REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj P-864/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Marijani Capurso Kulišić, u pravnoj stvari tužiteljice MČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Tomislav Sopjanac, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u odvjetničkom društvo Glamuzina & Grošeta, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 29. travnja 2026., u nazočnosti punomoćnika stranaka, 8. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvodi pravni učinak, odnosno ništetna je odredba članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu br. 818-50-4664182, a na kojem Ugovoru su potpisi ugovornih stranaka ovjereni od strane javne bilježnice Lucije Carić iz Dubrovnika, dana 30. siječnja 2008. godine, poslovni broj: OV 992/08, a koja glasi:

„Kredit se otplaćuje u 300 (tristo) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će Kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita.“

II. Utvrđuje se da ne proizvodi pravni učinak, odnosno ništetna je odredba članka 2. Ugovora o kreditu br. 818-50-4664182, a na kojem Ugovoru su potpisi ugovornih stranaka ovjereni od strane javne bilježnice Lucije Carić iz Dubrovnika, dana 30. siječnja 2008. godine, poslovni broj: OV 992/08., a koja glasi:

„Redovna kamata: 5,45 % (pet zarez četrdesetpet posto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici ukupan preplaćeni iznos s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenljivoj kamatnoj stopi u iznosu 13.274,22 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje na iznos 12.834,70 EUR teku od 1. listopada 2015. godine pa do isplate, prema stopi koja se obračunava se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. koju kamatnu stopu utvrđuje objavljuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 1.siječnja 2024. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica traži isplatu zateznih kamata koje teku na iznos od 439,52 EUR od 1. listopada 2015. pa do isplate.

V. Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanje istaknuto radi prijeboja iznosa koji predstavlja zbroj preplate iz konverzije (32.363,67 kn) i iznosa za kojeg je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica (30.826,32 EUR) u kunskoj protuvrijednosti primjenom srednjeg tečaja HNB-a za EUR na 30.9.2015. (235.268,87 kn).

VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu 4.825,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 8. lipnja 2026. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu br. 818-50-4664182 30. siječnja 2008. solemniziranog kod javnog bilježnika Lucije Carić pod poslovnim brojem OV-992/08 u dijelu kojim je ugovoreno da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama i odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Tužiteljica smatra da je u razdoblju od sklapanja Ugovora, tuženik jednostranom i samovoljnom odlukom mijenjao kamatnu stopu, a kakvo ponašanje tuženika, mijenjane kamatne stope tijekom ugovornog odnosa na temelju jednostrane odluke o kojoj se nije pojedinačno razgovaralo sa tužiteljicom, tužiteljica smatra nedopuštenim i stoga citiranu odredbu čl. 2. Ugovora smatra ništetnom. Poziva se pri tome i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom da je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi potrošača – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv ovdje i tuženika radi zaštite kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđena ništetnost odredaba kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, konkretno ovdje sadržana u odredbi čl. 2. Ugovora i čl. 7. st. 1. Ugovora.

1.1. Pored utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora o kreditu tužiteljica prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom traži da su naloži tuženiku isplatu iznosa od 170,000,00 kn kojeg potražuje kao iznos više naplaćenih redovnih kamata od ugovorenih i kao preplatu Tvrdi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, a Ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa je tuženik postupao jednostrano protivno odredba ma Zakona o zaštiti potrošača, a kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj navedene odredbe. Isto tako smatra da je ugovorena valutna klauzula, a da se nije prethodno tužiteljicu informiralno o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i rizicima vezanim u ugovaranju glavnice kredita vezane za švicarski franak. Tako je predmet postupka utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi i povrat stečenog bez osnove.

1.2. Konačno uređenih tužbenim zahtjevom, pored utvrđenja, potražuje iznos 13.274,22 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, sve uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Nadalje, osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da tužiteljica neosnovano smatra djelomično ništetnima odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika i kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF. Tvrdi da je Dodatkom ugovoru broj KONV-01/2016 izvršena konverzija tužiteljičinog kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15, dalje: ZIDZPK) i to na način da je tuženik postupajući po odredbama čl. 19.c st. 1. toč. 2. ZIDZPK tužiteljici ponudio konverziju predmetnog kredita koju da je konverziju tužiteljica dobrovoljno prihvatila. Time da je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom EUR na koji su primijenjene promjenjive redovne kamatne stope jednake po iznosu, vrsti i razdoblju promjene kamatnim stopama koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama u valutnom klauzulom EUR te da su sve uplate koje je tužiteljica izvršila do tada po predmetnom Ugovoru o kreditu prema otplatnom planu u CHF obračunate prilikom izrade novog otplatnog plana u EUR.

2.2. Ističe da je konverzijom kredita da je obuhvaćeno cjelokupno razdoblje trajanja predmetnog kredita i to na način da je tužiteljičin ugovor izmijenjen kao da je 20. ožujka 2007. zaključila ugovor s valutnom klauzulom u EUR i promjenjivom kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR valuti pa sve i da je vezanje glavnice kredita uz valutu CHF ili ugovaranje kamatne stope promjenjive odlukom tuženika ništetno, što da nije, tužiteljica da nakon provođenja konverzije ne može osnovano tražiti utvrđenje ništetnosti spornih odredbi jer su ista prisilnim propisima u cijelosti izmijenjena i to da način kao da nikada među strankama nije niti bila ugovorena. Sve uplate izvršene po otplatnom planu u CHF da su uračunate prilikom izračuna konverzije i promjene kamate i valute ugovora i uslijed čega da je tužiteljici neotplaćena glavnica kredita smanjenja za ukupno 30,826,32 EUR.

2.3. Tvrdi da su Konverzijom kredita iscrpljene sve pravne pretpostavke za bilo kakva daljnja potraživanja na ime valute CHF ili kamate po otplatnom planu u CHF jer su isti u cijelosti obuhvaćeni konverzijom u smislu odredbe čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. odnosno čl. 96. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Dodatkom Ugovora o kreditu da su odredbe o kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli određene sukladno odredbama ZIDZPK, a odredbe čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. odnosno čl. 96. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. koje reguliraju nepoštene ugovorne odredbe da se ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Osim toga, smatra da svrha ZIDZPK da je s jedne strane bila trajno rješenje problema kredita u CHF i s druge strane rasterećenje sudova od pojedinačnih tužbi potrošača čiji bi ugovori bili konvertirani. Slijedom navedenog da je neosnovan tužbeni zahtjev budući tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora koje više ne postoje te jer ne postoji ni ugovorna ni zakonska osnova za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan u EUR i kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu EUR i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu.

2.4. Ističe prigovor zastare te predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi trošak za zateznom kamatom.

2.5. Tijekom postupka tuženik ističe da su posljedica konverzije stvaranje novog ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika i to na način da je kredit vezan uz valutu CHF u cijelosti i retroaktivno zamijenjen kreditom vezanim uz valutu EUR uvažavajući sve eventualne preplate sukladno ZIDZPK poradi čega da primjenom obvezujućeg pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz oglednog spora Gos-1/2018 tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan. Za slučaj da sud isti ne odbije s te osnove, tužitelj iznosi navode u prilog tvrdnji da je tužbeni zahtjev neosnovan, konačno ističući i procesnopravni prigovor radi prebijanja kojim predlaže da sud utvrdi potraživanje u iznosu od 267.632,55 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu, a iznos kojeg tuženik ističe u prigovoru radi prebijana predstavlja zbroj pretplate iz konverzije (32.363,67 kn) i iznosa za kojeg je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica (30.826,32 EUR) u kunskoj protuvrijednosti primjenom srednjeg tečaja HNB-a za EUR na 30.9.2015. (235.268,87 kn).

3. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti.

3.1. Odredbom čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) koja regulira nepoštene uvjete u potrošačkim ugovorima, propisano da se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pri tome, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

3.2. Odredbe ove Direktive implementirane su u zakonodavstvo Republike Hrvatske,te su ugrađene i u naš Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, 46/, 79/07, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (ugovor je sklopljen 30. siječnja 2008.), s tima da je danas na snazi istoimeni zakon iz 2014. godine (Zakon o zaštiti potrošača, „Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14), koji ovu stvar regulira sadržajno jednako.

3.3. Budući tuženica u odgovoru na tužbu uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti niti tvrdi, a niti dokazuje, da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u Ugovoru o kreditu (čl. 12. kojom je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda mjesta sjedišta kreditora), pojedinačno pregovaralo, time dolazi do primjene odredba čl. 82. alineja 19. ZZP/03 koja određuje da je ugovorna odredba koja bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogla smatrati nepoštenom, primjerice odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.

3.4. U konkretnom slučaju, mjesna nadležnost određena je u tipskom ugovoru,unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem navedene zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka (potrošač) nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj, a protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, čime u ovom slučaju tuženica (banka), sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

3.5. Uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi ostvarivanja tužiteljevih prava iz Ugovora o kreditu, kao i okolnosti prilikom sklapanja ugovora koji je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, po ocjeni ovog suda, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (čl. 12. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja odredba je formulirana od strane tuženice, tako da tužitelj na njezin sadržaj nije imao utjecaj, a formulirana je od tuženice sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu sjedišta tuženice te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Na taj način takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer bi radi ostvarivanja svojih prava i obveza tužitelj bio obvezan putovati u Zagreb, što bi, s obzirom na mjesto njegovog prebivališta u [adresa], uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, imajući u vidu udaljenost i troškove putovanja iz mjesta prebivališta u [adresa] i natrag, kao i za to putovanje potrebno vrijeme.

3.6. Stoga je odredba predmetnog ugovora koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti, nepoštena i kao takva ništetna, iz kojih razloga proizlazi da između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. Zakon o parničnom postupku „Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) pa imajući uvidu da je u ovoj pravnoj stvari po zakonu temeljem odredbe čl. 46. st. 1. i 48. st. 1. ZPP-a, mjesno nadležan Općinski sud u Zagrebu (kao sud opće mjesne nadležnosti za tuženicu na čijem se području nalazi njezino registrirano sjedište), ali da je pored suda registriranog sjedišta tuženice, prema odredbi čl. 59. ZPP -a, mjesno nadležan i sud sjedišta njezine poslovnice, s obzirom na to da je u ovom slučaju spor nastao povodom djelatnosti jedinice tuženice koja se nalazi u Dubrovniku (Podružnica Dubrovnik.), slijedi da je Općinski sud u Dubrovniku, za koji sud se tužitelj po svome izboru odlučio podnošenjem tužbe, sukladno naprijed navedenim odredbama ZPP-a, bio mjesno nadležan za suđenje u ovom sporu.

3.7. Slijedom svega navedenog nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

4. Predmet ovog spora je ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je određeno pravo tuženice da jednostrano mijenja kamatnu stopu i primjena valutne klauzule u CHF za otplatu kredita, te vraćanje stečenog temeljem navedenih odredbi ugovora o kreditu.

5. Iz izvedenih dokaza te navoda stranaka u postupku proizlazi da je među strankama nesporno:

- da su dana 30. siječnja 2008. sklopile Ugovor o kreditu,

- da je prema navedenom ugovoru glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF,

- da su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu,

- da je ugovoreno pravo tuženice da svojom odlukom mijenja visinu kamatne stope,

- da je tuženica tijekom otplate kredita svojim odlukama povećavala kamatnu stopu,

- da je tijekom otplate došlo do znatnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu, te

- da su stranke dana 12. veljače 2016. sklopile Dodatak broj Kon-01/2016-3 Ugovoru o kreditu broj 818-50-4664182, kojim su izvršile konverziju kredita promjenom valute i kamatne stope.

5.1. Sporno je između stranaka:

- može li se u konkretnom postupku primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora,

- jesu li ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na jednostranu promjenu kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHF nepoštene ugovorne odredbe, odnosno: je li se o tim odredbama pregovaralo, jesu li one nejasne, nerazumljive ili neuočljive, te je li tuženica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja,

- učinci sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu na prava tužiteljice iz osnovnog Ugovora o kreditu,

- postojanje i visina potraživanja tužiteljice,

- postojanje tražbine tuženice prema tužiteljici proizašle iz konverzije kredita, te

- zastara potraživanja.

6. U postupku su pročitani Ugovor o kreditu br. 818-50-4664182 (list spisa 5-9 spisa, otplatni plan (list 10-33 spisa), Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 818-50-4664182 (list 50-52 spisa), dopis tuženika upućen tužiteljici od 15. siječnja 2016., s otplatnim planom u CHF i otplatnim planovia u EUR, pregled izvršenih uplata (list 52-60 spisa), izjava o prihvaćanju konverzije (list 61 spisa), Obavijest tuženika tužiteljici s novi otplatnim planom (list 62-64 spisa), Sporazum o osiguranju založnog prava na nekretninama od 24. svibnja 2010. (list 127 -137 spisa), saslušana je tužiteljica (list 282 spisa), provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji Stefani Gardašanić (list 290-316 spisa).

6.1. Tuženik je u odgovor na tužbu predložio saslušanje više djelatnika banke na okolnost da su tužiteljici bili poznati svi parametri promjene kamatane stope i valutne klauzule, kao i javnog bilježnika. Na pripremnom ročištu održanom dana tuženik je ustrajao u saslušanju tužitelja na ove okolnosti, odustao od saslušanja svjedoka NČ te predložio na iste okolnosti saslušati svjedokinju BČ od čijeg je saslušanja odustao na ročištu 27. svibnja 2025. U odnosu na dokazni prijedlog saslušanjem javnog bilježnika, valja reći da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (vidi detaljnije točke 11. - 11.3. rješenja broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021., www.usud.hr, i tamo citiranu praksu).

7. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata provedenog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev pretežito osnovan.

8. Iz sadržaja Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 30. siječnja 2008.. proizlazi da su stranke istim ugovorile stambeni kredit i kunskoj protuvrijednosti CHF 140.683,50 uz redovnu kamatnu stopu 5,45%, promjenjivu u skladu s Odlukom kamatnoj stopi Kreditora, uz rok otplate 300 mjeseci u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeće na dan dospijeća prema otplatnom planu.

9. Iz iskaza tužiteljice, saslušane u svojstvu parnične stranke, proizlazi da joj je to bio prvi kredit u životu, a koji joj je trebao da kupi stan za stanovanje. Nije bila klijent ove banke već se radilo o tome da je investitor gradnje zgrade imao dogovor s tom bankom. U banci su joj ponudili samo ovu vrstu kredita i to kao najpovoljniju, a nije mogla dobiti drugu vrstu kredita obzirom na osobna primanja. Nije znala što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, shvatila je anuitet može mijenjati u smislu malog kretanja gore/dolje za 10 do maksimalno 50,00 kuna. Nisu joj u banci rekli o čemu ovisi ta promjena niti raspon u kojem bi se promjena mogla kretati bilo u iznosu ili postotku. Banka je sastavila ugovor koji je pročitala, vidjela iznos samog kredita i iznos rate kao i tu valutu CHF. U banci su joj rekli da je kredit takav i da se ne može promijeniti pa nisu pregovarali. Javni bilježnik je samo ovjerio potpise. Iskazala je da joj je netko u trenutku uzimanja kredita rekao da može doći do takve promjene, ne bi bila uzela ovaj kredit. Kasnije ju je banka obavijestila o konverziji i onda je potpisala samo da joj se smanji buduća rata i opterećenje koje je bilo ogromno. Prema njezinu iskazu, nije joj bio predočen nijedan interni akt banke iz kojeg bi mogla razabrati način i uvjete promjene kamatne stope.

10. Već iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, vremena njegova sklapanja te nesporne činjenice da je ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužiteljice u ovom postupku temelji na istovjetnom činjeničnom i pravnom interesu kao i zahtjev koji je bio predmet postupka vođenog po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika. U navedenom je postupku pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne u dijelu u kojem je promjena kamatne stope ugovorena isključivo odlukom banke, kao i u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane uz tečaj kune prema tečaju CHF, a da se o tim odredbama nije individualno pregovaralo, niti su korisnici kredita kao potrošači bili primjereno informirani o parametrima koji utječu na njihova prava i obveze.

11. Slijedom navedenoga, tužiteljica je, sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku, ovlaštena pozvati se na utvrđenja suda donesena u navedenom kolektivnom postupku.

12. U navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka u ulozi tuženika, a koji se odnosio na ugovore o kreditu sklopljene u istom razdoblju kao i ovdje predmetni ugovor, uz ugovaranje valutne klauzule u CHF te pravo banke da jednostranom odlukom, bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara, mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnome je utvrđeno da su ništetne one odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo, osobito u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a sve zbog izostanka potpunog informiranja potrošača o parametrima bitnima za donošenje valjane i svjesne odluke. Takve su odredbe, prema utvrđenju suda u tom postupku, dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Usporedbom tih utvrđenja s sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu, u kojem je ugovoreno da tuženica može jednostrano određivati visinu kamatne stope, i to bez ugovorenog objektivnog kriterija, uz obvezu tužiteljice da takvu odluku bezuvjetno prihvati, te uz činjenicu da je tužiteljica tijekom otplate kredita, zbog jednostranog povećanja kamatne stope i porasta tečaja CHF, otplaćivala znatno uvećane anuitete, ovaj sud zaključuje da je tuženica, kao profesionalni trgovac, tužiteljici nametnula sporne ugovorne odredbe kao „jača” ugovorna strana. Na taj je način banka ugovorila pravo da cijenu svoje usluge mijenja po vlastitom nahođenju, bez obveze da promjenu veže uz objektivne razloge, i bez mogućnosti potrošača da na to utječe, čime je tužiteljica dovedena u bitno nepovoljniji položaj.

14. Sud je ocijenio razumnim i životno uvjerljivim da tužiteljica, kao prosječni potrošač, nije bila svjesna rizika vezanih uz otplatu kredita denominiranog u švicarskim francima (CHF). Za razliku od tuženice – banke, kao profesionalne financijske institucije koja raspolaže specifičnim znanjem o valutnim kretanjima – tužiteljica nije mogla predvidjeti moguće posljedice takvog ugovornog aranžmana, osobito imajući u vidu da valuta CHF u vrijeme sklapanja ugovora nije bila uobičajeno platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, već je predstavljala relativno novu i složenu financijsku pojavu.

15. Iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice proizlazi da se o konkretnim ugovornim odredbama nije individualno pregovaralo te da nije bila informirana o svim bitnim parametrima potrebnima za donošenje valjane odluke. Tužiteljici nije bila predočena niti jedna informacija iz koje bi mogla razumjeti da se anuitet može znatno povećavati tijekom otplate, već joj je kredit bio prikazan bez pojašnjena parametara, iako je bio vezan uz valutu koja nije bila u primjeni u Republici Hrvatskoj niti je predstavljala valutu u kojoj je ostvarivala prihode. Kad se dovede u vezu da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu s povjerenjem u profesionalnost tuženice, a da banka pri tome nije upozorila tužiteljicu na rizik rasta anuiteta niti na nepostojanje gornje granice rasta cijene kredita, proizlazi da tužiteljica nije bila valjano i potpuno informirana o bitnim parametrima otplate kredita.

15.1. Uzevši u obzir i činjenicu da je ugovor sklopljen s navedenom namjenom – stambeni kredit, te da je tužiteljica zaista kupila stan u kojem živi s obitelji, tužiteljica je postupala kao potrošač.

16. Valja naglasiti da ugovor može predstavljati stvarni izraz volje ugovornih strana samo ako su njegove bitne odredbe jasno i nedvojbeno utvrđene, osobito one koje se odnose na način određivanja visine tražbine i kriterije njezine promjene. U predmetnom slučaju ti uvjeti nisu bili ispunjeni.

16.1. Tužiteljica je, kao potrošač, bila svjesna osnovnih elemenata ugovora – iznosa kredita koji joj je isplaćen, visine kamatne stope, visine početne mjesečne rate i roka otplate – te je logično očekivala mogućnost manjih promjena uslijed promjene tečaja ili kamate. Međutim, sukladno načelima obveznog prava o ravnoteži činidbi te načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača da promjene tijekom trajanja ugovora neće dovesti do znatnog pogoršanja njegova položaja, odnosno do takvih promjena koje bi ugrozile mogućnost redovne otplate kredita. Tuženici je bilo, ili je moralo biti, poznato da preuzimanje takvih obveza od strane potrošača zahtijeva prethodno realno preispitivanje mogućnosti otplate, kao i da je kredit potrošaču bio prezentiran kao najpovoljniji, što je bio odlučujući razlog njegova prihvaćanja. Stoga sud ocjenjuje da je postupanje tuženice kojom tužiteljicu, kao nestručnu osobu, nije jasno i potpuno informirala o rizicima ugovora, te joj nije pojasnila da sporne ugovorne odredbe omogućuju neograničeno povećanje njezinih obveza, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljica nije bila ničim zaštićena od znatnog umanjenja svoje imovine zbog takvih odredbi, dok je tuženica svoje potraživanje osigurala založnim pravom na nekretnini i zadržala mogućnost da jednostrano povećava cijenu kredita, odnosno obvezu potrošača.

17. Slijedom navedenoga, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF te kojima je ugovoreno pravo tuženice da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu, nepoštene u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03).

18. Obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužiteljica bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imala pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, konkretno više plaćenih anuiteta kao posljedice rasta tečaja i kamatne stope.

19. Kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su 25. siječnja 2016. provele postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu.

20. Čitanjem Dodatka KONV.01/2016 Ugovora o kreditu broj 818-50-4664182 od 12. veljače 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15), pri čemu se u Dodatku konstatira stanje preostale neotplaćene glavnice i kamate na dan dospijeća, te je utvrđeno da preostala glavnice kredita nakon konverzije iznosi 72.933,98 EUR, dok je preostala glavnice prije konverzije iznosila 103.760,30 EUR, a razlika 30.826,32 EUR, te da tražbina korisnika kredita temelje konverzije iznosi 4.240,48 EUR. Dodatkom je dalje određena buduća otplata anuiteta po srednjem tečaju HNB za euro na dan dospijeća, te fiksna kamatna stopa od 5,25% godišnje, primjenjiva od 1. listopada 2015. Sadržaj Dodatka jasno pokazuje da se time mijenja dio odredbi Osnovnog ugovora, odnosno glavnica je denominirana u eurima, otplata vezana za tečaj EUR-a u odnosu na kunu, a kamatna stopa jasno ugovorena, dok sve ostale odredbe ugovora ostaju neizmijenjene, uključujući i sredstva osiguranja kredita. Iz Dodatka je razvidno da su prijašnje uplate po kreditu uračunate u novi izračun glavnice, ali se niti jednom odredbom ne uređuje pitanje odricanja izvanugovornih potraživanja u vezi s uplatama tužiteljice tijekom otplate kredita prije sklapanja Dodatka.

21. Vrhovni sud RH je u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potvrdio pravno shvaćanje da korisnik kredita sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru nije izgubio pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi, dok je u oglednom postupku Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. jasno navedeno da sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je, iako se radi o ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

22. U ovom postupku nije sporna valjanost Dodatka, koji ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita, budući da predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta. Sporno je u ovom postupku je ima li tužiteljica pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i rasta kamatne stope temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopila Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužiteljice uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužiteljica pristala tzv. konverzijom.

23. Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

23.1. U svezi navedenog, a imajući na umu i tumačenje Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., proizlazi da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj: povećanje socijalne zaštite, sprječavanje nepoštene prakse kreditnih institucija i smanjenje rizika produbljivanja dužničke krize. Navedena mjera konverzije kredita ocijenjena je proporcionalnom cilju jer je bila nužna i prikladna, a nije nametnula prekomjeran teret kreditnim institucijama. Iz toga je jasno da je zakonsko uređenje konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF bilo izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera zakonodavca, uvedena radi saniranja financijske krize građana uzrokovane znatnim rastom cijene takvih kredita. Zakonska intervencija omogućila je sklapanje dodataka ugovora radi zaštite građana koji su bili egzistencijalno ugroženi – zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita s hipotekom na nekretninama ili zbog potpune neizvjesnosti kretanja svojih obveza prema bankama – a istovremeno je težila uspostavi izvjesnosti i određene ravnoteže prava i obveza za obje strane.

23.2. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, njegovog Dodatka i odredbi glave IV.a ZPD-a proizlazi da je konverzijom kredita glavnica utvrđena kompromisno: veća je od iznosa koji bi potrošač vratio da nije došlo do rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, ali manja od iznosa koji bi platio da nije pristao na konverziju. Time je tužiteljica konverzijom formalno dovedena u položaj u kojem bi bila da je od početka sklopila ugovor denominiran u EUR, a ne u CHF.

23.3. Ocjena ovog suda, u svjetlu ranijeg stava VSRH da potrošač zadržava pravni interes za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu čak i nakon sklapanja valjanog Dodatka ugovora (konverzije), jest da činjenica što je tužiteljica, deset godina nakon sklapanja i otplate ugovora, dovedena u položaj u kojem formalno otplaćuje kredit denominiran u EUR, ne znači da je pristala da tuženica zadrži sva sredstva stečena temeljem ništetnih odredbi niti da se odrekla svojih potraživanja po toj osnovi.

23.4. Tužiteljica je konverzijom pristala da se dio njene imovine, koji je tuženica prethodno stekla bez valjane osnove, iskoristi za buduću otplatu kredita, što je učinjeno uz informirano pristajanje i u skladu sa zakonskim odredbama kroz sklapanje Dodatka ugovora o kreditu. Međutim, nije mogla niti je pristala da sklapanjem Dodatka prestanu sva njezina potraživanja prema tuženici, koja su u vezi s valutnom klauzulom još uvijek bila predmet kolektivne sudske zaštite potrošača.

23.5. Objektivno, potrošač nakon konverzije nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao u EUR prije konverzije, jer je prethodni ugovor predviđao znatno nižu mjesečnu obvezu, omogućujući mu planiranje financijskih i životnih mogućnosti, dok je tužiteljica bila dovedena u situaciju da plaća gotovo dvostruku obvezu, na koju nije pristala niti je mogla utjecati.

23.6. Ravnoteža i položaj stranaka ne mogu se retroaktivno mijenjati, jer oni odražavaju trenutno i buduće stanje; narušena ravnoteža može se isključivo kompenzirati naknadom štete ili isplatom u obveznopravnim odnosima.

23.7. Ocjena ovog suda je da izračunom buduće obveze tužiteljice konverzijom, i to na način da je ista odgovarala obvezi koju bi imala da je od početka sklopila ugovor u EUR, i to bez mogućnosti izbora i uskrate (trajni nalog i založno pravo kojim je takvo ispunjenje osigurano), nije prestalo pravo tužiteljice na povrat iznosa koji tuženica stekla bez pravne osnove, a koji iznosi nisu bili predmetom konverzije jer su navedene uplate samo djelomično iskorištene u konverziji, čime je samo tom dijelu uplata dana osnova temeljem koje tuženice nije dužna vratiti stečeno. Poslovni broj 23.8. Da je prethodno navedeno prava volja potrošača i sukladno odredbama ZPD -a te samog Dodatka ugovora o kreditu, jasno proizlazi iz činjenice da pri konverziji ugovora o kreditu nije vršen obračun pretplata anuiteta zbog rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, da ZPD i Dodatak koji je sklopljen sukladno odredbama istog uopće ne sadrže odredbe o ovim izvanugovornim pravima potrošača, a sve uz činjenicu da je i strankama ugovora u vrijeme sklapanja Dodatka, a i zakonodavcu pri uređenju instituta konverzije, bilo poznato da je u tijeku kolektivni spor u kojem udruge potrošača zahtijevaju utvrđenje ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope u odnosu na banke, pa i ovdje tuženicu.

23.9. Logično je i životno da utvrđenje ništetnosti podrazumijeva pravni interes za isto, pa ako potrošači u kolektivnom sporu protiv ovdje tuženice za istovrsne kredite sklopljene u istom periodu zahtijevaju utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu, jasno je da navedeno čine zbog naknade štete koja im je uslijed istih nastala, a koja je kao takva još bila sporna po osnovi u vrijeme provođenja konverzije kredita, što je tuženici bilo poznato u trenutku kada je konverzijom uređivala postojeći ugovorni odnos za ubuduće.

24. Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije u predmetima C-118/17 FČ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. te C - 452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. od 9. srpnja 2020., ocjena ovog suda je da izvanugovorna potraživanja tužiteljice (stečena bez osnove) nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su tim aktom regulirana. Činjenica da je dio uplaćenih sredstava bez osnove uključen u izračun glavnice buduće obveze pokazuje da je tužiteljica konverzijom pristala da tuženica zadrži taj dio njene imovine, čime je tuženici stvorena pravna osnova za navedeno. Preostali iznos neosnovano stečene imovine, uz znanje tuženice i u kontekstu tekućeg kolektivnog spora, ostao je nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.).

25. Prema čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila temeljem ugovora, a ako to nije moguće, isplaćuje se odgovarajuća naknada u novcu. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je za štetu nastalu drugoj strani, ukoliko ta nije znala niti je morala znati za uzrok ništetnosti. Čl. 324. ZOO-a propisuje da ništetnost pojedine odredbe ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez nje. Čl. 1111. i 1115. ZOO-a uređuju vraćanje onoga što je stečeno bez pravne osnove, uključujući plodove i zatezne kamate, pri čemu obveza nastaje od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

25.1. Jedine odredbe Ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora do sklapanja Dodatka ugovora bile jasno određene, razumljive i neposredno primjenjive, odnose se na kamatnu stopu od 5,45% godišnje, kao jedinu jasno ugovorenu cijenu zajma, te na iznos glavnice isplaćen tužiteljici prilikom ugovaranja kredita, obračunat prema tečaju CHF na dan isplate. Radi se o parametrima koji su tužiteljici, kao potrošaču, bili poznati i u potpunosti objašnjeni, što omogućuje utvrđenje stvarnog iznosa temeljnog duga.

26. Sukladno odredbama čl. 323. i 324. ZOO-a, a u vezi s načelom povrata onoga što je primljeno bez valjane pravne osnove, sud je naložio sudskoj vještakinji da za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka izračuna iznos anuiteta kredita, uz primjenu početno ugovorene kamatne stope (5,45%) godišnje i tečaja CHF prema kunskoj protuvrijednosti na dan isplate kredita, pri čemu se uzima u obzir jedino ono što je bilo jasno određeno i ugovoreno između stranaka.

27. Za odluku u ovoj pravnoj stvari relevantna je cijena o kojoj su stranke pregovarale i na istu po objektivnom kriteriju pristale, a to je u ovom slučaju jedino inicijalno ugovorena kamatna stopa i iznos glavnice vezan za tečaj kada je glavnica isplaćena potrošaču, za koju je tužiteljica kao potrošač znala u trenutku sklapanja ugovora i na nju, kao točno određenu, pristala.

28. Stalna sudska vještakinja za knjigovodstvo i financije je u konačno danoj dopuni nalaza i mišljenja od 28. kolovoza 2025., po zadatku suda, a nakon pregleda evidencija uplata po kreditu te obračuna, mišljenja (sve samo uzevši u obzir pozitivne tečajne razlike):

- da je konverzija provedene po zakonu s danom 30. rujna 2015.

- da je tuženica priznala u konverziji ( s fiksnim tečajem konverzije) 4.295,40 EUR,

- da je tužiteljica platila više zbog rasta kamata 935,71 EUR,

- da je tužiteljica platila više zbog rasta tečaja 11.989,99 EUR

- da zatezna kamata na pretplatu tečaja i kamata iznosi 4.734,92 EUR

- konačno da je razlika između plaćenog više po osnovi rasta kamata i tečaja i zateznih kamata na iznos pretplate zbog rasta kamata i tečaja, i priznatog u konverziji iznosi 13.274,22 EUR.

28.1. Po provedenom vještačenju tužiteljica nije imala primjedbi već je uredila svoj tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju sudske vještakinje na način da potražuje iznos u visini od 13.274,22 EUR, zajedno sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. godine pa do isplate.

28.2. Tuženik u očitovanju na nalaz i mišljenje ne iznosi konkretne primjedbe na matematički izračun nalaza i mišljenja, već iznosi svoje primjedbe na zadatak suda sudskom vještaku. U odnosu na uređeni tužbeni zahtjev istaknuo je da se protivi preinaci u smislu uređenja tužbenog zahtjev na način da potražuje zahtjev za isplatu zateznih kamata i to od provedene konverzije.

28.3. U odnosu na ovaj prigovor, tuženiku valja reći da je tužitelj ica iznijela osnovu svog potraživanja, a to je stjecanje bez osnove po osnovi ništetnih odredbi ugovora, da je predložila financijsko vještačenje do zaključenja prethodnog postupka, sud određuje zadatak vještaku na način koji je potreban radi potpunog utvrđenja činjenica nužnih za pravilnu primjenu materijalnog prava. Tome valja dodati da tužiteljica nakon provedenog vještačenja tužbeni zahtjev nije povisila. već ga je u visini smanjila navedenim podneskom, dok zahtjev za isplatu kamata izraženih u apsolutnom iznosu nije preinaka jer su navedene zatezne kamate bile naznačene po datumu dospijeća već u tužbenom zahtjevu.

29. S obzirom da je nalaz jasan i pregledan, utemeljen na podacima o stvarnim uplatama te izrađen sukladno zadatku koji je odredio sud, a stranke nisu prigovorile pravilnosti obračuna, isti je u cijelosti prihvaćen.

30. Tužiteljici sukladno prethodno citiranim odredbama čl. 323., 324. i 1115. ZOO - a pripada zateznih kamata na iznose pretplate (po osnovi promjene tečaja i kamata) od dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana nakon provedene konverzije 1. listopad 2015., a obzirom je tuženica utvrđena odgovornom za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora o kreditu te je od trenutka stjecanja temeljem istih, sukladno prethodno navedenom, ocijenjena nepoštenim stjecateljem.

30.1 Iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje utvrđeno je da pretplata po osnovi promjene kamata iznosi 935,71 EUR, a pretplata po osnovi promjene tečaja iznosi 11.898,99 EUR, odnosno ukupno 12.834,70 EUR; da zatezna kamata na pretplatu tečaja i pretplatu kamata koja je tekla od dospijeća do 30. rujna 2015. (dana konverzije) iznosi 4.734,92 EUR (tablično prikazana u nalaz i mišljenju) te konačno da je u konverziji priznat iznos 4.295,40 EUR-a tako da konačna razlika iznosi 13.274,22 EUR.

30.2. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužiteljica tijekom otplate kredita prije konverzije preplatila svaki pojedini anuitet, koji je podmiren po povećanom tečaju u odnosu na početni tečaj te s obzirom na kamatu koja je vrijedila prema jednostranoj odluci banke pa takva preplata čini glavnicu njenog potraživanja, a nije sporno da na svaku pojedinu preplatu po anuitetima teku zakonske zatezne kamate od dana plaćanja anuiteta do isplate tako da tužiteljica na dan konverzije, pored glavnice preplate, ima prema tuženiku potraživanje i zakonskih zateznih kamata koje su tekle od plaćanja pojedinog anuiteta do konverzije.

30.3. Dakle, banka je provedbom konverzije djelomično obeštetila tužiteljicu tako da joj je priznala preplatu od 4.295,40 EUR-a, ali treba uzeti u obzir da je taj iznos tužiteljici priznat, odnosno stavljen na raspolaganje tek provedbom konverzije, a da tužiteljica u trenutku konverzije već ima dospjelo potraživanje prema banci koje se sastoji od glavnice i zakonskih zateznih kamata tako da na dan konverzije egzistira potraživanje tužiteljice prema banci, a preplata koju je banka priznala u konverziji predstavlja djelomično obeštećenje kojim treba (do visine priznate preplate) zatvoriti potraživanje tužiteljice i to na način da se najprije zatvaraju zakonske zatezne kamate obračunate do dana konverzije, a potom eventualno i dio glavnice potraživanja u slučaju da je preplata veća od zakonskih zateznih kamata, sve prema redu uračunavanja iz čl. 172. ZOO.

30.4. Ukupno izračunati iznos zateznih kamata na više plaćenu kamatu i plaćeni tečaj do konverzije koji iznosi 4.734,92 EUR valjalo je umanjiti za navedeni iznos priznat u konverziji 4.295,40 EUR, što nakon oduzimanja iznosi 439,52 EUR, tome valja dodati iznos utvrđen s osnova pretplate tečaja i pretplate kamata u visini 12.834,70 eura, te tužiteljici dosuditi ukupan iznos 13.274,22 EUR, sa zateznim kamatama, ali na iznos 12.834,70 EUR od 1.listopada 2015., kao dan nakon provedene konverzije prema stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO -a (točka III. izreke presude).

30.5. Tužiteljici ne pripada pravo na zateznu kamatu na iznos od 439,52 EUR, a koji iznos se odnosi na dio već obračunate zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose za period od dana plaćanja do dana konverzije jer bi se tužiteljici neosnovano dosudila zatezna kamata na već obračunate zatezne kamate, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

31. U odnosu na prigovor zastare, valja istaknuti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (tužba podnesena 4. travnja 2012.) došlo do prekida zastare sukladno čl. 241. ZOO -a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izričito potvrdio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku. Građanski odjel Vrhovnog suda (rješenje Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.) utvrdio je da zastarni rok za restitucijske zahtjeve iz čl. 323. ZOO-a počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, neovisno o naknadnom utvrđivanju ništetnosti istovjetnih odredbi u individualnim parnicama.

31.1. Tužiteljica traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule, a opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) pa zastarni rok počinje teći:

- u odnosu na promjenu kamatne stope, pravomoćnost u kolektivnom sporu 13. lipnja 2014.,

- u odnosu na promjenu valute CHF, pravomoćnost u kolektivnom sporu 14. lipnja 2018., pa s obzirom na podnošenje tužbe 13. lipnja 2019., zastarni rok u oba slučaja nije protekao, pa prigovor zastare tuženika nije osnovan.

32. U odnosu na potraživanje tuženice po osnovi priznate pretplate u konverziji ukazuje se na sadržaj odredbe čl. 195. ZOO-a, a kojom je propisano da dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. Odredbom članka 196. ZOO-propisano je da prijeboj nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju. Nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to.

32.1. Tuženica je tijekom ovog postupka istaknula zahtjev za utvrđenje postojanja njene dospjele tražbine prema tužiteljici proizašle iz istog pravnog odnosa stranaka (pretplatu utvrđenu konverzijom i iznos za koji je umanjena glavnica), a tužiteljica je izjavom o prijeboju prilikom sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu broj KONV-01/2016 od dana 29. veljače 2016. sadržajno priznala ovo potraživanje te su se tražbine i tužiteljice i tuženice već tada susrele i prebile. Sud je ovom presudom navedeno i prihvatio kada je samo sudio razliku obračunatog potraživanja tužiteljici umanjenu za potraživanje tuženice.

32.2. Obzirom je potraživanje tuženice prestalo izjavom o prijeboju utvrđeno je da potraživanje tuženice prema tužiteljici po osnovi priznate pretplate prilikom konverzije kredita ne postoji.

33. Tužiteljica u postupku nije uspjela sa srazmerno malim zahtjevom pa sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, ima pravo na nadoknadu cjelokupnog parničnog troška.

33.1. Tako su tužiteljici priznati troškovi za sastav tužbe, podnesaka 7. kolovoza 2020., 9. listopada 2020., 8. rujna 2025. (svako po 250 b, Tbr. 8/1), za zastupanje na ročištima 14. veljače 2025., 27. svibnja 2025. i 29. travnja 2026. (svako po 250 b, Tbr, 9/1), što, imajući na umu vrijednost jednog boda i PDV (25%) čini iznos 4.375,00 EUR, tome valja dodati troška vještačenja u iznosu 450,00 EUR tako da je pripada pravo na troškove ovog postupka u iznosu 4.825,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja je određena primjenom čl. 151. st. 3. ZPP -a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a pa je odlučeno kao u točki.

33.2. Tužiteljici nije priznat trošak za sudsku pristojbu za tužbu jer u postupku nije utvrđeno da je ista platila ovu pristojbu, a s obzirom na protek vremena, naplata iste je zastarjela.

U Dubrovniku 8. lipnja 2026.

Sutkinja

Marijana Capurso Kulišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika