REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5334/2022-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Stefanović & Vrdelja d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 13. svibnja 2026., u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 8. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti tužitelju VC iznos od 16.568,06 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 5,39 EUR od 11. prosinca 2005. do ispate,

- 4,93 EUR od 11. siječnja 2006. do ispate,

- 40,74 EUR od 11. studenoga 2007. do ispate,

- 40,61 EUR od 11. prosinca 2007. do ispate,

- 41,17 EUR od 11. siječnja 2008. do ispate,

- 41,71 EUR od 11. veljače 2008. do ispate,

- 80,78 EUR od 11. ožujka 2008. do ispate,

- 79,73 EUR od 11. travnja 2008. do ispate,

- 78,55 EUR od 11. svibnja 2008. do ispate,

- 78,54 EUR od 11. lipnja 2008. do ispate,

- 77,92 EUR od 11 srpnja 2008. do ispate,

- 77,44 EUR od 11. kolovoza 2008. do ispate,

- 77,78 EUR od 11. rujna 2008. do ispate,

- 80,31 EUR od 11. listopada 2008. do ispate,

- 84,27 EUR od 11. studenoga 2008. do ispate,

- 80,46 EUR od 11. prosinca 2008. do ispate,

- 100,69 EUR od 11. siječnja 2009. do ispate,

- 105,85 EUR od 11. veljače 2009. do ispate,

- 122,84 EUR od 11. ožujka 2009. do ispate,

- 98,14 EUR od 11. travnja 2009. do ispate,

- 97,71 EUR od 11. svibnja 2009. do ispate,

- 93,33 EUR od 11. lipnja 2009. do ispate,

- 95,84 EUR od 11. srpnja 2009. do ispate,

- 119,62 EUR od 11. kolovoza 2009. do ispate,

- 124,22 EUR od 11. rujna 2009. do ispate,

- 116,89 EUR od 11. listopada 2009. do ispate,

- 121,33 EUR od 11. studenoga 2009. do ispate,

- 122,15 EUR od 11. prosinca 2009. do ispate,

- 135,83 EUR od 11. siječnja 2010. do ispate,

- 144,98 EUR od 11. veljače 2010. do ispate,

- 141,50 EUR od 11. ožujka 2010. do ispate,

- 155,14 EUR od 11. travnja 2010. do ispate,

- 161,73 EUR od 11. svibnja 2010. do ispate,

- 165,23 EUR od 11. lipnja 2010. do ispate,

- 178,93 EUR od 11. srpnja 2010. do ispate,

- 161,18 EUR od 11. kolovoza 2010. do ispate,

- 212,95 EUR od 11. rujna 2010. do ispate,

- 190,49 EUR od 11. listopada 2010. do ispate,

- 194,11 EUR od 11. studenoga 2010. do ispate,

- 177,47 EUR od 11. prosinca 2010. do ispate,

- 208,97 EUR od 11. siječnja 2011. do ispate,

- 174,78 EUR od 11. veljače 2011. do ispate,

- 185,00 EUR od 11. ožujka 2011. do ispate,

- 171,95 EUR od 11. travnja 2011. do ispate,

- 200,34 EUR od 11. svibnja 2011. do ispate,

- 226,75 EUR od 11. lipnja 2011. do ispate,

- 233,70 EUR od 11. srpnja 2011. do ispate,

- 327,12 EUR od 11. kolovoza 2011. do ispate,

- 222,77 EUR od 11. rujna 2011. do ispate,

- 209,84 EUR od 11. listopada 2011. do ispate,

- 210,69 EUR od 11. studenoga 2011. do ispate,

- 210,74 EUR od 11. prosinca 2011. do ispate,

- 225,16 EUR od 11. siječnja 2012. do ispate,

- 233,61 EUR od 11. veljače 2012. do ispate,

- 234,67 EUR od 11. ožujka 2012. do ispate,

- 228,97 EUR od 11. travnja 2012. do ispate,

- 231,87 EUR od 11. svibnja 2012. do ispate,

- 238,11 EUR od 11. lipnja 2012. do ispate,

- 230,87 EUR od 11. srpnja 2012. do ispate,

- 231,46 EUR od 11. kolovoza 2012. do ispate,

- 219,00 EUR od 11. rujna 2012. do ispate,

- 223,10 EUR od 11. listopada 2012. do ispate,

- 232,01 EUR od 11. studenoga 2012. do ispate,

- 229,27 EUR od 11. prosinca 2012. do ispate,

- 233,70 EUR od 11. siječnja 2013. do ispate,

- 222,18 EUR od 11. veljače 2013. do ispate,

- 218,89 EUR od 11. ožujka 2013. do ispate,

- 230,78 EUR od 11. travnja 2013. do ispate,

- 221,22 EUR od 11. svibnja 2013. do ispate,

- 216,50 EUR od 11. lipnja 2013. do ispate,

- 204,58 EUR od 11. srpnja 2013. do ispate,

- 212,95 EUR od 11. kolovoza 2013. do ispate,

- 218,37 EUR od 11. rujna 2013. do ispate,

- 225,41 EUR od 11. listopada 2013. do ispate,

- 226,01 EUR od 11. studenoga 2013. do ispate,

- 230,19 EUR od 11. prosinca 2013. do ispate,

- 222,21 EUR od 11. siječnja 2014. do ispate,

- 159,38 EUR od 11. veljače 2014. do ispate,

- 162,00 EUR od 11. ožujka 2014. do ispate,

- 160,03 EUR od 11. travnja 2014. do ispate,

- 156,41 EUR od 11. svibnja 2014. do ispate,

- 155,68 EUR od 11. lipnja 2014. do ispate,

- 158,61 EUR od 11. srpnja 2014. do ispate,

- 163,97 EUR od 11. kolovoza 2014. do ispate,

- 165,92 EUR od 11. rujna 2014. do ispate,

- 164,39 EUR od 11. listopada 2014. do ispate,

- 170,33 EUR od 11. studenoga 2014. do ispate,

- 171,91 EUR od 11. prosinca 2014. do ispate,

- 172,53 EUR od 11. siječnja 2015. do ispate,

- 172,89 EUR od 11. veljače 2015. do ispate,

- 172,89 EUR od 11. ožujka 2015. do ispate,

- 172,89 EUR od 11. travnja 2015. do ispate,

- 172,89 EUR od 11. svibnja 2015. do ispate,

- 172,89 EUR od 11. lipnja 2015. do ispate,

- 172,89 EUR od 11. srpnja 2015. do ispate,

- 172,89 EUR od 11. kolovoza 2015. do ispate,

- 172,89 EUR od 11. rujna 2015. do ispate,

- 172,89 EUR od 11. listopada 2015. do ispate,

- 172,89 EUR od 11. studenoga 2015. do ispate,

- 172,89 EUR od 11. prosinca 2015. do ispate,

- 172,89 EUR od 11. siječnja 2016. do ispate, sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 7.192,30 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 8. lipnja 2026. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 27. rujna 2005. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu, temeljem kojeg je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 162.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita. Čl. 2. tog Ugovora ugovoreno je da je tužitelj dužan tuženiku platiti, uz povrat navedenog iznosa, još i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu sa promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, a koja je na dan sklapanja predmetnog Ugovora iznosila 4,50% godišnje, te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Čl. 7. st. 1. ugovoreno je i da tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 814,67 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja, te je u st. 2. istog članka ugovoreno da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz predmetnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Tužitelj navodi i da je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. poslovni broj Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/12 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja je ništetna. Temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tužitelj se pozvao na pravna utvrđenja iz navedene presude donesene povodom kolektivne tužbe potrošača, jer se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru koji je sklopljen unutar označenog vremenskog razdoblja i koji je sklopljen s tužiteljem kao potrošačem, a u čl. 2. kojeg je ugovorena nepoštena ugovorna odredba o promjeni kamatne stope temeljem jednostrane odluke tuženika, a da se pritom nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. Uslijed primjene takve nepoštene odredbe, došlo je do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja kao potrošača, a u smislu da je isti preplatio mjesečne anuitete. Naime, početni mjesečni anuitet iznosio je 3.888,55 kn, dok je tijekom otplate došlo do povećanja mjesečnog anuiteta na iznos od 5.614,00 kn. Budući da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, tuženik je temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, u svezi s odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosnima, dužan vratiti tužitelju sve preplaćene iznose. Ista odredba unesena je u Ugovor na inicijativu tuženika, kao standardni sadržaj ugovora banke, na koju tužitelj nije mogao utjecati, a pritom nisu utvrđeni parametri pod kojima će tuženik mijenjati promjenjivu kamatnu stopu, niti metoda izračuna tih parametara. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/2017 utvrđeno je i da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa je tako tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navodi da se pravna utvrđenja odnose i na predmetni Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem, budući da je isti zaključen u vremenskom razdoblju iz navedene presude i jer je u istom ugovoreno da se glavnica iz Ugovora veže uz valutu CHF. Tužitelj tvrdi da kao potrošač ni na koji način nije bio upozoren na rizike sklapanja takvog ugovora, kao i da ga tuženik nije informirao o svim parametrima potrebnim za donošenje ispravne odluke, pa smatra da su, stoga, odredbe Ugovora o kreditu, kojima je ugovoreno da su glavnica i anuiteti vezani za CHF, nepoštene, a samim time i ništetne. Budući da je i odredba o valutnoj klauzuli ništetna, smatra da mu je tuženik i po toj osnovi dužan vratiti sve preplaćene iznose. Smatra i da su, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno čl. 138.a istog, navedene presude obvezujuće u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Slijedom navedenog, zatražio je da mu tuženik po osnovi ništetnosti navedenih odredbi isplati iznos od 166.420,34 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja pojedinog iznosa do isplate, uz naknadu troška parničnog postupka.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio tužbeni zahtjev kako glede pravne osnove i visine, tako i glede činjenica i razloga kojima je tužitelj obrazložio tužbu. Osporio je i osnovu i tijek zatraženih zateznih kamata, te istaknuo prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 10. lipnja 2014. Istaknuo je i da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, jer su stranke 25. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pritom su sve tužiteljeve uplate uzete u obzir i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu eurskog kredita, u skladu s odredbama tog Zakona, a konverzija je nastupila na temelju očitovanja volje tužitelja i na način koji je zakonodavac propisao, što je bilo i priopćeno javnosti, pa je tako istom tužitelj stavljen u položaj kao da je cijelo vrijeme imao kredit denominiran u EUR, čime je izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili u valuti EUR te su tom konverzijom posljedice ništetnosti spornih odredbi uređene voljom stranaka. Ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, smatra tuženik. Tvrdi i da su tužitelju povijesne kamatne stope (do konverzije) u trenutku prihvata konverzije bile poznate, kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon tog razdoblja, iste su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za eurske kredite, a dodao je i da je tužitelju prilikom konverzije uzeta u obzir preplata po osnovi promjene tečaja CHF. Slijedom navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu od 27. rujna 2005. (dalja: Ugovor), efektivnu kamatnu stopu, pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, promet po kreditu, nalaz vještaka za računovodstvo i financije Ivane Živković Abraham od 7. lipnja 2019., obračun preplate, dopis od 12. studenoga 2015., izračun konverzije, informativni sažetak izračuna konverzije, pregled otvorenih stavki po kreditu, prijedlog izmjene Ugovora o kreditu, izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti CHF, Dodatak Ugovoru o kreditu od 25. siječnja 2016. (dalje: Dodatak Ugovoru), izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o., koja je i saslušana, te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su 27. rujna 2005. sklopile Ugovor, temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 162.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita. Nije sporno ni da je istim Ugovorom ugovorena i promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje, što i proizlazi iz čl. 2. Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je ugovorena i interkalarna kamata po istoj kamatnoj stopi. Iz sadržaja Ugovora proizlazi i da se radilo o kreditu radi kupnje stana, kojeg tužitelj nikada nije koristio u poslovne, već isključivo u svrhu stanovanja vlastite obitelji, kako to proizlazi iz njegovog iskaza, koji je sud u cijelosti prihvatio kao logičan i uvjerljiv, iz kojeg proizlazi i da na adresi predmetnog stana nikada nije bilo registrirano sjedište obrta ili trgovačkog društva, a niti je stan ikada davan u najam, iz čega slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03). Iz sadržaja Ugovora proizlazi i da je istim ugovorena otplata u razdoblju od 30 godina (čl. 3.), u mjesečnim anuitetima u visini od 814,67 CHF plativim u kunama po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja (čl. 7.). Nije sporno niti da su iste ugovorne strane sklopile dana 25. siječnja 2016. Dodatak Ugovoru, kojim je izvršena konverzija istog u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, te nije sporno da je isti sklopljen sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15), što i proizlazi iz sadržaja navedenog Dodataka, u kojem je navedeno i da je tužitelj prihvatio izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015., kako to proizlazi i iz izračuna konverzije, te da je nakon provedbe konverzije na taj dan preostala neotplaćena glavnica u iznosu od 132.389,31 CHF, a iz Dodatka Ugovoru proizlazi i da je tom prilikom utvrđeno i da je ukupni iznos uplaćen radi namirenja početno utvrđenih anuiteta, primjenom izračuna konverzije, manji od ukupnog iznosa anuiteta s valutnom klauzulom u EUR za 7.646,50 kn.

6. Sporno je jesu li odredbe predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranom odlukom tuženika promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, a sporno je i, s obzirom na Dodatkom Ugovora izvršenu konverziju ugovora o kreditu, ima li tužitelj pravo tražiti isplatu po toj osnovi. Nadalje, sporna je i visina tražbine, kao i je li nastupila zastara te je sporan i tijek zateznih kamata.

7. Među strankama nije sporno da je, sukladno čl. 502.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je dana 4. srpnja 2013. sud donio presudu poslovni broj P-1401/12, kojom je utvrđeno da je tuženik, kao jedna od tuženih banaka (kao 1. tuženik u tom postupku) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak), te da je u te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa da je time tuženik u razdoblju do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

8. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, potvrđena je u odnosu na tuženika presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt-249/14-2 kojom su odbijene revizije stranaka protiv te presude.

9. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovaranje valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio taj dio tužbenog zahtjeva u odnosu na sve tuženike iz tog postupka, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

10. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je potvrđen dio navedene presude Visokog trgovačkog suda kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosio na utvrđenje povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž- 6632/17 kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., tako da je ista postala tada pravomoćna i po drugoj osnovi temeljem koje je zatraženo utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

12. Dakle, pravomoćnom presudom, donesenom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te je odlučeno i u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak), a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na promjenu kamatne stope, odnosno potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima i rizicima koje nosi vezanje glavnice uz valutu CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač, kao dužnik, imao obvezu vratiti banci.

13. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odnosno konkretno, vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenima od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF i odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, i to neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s tim da je tuženik u ovom postupku mogao dokazivati da je u konkretnom slučaju bilo pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, te da je prednik tužitelja bio upozoren na sve rizike predmetnog pravnog posla, što međutim, nije s uspjehom učinio.

14. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da je bio komitent tuženika dugi niz godina, pa mu se tako obratio za kredit u visini od 100.000,00 EUR. Djelatnici tuženika su mu, kada je donio podatke o svojoj plaći i plaći svoje supruge, rekli da imaju odličnu ponudu i to kredit s valutnom klauzulom u CHF. Pitao je jesu li potrebni jamci i sudužnici, te ga je iznenadio odgovor da je dovoljna samo hipoteka na nekretninu koju kupuje, kao i da može dobiti još 10.000,00 EUR za uređenje stana. Kada je pitao zašto je kredit u CHF, rečeno mu je da se ne treba brinuti jer je to najstabilnija europska valuta zadnjih dvadeset godina, te mu nije predočen nikakav rizik vezan uz valutu CHF, a niti je bio upoznat s tim da HNB nije štitio tečaj kune u odnosu na CHF, za razliku od valute EUR. Iskazao je i da je prve dvije godine sve bilo u redu, a nakon toga je rata počela rasti, tako da je od početnih 2.400,00 kn narasla na preko 6.000,00 kn, a najviša je bila 6.200,00 kn. Bila je ugovorena i promjenjiva kamatna stopa, ali mu ništa za tu odredbu nije bilo rečeno, odnosno vezano uz koje parametre će se kamatna stopa mijenjati. Nakon što je dogovorio kredit, a bila mu je bitna visina kredita i da nema jamaca i sudužnika, došao je potpisati ugovor te ga je dočekao gotov nacrt istog, tako da nije bilo pregovaranja niti o jednoj odredbi ugovora, već je isti potpisao tako kako je glasio. Dodao je i da je zbog velikog porasta rate bio prisiljen uzeti namjenski gotovinski kredit kako bi smanjio visinu rate predmetnog kredita, te da je zbog toga prihvatio ponudu za konverziju kredita u valutu EUR, kada je donesen ZID ZPK/15, a sve kako bi si olakšao financijsku situaciju. Iako kredit otplaćuje više od dvadeset godina, još uvijek mu je zaduženje glavnice oko 50.000,00 EUR. Dodao je i da Ugovor nije pročitao jer mu je samo bilo važno da nema jamaca i sudužnika, a i vjerovao je banci. Nije ništa pitao vezano za kamatu, a niti mu je išta rečeno o tome, a da mu je bilo rečeno da je moguće da će rata narasti dvostruko, ne bi nikada podigao kredit. Naprotiv, rečeno mu je da je to odličan i povoljan kredit, najbolji na tržištu, a što je tada i bilo, odnosno u tom trenu najpovoljnija kamatna stopa i još kredit bez jamaca. Iskazao je i da nije tražio izmjenu bilo koje ugovorne odredbe prije nego je potpisao Ugovor o kreditu te da je jedino preko Interneta gledao ponude drugih banaka, kao i da nije uopće posumnjao u tvrdnju da se radi o najpovoljnijem kreditu.

15. Iz navedenog slijedi da prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije bilo pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama, već je tužitelj dobio na potpis gotov nacrt Ugovora sačinjen od strane banke, a u postupku je utvrđeno i da mu prilikom dogovaranja kredita, kao niti prilikom njegovog potpisivanja nisu predočeni rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, već je uvjeravan da se radi o najboljoj ponudi i stabilnoj valuti, te je utvrđeno i da nije upoznat s načinom promjene kamatne stope i parametrima o kojima je to ovisilo, kao i da su sporne odredbe dovele do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s obzirom na značajan porast visine anuiteta tijekom otplate kredita.

16. Kako su odredbe ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor utvrđene ništetnima, kako u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika, tako i u dijelu u kojem ugovorena valutna klauzula, odnosno kojom je otplata vezana uz valutu CHF, te kako se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, te s obzirom da tuženik nije dokazao da je u konkretnom slučaju postupljeno drugačije nego što je to utvrđeno u navedenom postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača - korisnika kredita, proizlazi da su ništetne i odredbe predmetnog Ugovora koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, a koja odredba je sadržana u čl. 2. Ugovora, i otplatu kredita uz valutnu klauzulu u CHF, koja odredba je sadržana u čl. 7. istog, a za dodati je i da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 110. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO/91).

17. Kako se radi o ništetnim odredbama, te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno čl. 104. st. 1. ZOO/91, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužitelj bi imao pravo na povrat u dijelu u kojem je njegova obveza preplaćena, i to kao razliku između iznosa obračunatog po tečaju za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog po tečaju na dan isplate kredita, kao i razliku između iznosa obračunatog po promijenjenoj kamatnoj stopi u odnosu na početnu. Za dodati je i da je i čl. 210. ZOO/91, koji regulira institut stjecanja bez osnove, propisano da je stjecatelj dužan vratiti stečenu imovinu, što uključuje i ostvarenu korist.

18. Nadalje, iako je sklapanjem Dodatka Ugovoru neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena za buduće razdoblje, jer je istim Dodatkom Ugovor konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, to ne znači da je tužitelj, čak i da mu je priznat određeni iznos na ime preplate tom prilikom (s tim da iz Dodatka proizlazi da nije, već da je tom prilikom utvrđen manjak uplata), uistinu i obeštećen kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno ne znači da je u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, o pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019., donesenoj u predmetu broj Rev-2868/18 povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Na tako izričito postavljeno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, tražeći u konkretnom slučaju i da sud odluči o ništetnosti spornih odredbi, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Dakle, tužitelj, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji, ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlašten je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. u predmetu C-118/17 (V protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti tako da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama, s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana, izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka Ugovora ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF. Pritom je za istaknuti da se tužitelj može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, čak i ako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe čl. 502.c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, s tim da tužitelj tvrdi da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećen.

19. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, odnosno je li prednik tužitelja sklapanjem Dodatka Ugovoru obeštećen do dana konverzije Ugovora, ako bi se njegova obveza do tada uzela po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi, sud je proveo vještačenje po vještakinji financijske struke Petri Blašković iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o., koja je u nalazu i mišljenju navela da, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj te uz pretpostavku prilagodbe početnog otplatnog plana tako da se od 1. veljače 2014. primjenjuje zakonska kamatna stopa od 3,23%, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do provođenja konverzije kredita, iznose 16.568,06 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 6.451,27 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 10.116,79 EUR. Utvrdila je i da ukupan iznos koji je tužitelj manje platio, zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 722,74 EUR. Slijedom navedenog, ograđujući se da se radi o pravno pitanju uračunavanja tzv. negativnih razlika, mišljenja je da bi sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do provođenja konverzije kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosio 15.845,32 EUR i to bi bilo ukupno više plaćeno zbog promjene kamatne stope iznos od 6.451,27 EUR, te ukupno više plaćeno zbog razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF, uzevši u obzir i rast i pad tečaja, iznos od 9.394,05 EUR. Vještakinja je utvrdila i da je na dan provođenja konverzije, odnosno 27. siječnja 2016., utvrđena glavnica u iznosu 88.903,12 EUR, što uz primjenu tečaja na dan 27. siječnja 2016. iznosi 681.487,04 kn (tečaj 7,6655 kn za 1 EUR), pa pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i kamatnu stopu do 1. siječnja 2014., a od 1. veljače 2014. u odnosu na zakonsku kamatnu stopu od 3,23%, preostala nedospjela glavnica tužitelja prema prilagođenom početnom otplatnom planu bi bila manja za 9.845,86 EUR. Utvrdila je i daje prilikom obračuna konverzije tuženik uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupio u skladu s ZID ZPK/15, odnosno čl. 19.c, i utvrdio tom prilikom manjak uplata tužitelja na dan 30. rujna 2015. u ukupnom iznosu od 1.001,89 EUR. Utvrdila je i da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose po osnovi promjene tečaja i promjene kamatne stope i to do dana provođenja konverzije iznose 7.092,60 EUR. Napomenula je da njena utvrđenja polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi. U odnosu na dio zadatka vještačenja koji se odnosi na uračunavanje priznatog iznosa preplate u konverziji, ukazala je kako tuženik prilikom izračuna konverzije nije utvrdio preplatu, nego manjak uplata tužitelja, pa nije moguće izvršiti uračunavanje preplate po konverziji.

20. U usmenom obrazloženju svojih utvrđenja, vještakinja je navela kako je zadatkom vještačenja bilo određeno i da se uračuna eventualno priznata preplata prilikom konverzije, kao i da se vještak očituje je li konverzija provedena sukladno ZID ZPK, stoga je u nalazu u tom smislu i sačinjena tabela broj 3, a što ne utječe na druge izračune koje se odnose na utužena potraživanja, a niti na zaključno mišljenje koje se odnosi na preplatu po osnovi kamatne stope i promjene tečaja. Na primjedbu tuženika vezano za utvrđenu razliku glavnice dodala je kako smatra da se razlika glavnice ne računa na dan 30. rujna 2015., već se obračun vrši na dan kada je stvarno do konverzije i došlo, a u ovom konkretnom slučaju radi se o danu 27. siječnja 2016. te je dodala i da je sam tuženik ovaj kredit vodio u CHF sve do tog dana.

21. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio kao nepristrano i obrazloženo te sukladno pravilima struke, a primjedbe tuženika vještakinja je otklonila u usmenom obrazloženju svog nalaza, dok primjedbe koje se odnose na utvrđenu razliku glavnice nisu od značaja, jer iako je vještakinja u nalazu utvrđivala istu (u smislu obeštećenja tužitelja prilikom konverzije), tužitelj u tom smislu nije ni postavio tužbeni zahtjev.

22. Zahtjev tužitelja usmjeren na isplatu je restitucijski zahtjev, zastarijevanje kojeg počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020.). Kako je odluka suda donesena u sporu povodom kolektivne tužbe u odnosu na tuženika, po osnovi ništetnosti odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a po osnovi ništenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tek 14. lipnja 2018., proizlazi da do podnošenja tužbe (10. lipanj 2019.) za potraživanje isplate zbog ništetnosti po osnovi obiju odredbi nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 371. ZOO/91.

23. Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, odnosno po osnovi preplate zbog promjene kamatne stope i zbog promjene tečaja je zatražio isplatu iznosa od 16.568,06 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja pojedinog preplaćenog anuiteta, čime je preinačio tužbeni zahtjev, jer iako je zatražio ukupno niži iznos od onoga u tužbi, zatražio je povrat preplaćenih iznosa i za četiri anuiteta koja nisu bila obuhvaćena tužbom s tijekom zateznih kamata na iste od 11. listopada 2015., 11. studenog 2015., 11. prosinca 2015. i 11. siječnja 2016. , koju preinaku je sud dopustio, primjenom odredbe čl. 190. st. 2. ZPP, jer iako je uslijedila nakon zaključenja prethodnog postupka, po ocjeni suda ista je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te je neskrivljena, s obzirom da je rezultat usklađivanja tužbenog zahtjeva s utvrđenjima vještaka o tome kada je stvarno provedena konverzija. Naime, tužitelj sve do provedenog vještačenja u ovom postupku nije mogao precizno utvrditi u kojem iznosu i s kojim tijekom zateznih kamata na pojedine iznose mu pripada pravo na povrat stečenog bez osnove. Za dodati je da nije osnovan prigovor zastare niti u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev, jer je tijek zastare za cjelokupnu tražbinu stečenog bez osnove temeljem spornih ništetnih odredbi, koji je ponovno počeo teći ispočetka pravomoćnošću odluka u sporu povodom kolektivne tužbe, prekinut podnošenjem tužbe u ovom predmetu, pa usklađivanje tražbine s utvrđenjima vještaka glede visine i tijeka zateznih kamata, ne može biti od utjecaja na nastupanje zastare (tzv. neprava preinaka). Još je za dodati i da se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe na ročištu od 13. svibnja 2026., međutim, isto protivljenje nije od značaja, s obzirom da je podnesak tužitelja od 13. kolovoza 2025., kojim je glede iznosa glavnice snižen tužbeni zahtjev, a što ima značaj djelomičnog povlačenja tužbe, punomoćnik tuženika zaprimio 1. rujna 2025., pa mu je protekao rok od 15 dana iz čl. 193. st. 2. ZPP u kojem se mogao protiviti tom povlačenju, nakon čega je nastupila presumpcija njegove suglasnosti s istim.

24. Pritom je zatražio isplatu iznosa koji su utvrđeni vještačenjem kao preplata kada se uzmu u obzir samo više plaćeni iznosi, što je osnovano, s obzirom da tuženik niti nije istaknuo prigovor prijeboja, odnosno protutužbeni zahtjev, a niti bi isti bio osnovan, jer on ne uživa zaštitu koju uživa tužitelj kao potrošač i kao strana koja je odgovorna za ništetnost spornih odredbi. Slijedom navedenog, a primjenom čl. 104. st. 1. ZOO/91, tužitelju je dosuđen zatraženi iznos od 16.568,06 EUR.

25. Tužitelju su dosuđene i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, odnosno od dana plaćanja pojedinog preplaćenog anuiteta, do dana isplate, s tim da je i visina pojedinog mjesečnog iznosa preplate i dan plaćanja pojedinog anuiteta razvidan iz nalaza i mišljenja vještaka, u skladu s kojim je tužitelj konačno i postavio tužbeni zahtjev. Pravo na zatezne kamate tekuće od dana plaćanja pojedinog iznosa temelji se na odredbi čl. 214. ZOO/91, s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove, te da je tuženik bio nesavjestan, jer je znao, odnosno morao znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima, imajući u vidu način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužitelja).

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a troškovi su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

27. Tako su tužitelju priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (250 bodova), trošak sastava podnesaka od 27. ožujka 2020., 18. travnja 2024., 7. svibnja 2025. i 13. kolovoza 2025., sve po Tbr. 8. toč. 1. (4x250 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 12. studenog 2020., 22. listopada 2024., 10. travnja 2025., 5. studenog 2025. i 13. svibnja 2026., sve po Tbr. 9. toč. 1. (5x250 bodova), kao i trošak PDV-a u iznosu 1.250,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 675,00 EUR, te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 267,30 EUR. Nije mu priznat trošak pristojbe na presudu u iznosu od 212,13 EUR, jer su, sukladno izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 51/23), od stupanja na snagu istih, potrošači u predmetnim sporovima oslobođeni od plaćanja pristojbi, kao ni trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, jer punomoćnik tužitelja nije pristupio na isto.

28. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 7.192,30 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

29. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23).

U Zagrebu, 8. lipnja 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika