REPUBLIKA HRVATSKA
P-1161/2023-34
OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU
Šibenik, Stjepana Radića 81
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E N J E
Općinski sud u Šibeniku, po sucu Toniju Grgurinu, u pravnoj stvari tužiteljice CM (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupaju odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Darija Silov i Ivan Milin u Šibeniku, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. (OIB: 92963223473), Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici BM, Sanja Porobija i Margita Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu „Porobija & Porobija“ d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 23. travnja 2026. u nazočnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika Krešimira Vestića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu „Porobija & Porobija“ d.o.o. u Zagrebu, na ročištu za objavu odluke održanom 8. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića br. 10, da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 30.594,59 Eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i to kako slijedi:
- na iznos od 0,61 Eura od dana 01. veljače 2008. godine, pa do isplate;
- na iznos od 6,26 Eura od dana 01. ožujka 2008. godine, pa do isplate;
- na iznos od 11,33 Eura od dana 01. travnja 2008. godine, pa do isplate;
- na iznos od 0,29 Eura od dana 01. svibnja 2008. godine, pa do isplate;
- na iznos od 1,59 Eura od dana 01. srpnja 2008. godine, pa do isplate;
- na iznos od 0,17 Eura od dana 01. listopada 2008. godine, pa do isplate;
- na iznos od 31,89 Eura od dana 01. studenog 2008. godine, pa do isplate:
- na iznos od 8,61 Eura od dana 01. prosinca 2008. godine, pa do isplate;
- na iznos od 34,45 Eura od dana 01. siječnja 2009. godine, pa do isplate;
- na iznos od 37,96 Eura od dana 01. veljače 2009. godine, pa do isplate;
- na iznos od 39,73 od dana 01. ožujka 2009. godine, pa do isplate;
- na iznos od 35,53 Eura od dana 01. travnja 2009. godine, pa do isplate;
- na iznos od 34,92 dana 01. svibnja 2009. godine, pa do isplate;
- na iznos od 28,34 Eura od dana 01. lipnja 2009. godine, pa do isplate;
- na iznos od 22,55 Eura od dana 01. srpnja 2009. godine, pa do isplate;
- na iznos od 24,57 Eura od dana 01. kolovoza 2009. godine, pa do isplate;
- na iznos od 28,87 Eura od dana 01. rujna 2009. godine, pa do isplate;
- na iznos od 26,42 Eura od dana 01. listopada 2009. godine, pa do isplate;
- na iznos od 24,03 Eura od dana 01. studenog 2009. godine, pa do isplate;
- na iznos od 29,51 Eura od dana 01. prosinca 2009. godine, pa do isplate;
- na iznos od 34,70 Eura od dana 01. siječnja 2010. godine, pa do isplate;
- na iznos od 40,17 Eura od dana 01. veljače 2010. godine, pa do isplate;
- na iznos od 38,73 Eura od dana 01. ožujka 2010. godine, pa do isplate;
- na iznos od 47,93 Eura od dana 01. travnja 2010. godine, pa do isplate;
- na iznos od 45,56 Eura od dana 01. svibnja 2010. godine, pa do isplate;
- na iznos od 50,19 Eura od dana 01. lipnja 2010. godine, pa do isplate;
- na iznos od 76,25 Eura od dana 01. srpnja 2010. godine, pa do isplate;
- na iznos od 70,32 Eura od dana 01. kolovoza 2010. godine, pa do isplate;
- na iznos od 92,56 Eura od dana 01. rujna 2010. godine, pa do isplate;
- na iznos od 80,83 Eura od dana 01. listopada 2010. godine, pa do isplate;
- na iznos od 72,00 Eura od dana 01. studenog 2010. godine, pa do isplate;
- na iznos od 98,84 Eura od dana 01. prosinca 2010. godine, pa do isplate;
- na iznos od 115,44 Eura od dana 01. siječnja 2011. godine, pa do isplate;
- na iznos od 103,41 Eura od dana 01. veljače 2011. godine, pa do isplate;
- na iznos od 105,17 Eura od dana 01. ožujka 2011. godine, pa do isplate;
- na iznos od 96,53 Eura od dana 01. travnja 2011. godine, pa do isplate;
- na iznos od 99,20 Eura od dana 01. svibnja 2011. godine, pa do isplate;
- na iznos od 128,58 Eura od dana 01. lipnja 2011. godine, pa do isplate;
- na iznos od 132,70 Eura od dana 01. srpnja 2011. godine, pa do isplate;
- na iznos od 165,22 Eura od dana 01. kolovoza 2011. godine, pa do isplate;
- na iznos od 153,42 Eura od dana 01. rujna 2011. godine, pa do isplate;
- na iznos od 135,02 Eura od dana 01. listopada 2011. godine, pa do isplate;
- na iznos od 134,54 Eura od dana 01. studenog 2011. godine, pa do isplate;
- na iznos od 132,53 Eura od dana 01. prosinca 2011. godine, pa do isplate;
- na iznos od 139,21 od dana 01. siječnja 2012. godine, pa do isplate;
- na iznos od 146,56 Eura od dana 01. veljače 2012. godine, pa do isplate;
- na iznos od 146,78 Eura od dana 01. ožujka 2012. godine, pa do isplate;
- na iznos od 142,16 Eura od dana 01. travnja 2012. godine, pa do isplate;
- na iznos od 144,04 Eura od dana 01. svibnja 2012. godine, pa do isplate;
- na iznos od 146,80 Eura od dana 01. lipnja 2012. godine, pa do isplate;
- na iznos od 143,82 Eura od dana 01. srpnja 2012. godine, pa do isplate;
- na iznos od 144,08 Eura od dana 01. kolovoza 2012. godine, pa do isplate;
- na iznos od 141,34 Eura od dana 01. rujna 2012. godine, pa do isplate;
- na iznos od 136,27 Eura od dana 01. listopada 2012. godine, pa do isplate;
- na iznos od 142,45 Eura od dana 01. studenog 2012. godine, pa do isplate;
- na iznos od 26.343,61 Eura od dana 20. studenog 2012. godine, pa do isplate,
po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 01. veljače 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana od dana donošenja presude.
II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto prigovorom radi prijeboja s predmetnom tražbinom tužiteljice stavljeno u sadržaju kako slijedi: „Utvrđuje se potraživanje tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 prema tužitelju CM IZ [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 48,63 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi do dana 31.12.2007. godine koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.08.2007. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.12.2022.g., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine do 29.12.2023.g. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30.12.2023. pa do isplate, po stopi propisanoj prema čl. 29.st.2. ZOO koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim na iznose od:
- 8,73 EUR od 01.10.2007. do isplate
- 10,02 EUR od 01.11.2007. do isplate
- 6,38 EUR od 01.12.2007. do isplate
- 5,98 EUR od 01.01.2008. do isplate
- 3,98 EUR od 01.06.2008. do isplate
- 7,46 EUR od 01.08.2008. do isplate
- 6,08 EUR od 01.09.2008. do isplate.“
III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana nadoknadi parnični trošak u iznosu od 7.627,40 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje od donošenja ove presude (8. lipnja 2026.) do isplate teku po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se odbija zahtjev tužiteljice za nadoknadu parničnog troška u preostalom potraživanom iznosu od 977,40 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate.
i r i j e š i o j e
Utvrđuje se povlačenje tužbe glede dijela zahtjeva tužiteljice kojim je tražila da se tuženiku naloži da joj isplati daljnji iznos od 1.966,60 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s tuženikom 13. kolovoza 2007. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3210522849/07 (kreditna parija broj: 7103772116), a člankom 1. kojeg ugovora da je ugovoreno da joj se tuženik obvezuje staviti na raspolaganje iznos od 124.520,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, te je taj ugovor sklopljen na razdoblje od 30 godina, a prvotno ugovoreni anuitet iznosio je 617,22 CHF. Nadalje, da je odredbom članka 7. ugovora ugovoreno da će se sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na istom vršiti u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke kreditora za CHF važećim na dan dospijeća, s tim da je na dan isplate kredita po predmetnom ugovoru prodajni tečaj tuženika za 1,00 CHF iznosio 4,4676 kn, te se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno mijenjao na način da se povećavao, a što da je za posljedicu imalo povećanje mjesečnih anuiteta. Ujedno je navela da je predmetni kredit prijevremeno otplatila 22. studenog 2012. izvršenom jednokratnom uplatom. Navela je i da u fazi prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kao i tijekom njegovog sklapanja, tuženik (kao trgovac) nije ni na koji način s njom (kao potrošačem) pojedinačno pregovarao, a niti da je ugovorom utvrdio egzaktne parametre te metodu za izračun parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni bitnih elemenata predmetnog ugovornog odnosa, a posljedica čega da je bila neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana u odnosu na koje da nije imala nikakvog utjecaja, a niti da ih je na bilo koji način mogla predvidjeti. Osim toga, navela je da je tuženik pritom postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a budući da joj je u razdoblju prije sklapanja ugovora o kreditu davao skrivene ili izričite poruke da je predmetni kredit povoljan zbog niže kamatne stope te činjenice niže vrijednosti valute za koju je predmetni pravni posao vezan, slijedom čega da su nepoštene odredbe ugovora o kreditu ništetne ex tunc, dakle od trenutka kad su postale sadržaj ugovora, dok njihovo korištenje predstavlja postupanje suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) za sve vrijeme dok se koriste. Suviše toga je navela da valutna klauzula u valuti CHF nije isto što i valutna klauzula u valuti EUR, a to stoga jer su valute EUR i HRK u jakoj međusobnoj vezi budući da je Hrvatska narodna banka štitila tečaj valute HRK u odnosu na valutu EUR, dok valuta CHF slobodno fluktuira na međunarodnom financijskom tržištu. Navela je i da je valuta CHF tzv. „valuta utočišta", dakle sigurna valuta za ulagače, u ovom slučaju banke, budući da se za vrijeme svjetske financijske krize ili prilikom promjena na svjetskom tržištu kapitala trguje valutom CHF na način da se rade velike trgovine tom valutom, odnosno pretvaranjem kapitala iz drugih valuta u valutu CHF njegova vrijednost uvelike raste, u vezi s čim da su banke znale da je riječ o iznimno promjenjivoj i nestabilnoj valuti, ali budući da su banke u kontekstu davatelja kredita zapravo „ulagači“ za razliku od potrošača kao korisnika kredita, banka je rizik prebacila na potrošače. Nadalje je navela da je potonje istaknuto potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u kojoj se navodi „da su banke potrošačima objasnile pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta što nisu činili, zapravo bi ih istinito informirali da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač. To što su se i banke, kako tvrde, zaduživale u inozemstvu sklapajući ugovore sa valutnom klauzulom u švicarskim francima ništa ne mijenja jer se to tiče njihovog odnosa sa inozemnim bankama, one su znale za taj rizik, a što je u ovom slučaju najbitnije, taj rizik su u konačnici u cijelosti prebacile na potrošače u Republici Hrvatskoj, bez da su to potrošači znali. CHF je specifična valuta, tzv. „valuta utočišta”, što znači da je švicarski franak siguran za ulagače, ovdje banke, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost povećanja vrijednosti. No, za drugu ugovornu stranu, ovdje potrošača, postoji rizik da će mu vrijednost narasti. S obzirom da je potrošač taj koji kredit otplaćuje u kunama, dakle u valuti u kojoj zarađuje, a ne zarađuje u valuti švicarski franak, o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju otplaćuje u kunama, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo je samo potrošač, i to ne znajući za opisani rizik." Ujedno je opisano postupanje banaka utvrđeno nepoštenim i nesavjesnim te poduzetim u cilju oštećenja potrošača bez da su isti na jasan i nedvojben način upoznati s rizicima opisanog postupanja. Osim toga, navela je da je Trgovački sud u Zagrebu 4. srpnja 2013. donio presudu br. P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača
- korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne, a koje povrede da su od strane tuženika vršene na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, s tim da je navedena odluka potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 16. srpnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Ujedno je navela da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak također nepoštena i ništetna, s tim da je u tom postupku sudjelovao i ovdje tuženik. Osim toga, da je odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojena ustavna tužba i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tuženika upravljen na utvrđenje da su banke, dakle i ovdje tuženik, "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Navela je i da je Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. odbačena revizija tuženika i potvrđeno da su banke, dakle i ovdje tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09., dalje: ZZP/07.). Konačno, da je Ustavni sud Republike Hrvatske 3. veljače 2021. donio odluku br. U-III-4150-2019 kojom je odbio ustavnu tužbu tuženika u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., a čime je potvrdio u cijelosti sva ranije navedena utvrđenja sudova Republike Hrvatske. Slijedom svega navedenog, da je ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak (CHF) nepoštena i ništetna, susljedno čemu da je ovlaštena na povrat preplaćenog iznosa koji se očituje u razlici tečaja CHF prilikom uplate svake pojedine rate kredita u odnosu na početni tečaj CHF koji je egzistirao u vrijeme sklapanja ugovora. Stoga je ustala zahtjevom kojim je tražila da se tuženiku naloži da joj isplati isplati iznos od 32.561,19 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate do isplate.
2. Tuženik se u odgovoru na tužbu opirao istoj i njome stavljenom zahtjevu ističuči prigovor zastare u odnosu na iznose dospjele prije 10. lipnja 2018., tim više jer je predmetni kredit zatvoren 2012. Naime, da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a istječe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate, s tim da je iz evidencije e-Predmet vidljivo je da tužba nosi datum 1. kolovoza 2023. kao i da je ista predana sudu tog datuma, slijedom čega da je uzimajući u obzir presuđenje u kolektivnom sporu nastupila zastara. Nadalje je naveo da tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Osim toga, naveo je da je korisnica predmetnog kredita bila upoznata s valutnim rizikom, a što da je i navedeno u članku 1. ugovora; da je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena i legitimna ugovorna odredba te ista ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa; da banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF, s tim da je tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni, tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan te o stabilnosti iste skrbi Švicarska narodna banka; da ne samo da nije znao, nego nije imao niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute, a što da je uostalom i višekratno potvrđeno od strane guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom i neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke; da je informirao tužiteljicu u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u valuti CHF u kreditnu ponudu; da je bio posljednja banka koja je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima i navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama, s tim da je čak i destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju; da se nije moglo očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema saznanja, odnosno o budućem smjeru kretanja tečaja, slijedom čega da nije propustio korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Tuženik je istaknuo i prigovor nedostatka aktivne legitimacije s obzirom da iz prometa u svezi predmetnog kredita nije vidljiv platitelj pojedinih anuiteta. Naveo je i da se ne može smatrati nesavjesnim i nepoštenim stjecateljem, slijedom čega da tužiteljica svakako neosnovano potražuje zakonske zatezne kamate od izvršenja pojedinih uplata, a koje bi je, za slučaj utemeljenosti glavnog zahtjeva, pripadale od vremena podnošenja tužbe. Tuženik je ujedno u odnosu na negativne tečajne razlike istaknuo prigovor radi prebijanja, sve s obzirom na činjenicu da je odredbom članka 323. ZOO propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, pa bi tako postojalo i njegovo potraživanje prema tužiteljici budući da je ista u određenim vremenskim periodima tijekom otplate kredita plaćala anuitete po nižem tečaju HRK/CHF od tečaja na dan isplate kredita. S time u vezi da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske posljednjom odlukom br. Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023. utvrdio da tuženik ima pravo na isplatu za vremenske periode tijekom otplate kredita kada je tužitelj plaćao anuitet po nižem tečaju HRK/CHF od tečaja na dan isplate kredita, ako postavi neki od odgovarajućih zahtjeva u postupku (procesno pravni prigovor radi prebijanja ili protutužbu), susljedno čemu je predložio da sud u odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja donese sljedeću presudu:
„Utvrđuje se potraživanje tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 prema tužitelju CM, 22010 BRODARICA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 44,26 EUR / 333,47 HRK zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi do dana 31.12.2007. godine koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.08.2007. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.12.2022.g., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine do 29.12.2023.g. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30.12.2023. pa do isplate, po stopi propisanoj prema čl. 29. st. 2. ZOO koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim na iznose od:
- 8,73 EUR / 65,76 HRK od 02.10.2007. pa do isplate,
- 9,20 EUR / 69,32 HRK od 02.11.2007. pa do isplate,
- 5,86 EUR / 44,16 HRK od 02.12.2007. pa do isplate,
- 5,49 EUR / 41,37 HRK od 02.01.2008. pa do isplate,
- 3,41 EUR / 25,67 HRK od 02.06.2008. pa do isplate,
- 6,38 EUR / 48,04 HRK od 02.08.2008. pa do isplate,
- 5,20 EUR / 39,16 HRK od 02.09.2008. pa do isplate",
te je predložio da se izvrši prijeboj navedene tražbine s predmetnom tražbinom tužiteljice. Konačno je predložio da se zahtjev tužiteljice odbije kao neosnovan i istoj naloži da mu nadoknadi prouzročene parnične troškove.
3. Tužiteljica je u očitovanju na navode tuženika istaknute u odgovoru na tužbu navela da se navod tuženika o tome da ne bi predstavljala potrošača ukazuje paušalnim, a to stoga jer da iz odredbi ZZP jasno proizlazi da ima svojstvo potrošača u smislu odredbe članka 3. tog zakona, a prema kojoj je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti; da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odgovarajućim odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama istog ZZP, i to članaka 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO, a koja povreda da traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača; da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu; dakle, da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske rečenom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu; da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli; da je odredbama ZZP bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, zatim, da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, odnosno da je nepoštena ugovorna odredba ništava, kao i da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe; da je tuženik prije i u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propustila informirati o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, i to da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu EUR, da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja Eurozone bio gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope (kao u konkretnom slučaju), a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora; da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu koji je predmet ovog spora kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita zbog činjenice da tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba predmetnog ugovora; da je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika zbog čega da nije imala utjecaja na njegov sadržaj; da je tuženik kao ugledna bankarska institucija zasigurno znao da je tečaj švicarskog franka na tada povijesno niskim razinama ali je o tome nije informirao već je prezentirao kredite u CHF kao najpovoljnije kako u pogledu kamata tako i u pogledu tečaja; da je obveza tuženika bila da je prilikom pregovaranja upozori na posljedice i rizike vezivanja kredita uz tečaj CHF, objasniti joj sve parametre o kojima ovisi njezina odluka - stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute i dr., odnosno prilikom pregovaranja pružiti joj potrebne informacije, a ne prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač, stoga je tuženik trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule; da je nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja; da neravnotežu nije prouzročila promjena tečaja valute nego ugovorne odredbe koje su je zbog formulacije istih dovele u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, a to stoga jer je znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu i tečaj za ugovorenu valutu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati tečaj ugovorene valute. Navela je i da se prigovor zastare istaknut od strane tuženika ukazuje neosnovanim, a to stoga jer predmetna tražbina kao tražbina iz osnova povrata stečenog bez osnove zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, koji je prekinut podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, te koji je ponovno počeo teći od 15. lipnja 2018. tj. nakon donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/1017., dok je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2023. Nadalje je navela da se nejasnima ukazuju tvrdnje tuženika da nije aktivno legitimirana u ovom postupku, sve s obzirom na činjenicu da je iznose pojedinih rata kredita osobno uplaćivala, i to prijenosom s računa ili putem opće uplatnice. Osim toga, navela je da je odredbom čl. 502. c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Suviše toga, navela je da se presuda Suda Europske unije br. C-81/19 ne odnosi na odredbe o valutnoj klauzuli već samo na one odredbe koje se primjenjuju prema nacionalnom pravu ako stranke ne ugovore drugačije. Dakle, ta se presuda ne primjenjuje na odredbe ugovora koje nisu zakonom propisane kao nužne, već ih stranke ugovaraju slobodnom voljom. Ujedno je navela da se prigovor prijeboja istaknut po tuženiku ukazuje neosnovanim a to stoga jer da ne postoji potraživanje tuženika kojeg bi stavio u prijeboj s njezinom tražbinom, a osim toga, sve kad bi i postojalo takvo potraživanje isto bi bilo u zastari, a to stoga jer se učinci presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. ne odnose na tuženika, već samo na korisnike kredita. Osim toga, navela je da se na procesnopravni prigovor radi prebijanja ne primjenjuju odredbe članka 198. ZOO-a (čl. 339. ZOO/91) o materijalno pravnom prijeboju sa zastarjelom tražbinom, prema kojoj se dug može prebiti sa zastarjelim potraživanjem ako ono još nije bilo zastarjelo u času kad su se stekli uvjeti za prijeboj (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rješenju posl. br. Rev-x 966/2015-3 od 23. rujna 2020.).
4. Tužiteljica je u podnesku zaprimljenom u sudu 24. siječnja 2025., a sukladno rezultatima u postupku provedenog financijskog vještačenja stavila zahtjev u sadržaju kojim je potraživala iznos od 31.749,10 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa preplate do isplate, a čime je zapravo izvršila djelomično povlačenje tužbe.
5. Tuženik je u nastavku postupka, a sukladno rezultatima u postupku provedenog vještačenja, uredio potraživanje istaknuto prigovorom radi prijeboja stavljajući ga u sadržaju kao pod točkom II. izreke ove presude. Ujedno je naveo da prigovara financijskom vještačenju budući da vještak kod konačne otplate kredita uzima iznos dospjele obveze na ime konačne otplate kredita po promjenjivoj kamatnoj stopi, dok je trebao uzeti po početno ugovorenoj kamatnoj stopi. Suviše toga, naveo je da se protivi preinaci tužbe ujedno navodeći da ističe prigovor zastare glede preinačenog dijela.
6. Tužiteljica je, nadalje, u podnesku zaprimljenom u sudu 12. lipnja 2025., a sukladno rezultatima u postupku provedene dopune financijskog vještačenja, stavila zahtjev u sadržaju kojim je potraživala iznos od 31.103,34 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa preplate do isplate, a čime je zapravo izvršila djelomično povlačenje tužbe, dok je u podnesku zaprimljenom u sudu 30. rujna 2025., a sukladno rezultatima u postupku provedene daljnje dopune financijskog vještačenja, konačno stavila zahtjev u sadržaju koji je predmet odlučivanja ovom presudom, a čime je zapravo izvršila daljnje djelomično povlačenje tužbe, pa kako se tuženik nije očitovao o rečenim procesnim dispozicijama tužiteljice u roku od 15 dana od dana saznanja za iste, zbog čega se ima smatrati da je pristao na iste, to je valjalo riješiti kao u izreci (članak 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP).
7. U postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210522849/07 od 13. kolovoza 2008., Otplatnog plana od 13. kolovoza 2007., Prometa po kreditu/Specifikacije uplata za razdoblje do 20. studenog 2012., nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Marijana Jovića iz Solina od 23. listopada 2024. i pisanih dopuna istog od 12. ožujka 2025. i 21. kolovoza 2025., te iskaza tužiteljice, dok stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.
8. Tužbeni zahtjev je osnovan, dok ne postoji potraživanje tuženika istaknuto prigovorom radi prijeboja.
9. Predmet postupka u ovoj pravnoj stvari jest zahtjev tužiteljice kojim traži da se tuženiku naloži da mu na ime preplata anuiteta kredita uslijed primjene nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF tijekom otplate predmetnog kredita (u Ugovoru o namjenskom - stambenom kreditu sklopljenom između stranaka 13. kolovoza 2007. - dalje: Ugovor) isplati iznos od 30.594,59 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate počev od uplate svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog iznosa do isplate, s tim da se kao prethodno pitanje za odluku u ovoj parnici ukazuje da li su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula nepoštene u smislu odredbi propisa koji reguliraju potrošačka prava, a tim i ništetne.
10. Uvodno valja navesti da je stajalište ovog suda da je tužiteljica u rečenom ugovornom odnosu imala status potrošača, a tuženik status trgovca tj. pružatelja usluge, nastavno na što se u konkretnom slučaju imaju primijeniti i odredbe mjerodavnog potrošačkog prava, pa je tako odredbom članka 96. stavaka 1. i 2. ZZP/07. važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora bilo propisano da se odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Identične odredbe sadrži i Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14., 110/15. i 14/19.) - članci 49. i 50., s tim da je rečeni zakon usklađen i s Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva) - članak 3.
11. Nadalje, prema odredbi članka 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona stavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Osim toga, iz odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.).
12. Bitne činjenice relevantne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari utvrđene su analizom i ocjenom naprijed citirane dokazne građe dostavljene uz tužbu i odgovor na tužbu, te je ujedno provedeno financijsko vještačenje radi utvrđivanja utemeljenosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva u istaknutoj visini koju je tuženik također osporavao pored osporavanja samog osnova postavljenog zahtjeva tužiteljice.
13. Cijeneći provedene dokaze sukladno članku 8. ZPP, sud utvrđuje da je konačno stavljeni tužbeni zahtjev osnovan.
14. Naime, u ovoj parnici nije sporno da su stranke sklopile Ugovor, i to namjenski - za kupnju stana, a koji je tužiteljici i stavljen na raspolaganje u visini od 124.520,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, na rok otplate od 30 godina, uz ugovorenu valutnu klauzulu u valuti CHF. te je predmetni kredit odobren uz primjenu valutne klauzule u valuti CHF (članak 1., 2. i 7. Ugovora), s tim da je prva rata kredita dospjela 1. rujna 2007., dok je zadnja rata dospijevala 1. rujna 2037., međutim, predmetni kredit prijevremeno je otplaćen uplatom izvršenom 22. studenog 2012., a u svezi s čim se ističe i da je tužiteljica osobno vršila uredne otplate anuiteta predmetnog kredita (u vezi s čim se prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice u ovoj parnici istaknut od strane tuženika ukazuje neutemeljenim).
15. U ovoj parnici je prethodno sporno da li su odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF nepoštene u smislu odredbi ZZP/07., a time i ništetne, te u svezi s tim postoji li obveza tuženika na povrat preplaćenih iznosa uplatama vršenima tijekom trajanja predmetnog kreditnog odnosa na ime ugovorenih anuiteta koji su do prijevremene otplate kredita uredno podmirivani, sve uslijed primjene rečenih odredbi Ugovora, te sve polazeći od početnog tečaja CHF.
16. Utemeljeno se tužiteljica tijekom postupka poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presudu drugostupanjskog suda (Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), a u kojem postupku je na pasivnoj strani sudjelovao i ovdje tuženik (kao tuženik ad. 1.), te u kojima je ugovaranje valutne klauzule (na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak) ocijenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, pri čemu je stajalište revizijskog suda (izraženo u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019., a budući da je rečena drugostupanjska odluka od strane tuženika pobijane izvanrednim pravnim lijekovima - revizijama) da je nesporno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem valutne klauzule u CHF uz koju je vezana glavnica, a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo, a što je uostalom utvrđeno i u konkretnom slučaju prihvaćanjem iskaza tužiteljice kao logičnog i uvjerljivog, te koji iskaz ničim nije doveden u sumnju od strane tuženika, a iz kojeg proizlazi da je prilikom iskazivanja interesa za ostvarivanje namjenskog kredita radi kupnje stana (kojeg je tužiteljica isključivo koristila za stanovanje), a u vezi čega da se obraćala većem broju banaka, od strane djelatnika tuženika ponuđeno da kredit ostvari uz primjenu valutne klauzule u valuti CHF, a koji tuženikov tadašnji kreditni proizvod da je predstavljen kao najpovoljniji za korisnika, zbog čega da je pristala na sklapanje predmetnog ugovora, i to unatoč činjenici što od strane djelatnika tuženika nije bila obaviještena o svim činjenicama i rizicima vezanima uz predmetni kreditni proizvod; da joj je prije prijevremene otplate kredita kazano da se predmetni kredit može konvertirati u valutu EUR, međutim, da nema potrebe za takvim postupanjem budući da je riječ o privremenom stanju uvjetovanom oscilacijama na tržištu; da je po struci liječnik, kao i da nema ekonomskih znanja; da u vezi ostvarivanja predmetnog kredita od djelatnika banke nije bila upozorena na kakve rizike u svezi konačno ugovorene valutne klauzule; da je Ugovor unaprijed bio pripremljen od strane tuženika, kao i da je predmetni kredit prijevremeno otplatila iz iznosa ostvarenog prodajom predmetnog stana, a to sve u nemogućnosti daljnjeg servisiranja predmetnog kredita.
17. Posljedica ništetnosti spornih nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je povrat preplaćenih iznosa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno članku 1115. ZOO od dana njihovog stjecanja do isplate, pri čemu je shvaćanje ovog suda da su učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku kojeg potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu sukladno odredbama članka 502.c ZPP).
18. Stoga, kako je po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa pravomoćno utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka ugovorio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF, pa tako i u konkretnom slučaju (polazeći i od gornjih utvrđenja utemeljenih na iskazu tužiteljice) i time povrijedio prava tužiteljice kao potrošača tj. korisnika kredita, sve to u smislu da je u vrijeme zaključenja Ugovora kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, to je tuženik postupao suprotno naprijed u ovom obrazloženju citiranim odredbama odredbama ZZP, odnosno načela savjesnosti i poštenja u smislu odredbi ZOO, zbog čega je tuženik ujedno u obvezi vratiti odnosno nadoknaditi tužiteljici vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama više plaćenih anuiteta, sve sukladno članku 1111. ZOO (kao stečeno bez osnove), i to upravo u visini utvrđenoj u postupku provedenim financijskim vještačenjem koje sud nalazi objektivnim i danim u skladu s pravilima financijske struke te koji su konačno i dani uvažavanjem prigovora tuženika istaknutih na iste, sve uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate u smislu odredbi članka 1115. (i to od dana stjecanja preplaćenih iznosa po tuženiku do isplate, sve kao nepošteni stjecatelj istih budući da je i sama odredba o valutnoj klauzuli predstavljala nepoštenu ugovornu odredbu unesenu u standardni ugovor) i članka 29. stavak 2. ZOO, pa je slijedom navedenog kondemnatorni zahtjev tužiteljice valjalo prihvatiti i presuditi kao pod točkom I. izreke, a u vezi s kojom odlukom valja navesti da okolnost da je predmetni ugovorni odnos stranaka prestao prije pokretanja ovog postupka ničim nije od utjecaja na dopuštenost predmetne tužbe.
19. U vezi s gornjom odlukom valja navesti i da je sud otklonio prigovor zastare predmetne kondemnatorne tražbine istaknut po tuženiku, a to stoga jer je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (4. srpnja 2012.) došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa kako je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 donesena 14. lipnja 2018., od tog dana počinje teći opći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO (u pogledu potraživanja na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli), pa stoga, a jer je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., proizlazi da zastara predmetnog kondemnatornog potraživanja nije nastupila. Osim toga, stavljanjem konačno specificiranog tužbenog zahtjeva sukladno drugoj dopuni nalaza i mišljenja u postupku angažiranog financijskog vještaka, suprotno stajalištu tuženika, nije izvršena preinaka tužbe, već (daljnje) djelomično povlačenje tužbe (smanjenje tužbenog zahtjeva).
20. Konačno, tuženik je, kao jača ugovorna strana, u konkretnom slučaju povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača tj. korisnika kredita sklapajući Ugovor s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz valutu CHF, a koje odredbe su utvrđene nepoštenima i ništavima, pa polazeći i od činjenice da tužiteljica od tuženika nije primila ništa u odnosu na iznos za koji tuženik traži prijeboj, to tužiteljica ne može biti u obvezi vratiti ono što nije primila, zbog čega je glede potraživanja tuženika istaknutog prigovorom radi prebijanja valjalo presuditi kao pod točkom II. izreke, s tim da je stajalište ovog suda i da je navedeno potraživanje tuženika zastarjelo zbog proteka općeg zastarnog roka od vremena kada su anuiteti predmetnog kredita plaćani u manjem iznosu zbog nižeg tečaja CHF od onog koji je vrijedio na dan stavljanja kredita u korištenje (tijekom 2007. i 2008.) do isticanja tog potraživanja u ovoj parnici i stavljanja u prijeboj s predmetnom tražbinom tužiteljice u formi procesnopravnog prigovora radi prijeboja.
21. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. te članka 155. ZPP.
21.1. Tužiteljica je stavila zahtjev za nadoknadu troška prouzročenog joj zastupanjem po odvjetnicima u ovoj parnici, i to za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 24.01.2025., 03.02.2025., 04.04.2025., 12.06.2025., 18.06.2025. i 30.09.2025., te za zastupanja na ročištima održanima 11.04.2024., 28.06.2024., 06.02.2025., 23.06.2025. i 23.04.2026. u visini od po 500,00 EUR za svaku radnju, sve sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14. -ispravak, 107/15. i 37/22., odnosno „Narodne novine“ br. 138/23., dalje: Tarifa) i s uvećanjem za PDV po stopi od 25%, te sve uvećano za trošak vještačenja u visini od 400,00 EUR te trošak sudskih pristojbi za tužbu i presudu u visini od po 352,40 EUR za svaku.
21.2. Sud je kao opravdane troškove tužiteljice prouzročene joj zastupanjem po odvjetniku u ovoj parnici, polazeći pritom od vrijednosti predmeta spora u visini od 30.594,59 EUR i stavljenog troškovnika, cijenio:
- sastav tužbe u visini od 250 bodova (Tbr. 7. točka 1. Tarife), sastav podnesaka od 24.01.2025., 03.02.2025., 12.06.2025., 18.06.2025. i 30.09.2025. u visini od po 250 bodova za svaki (Tbr. 8. točka 1. u vezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), te za zastupanja na ročištima održanima 11.04.2024., 28.06.2024., 06.02.2025., 23.06.2025. i 23.04.2026. u visini od po 250 bodova za svaki (Tbr. 9. točka 1. u vezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), odnosno ukupno 2.750 bodova, što sukladno vrijednosti boda od 2,00 EUR kuna predstavlja iznos od 5.500,00 EUR tj. s uvećanjem za PDV po stopi od 25% (1.375,00 EUR) iznos od 6.875,00 EUR, kojem iznosu je valjalo pridodati trošak financijskog vještačenja predujmljenog po tužiteljici i likvidiranog po sudu u visini od 400,00 EUR, te trošak sudske pristojbi za tužbu u visini od potraživanoj visini od 352,40 EUR (Tar br. 1. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi, kao priloga Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi, „Narodne novine“ br. 53/19. i 92/21.).
21.3. Nasuprot tome, neosnovanim je ocijenjen zahtjev tužiteljice za nadoknadu parničnog troška za kojeg tvrdi da joj je prouzročen sastavom po odvjetnicima podneska od 04.04.2025., a to stoga jer spisu predmeta ne prileži podnesak tužiteljice od navedenog dana. Osim toga, neosnovanim je ocijenjen i zahtjev tužiteljice za nadoknadu troška na ime sudske pristojbe za presudu, a to stoga jer je tužiteljica u skladu s noveliranom odredbom članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18. i 51/23.) koja je na snazi od 20. svibnja 2023. oslobođena plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku.
21.4. Slijedom navedenog, valjalo je tuženiku naložiti da tužiteljici nadoknadi opravdane troškove prouzročene joj ovom parnicom u ukupnom iznosu od 7.627,40 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od presuđenja do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO, dok je zahtjev tužiteljice za nadoknadu parničnog troška u preostalom potraživanom dijelu u visini od 977,40 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate valjalo odbiti i o troškovima postupka odlučiti kao pod točkom III. izreke presude.
Šibenik, 8. lipnja 2026.
SUDAC
Toni Grgurin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje nadležni drugostupanjski sud.
DN-a:
- strankama, po punomoćnicima
