REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj P-557/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Marijani Capurso Kulišić,, u pravnoj stvari tužitelja LM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Juri Plečašu, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupan po punomoćniku Krunu Kneževiću, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 29. travnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 8. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u članku 2. i članku 7. Ugovora o kreditu broj: 3207203766 od 14. kolovoza 2006. godine, sklopljenog između Zagrebačka banka d.d. Zagreb i GM, [adresa], u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti, a prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, odnosno u svim dijelovima Ugovora kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, pa stoga ove odredbe predmetnog Ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb (Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužitelju BM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos 10.126,88 EUR (deset tisuća stotinu dvadeset i šest eura i osamdeset osam centi) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to na iznos:

od

do isplate

- 2,08

EUR

11.9.2006.

do isplate

- 7,83

EUR od 15.10.2006.

do isplate

- 1,67

EUR od 15.3.2008.

do isplate

- 1,03

EUR od 15.10.2008.

do isplate

- 3.659,68 EUR od 31.10.2008.

do isplate

- 6,72

EUR od 15.11.2008.

do isplate

- 21,92 EUR od 15.1.2009.

do isplate

- 22,17 EUR od 15.2.2009.

do isplate

- 14,06 EUR od 15.3.2009.

do isplate

- 15,92 EUR od 15.4.2009.

do isplate

- 16,29 EUR od 15.5.2009.

do isplate

- 13,08 EUR od 15.6.2009.

do isplate

- 13,64 EUR od 15.7.2009.

do isplate

- 10,98 EUR od 15.8.2009.

do isplate

- 14,38 EUR od 15.9.2009.

- 10,60 EUR od 15.10.2009. do isplate

- 13,04 EUR od 15.11.2009. do isplate

- 12,65 EUR od 15.12.2009. do isplate

- 19,23 EUR od 15.1.2010. do isplate

- 23,46 EUR od 15.2.2010. do isplate

- 22,55 EUR od 15.3.2010. do isplate

- 26,75 EUR od 15.4.2010. do isplate

- 34,44 EUR od 15.5.2010. do isplate

- 37,02 EUR od 15.6.2010. do isplate

- 46,30 EUR od 15.7.2010. do isplate

- 1.916,23 EUR od 30.7.2010. do isplate

- 33,36 EUR od 15.8.2010. do isplate

- 47,32 EUR od 15.9.2010. do isplate

- 39,19 EUR od 15.10.2010. do isplate

- 41,07 EUR od 15.11.2010. do isplate

- 47,22 EUR od 15.12.2010. do isplate

- 47,96 EUR od 15.1.2011. do isplate

- 44,99 EUR od 15.2.2011. do isplate

- 46,79 EUR od 15.3.2011. do isplate

- 46,89 EUR od 15.4.2011. do isplate

- 52,38 EUR od 15.5.2011. do isplate

- 64,05 EUR od 15.6.2011. do isplate

- 77,33 EUR od 15.7.2011. do isplate

- 89,55 EUR od 15.8.2011. do isplate

- 67,23 EUR od 15.9.2011. do isplate

- 59,72 EUR od 15.10.2011. do isplate

- 60,22 EUR od 15.11.2011. do isplate

- 61,26 EUR od 15.12.2011. do isplate

- 67,74 EUR od 15.1.2012. do isplate

- 69,68 EUR od 15.2.2012. do isplate

- 67,56 EUR od 15.3.2012. do isplate

- 67,24 EUR od 15.4.2012.. do isplate

- 68,32 EUR od 15.5.2012. do isplate

- 70,19 EUR od 15.6.2012. do isplate

- 67,85 EUR od 15.7.2012. do isplate

- 67,21 EUR od 15.8.2012. do isplate

- 61,49 EUR od 15.9.2012. do isplate

- 66,42 EUR od 15.10.2012. do isplate

- 68,72 EUR od 15.11.2012. do isplate

- 67,19 EUR od 15.12.2012. do isplate

- 65,36 EUR od 15.1.2013. do isplate

- 64,73 EUR od 15.2.2013. do isplate

- 64,08 EUR od 15.3.2013. do isplate

- 68,63 EUR od 15.4.2013. do isplate

- 61,93 EUR od 15.5.2013. do isplate

- 60,84 EUR od 15.6.2013. do isplate

- 61,49 EUR od 15.7.2013. do isplate

- 60,80 EUR od 15.8.2013. do isplate ,

- 63,26 EUR od 15.9.2013. do isplate

- 64,84 EUR od 15.10.2013. do isplate

- 65,62 EUR od 15.11.2013. do isplate

- 68,38 EUR od 15.12.2013. do isplate

- 65,59 EUR od 15.1.2014. do isplate

- 59,03 EUR od 15.2.2014. do isplate

- 60,50 EUR od 15.3.2014. do isplate

- 59,22 EUR od 15.4.2014. do isplate

- 57,38 EUR od 15.5.2014. do isplate

- 57,78 EUR od 15.6.2014. do isplate

- 59,09 EUR od 15.7.2014. do isplate

- 60,14 EUR od 15.8.2014. do isplate

- 60,41 EUR od 15.9.2014. do isplate

- 61,53 EUR od 15.10.2014. do isplate

- 63,15 EUR od 15.11.2014. do isplate

- 63,45 EUR od 15.12.2014. do isplate

- 63,69 EUR od 15.1.2015. do isplate

- 63,57 EUR od 15.2.2015. do isplate

- 63,57 EUR od 15.3.2015. do isplate

- 63,57 EUR od 15.4.2015. do isplate

- 63,57 EUR od 15.5.2015. do isplate

- 63,57 EUR od 15.6.2015. do isplate

- 63,57 EUR od 15.7.2015. do isplate

- 63,57 EUR od 15.8.2015. do isplate

- 63,57 EUR od 15.9.2015. do isplate

- 63,57 EUR od 15.10.2015. do isplate

- 63,57 EUR od 15.11.2015. do isplate

- 63,57 EUR od 15.12.2015. do isplate

- 63,57 EUR od 15.1.2016. do isplate

- 83,26 EUR od 15.2.2016. do isplate

sve prema stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 1.siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka 2.200,00

EUR (dvije tisuće dvije stotine eura)sa zateznim kamatama tekućim od 8. lipnja 2026. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je dana 14. kolovoza 2006. tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3207203766 (dalje u tekstu: Ugovor), na iznos od 275.200,00 CHF s rokom otplate na 30 godina, sa svrhom kupnje stana. Tužitelj je predmetnim ugovorom podignuo kredit u valuti CHF, s time da je tužitelj iznos kredita dobio na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti, a isti je bio obvezan svakomjesečno dospijevajući anuitete u CHF uplaćivati tuženiku također u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB dan dospijeća anuiteta. Tužitelj smatra da je ovakvom ugovornom odredbom tuženik valutnu klauzulu kojom glavnicu, koja čini predmet Ugovora o kreditu, vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim nekontroliranim rastom je tužitelj oštećen za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita tužitelju na korištenje i tečaja koji je iznosio na dan plaćanja dospjelih mjesečnih anuiteta. Smatra da su Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile su nerazumljive tužitelju, kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne, jer je prednik tuženika kao kreditor u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužitelja o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Ističe da temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe pravo potraživati novčani iznos preplaćen na ime tečajne razlike, odnosno valutne klauzule. Smatra da mu je tuženik dužan vratiti sve što je temeljem takvog Ugovora odnosno ništetnih odredbi Ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111.

ZOO-a o stjecanju bez osnove.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenog zahtjevu, predlaže ga odbiti uz naknadu parničnog troška. Tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o namjenskom kreditu 3207203766 od 14.08.2006. Osporava da je tužitelj sklopio navedeni ugovor kao potrošač, osporava osnovu i visinu, istiće prigovor zastare. Ističe da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu dana 22.2.2016. kojim su izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, da je Dodatkom promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Navodi da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku.

3. Predmet ovog spora je ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je određena primjena valutne klauzule u CHF za otplatu kredita, te vraćanje stečenog temeljem navedenih odredbi ugovora o kreditu.

4. Iz izvedenih dokaza te navoda stranaka u postupku proizlazi da je među strankama nesporno:

- da su dana 14. kolovoza 2026. sklopile Ugovor o kreditu,

- da je prema navedenom ugovoru glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF,

- da je tijekom otplate došlo do znatnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu, te

- da su stranke dana 22. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovora o kreditu kojim su izvršile konverziju kredita promjenom valute i kamatne stope.

5. Sporno je između stranaka:

- može li se u konkretnom postupku primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora,

- jesu li ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na primjenu valutne klauzule u CHF nepoštene ugovorne odredbe, odnosno: je li se o tim odredbama pregovaralo, jesu li one nejasne, nerazumljive ili neuočljive, te je li tuženica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja,

- učinci sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu na prava tužitelja iz osnovnog Ugovora o kreditu,

- postojanje i visina potraživanja tužitelja,

- status potrošača

- zastara potraživanja.

6. U postupku su pročitani Ugovor o najmjenskom kreditu ovjeren kod javnog bilježnika Abđelka Stanića pod brojem OU-920/2006 (list 7-13 spisa), dopis i izračn konverzije (list 36-49 spisa), promet po kreditu (list 58-68 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu (list 70-78 spisa provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po IM - MAČUS d.o.o. (list 230-254 spisa), saslušan je tužitelj (list 214- 215 spisa).

7. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno, tako i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata provedenog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Iz sadržaja Ugovora o namjenskom kreditu koji su stranke sklopile 14. kolovoza 2006. proizlazi da su stranke istim ugovorile stambeni kredit i kunskoj protuvrijednosti CHF 275.200,00 uz redovnu kamatnu stopu 4,10%, promjenjivu u skladu s Odlukom kamatnoj stopi Kreditora, uz rok otplate 360 mjeseci u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeće na dan dospijeća prema otplatnom planu (članak 7.).

9. Iz iskaza tužitelja, saslušanog u svojstvu parnične stranke, proizlazi da mu je ovo bio prvi kredit u životu koji mu je treba za kupnju prvog stana za svoju obitelji jer se oženio i čekao rođenje djeteta. Nakon što je obišao više banaka, kod tuženice su mu ponudili najbolje uvjete s tim da su mi ponudili kredit isključivo u CHF-u i to kao stambeni kredit za mlade, s tim da su supruga i on tada pitali je li može u euru no rekli su da tu ponudu imaju samo u CHF-u, u smislu da je ta kamatna stopa vezana samo za CHF. U banci su rekli da je CHF stabilna valuta i da svi uzimaju te kredite upravo zbog toga. Do tada nije imao nikakvih iskustava s kreditima te je vjerovao suradnji sa bankom. Tu valutnu klauzulu je shvatio da se tako dobiju ti uvjeti kreditiranja i znao je da piše da je kamata promjenjiva, pa je znao da mu se anuitet može mijenjati, no smatrao je da je to bila neznatna promjena jer je proučavao dotadašnje iskustvo i kretanje. Nitko mu u banci nije govorio o rasponu promjene, bilo u postotku bilo u iznosima. Supruga i on imali su neki plan da njena plaća vraća kredit, a da od njegove žive, ali u međuvremenu se dogodila i financijska kriza 2008., 2007., dobili su i dijete, pa kada je tečaj CHF-a počeo divljati, došlo je do toga da je anuitet bio skoro duplo veći od njene plaće. Prema njegovom iskazu proizlazi da je banka sastavila ugovor koji je on pročitao, ali kako se radilo o ogromnom tekstu pisanim stručnim terminima nije razumio,ali je išao s povjerenjem u banku. Nitko mu nije rekao da može pregovarati o nečemu te mu je ugovor ponuđen po principu uzmi ili ostavi. Kod javnog bilježnika koji mu ništa nije čitano niti objašnjavano već je samo ovjerio ugovor i to je sve trajalo oko 7 minuta. Kada su anuiteti počeli rasti iz banke su slali nekakve obavijesti iz koje mu je bilo samo jasno da raste dok mu je nerazumljivo bilo zašto. Kasnije je sklopio taj dodatak o konverziji jer su svi u to vrijeme mijenjali kredit u euro, a on je bio u strahu zbog CHF-a koji je bio nestabilan. Kada je potpisao taj dodatak i dalje se osjećao prevaren te se nije ničega odrekao već samo dogovorio stabilnu otplatu. Da mu je netko kada je uzimao prvi kredit da mi anuitet može ovoliko raste, apsolutno ne bi uzeo takav kredit. Shvatio je da mu anuitet može rasti i zbog valute, ne samo kamate, ali nije tražio pojašnjenja od osobnog bankara. Shvatio je da može doći do rasta određene razine s tim da mu oni nisu rekli koja je to razina, svakako sigurno ne duplo veća.

10. Već iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, vremena njegova sklapanja te nesporne činjenice da je ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom činjeničnom i pravnom interesu kao i zahtjev koji je bio predmet postupka vođenog po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika. U navedenom je postupku pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne u dijelu u kojem je promjena kamatne stope ugovorena isključivo odlukom banke, kao i u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane uz tečaj kune prema tečaju CHF, a da se o tim odredbama nije individualno pregovaralo, niti su korisnici kredita kao potrošači bili primjereno informirani o parametrima koji utječu na njihova prava i obveze.

11. Slijedom navedenoga, tužitelj je, sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje: ZPP), ovlašten pozvati se na utvrđenja suda donesena u navedenom kolektivnom postupku.

12. U navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka u ulozi tuženika, a koji se odnosio na ugovore o kreditu sklopljene u istom razdoblju kao i ovdje predmetni ugovor, uz ugovaranje valutne klauzule u CHF u bitnome je utvrđeno da su ništetne one odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo, osobito u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a sve zbog izostanka potpunog informiranja potrošača o parametrima bitnima za donošenje valjane i svjesne odluke. Takve su odredbe, prema utvrđenju suda u tom postupku, dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.1. Usporedbom tih utvrđenja s sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu, jasno je da je tužitelj otplaćivao znatno uvećane anuitete, uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na kune, ovaj sud zaključuje da je tuženica, kao profesionalni trgovac, tužitelju nametnula sporne ugovorne odredbe kao „jača” ugovorna strana. Na taj je način banka ugovorila pravo da cijenu svoje usluge mijenja po vlastitom nahođenju, bez obveze da promjenu veže uz objektivne razloge, i bez mogućnosti potrošača da na to utječe, čime je tužiteljica dovedena u bitno nepovoljniji položaj.

13. Sud je ocijenio razumnim i životno uvjerljivim da tužitelj, kao prosječni potrošač bez stručnog znanja iz područja financija, nije bio svjestan rizika vezanih uz otplatu kredita denominiranog u švicarskim francima (CHF). Za razliku od tuženice – banke, kao profesionalne financijske institucije koja raspolaže specifičnim znanjem o valutnim kretanjima – tužitelj nije mogao predvidjeti moguće posljedice takvog ugovornog aranžmana, osobito imajući u vidu da valuta CHF u vrijeme sklapanja ugovora nije bila uobičajeno platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, već je predstavljala relativno novu i složenu financijsku pojavu.

14. Iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja proizlazi da se o konkretnim ugovornim odredbama nije individualno pregovaralo, te da nije bio informiran o svim bitnim parametrima potrebnima za donošenje valjane odluke. Tužitelju nije bila predočena niti jedna informacija iz koje bi mogao razumjeti da se anuitet može znatno povećavati tijekom otplate, već mu je kredit bio prikazan kao vezan uz stabilnu valutu, bez pojašnjena parametara, iako je bio vezan uz valutu koja nije bila u primjeni u Republici Hrvatskoj niti je predstavljala valutu u kojoj je ostvarivao prihode. Kad se dovede u vezu da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu s povjerenjem u profesionalnost tuženice, koju je doživljavao kao pouzdanog partnera pri sklapanju stambenog kredita, a da banka pri tome nije upozorila tužitelja na rizik rasta anuiteta niti na nepostojanje gornje granice rasta cijene kredita, proizlazi da tužitelj nije bio valjano i potpuno informiran o bitnim parametrima otplate kredita.

15. Uzevši u obzir i činjenicu da je ugovor sklopljen s navedenom namjenom – stambeni kredit, te da je tužitelj iskazao da je novcima od kredita kupio stan za stanovanje njegove obitelji, posve je jasno da se tužitelj pojavljuje u ulozi potrošača. Tuženik, osim paušalnih osporavanja položaja tužitelja kao potrošača nije dokazao da bi tužitelj sredstva kredita koristio za kakvu gospodarsku djelatnost.

16. Valja naglasiti da ugovor može predstavljati stvarni izraz volje ugovornih strana samo ako su njegove bitne odredbe jasno i nedvojbeno utvrđene, osobito one koje se odnose na način određivanja visine tražbine i kriterije njezine promjene. U predmetnom slučaju ti uvjeti nisu bili ispunjeni.

17. Tužitelj je, kao potrošač, bio svjestan osnovnih elemenata ugovora – iznosa kredita koji joj je isplaćen, visine početne mjesečne rate i roka otplate – te je logično očekivao mogućnost manjih promjena uslijed promjene tečaja ili kamate. Međutim, sukladno načelima obveznog prava o ravnoteži činidbi te načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača da promjene tijekom trajanja ugovora neće dovesti do znatnog pogoršanja njegova položaja, odnosno do takvih promjena koje bi ugrozile mogućnost redovne otplate kredita. Tuženici je bilo, ili je moralo biti, poznato da preuzimanje takvih obveza od strane potrošača zahtijeva prethodno realno preispitivanje mogućnosti otplate, kao i da je kredit potrošaču bio prezentiran kao najpovoljniji, što je bio odlučujući razlog njegova prihvaćanja. Stoga sud ocjenjuje da je postupanje tuženice kojom tužitelja, kao nestručnu osobu, nije jasno i potpuno informirala o rizicima ugovora, te mu nije pojasnila da sporne ugovorne odredbe omogućuju neograničeno povećanje njezinih obveza, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj nije bio ničim zaštićen od znatnog umanjenja svoje imovine zbog takvih odredbi, dok je tuženica svoje potraživanje osigurala založnim pravom na nekretnini i zadržala mogućnost da jednostrano povećava cijenu kredita, odnosno obvezu potrošača.

18. Slijedom navedenoga, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF nepoštene u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03) pa time i ništetna pa je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

19. S obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužitelj bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, konkretno više plaćenih anuiteta kao posljedice rasta tečaja.

20. Kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su 22. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovora o kreditu provele postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu.

21. Čitanjem Dodatak Ugovora o kreditu od 22. veljače 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15), pri čemu se u Dodatku konstatira stanje da na dan 30. rujna 2015. Sadržaj Dodatka jasno pokazuje da se time mijenja dio odredbi Osnovnog ugovora, odnosno glavnica je denominirana u eurima, otplata vezana za tečaj EUR-a u odnosu na kunu, a kamatna stopa jasno ugovorena, dok sve ostale odredbe ugovora ostaju neizmijenjene, uključujući i sredstva osiguranja kredita. Iz Dodatka je razvidno da su prijašnje uplate po kreditu uračunate u novi izračun glavnice, ali se niti jednom odredbom ne uređuje pitanje odricanja izvanugovornih potraživanja u vezi s uplatama tužiteljice tijekom otplate kredita prije sklapanja Dodatka.

21.1. Vrhovni sud RH je u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potvrdio pravno shvaćanje da korisnik kredita sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru nije izgubio pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi, dok je u oglednom postupku Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. jasno navedeno da sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je, iako se radi o ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

22. U ovom postupku nije sporna valjanost Dodatka, koji ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita, budući da predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta. Sporno je u ovom postupku je ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i rasta kamatne stope temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužitelja uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristao tzv. konverzijom.

23. Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

24. U svezi navedenog, a imajući na umu i tumačenje Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., proizlazi da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj: povećanje socijalne zaštite, sprječavanje nepoštene prakse kreditnih institucija i smanjenje rizika produbljivanja dužničke krize. Navedena mjera konverzije kredita ocijenjena je proporcionalnom cilju jer je bila nužna i prikladna, a nije nametnula prekomjeran teret kreditnim institucijama. Iz toga je jasno da je zakonsko uređenje konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF bilo izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera zakonodavca, uvedena radi saniranja financijske krize građana uzrokovane znatnim rastom cijene takvih kredita. Zakonska intervencija omogućila je sklapanje dodataka ugovora radi zaštite građana koji su bili egzistencijalno ugroženi – zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita s hipotekom na nekretninama ili zbog potpune neizvjesnosti kretanja svojih obveza prema bankama – a istovremeno je težila uspostavi izvjesnosti i određene ravnoteže prava i obveza za obje strane.

25. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, njegovog Dodatka i odredbi glave IV.a ZPD-a proizlazi da je konverzijom kredita glavnica utvrđena kompromisno: veća je od iznosa koji bi potrošač vratio da nije došlo do rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, ali manja od iznosa koji bi platio da nije pristao na konverziju. Time je tužitelj konverzijom formalno doveden u položaj u kojem bi bio da je od početka sklopila ugovor denominiran u EUR, a ne u CHF.

26. Ocjena ovog suda, u svjetlu ranijeg stava VSRH da potrošač zadržava pravni interes za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu čak i nakon sklapanja valjanog Dodatka ugovora (konverzije), jest da činjenica što je tužitelj, deset godina nakon sklapanja i otplate ugovora, doveden u položaj u kojem formalno otplaćuje kredit denominiran u EUR, ne znači da je pristao da tuženica zadrži sva sredstva stečena temeljem ništetnih odredbi niti da se odrekao svojih potraživanja po toj osnovi.

27. Tužitelj je konverzijom pristao da se dio njegove imovine, koji je tuženica prethodno stekla bez valjane osnove, iskoristi za buduću otplatu kredita, što je učinjeno uz informirano pristajanje i u skladu sa zakonskim odredbama kroz sklapanje Dodatka ugovora o kreditu. Međutim, nije mogao niti je pristao da sklapanjem Dodatka prestanu sva njezina potraživanja prema tuženici, koja su u vezi s valutnom klauzulom još uvijek bila predmet kolektivne sudske zaštite potrošača.

28. Objektivno, potrošač nakon konverzije nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao u EUR prije konverzije, jer je prethodni ugovor predviđao znatno nižu mjesečnu obvezu, omogućujući mu planiranje financijskih i životnih mogućnosti, dok je tužiteljica bila dovedena u situaciju da plaća gotovo dvostruku obvezu, na koju nije pristala niti je mogla utjecati.

28.1. Ravnoteža i položaj stranaka ne mogu se retroaktivno mijenjati, jer oni odražavaju trenutno i buduće stanje; narušena ravnoteža može se isključivo kompenzirati naknadom štete ili isplatom u obveznopravnim odnosima.

29. Ocjena ovog suda je da izračunom buduće obveze tužitelja konverzijom, i to na način da je ista odgovarala obvezi koju bi imao da je od početka sklopio ugovor u EUR, i to bez mogućnosti izbora i uskrate (trajni nalog i založno pravo kojim je takvo ispunjenje osigurano), nije prestalo pravo tužitelja na povrat iznosa koji tuženica stekla bez pravne osnove, a koji iznosi nisu bili predmetom konverzije jer su navedene uplate samo djelomično iskorištene u konverziji, čime je samo tom dijelu uplata dana osnova temeljem koje tuženice nije dužna vratiti stečeno.

29.1. Da je prethodno navedeno prava volja potrošača i sukladno odredbama ZPD- a te samog Dodatka ugovora o kreditu, jasno proizlazi iz činjenice da pri konverziji ugovora o kreditu nije vršen obračun pretplata anuiteta zbog rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, da ZPD i Dodatak koji je sklopljen sukladno odredbama istog uopće ne sadrže odredbe o ovim izvanugovornim pravima potrošača, a sve uz činjenicu da je i strankama ugovora u vrijeme sklapanja Dodatka, a i zakonodavcu pri uređenju instituta konverzije, bilo poznato da je u tijeku kolektivni spor u kojem udruge potrošača zahtijevaju utvrđenje ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope u odnosu na banke, pa i ovdje tuženicu.

29.2. Logično je i životno da utvrđenje ništetnosti podrazumijeva pravni interes za isto, pa ako potrošači u kolektivnom sporu protiv ovdje tuženice za istovrsne kredite sklopljene u istom periodu zahtijevaju utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu, jasno je da navedeno čine zbog naknade štete koja im je uslijed istih nastala, a koja je kao takva još bila sporna po osnovi u vrijeme provođenja konverzije kredita, što je tuženici bilo poznato u trenutku kada je konverzijom uređivala postojeći ugovorni odnos za ubuduće.

30. Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije u predmetima C-118/17 RM protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. te C - 452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. od 9. srpnja 2020., ocjena ovog suda je da izvanugovorna potraživanja tužiteljice (stečena bez osnove) nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su tim aktom regulirana. Činjenica da je dio uplaćenih sredstava bez osnove uključen u izračun glavnice buduće obveze pokazuje da je tužiteljica konverzijom pristala da tuženica zadrži taj dio njene imovine, čime je tuženici stvorena pravna osnova za navedeno. Preostali iznos neosnovano stečene imovine, uz znanje tuženice i u kontekstu tekućeg kolektivnog spora, ostao je nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.).

31. Prema čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila temeljem ugovora, a ako to nije moguće, isplaćuje se odgovarajuća naknada u novcu. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je za štetu nastalu drugoj strani, ukoliko ta nije znala niti je morala znati za uzrok ništetnosti. Čl. 324. ZOO-a propisuje da ništetnost pojedine odredbe ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez nje. Čl. 1111. i 1115. ZOO-a uređuju vraćanje onoga što je stečeno bez pravne osnove, uključujući plodove i zatezne kamate, pri čemu obveza nastaje od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

32. Jedine odredbe Ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora do sklapanja Dodatka ugovora bile jasno određene, razumljive i neposredno primjenjive, odnose se na kamatnu stopu od 4,10% godišnje, kao jedinu jasno ugovorenu cijenu zajma, te na iznos glavnice isplaćen tužitelju prilikom ugovaranja kredita, obračunat prema tečaju CHF na dan isplate. Radi se o parametrima koji su tužitelju, kao potrošaču, bili poznati i u potpunosti objašnjeni, što omogućuje utvrđenje stvarnog iznosa temeljnog duga.

33. Sukladno odredbama čl. 323. i 324. ZOO-a, a u vezi s načelom povrata onoga što je primljeno bez valjane pravne osnove, sud je naložio sudskoj vještakinji da za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka izračuna iznos anuiteta kredita, prema tečaju CHF prema kunskoj protuvrijednosti na dan isplate kredita, pri čemu se uzima u obzir jedino ono što je bilo jasno određeno i ugovoreno između stranaka.

34. Za odluku u ovoj pravnoj stvari relevantna je cijena o kojoj su stranke pregovarale i na istu po objektivnom kriteriju pristale, a to je u ovom slučaju jedino inicijalno ugovorena kamatna stopa i iznos glavnice vezan za tečaj kada je glavnica isplaćena potrošaču, za koju je tužitelj kao potrošač znao u trenutku sklapanja ugovora i na nju, kao točno određenu, pristao.

35. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje te je stalna sudska vještakinja u nalazu i mišljenju tablično prikazala i konačno, sukladno zadatku suda, zaključila da:

- preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 10.126,88 EUR,

- zatezna kamata na preplatu tečaja (pozitivne tečajne razlike) do konverzije 30.09.2015. iznosi 6.175,35 EUR, tablično prikazane u Tablici 4. vještačenja,

- pretplata u konverziji na dan 30.09.2015. nije utvrđena, već je utvrđen manjak od 1.166,19 EUR

- da je konverzija provedena u skladu sa čl. 19. c. st.1 ZIDZPK/15.,

35.1. Na ovako dan nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi te ga je sud u cijelosti prihvatio s obzirom da je nalaz jasan i pregledan, utemeljen na podacima o stvarnim uplatama te izrađen sukladno zadatku koji je odredio sud, a stranke nisu prigovorile pravilnosti obračuna. S obzirom na navedeno, te da je vještačenje dano stručno i jasno, da stranke nisu imale primjedbi niti pitanja za vještaka, to je sud, sukladno ekonomičnosti postupka, nije pozivao sudsku vještakinju na usmeno izlaganje nalaza i mišljenja.

36. Tužitelj je uredio svoj zahtjev na način da pored potražuje 10.126,88 EUR sa zateznim kamatama od dospjela svakog pojedinog mjesečnog iznosa od isplate (s osnova ništetne odredbe zbog promjene.

37. Tuženik u podnesku 10. studenog 2025. ističe da se protivi preinaci tužbe, ističe prigovor zastare preinačenog zahtjeva.

38. Međutim, u konkretnom slučaju ne radi se o preinaci tužbe, već o uređenju tužbenog zahtjeva, prvotno neodređeno postavljenog u stupnjevitoj tužbi iz odredbe čl. 186.b st. 3. ZPP-a, koji je uređen prema rezultatima nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, što je sukladno odredbi čl. 186.b st. 4. ZPP.

39. Prema tome, kako se ne radi o preinaci tužbe isticanjem nekog novog zahtjeva, to nije osnovan ni istaknuti prigovor zastare iz navedenih razloga.

40. Iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje utvrđeno je da tužitelju prilikom konverzije nije prihvaćena nikakva pretplata, već je čak utvrđen manjak, tako da nije bilo razloga vršiti prijeboj priznatog u konverziji s onim što ovaj sud smatra da pripada tužitelju, a to je pretplata po osnovi tečaja koja je nastala od onog što je tužitelj plaćao prema tečaju kojeg je računala banka do iznosa anuiteta koje se računaju prema tečaju koji je bio u primjeni na dan otplate kredita, a vještakinja je utvrdila ovaj iznos u ukupnoj visini 10.126,88 EUR u tablici 3. prikazano po pojedinim mjesecima.

37.1. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj tijekom otplate kredita prije konverzije preplatio svaki pojedini anuitet, koji je podmiren po povećanom tečaju u odnosu na početni tečaj pa takva preplata čini glavnicu njegovog potraživanja, a nije sporno da na svaku pojedinu preplatu po anuitetima teku zakonske zatezne kamate od dana plaćanja anuiteta do isplate dok u postupku nije utvrđeno da je banka tužitelji išta priznala prilikom konverzije pa nije bilo potrebe umanjivati ovaj iznos prema redoslijedu uračunavanja po članku 172. ZOO-a, iako su vještačenjem utvrđeni i iznosi zateznih kamata koje su tekle na svaku pojedinu pretplatu po promjeni valutnog tečaja, u apsolutnom iznosu.

41. Slijedom svega navedeno tužitelju je priznat iznos 10.126,88 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća pa do isplate, uz stopu propisnu odredbom čl. 29. st.2. ZOO

–a (točka II. izreke).

42. U odnosu na prigovor zastare, valja istaknuti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (tužba podnesena 4. travnja 2012.) došlo do prekida zastare sukladno čl. 241. ZOO -a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izričito potvrdio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku. Građanski odjel Vrhovnog suda (rješenje Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.) utvrdio je da zastarni rok za restitucijske zahtjeve iz čl. 323. ZOO-a počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, neovisno o naknadnom utvrđivanju ništetnosti istovjetnih odredbi u individualnim parnicama.

42.1. Tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzule, a opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO -a) pa zastarni rok počinje teći od pravomoćnost u kolektivnom sporu 14. lipnja 2018., pa s obzirom na podnošenje tužbe 12. lipnja 2023., zastarni rok nije protekao, pa prigovor zastare tuženika nije osnovan.

43. O troškovima postupka odlučeno je sukladno odredbi članka 154. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022, 114/2022, 155/2023 u daljnjem tekstu: ZPP) u svezi s člankom 155. ZPP-a.

43.1 Tako su tužitelju priznati troškovi za zastupanje po punomoćniku odvjetniku primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25.), imajući na umu vrijednost predmeta spora od 10.126,88 EUR, zatraženi trošak i to za sastav tužbe (100 b, Tbr. 7/1), za zastupanje na ročištima 22. svibnja 2024., 5. studenog 2024., 29. travnja 2026. (svako po 100 b, Tbr. 9/1) za sastav podnesaka 21. listopada 2025., 11. studenog 2025., 2. prosinca 2025. (svako po 100 b, Tbr. 8/1) što sve zajedno, imajući na umu vrijednost jednog boda i PDV (25%) čini iznos 1.750,00 EUR, a čemu valja dodati trošak sudskog vještačenja (450,00 EUR) pa ukupni trošak koji pripada tužitelju iznosi 2.200,00 EUR pa je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

43.2. Odluka o zateznim kamatama na trošak ovog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP u svezi s čl. 29. st.2. ZOO-a.

U Dubrovniku 8. lipnja 2026.

Sutkinja

Marijana Capurso Kulišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika