Poslovni broj: Us I-3/2025-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Sandri Ćoraš Gega, te Katiji Stermšek, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja: JC iz [adresa], J [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika: Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za strance, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, zastupan po opunomoćenici TC, zaposlenici, prema generalnoj punomoći pohranjenoj u Uredu predsjednice suda, radi dugotrajnog boravka, nakon javne rasprave zaključene dana 8. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja i opunomoćenice tuženika, dana 8. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se poništi rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance KLASA: UP/I-216-02/22-20/959, URBROJ: 511-01-204-24-4 od dana 9. listopada 2024.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj protiv rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance KLASA: UP/I-216-02/22-20/959, URBROJ: 511-01-204-24-4 od dana 9. listopada 2024., tužitelj je, u bitnom, naveo da je zahtjev za produljenje privremenog boravka podnio prvog sljedećeg radnog dana nakon što mu je istjecao dotadašnji privremeni boravak. Dotadašnji boravak da mu je istjecao dana 1. kolovoza 2018., a zahtjev za produljenjem da je podnesen dana 2. kolovoza 2018., tj. sutradan kada je najranije i mogao biti podnesen. Rješenje tuženika kojim mu je odobreno produljenje privremenog boravka da je doneseno 24. kolovoza 2018. što da je potpuno irelevantna činjenica za reguliranje tužiteljevog statusa. Ono da je moglo biti doneseno i mjesec dana kasnije 24. rujna 2018., teoretski čak i kasnije, ali obzirom na činjenicu da je podneseno dana 2. kolovoza 2018. moralo obuhvaćati i period između podnošenja zahtjeva do izdavanja rješenja. Vremenski period potreban za izradu i dostavljanje rješenja o zahtjevu stranke da ne može i ne smije ići na teret tužitelja u takvom slučaju, tim više što se radilo o produljenju već postojećeg privremenog boravka te činjenice da je to tuženiku bilo više nego dobro poznato i da je, kako i sam u obrazloženju osporavanog rješenja navodi, to proizlazilo i proizlazi iz službene evidencije. Pogrešno da se konstatira da postoji „prekid“ u trajanju od 24 dana, što da ne odgovara ni stvarnim činjenicama, ni službenim evidencijama na koje se u obrazloženju poziva. Upravo kao uzoran i odgovoran pravni subjekt da je zahtjev za produljenje podnio upravo u trenutku kada je to trebao i morao. Nije to, naime, mogao tri mjeseca unaprijed, već da je to učinio upravo na način da ispoštuje zahtjev za kontinuitetom privremenog boravka. Ne može se zahtjev tužitelja podnesen dana 2. kolovoza 2018. smatrati diskontinuitetom kako to pogrešno tumači osporavano rješenje, već upravo suprotno. Druga pogrešno utvrđena činjenica na kojoj tuženik temelji osporavano rješenje da se očituje u tome da je vrijeme izbivanja tužitelja unutar referentnog vremenskog perioda iznosilo više od dopuštenih ukupno 6 mjeseci koliko propisuje Zakon o strancima. Tužitelj da je, već u svojoj izjavi, navedeno obrazložio, ali osporavano rješenje da njegovu izjavu u potpunosti ignorira. U prvom redu, najveći broj prelazaka državne granice u referentnom periodu (oko 80%) što da je tuženik morao provjeriti uvidom u putovnicu tužitelja ili službenu evidenciju da se odnosi na prelaske na graničnim prijelazima Klek i Bistrina, što da je predstavljalo jedini način cestovnog prolaza unutar teritorija RH prije puštanja u promet Pelješkog mosta. Tužitelj da je boravio i bio zaposlen na poluotoku Pelješcu te da je za svaki odlazak u Opuzen, Metković ili Ploče kao najbliža urbana središta, bio prisiljen prelaziti oba ova granična prijelaza dva puta u jednom odlasku na neku od navedenih destinacija. Jednom u odlasku, drugi puta u povratku, kao i svi stanovnici poluotoka Pelješca. Prilikom svakog od tih prelazaka, da je granična služba to evidentirala, radi čega da se i njihov broj prikazuje naoko velikim - 255. Tužitelj da je u svojoj izjavi naveo i kako ih je vjerojatno bilo i više, jer da granični službenici nisu ni evidentirali svaki. Ova činjenica da je tuženiku više nego dobro poznata, kao i svim stanovnicima poluotoka. Nije, naime, rijetka ni činjenica da se to događalo i dva puta u istome danu, unutar jedne radne smjene granične službe pa da je i logično da nisu čak ni evidentirali svaki prelazak. Zašto tu činjenicu tuženik nije provjerio ili barem jedan razlog iznio zašto bi ona bila irelevantna, obrazloženje pobijanog rješenja uopće ne objašnjava, tek lakonski konstatira kako to nije od utjecaja na rješavanje upravne stvari. Tužitelj da je, posve iskreno, u svojoj izjavi naveo i da, u trenucima kada je boravio na odmorima i praznicima u mjestu svojeg prebivališta u [adresa], uslijed ograničenja i nemogućnosti kretanja prouzročenih pandemijom Covida-19, jednostavno nije mogao u određenim terminima granicu uopće prijeći. Obrazloženje pobijanog rješenja da, međutim, navodi kako je to bilo moguće uz poštivanje epidemioloških mjera, ali u potpunosti zanemaruje njihovu praktičnu primjenu u tim trenucima. Opće je poznata, dapače po mišljenju tužitelja i notorna, činjenica da testiranja na Covid-19 u tom periodu su bila sve, samo ne organizirana na način koji je omogućavao redovan i nesmetan prijelaz državne granice, štoviše sugerirano je izbjegavanje bilo kakvog kretanja, a zaposlenima tzv. rad na daljinu. Potpuno da se zanemaruje činjenica da je tužitelj testiranja morao obavljati u BiH da bi uopće pristupio graničnom prijelazu, a verificirajuća testiranja po nadležnim tijelima u RH da su bila, unatoč nastojanju za što boljom organizacijom, povezana s iznimno dugim čekanjima i procedurama, ne uzimajući prilikom toga u obzir da je bilo i zastoja u pribavi samih testova. U nekoliko situacija da tužitelj jednostavno nije bio u mogućnosti obaviti testiranje i prijeći državnu granicu, radi čega da je svoj boravak nužno produljio na teritoriju BiH, što da u smislu primjene propisa o privremenom boravku predstavlja više nego opravdan razlog zašto nije postupao u skladu s propisima o strancima, odnosno zašto je eventualno prekršio, ako uopće jest, normu prema kojoj u referentnom periodu smije iz RH izbivati maksimalno 6 mjeseci. Kada se, naime, izuzmu prethodno citirani tzv. dnevni prelasci granice i po dva puta, da je preostalih prelazaka bilo svega nekoliko, pa da ih je tuženik bez velikog napora mogao provjeriti uvidom u službene evidencije. Tuženik, međutim, službene evidencije kao dokaz primjenjuje na način da samo zbraja prelaske granice i svaki od tih prelazaka činjenično tretira kao izbivanje od jednog dana, umjesto da utvrdi kako se radilo o tranzitnim prelascima preko teritorija BiH u svrhu kretanja po teritoriju RH. U situaciji kada barem 80% tih prelazaka, dakle barem 200-tinjak, da predstavlja tranzitni prijelaz, oni da se ne smiju tretirati kao napuštanje teritorija RH u trajanju od jednog dana, što da utvrđeno vrijeme izbivanja tužitelja iz RH u referentnom periodu smanjuje za barem 200-tinjak dana i činjenično ga dovodi unutar tolerancijskog raspona od 6 mjeseci koliko propisuje Zakon o strancima. Unatoč, međutim, izričito ukazanoj činjenici ove vrste izjavom tužitelja, tuženik da ju nije niti pokušao provjeriti, a kamoli to učinio na vjerodostojan način propisan ZUP-om i Zakonom o strancima, već da opet paušalno zaključuje kako to nije od utjecaja na rješavanje upravne stvari. Osporavano rješenje, da zaključno u činjeničnom smislu, ignorira i vlastito utvrđenje uvidom u službene evidencije, jer da je utvrdilo da tužitelj, nakon referentnog perioda, u periodu od 24. kolovoza 2018. pa sve do 24. kolovoza 2025., ima uredno reguliran status privremenog boravka u trajanju i duljem od zahtijevanih pet godina, a da ipak odbija tužiteljev zahtjev. Sve kada bi, naime, činjenična utvrđenja osporavanog rješenja i bila točna i potpuna - a nisu iz prethodno opisanih razloga - nesporna je činjenica da je tužitelj nakon referentnog perioda ostvario pravo na dugotrajni boravak neprekinutim boravljenjem na teritoriju RH u trajanju duljem od pet godina. Bez obzira što tužiteljev osnovni zahtjev ne obuhvaća ovaj vremenski period, tuženik je, vršeći uvid u službene evidencije, po službenoj dužnosti morao ovo utvrditi i izdati tužitelju rješenje kojim mu dugotrajni boravak odobrava. Ili tuženik smatra da tužitelj mora inicirati novi upravni postupak da bi to ostvario? Tužitelj, naime, ni na koji način prilikom podnošenja zahtjeva nije mogao anticipirati činjenicu da će za prvostupanjski postupak biti potrebno gotovo tri godine te da će u trenutku sastavljanja upravne tužbe de facto imati ostvaren privremeni boravak u neprekinutom trajanju od daljnjih pet godina koliko iznosi zakonski preduvjet i minimum. To niti je u duhu ZUP-a, niti Zakona o strancima, niti je to intencija ijednog od citiranih propisa. U situaciji kada je tuženik utvrdio da, neovisno o referentnom vremenu, tužitelj ostvaruje pravo na dugotrajni boravak, da je morao zahtjevu tužitelja udovoljiti. Slijedom iznijetog da tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se poništava osporeno rješenje tuženika i naloži tuženiku da tužitelju naknadi troškove upravnog spora.

2. Tužitelj je na ročištu održanom dana 8. svibnja 2026. naveo da izlaže i predlaže kao u tužbi te da u spis predaje pisanu izjavu poslodavca kao i svoju vlastitu pisanu izjavu. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev te poništiti osporeno rješenje tuženika.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je uvidom u evidencije, čije je vođenje u nadležnosti tog Ministarstva, utvrđeno da je imao reguliran privremeni boravak u svrhu rada od 2. kolovoza 2017. do 1. kolovoza 2018., da je zahtjev za privremeni boravak u svrhu rada podnijet dana 2. kolovoza 2018. i da je odobren od 24. kolovoza 2018. do 24. kolovoza 2019. te da u istu svrhu ima odobren privremeni boravak do 25. kolovoza 2025. Slijedom navedenog da je nedvojbeno utvrđeno da tužitelj nema reguliran privremeni boravak u Republici Hrvatskoj od 1. kolovoza 2018. do 24. kolovoza 2018. te da do dana podnošenja zahtjeva za dugotrajno boravište odnosno do 30. kolovoza 2022. u Republici Hrvatskoj nema neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu, a kako je propisano člankom 150. stavku 1. Zakona o strancima. Ujedno da je uvidom u evidencije, čije je vođenje u nadležnosti tog Ministarstva, utvrđeno da tužitelj od 5. studenog 2017. pa do dana podnošenja zahtjeva 30. kolovoza 2022., a koje vremensko razdoblje je kraće od 5 godina, ima evidentirano 255 zapisa ulazaka odnosno izlazaka iz Republike Hrvatske. Tako da je u 2017. godini evidentirano izbivanje od 46 dana, u 2018. godini od 143 dana, u 2019. godini od 90 dana, u 2020. godini od 99 dana, u 2021. godini od 47 dana i u 2022. godini do dana podnošenja zahtjeva 30. kolovoza 2022. evidentirano izbivanje od 38 dana pa tako ukupno izbivanje iz Republike Hrvatske iznosi 463 dana, a što da je više od višekratno do deset mjeseci ukupno kako je propisano člankom 150. stavkom 2. Zakona o strancima. Ukazuje se na odredbu članka 62. Zakona o strancima. Tuženo tijelo ističe da tužitelj pogrešno smatra da bi se razdoblje od podnošenja zahtjeva za produljenje privremenog boravka od 2. kolovoza 2018. do donošenja odluke o istome 24. kolovoza 2018. imalo smatrati zakonitim boravkom u Republici Hrvatskoj odnosno odobrenim privremenim boravkom u Republici Hrvatskoj, a sukladno odredbi članka 150. stavka 1. Zakona o strancima kojim je propisano da se dugotrajno boravište može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu. Ukoliko je zahtjev za privremeni boravak, kao što je u konkretnom slučaju, podnijet nakon isteka važećeg privremenog boravka da se ne može uopće govoriti o produženju privremenog boravka. Ističe da dan podnošenja zahtjeva za privremeni boravak nije ujedno i dan odobrenja privremenog boravka te da državljanin treće zemlje ostvaruje određena prava od dana usvajanja zahtjeva odnosno nakon utvrđivanja ispunjava li isti uopće sve zakonom propisane uvjete za usvajanje odobrenja za privremeni boravak u Republici Hrvatskoj. Ujedno, da se ističe da je rok propisan odredbom članka 62. stavka 3. Zakona o strancima instruktivni rok te da spomenuta norma, sagledana u cjelini s drugim mjerodavnim odredbama Zakona o strancima, ne daje pravno uporište za zaključak da stranka propuštanjem tog roka od strane javnopravnog tijela stječe pravo na pozitivno rješenje podnesenog zahtjeva, odnosno na odobrenje privremenog boravka, odnosno produljenje privremenog boravka. Ujedno valja istaći da, bez obzira što je u konkretnom slučaju riječ o instruktivnom roku, tužitelj nesporno nije u zakonskom roku iz stavka 1. članka 62. podnio zahtjev najkasnije 60 dana prije isteka roka važećeg odobrenja za privremeni boravak. Tužitelj da navodi da je nakon navedenog prekida u boravku imao neprekidno kontinuirano odobravan privremeni boravak, ali da isto nije niti može biti uzeto u obzir u konkretnoj upravnoj stvari budući da je člankom 150. stavkom 1. Zakona o strancima jasno i nedvojbeno propisano da se dugotrajno boravište može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu. Ujedno da se ističe da se tzv. tranzitni prelasci kod računanja izbivanja nisu niti se uračunavaju u vrijeme izbivanja iz Republike Hrvatske, kako kod tužitelja tako i u bilo kojem drugom postupku izdavanja odobrenja za dugotrajno boravište državljanima trećih zemalja u [adresa], budući da to tijelo postupa u svim slučajevima na način da se izlaz iz Republike Hrvatske i ulaz u Republiku Hrvatsku unutar istog dana ne računaju kao jedan dan izbivanja iz Republike Hrvatske. Napominje se da tužitelj i nadalje može nesmetano boraviti i raditi u Republici Hrvatskoj budući da ima odobren privremeni boravak u svrhu rada do 25. kolovoza 2025. te da uvijek može novim zahtjevom pokrenuti novi postupak u istoj upravnoj stvari, jer da negativna rješenja ne stječu materijalnu pravomoćnost. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja, a imajući u vidu odredbe kojima Zakon o strancima propisuje pretpostavke za odobrenje stalnog boravka državljaninu treće zemlje, da se predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

4. Na ročištu održanom kod ovog Suda dana 10. prosinca 2025. opunomoćenica tuženika navela je da ostaje u cijelosti kod navoda osporenog rješenja i navoda iz odgovora na tužbu te da predlaže zaključiti raspravljanje i odbiti tužbeni zahtjev.

5. Osporenim rješenjem tuženika Ministarstva turizma i sporta Republike Hrvatske KLASA: UP/I-216-02/22-20/959, URBROJ: 511-01-204-24-4 od dana 9. listopada 2024. odbijen je zahtjev za dugotrajno boravište LC, ovdje tužitelju.

6. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem cjelokupne dokumentacije koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo upravno tijelo, u kojem je doneseno osporeno rješenje, te u spisu upravnog spora, dok su odbijeni dokazni prijedlozi tužitelja da se isti sasluša u svojstvu stranke u ovom upravnom sporu te da se sasluša svjedok KC, cijeneći da se obzirom na stanje spisa i raspoloživost dokaza pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja tih dokaza.

7. U sporu je održana rasprava koja je bila zakazana da bi se strankama dala mogućnost, sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24, dalje: ZUS-a), očitovanja o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

8. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, nakon održane usmene i javne rasprave, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, kao i savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

9. Predmet spora je, sukladno odredbi čl. 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika.

10. Uvidom u spis tuženog tijela KLASA: UP/I-216-02/22-20/959 utvrđeno je: da je tužitelj, rođen dana **.**.1971. u mjestu Holijaci, Bosna i Hercegovina, državljanin Bosne i Hercegovine; da je tužitelj podnio dana 30. kolovoza 2022. u Policijskoj upravi dubrovačko-neretvanskoj, Policijskoj postaji Ston zahtjev za izdavanje odobrenja za dugotrajno boravište u [adresa]; da je tužitelj zahtjevu za odobrenje dugotrajnog boravišta priložio presliku prve strane putne isprave Bosne i Hercegovine, ugovor o radu, obračunske liste od veljače do srpnja mjeseca 2022. godine, presliku iskaznice zdravstveno osigurane osobe Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, potvrdu o položenom ispitu iz hrvatskog jezika i latiničnog pisma te preslike dozvola za boravak i rad; da je uvidom u evidencije, čije je vođenje u nadležnosti tuženika, utvrđeno da je tužitelj imao reguliran privremeni boravak u svrhu rada od 2. kolovoza 2017. do 1. kolovoza 2018.; da je zahtjev za privremeni boravak u svrhu rada podnijet dana 2. kolovoza 2018. i da mu je odobren od 24. kolovoza 2018. do 24. kolovoza 2019. te da u istu svrhu ima odobren privremeni boravak do 25. kolovoza 2025.; da tužitelj nema reguliran privremeni boravak u Republici Hrvatskoj od 1. kolovoza 2018. do 24. kolovoza 2018.; da tužitelj do dana podnošenja zahtjeva za dugotrajno boravište odnosno do 30. kolovoza 2022. u Republici Hrvatskoj nema neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu; da je uvidom u evidencije, čije je vođenje u nadležnosti tuženika, utvrđeno da tužitelj od 5. studenog 2017. pa do dana podnošenja zahtjeva 30. kolovoza 2022., a koje vremensko razdoblje je kraće od pet godina, ima evidentirano 255 zapisa ulazaka odnosno izlazaka iz Republike Hrvatske; da je u 2017. godini evidentirano izbivanje od 46 dana, u 2018. godini od 143 dana, u 2019. godini od 90 dana, u 2020. godini od 99 dana, u 2021. godini od 47 dana i u 2022. godini do dana podnošenja zahtjeva 30. kolovoza 2022. 38 dana, odnosno da ukupno izbivanje iz Republike Hrvatske iznosi 463 dana (više od višekratno do deset mjeseci ukupno); da je tuženik dana 31. svibnja 2024. zaprimio izjavu tužitelja od dana 22. svibnja 2024., presliku putne isprave Bosne i Hercegovine serijskog broja: B3075118 s rokom važenja od 20. siječnja 2022. do 20. siječnja 2032. i presliku putne isprave Bosne i Hercegovine serijskog broja: B0441050 s rokom važenja od 28. srpnja 2015. do 28. srpnja 2025.; da tužitelj u izjavi navodi da je zaključkom konstatirano kako je uvidom u evidencije iz nadležnosti MUP-a utvrđeno da je imao reguliran privremeni boravak u svrhu rada u periodu od 2. kolovoza 2017. pa do 1. kolovoza 2018. kao i u periodu od 24. kolovoza 2018. do 25. kolovoza 2024.; da je tužitelj u periodu između 1. kolovoza i 24. kolovoza 2018. imao „prekid" i nereguliran status, radi čega da ne ostvaruje uvjet za dugotrajno boravište u [adresa] temeljem neprekinutog privremenog boravka u trajanju od pet godina; da tužitelj izjavljuje da je zaključkom pravilno utvrđeno te da je u periodu od 2. kolovoza 2017. do 1. kolovoza 2018. imao prijavljen privremeni boravak u svrhu rada kod poslodavca IDEAL GRADNJE ČOVIĆ d.o.o., iz Zagreba, Radnička cesta 27 i da je s danom 1. kolovoza 2018. ostvario pravo na godišnji odmor pa da je u dogovoru s poslodavcem to pravo i iskoristio, a s obavezom povratka na posao po isteku godišnjeg odmora. Ujedno navodi da se poslodavac obvezao da za vrijeme trajanja njegovog godišnjeg odmora regulirati njegov boravak i dozvolu za rad u Republici Hrvatskoj te da ga je pred sam istek godišnjeg odmora poslodavac telefonski kontaktirao i naveo kako će po povratku s godišnjeg odmora nastaviti s radom u drugom trgovačkom društvu - KULA NEKRETNINE d.o.o., što da se i dogodilo pa da je kod tog novog poslodavca nastavio s radom sve do danas. Izjavljuje da sve do trenutka zaprimanja zaključka od dana 13. travnja 2024. nije imao nikakvih saznanja da raniji poslodavac nije u skladu sa svojom obvezom regulirao njegov radni i boravišni status u Republici Hrvatskoj i da do prekida privremenog boravka nije uopće došlo, jer da je on čitav taj period boravio i godišnji odmor koristio u Republici Hrvatskoj, na poluotoku Pelješcu. Navodi i da je točno da je u promatranom periodu višekratno prelazio granicu Republike Hrvatske, ali da je netočno utvrđenje da je prelaskom granice napuštao teritorij Republike Hrvatske jer da su najmanje 80% citiranih prelazaka državne granice bili tranzitni prelasci preko graničnih prijelaza Bistrina i Klek, budući da u to vrijeme Pelješki most nije bio izgrađen i prilikom svakog odlaska u Opuzen ili Metković s poluotoka Pelješca da se moralo u jednom odlasku dva puta prelaziti ove granične prijelaze. Smatra da je tih prelazaka državne granice bilo i znatno više od nabrojenih u zaključku od 13. travnja 2024., jer da se vrlo često događalo da granični službenici nisu uopće niti tražili putnu ispravu na uvid, a kamoli u istu otisnuli pečat i da niti jedan od tih prelazaka nije predstavljao napuštanje teritorija Republike Hrvatske. Napominje da su boravci izvan Republike Hrvatske u 2019. i 2020. godini doista i bili u dužem trajanju, najvjerojatnije u trajanju kako je i zaključkom konstatirano, ali iz razloga ograničene mogućnosti, a ispočetka i potpune zabrane kretanja te prelaska državne granice uslijed pandemije Covid-a, no da oba ova „duža" izbivanja ne prelaze deset mjeseci. Na kraju navodi da smatra da u cijelosti ostvaruje uvjete za dugotrajno boravište u [adresa] te da ustraje u podnesenom zahtjevu; da uvidom u dostavljene preslike putnih isprava Bosne i Hercegovine serijskih brojeva B3075118 i B0441050 te temeljem ponovnog uvida u službene evidencije tuženika nije utvrđeno bitno odstupanje u izbivanju tužitelja iz Republike Hrvatske od ukupnog izbivanja utvrđenog uvidom u službene evidencije tuženika od 463 dana.

11. Člankom 150. stavak 1. Zakona o strancima ("Narodne novine", broj: 133/20, 114/22 i 151/22, dalje: Zakona o strancima) propisano je da se dugotrajno boravište može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu.

12. Uz uvjete iz članka 150. Zakona o strancima, za odobrenje dugotrajnog boravišta državljanin treće zemlje mora ispunjavati i uvjete propisane člankom 133. stavak 1. Zakona o strancima i to: 1. imati valjanu putnu ispravu, 2. imati sredstava za uzdržavanje, 3. imati zdravstveno osiguranje, 4. poznavati hrvatski jezik i latinično pismo, te 5. ne predstavljati opasnost za javni poredak ili nacionalnu sigurnost.

13. U obrazloženju osporenog rješenja tuženika navodi se da je u provedenom postupku nesporno utvrđeno da tužitelj nema reguliran privremeni boravak u Republici Hrvatskoj od 1. kolovoza 2018. do 24. kolovoza 2018. i da nema, do dana podnošenja zahtjeva za dugotrajno boravište odnosno do 30. kolovoza 2022., u Republici Hrvatskoj neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu kao i da ukupno izbivanje iz Republike Hrvatske iznosi 463 dana, a što je više od višekratno do deset mjeseci ukupno kako je propisano gore citiranom odredbom čl. 150. st. 2. Zakona o strancima. Prema tome da je nedvojbeno utvrđeno da tužitelj ne ispunjava uvjete za odobrenje dugotrajnog boravišta kako je propisano odredbom članka 150. stavka 1. i stavka 2. Zakona o strancima, a s kojim obrazloženjem se u cijelosti slaže i ovaj Sud.

14. Naime, odredbom čl. 62. st. 1. Zakona o strancima propisano je da se zahtjev za produljenje odobrenja privremenog boravka podnosi najkasnije 60 dana prije isteka roka važećeg odobrenja za privremeni boravak, u policijskoj upravi, odnosno policijskoj postaji prema mjestu boravišta stranca. Stavkom 2. istog članka propisano je da stranac, koji je podnio zahtjev za produženje odobrenja privremenog boravka prije isteka roka važećeg privremenog boravka, može ostati u Republici Hrvatskoj do izvršnosti odluke o zahtjevu. Stavkom 3. istog članka je propisano da je Ministarstvo, putem policijske uprave odnosno policijske postaje, dužno o zahtjevu za produljenje privremenog boravka odlučiti prije isteka roka važećeg odobrenja za privremeni boravak. Tužitelj, stoga, pogrešno smatra da bi se razdoblje od podnošenja zahtjeva za produljenje privremenog boravka od 2. kolovoza 2018. do donošenja odluke o istome 24. kolovoza 2018. imalo smatrati zakonitim boravkom u Republici Hrvatskoj, odnosno odobrenim privremenim boravkom u Republici Hrvatskoj. U konkretnom slučaju je zahtjev za privremeni boravak tužitelj podnio nakon isteka važećeg privremenog boravka pa se ovdje ne može govoriti o produženju privremenog boravka. Osim toga, dan podnošenja zahtjeva za privremeni boravak nije i dan odobrenja privremenog boravka, jer državljanin treće zemlje ostvaruje određena prava od dana usvajanja zahtjeva, odnosno nakon utvrđivanja ispunjava li sve zakonom propisane uvjete za usvajanje odobrenja za privremeni boravak u Republici Hrvatskoj.

15. Ujedno, za istaći je da tuženik ispravno primjećuje da je rok propisan odredbom čl. 62. st. 3. Zakona o strancima instruktivni rok te da spomenuta norma, sagledana u cjelini s drugim mjerodavnim odredbama Zakona o strancima, ne daje pravno uporište za zaključak da stranka propuštanjem tog roka od strane javnopravnog tijela stječe pravo na pozitivno rješenje podnesenog zahtjeva, odnosno na odobrenje privremenog boravka, odnosno produljenje privremenog boravka. Valja istaći da, bez obzira što je u konkretnom slučaju riječ o instruktivnom roku, tužitelj nesporno nije u zakonskom roku iz čl. 62. st. 1. Zakona o strancima podnio zahtjev najkasnije 60 dana prije isteka roka važećeg odobrenja za privremeni boravak.

16. U odnosu na tužiteljeve prigovore u vezi tzv. tranzitnih prelazaka, valja napomenuti da tuženik ističe da se isti, kod računanja izbivanja niti ne uračunavaju u vrijeme izbivanja iz Republike Hrvatske, kako kod tužitelja tako ni u bilo kojem drugom postupku izdavanja odobrenja za dugotrajno boravište državljanima trećih zemalja u [adresa], budući da tuženik postupa u svim slučajevima na način da se izlaz iz Republike Hrvatske i ulaz u Republiku Hrvatsku unutar istog dana ne računaju kao jedan dan izbivanja iz Republike Hrvatske, radi čega se tužiteljevi prigovori izneseni u tom smislu ukazuju u cijelosti neosnovanima.

17. Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog Suda, niti ostali prigovori tužitelja (izbivanja uslijed ograničenja kretanja zbog Covida-19) nisu od utjecaja radi donošenja eventualno drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari iz razloga što je u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na štetu tužitelja.

18. U izloženim okolnostima, a uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, osporavana odluka tuženika je zakonita. Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ br. 47/09 i 110/21, dalje: ZUP-a), a na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

19. Radi toga je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u izreci presude.

U Splitu, 8. lipnja 2026.

S U D A C

Sandra Ćoraš Gega

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. ZUS-a).

DN-a:

- tužitelju LC iz [adresa]

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Upravi za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektoru za strance i međunarodnu zaštitu, Službi za strance, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33

- u spis