgovoran gospodarstvenik morao je imati drugačiji pristup prema tužitelju prilikom ugovaranja promjenljive kamatne stope u ugovoru o kreditu. Tuženik kao visoko specijalizirana novčarska ustanova, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima u vidu raznih novčarskih „proizvoda“, bio je dužan nudeći svoj proizvod maksimalno odgovorno pristupiti tužitelju i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njegovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo (prednika) tuženika u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima tužitelja kao prosječnog potrošača je toliko superiorno da je nemjerljivo. Upravo zato je (prednik) tuženik bio dužan tužitelja ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što (prednik) tuženik nije na valjani način učinio, već je isto nerazumljivo formulirao u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru.

42. Tužitelj je nadalje tvrdio i da su ništetne odredbe čl. 7. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,50 % kredita kao i odredba čl. 10.5. u dijelu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu u iznosu određenom aktom tuženika.

43. Sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulaznoj naknadi) i prijevremenoj otplati kredita ne definiraju glavni predmet obveze tužitelja te je riječ o odredbama bez kojih sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke pa, stoga, nije riječ o ugovornim odredbama koje bi bile izuzete iz testa poštenosti u skladu s člankom 84. ZZP/03.

44. Sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulaznoj naknadi) lako je uočljiva te je jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz te odredbe za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03.

45. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno utvrdi visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (2,50 % od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

46. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

47. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulaznoj naknadi) poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/23 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora), vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

48. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavka 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li (prednik) tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 7. ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženoj usluzi i nastalom trošku naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva na koji se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita, kako to proizlazi iz prometa po kreditu, koji je tužitelju stoga stavljen na raspolaganje, ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima da je na nju mogao utjecati.

49. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača s druge strane (2,50 %). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

50. U skladu s člankom 59. stavkom 1. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

51. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem naknade za obradu kreditnog zahtjeva naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti je razumno zaključiti da se troškovi obrade kreditnog zahtjeva i odobrenja kredita namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su troškovi jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni.

52. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali.

53. Imajući na umu zakonsku obvezu (prednika) tuženika iz članka 59. stavka 1. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je (prednik) tuženik na tužitelja člankom 7. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je (prednik) tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. stavka 1. točke 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2,50 % njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

54. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da (prednik) tuženik tužitelja u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita, kao niti o iznosu navedene naknade odnosno parametrima koji je čine, već je isto bilo definirano nekakvim statutima banke koji su bili sastavni dio ugovora.

54.1. Odredba čl. 10.5. ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije bila jasna, razumljiva i lako uočljiva jer nije sadržavala parametre za određivanje visine. Osim toga, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno ta naknada odnosi te o toj naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Navedena odredba za tužitelja je bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

55. Imajući na umu da je i odredba čl. 10.5. ugovora o kreditu sadržana u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, u smislu članka 81. stavka 2. ZZP/03, smatra se da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, a tužitelj je u iskazu negirao ikakvo pregovaranje o tome, zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje.

56. Iz teksta same sporne odredbe jasno proizlazi da je riječ o naknadi za uslugu prijevremene otplate kredita čije uvjete određuje tuženik jer je tužitelj prije prijevremene otplate dužan podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora (prednika tuženika). Tuženik nije u spis dostavio opći akt tuženika iz kojeg bi bilo vidljivo temeljem čega je ta naknada naplaćena, no dostavio je ispis sa službene internetske stranice Hrvatske narodne banke kao dokaz da je naknada zakonito naplaćena. Međutim, navedeno ne daje spornoj odredbi karakter valjane odredbe jer tako odredba čije uvjete određuje tuženik, a koji uvjeti nisu jasno unaprijed dogovoreni ne može se smatrati unaprijed dogovorenim iznosom stvarno pretrpljene štete, u smislu čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 i 155/2023, dalje u tekstu: ZOO).

57. Tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviješten o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju, a ti troškovi i usluge, prema stavu ovog suda, koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj najkasnije u trenutku sklapanja ugovora stvarno informiran o spornoj odredbi na način na koji bi mu bilo omogućeno da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, procijeni financijske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

58. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

59. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva prilikom korištenja kredita niti naknade za uslugu mogućnosti prijevremene otplate kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine", broj 84/2002. i 141/2006.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje ovih naknada nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknada moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknade za obradu kreditnog zahtjeva prilikom korištenja kredita i naknadi za uslugu mogućnosti prijevremene otplate kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

60. Okolnost da tužitelju banka, ovdje tuženik (odnosno njegov prednik) nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru te okolnost da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača pa su takve ugovorne odredbe ništetne u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 zbog čega su sporne odredbe sadržane u izreci presude stavak

II. i V. utvrđene ništetnim.

61. I odredba čl. 10.2. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoren iznos mjesečnog anuiteta u iznosu od 1.487,02 HRK i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 1.483,97 HRK je ništetna jer je iznos anuiteta utvrđen i obračunat na temelju glavnice kredita u iznosu od 90.000,00 kn, a koji iznos stvarno tužitelju nije isplaćen, već mu je isti umanjen za iznos naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a za koju odredbu je u ovom postupku utvrđeno da je ništetna. Suprotno tvrdnji tužitelja u iznos ugovorenog anuiteta nije računat s promjenjivom kamatnom stopom, već je izračunat sa početnom kamatnom stopom (9,40 %), koja je bila jasna i precizno definirana, no upravo zbog činjenice da je anuitet utvrđen prema iznosu glavnice od 90.000,00 kn, a koji je umanjen za iznos naknade te je u tom umanjenom iznosu isplaćen tužitelju, a koja odredba o naknadi je utvrđena ništetnom, to je i tako izračunat iznos anuiteta ništetan, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude stavak V.

62. Tužitelj je nadalje tvrdio da je i odredba čl. 9.8. ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovoreno da se naplaćuje zatezna kamata po stopi utvrđenoj odlukom tuženika.

63. Odredbom čl. 9.8. ugovora o kreditu ugovoreno je da na sve dospjele, a nepodmirene tražbine na ugovoreni dan dospijeća, korisnik kredita se obvezuje platiti zateznu kamatu po stopi utvrđenoj aktom kreditora. Ukoliko ista nije određena aktom kreditora, obračunat će se i naplatiti zakonska zatezna kamata. Zatezna kamata se obračunava i naplaćuje za sve vrijeme zakašnjenja od dana dospijeća obveze do dana ispunjenje dužne činidbe.

64. Odredbom čl. 29. st. 1. ZOO propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.

64.1. Propisi o zateznim kamatama prisilni su propisi te su posljedice zakašnjenja dužnika određene prisilnim propisima i stranke ih ne mogu određivati ugovorom niti svojim aktima. Uz činjenicu zakašnjenja dužnika zakon veže njegovu obvezu plaćanja zateznih kamata po stopi utvrđenoj zakonom, a ne po stopi koju bi stranke odredile ugovorom. Stoga ugovorna odredba kojom je ugovoreno da se zatezna kamata plaća po stopi utvrđenoj aktom kreditora je ništetna i ne proizvodi pravne učinke sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO. Ništetnost te odredbe ne povlači i ništetnost cijelog ugovora jer isti može opstati i bez nje jer ista nije bila uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ugovor može opstati bez odredbe o zateznim kamatama jer se umjesto te ništetne odredbe treba primijeniti prisilni propis o stopi zateznih kamata. Slijedom navedenog, i odredba čl. 9.8. ugovora o kreditu utvrđena je ništetnom te je odlučeno kao u izreci presude stavak III.

65. Kako je tuženik primio više nego što je trebao zbog nepoštene jednostrane promjene kamatne stope, a s obzirom na ugovornu odredbu koja je ništetna, to je, temeljem čl. 1111. ZOO, dužan vratiti tužitelju preplaćeni iznos nastao povećanjem ugovorene redovne kamate u utuženom razdoblju. Naime, kako je utvrđeno da je tužitelj otplaćivao predmetni kredit kroz cijelo otplatno razdoblje do prijevremene otplate, onom dinamikom otplate glavnice i redovne kamate uslijed jednostrane promjene kamatne stope za koju je utvrđeno da je ništetna, to je tužitelju dosuđena razlika preplaćenog iznosa u odnosu na onaj iznos čija je visina tužitelju bila jasna i precizna s obzirom na jasnoću i preciznost prve ugovorene kamatne stope od 9,40 % godišnje. Također, tuženik je dužan vratiti tužitelju i iznos naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita jer su i te odredbe ugovora utvrđene ništetnim.

65.1. Naime, čl. 1111. ZOO/ određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

65.2. Prednik tuženika je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima zbog kojih će se mijenjati kamatna stopa te o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita, kao i o iznosu navedene naknade i naknade za obradu kreditnog zahtjeva odnosno parametrima koji ih čine, slijedom čega je postupanje prednika tuženika ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od dana nakon tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

65.3. Odluka o visini stope zakonske zatezne kamate do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005., 41/2008., 125/2011.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/2015.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/2022. i 156/2022.), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/2023.).

66. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO.

66.1. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20 te ustaljena sudska praksa izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao npr. Rev-471/2022-2 od 21. rujna 2022.), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (8. lipnja 2026.), jer je ovom presudom odlučeno i o pitanju ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

67. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP – a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (1.327,23 eura) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/2023, dalje u tekstu: OT).

68. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT - 100 bodova sukladno traženju tužitelja), zastupanje na ročištima 01.07.2022., 21.10.2022., 15.11.2023., 23.04.2026. (Tbr 9. toč. 1. OT - 100 bodova svako sukladno traženju tužitelja), sastav podneska od 15.06.2022., 13.11.2024., 16.10.2025. (Tbr. 8. toč. 1. OT - 100 bodova svako sukladno traženju tužitelja), sastav podneska od 25.09.2023. (Tbr.8. toč. 3. OT- 50 bodova), zastupanje na ročištu za objavu (Tbr. 9. toč. 3 OT- 50 bodova sukladno traženju tužitelja), vrijednost boda 2,00 eura (Tbr. 54. OT), trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu od 450,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura i presudu u iznosu od 110,00 eura, trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, ukupno 2.686,54 eura, sukladno čl. 155. ZPP - a.

69. Nije priznat trošak sastava podnesaka od 11.10.2022., 21.10.2022. jer sastav istih nije bio potreban za vođenje ovog postupka sukladno čl. 155. st. 1. ZPP – a. Naime, tužitelj je sve navode iz podnesak od 11. listopada 2022. mogao iznijeti na ročištu održanom 21. listopada 2022. s time da se isti očitovao na odgovor na tužbu podneskom od 15.06.2022., a pregled uplata/isplata mogao je dostaviti sudu i bez sastava podneska time više što je sve navode o tome već iznio i na ročištu održanom 21. listopada 2022.

70. S obzirom na to da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude, tj. od 8. lipnja 2026. do isplate.

71. Zatezna kamata na parnični trošak dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.

72. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 8. lipnja 2026.

Sutkinja:

Sanja Grgurić Hojski

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA PROTIV PRESUDE:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

- tužitelju po pun. uz rj. za s.p. na presudu

- tuženiku po pun.