REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-480/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, te mr. sc. Zlatka Pirca, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Renate Marić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VT iz [adresa].,OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku u Karlovcu, protiv tuženika Hrvatska Poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupana po punomoćniku Jurici Barbarić, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate rješavajući žalbu tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj:P-1691/2025-9 od 20 . ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 8. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-1691/2026-9 od 20. ožujka 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova podnesene žalbe.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje sadržano u presudi Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-1691/2026-9 od 20. ožujka 2026.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem suda prvostupanjskog suda suđeno je:

„I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 733856, zaključenog dana 02.06.2004. god. između tužitelja VT i Volksbank d.d. Zagreb, pravnog prednika tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, a koja u čl. 6. st. 1. glasi : „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,50% (jedancijelihpet posto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj“.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 110,59 EUR (stodeseteurapedesetdevetcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 8.lipnja 2004. god. prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31.srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 30.prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 214,04 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od dana 20. ožujka 2026. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjske odluke pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke 1-3 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP)

2.1. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno rješenjem odbio prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku smatrajući isti neosnovanim, a ističući da je ugovor pisan na unaprijed formuliranom obrascu kojeg je pripremio tuženik te isti u smislu Zakona o zaštiti potrošača predstavlja potrošački ugovor, a svaka odredba ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a tužitelj se uopće nije pozvao na nepoštenost i ništetnost prorogacijske klauzule, već se pozvao na ništetne i nepoštene odredbe samo u odnosu na glavnu stvar zbog čega čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. i 3. ZPP-a.

2.2. Također, da je takvom odlukom o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o mjesnoj nadležnosti sud onemogućio tuženiku raspravljanje o toj stvari, odnosno nije prije takvog zaključka strankama uopće dao priliku iznijeti i raspraviti stavove o nepoštenosti takve odredbe, donio zaključak o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o mjesnoj nadležnosti bez prethodnog razmatranja svih relevantnih okolnosti i bez mogućnosti da se stranke izjasne o toj tvrdnji.

2.3. Osporava stajališta suda u pogledu nepoštenosti ugovorne odredbe navodeći da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da to nije ostvareno u konkretnom predmetu. Nadalje, osporava stajalište suda o tzv. Formuliranom ugovoru, stajalište prvostupanjskog suda u pogledu ocjene prigovora zastare pozivajući se na sudsku praksu kao i pravnu teoriju, osporava dosuđeni tijek zateznih kamata, te odmjerene troškove postupka predlažući da se pobijana presuda preinačiti i odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova tuženiku, podredno, da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Traži troškove podnesene žalbe.

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana

Žalba na presudu

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer presuda suda prvog stupnja nema nedostataka, može se ispitati i ima razloge o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi nisu proturječni.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te zahtjev za isplatu po navedenoj osnovi.

7. Nesporno je u postupku da je Ugovor o kreditu broj 733856, sklopljen dana 2.lipnja 2004, između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora, a prema kojem je prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 7.551,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Kreditora važeće na dan isplate, da je namjena kredita kupnja vozila (čl. 3.),rok otplate kredita 84 mjeseca (čl.5.), da je člankom 6. točka 1. ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,50% od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) a naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“, te da je ugovor ovjeren po javnom bilježniku Zdenki Pavelić Musa iz Osijeka dana 2.lipnja 2004. Broj Ou-736/2004.

7.1. Također nije sporno da je tužitelju dana 7. lipnja 2004. naplaćen iznos od 833,25 kn na ime naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, nije sporna pasivna legitimacija tuženika, tj. da je tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. pravni sljednik Volksbank d.d. i njezinih pravnih sljednika Sberbank d.d., te Nove Hrvatske banke d.d., te dakle sukladno odredbi čl.522.st.3. Zakona o trgovačkim društvima upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni sljednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva.

8. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud se poziva na odredbe članka 103 ZOO/91 (čl.322.,čl.1163,čl.1165 ZOO/05) , članka 105 ZOO/91 (čl. 324. ZOO/05) članka 109 ZOO/91 (čl.327. ZOO/05) članka 110 ZOO/91 ( čl. 328. ZOO/05) kao i odredbe članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), te navodi da je u konkretnom slučaju imajući u vidu sadržaj odredbe čl.6.st.1.predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o naknadi koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita evidentno da navedenim ugovorom nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, a koja naknada je određena paušalno kao postotak od iznosa kredita, te je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarnih troškova odnosno štete koju je tuženik navodno trpio u svezi obrade kredita odnosno prilikom prvog korištenja kredita, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade prilikom prvog korištenja kredita tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao njezino postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta.

9. Stajališta je da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, s napomenom da tuženik nije naveo a niti dostavio specifikaciju troškova za konkretni kredit, te s napomenom da je tužitelj saslušan u svojstvu stranke izjavio da je pri sklapanju ugovora o kreditu ugovor pročitao, da je na njegovo pitanje kakav je to trošak i čemu služi dobio odgovor da sve banke to naplaćuju, da mu nije objašnjeno po kojim parametrima će se obračunati naknada, te da nije mogao pregovarati o odredbama ugovora.

9.1. Nadalje prvostupanjski sud navodi da tuženik nije dokazao da plaćena naknada u konkretnom slučaju odgovara stvarno pruženim uslugama i eventualno nastalim troškovima. Stoga da je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužitelj platio na ime naknade pri korištenju kredita, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja tj. od dana 2.srpnja 2009. do isplate ističući da s obzirom da je u postupku utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita ništetna uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), pa proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, pozivajući se pri tome na odluku Vrhovnog suda RH.

10. U odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud navodi da temeljem odredbe čl.361.st.1. ZOO/91 (čl. 215. st. 1. ZOO/05) zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, te da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Tako da odbija istaknuti prigovor zastare

11. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjski sud utvrđuje da je člankom 11.toč.4. predmetnog ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorena je stvarna nadležnost suda u mjestu sjedišta banke te ističe da je odredbom članka 48. ZPP-a propisano da je za suđenje protiv pravnih osoba opće mjesno nadležan sud na čijem području se nalazi njihovo registrirano sjedište, da je odredbom članka 59. ZPP-a propisano da za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, da je odredbom članka 70. ZPP-a, propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan (st 1.),te taj sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa, no da je Presudom Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – Oceano Grupo Editorial SA protiv Rocio Murciano Quintero te V Editores SA protiv K Alcon Prades i dr., navedeni sud zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kao i da je tom odlukom Sud Europske unije presudio da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

11.1. Također, da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 5.studenog 2020. godine donijet je Zaključak broj Su IV-308/2020 toč. 11.:

„Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti“, tako da je s obzirom na navedeno stajališta da nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku za postupanje u konkretnom predmetu s obzirom da ugovor o kreditu, koji je pisan na unaprijed formuliranom obrascu kojeg je pripremio tuženik, u smislu Zakona o zaštiti potrošača predstavlja potrošački ugovor, a svaka odredba ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, "Narodne novine" 79/07)., pa kako se u konkretnom slučaju s obzirom da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj nije posebno pregovaralo, a što je nedvojbeno utvrđeno na temelju iskaza tužitelja saslušanog u svojstvu stranke koji je iskazivao kako je naprijed navedeno, a koja odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, pa bi tužitelj na kojeg se primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača koji nije imao utjecaja na njen sadržaj, a ima prebivalište u [adresa] bio izvrgnut znatnim dodatnim troškovima u slučaju vođenja sudskog postupka radi zaštite svojih prava pred sudom u Zagrebu (prema sjedištu tuženika - banke), obzirom na udaljenost od mjesta stanovanja, i to kako njegovim ( troškovi putovanja) tako i njegova punomoćnika (troškovi putovanja, izbivanja iz pisarnice i sl).

12. Stajališta je da je u predmetni ugovor o kreditu unijeta formulacija glede nadležnosti suda na koju on nije mogao utjecati, tj . predmetni ugovor o kreditu sklopljen je između stranaka na standardnom obrascu, te se o odredbama o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao korisnika kredita, pa se sukladno Zakonu o zaštiti potrošača takva odredba smatra ništetnom i da tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora u dijelu o mjesnoj nadležnosti suda, pa da je stoga prema nadležan za suđenje Općinski sud u Osijeku, gdje je ugovor i sklopljen a da tuženik niti ne navodi da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije imao Poslovnicu u Osijeku, pa je u svezi navedenog za navesti kako je naprijed navedeno da odredbom čl. 59 ZPP je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, što znači da je to pravilo ujedno i pravilo o opće mjesnoj nadležnosti za sporove koji proizlaze iz pravnih odnosa poslovne jedinice i da za primjenu tog pravila nije odlučno to što poslovna jedinica ( podružnica) eventualno nije upisana i evidentirana u sudskom registru već da je obavljala djelatnost plasmana kredita što je slučaj i u konkretnom predmetu.

13. Materijalno pravni pristup prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

14. Prvostupanjski sud osnovano zaključuje da je sporna ugovorna odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne Novine“ broj 96/03- dalje ZZP), koja odredba propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2).

15. Naime, o spornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao da je tužitelju objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik trebao dokazati u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP.

16. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) - dalje: ZOO), te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti davanja iz odredbe čl. 15. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka i jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 1,50 % od iznosa kredita, takva ugovorna odredba po ocjeni prvostupanjskog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81 st. 1 ZZP nepoštena, te u smislu odredbe članka 87 st. 1 ZZP ništava.

17. Osim toga, valja reći da, iako je tuženik prilikom obrade kredita imao određene troškove, sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita - što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu - govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

18. Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja o utvrđenju ništavosti ulazne naknade jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 1,50% od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu.

19. Radi toga je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba (tako i odluke ovog suda posl. broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-1972/2022-2 od 23. kolovoza 2022.), kako je navedeno u toč. I. izreke pobijane presude.

20. Prvostupanjski sud imao je u vidu narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu) te okolnost da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade.

21. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, jer zastara restitucijskih zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

22. Neosnovano tuženik osporava odluku o troškovima postupka u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove sudskih pristojbi na tužbu i presudu. To stoga što je tužitelj rješenjem suda pozvan platiti sudske pristojbe na tužbu i presudu, i koji je obveznik plaćanja tih pristojbi jer nije riječ o tužitelju koji je postupak pokrenuo na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, niti se poziva na odluke iz kolektivnog spora, jer predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile naknade za obradu kredita, kao što je to predmet ovog spora.

23. Sud je pravilno tužitelju temeljem čl. 1111. ZOO-a dosudio iznos kako je navedeno u toč II izreke, na temelju utvrđenja ništetnosti dijela odrebe o naknadi za obradu zahtjeva, sve sa zateznim kamatama od kada je uplata učinjena, pa do isplate, a odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29 st. 2 ZOO-a, pa je žalba i u odnosu na tijek zateznih kamata neosnovana.

24. Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u t. I izreke ove presude.

25. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP), pa je po čl. 166. st. 1. ZPP valjalo odlučiti kao u t. II izreke.

Žalba na rješenje

26. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a u svezi s člankom 381. ZPP-a, budući je rješenje jasno i razumljivo, a prvostupanjski sud je za svoje stajalište dao valjane razloge. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

27. Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji se u žalbi također poziva tuženik. Činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva potpuno je i pravilno utvrđeno i ono se navodima žalbe ne dovodi u sumnju tim više što žalitelj u žalbi ne ističe određene dokaze i činjenice koji bi upućivali na drugačije činjenično stanje od onoga kojeg je utvrdio prvostupanjski sud i na temelju kojega je donio pobijano rješenje.

27.1. Žalitelj u žalbi analizirajući na svoj način daje svoja utvrđenja o tome kakvo je činjenično stanje trebao utvrditi prvostupanjski sud i na kakvo je trebao primijeniti materijalno pravo no s obzirom na utvrđenja i stajališta prvostupanjskog suda takovi žalbeni navodi po ocjeni ovog suda nisu prihvatljivi te ih ovaj sud ne prihvaća.

28. Sud prvog stupnja, polazeći od utvrđenja da je spornom odredbom o ugovorenoj nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora, odredba koja je sastavljena na unaprijed formuliranom sadržaju o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njen sadržaj, te je pravilnog zaključka da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništava (čl. 81. st. 1. ZZP-a) radi čega je i sporazum o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke tj. tužene ništetan, slijedom čega odlučuje kao u izreci.

29. Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, dok je st. 3. istog članka propisano da taj sporazum važi samo ako je sastavljen u pismenom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

30. Sporazum o mjesnoj nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta tuženika je jasan i razumljiv i u skladu je s odredbom čl. 70. ZPP.

31. Međutim, prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti suda u mjestu sjedišta tuženika otežava se pravo tužitelja kao potrošača ostvariti svoja prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

32. Odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu (čl. 81. st. 1. ZZP) koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta, te time ostvari pogodnost i bitno smanji troškove, da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona (suprotno načelu savjesnosti i poštenja) uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja , kao potrošača, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

32. 1. Naime, tužitelj, prema navodu prvostupanjskog suda, ima prebivalište u [adresa], dok se sjedište tuženika nalazi u Zagrebu, pa cijeneći udaljenost od prebivališta tužiteljice do [adresa] i potrebu ulaganja dodatnog vremena, očito je da bi financijski trošak, utrošak vremena i način dolaska/putovanja na sud u Zagrebu mogli utjecati na tužiteljevu inicijativu za vođenje ove parnice, odnosno odvratiti ga od ostvarivanja svojih prava iz Ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen čl. 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10).

33. U tom se smislu, ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti može smatrati nepoštenom odredbom ugovora, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja, pozivajući se na odredbu čl. 81. st. 1. ZZP.

34. Zbog iznesenog valjalo je odbiti žalbu u odnosu na pobijano rješenje te na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a riješiti kao u izreci rješenja.

U Slavonskom Brodu, 8. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević