REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 3133/23-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja HG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. Josipu Mrkliću, odvj. u Splitu protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. ZAGREB, OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, zastupanog po pun. iz odvj. društva Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 22. travnja 2026. g. u prisutnosti pun. tužitelja i zamjenice pun. tuženika, dana 8. lipnja 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

Dužan je tuženik Addiko bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju HG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 9.365,11 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-6,96 EUR teče od 31. listopada 2008. g. do isplate,

-13,96 EUR teče od 31. prosinca 2008. g. do isplate,

-19,01 EUR teče od 31. siječnja 2009. g. do isplate,

-21,30 EUR teče od 28. veljače 2009. g. do isplate,

-15,00 EUR teče od 31. ožujka 2009. g. do isplate,

-16,21 EUR teče od 30. travnja 2009. g. do isplate,

-6,59 EUR teče od 31. svibnja 2009. g. do isplate,

-1,39 EUR teče od 31. srpnja 2009. g. do isplate,

-5,12 EUR teče od 31. kolovoza 2009. g. do isplate,

-4,80 EUR teče od 30. rujna 2009. g. do isplate,

-1,02 EUR teče od 31. listopada 2009. g. do isplate

-8,11 EUR teče od 30. studenog 2009. g. do isplate,

-13,79 EUR teče od 31. prosinca 2009. g. do isplate,

-21,86 EUR teče od 31. siječnja 2010. g. do isplate,

-20,01 EUR teče od 28. veljače 2010. g. do isplate,

-30,97 EUR teče od 31. ožujka 2010. g. do isplate,

-28,89 EUR teče od 30. travnja 2010. g. do isplate,

-32,94 EUR teče od 31. svibnja 2010. g. do isplate,

-68,03 EUR teče od 30. lipnja 2010. g. do isplate,

-60,80 EUR teče od 31. srpnja 2010. g. do isplate,

-82,87 EUR teče od 31. kolovoza 2010. g. do isplate,

-75,24 EUR teče od 30. rujna 2010. g. do isplate,

-62,98 EUR teče od 31. listopada 2010. g. do isplate,

-88,85 EUR teče od 30. studenoga 2010. g. do isplate,

-121,76 EUR teče od 31. prosinca 2010. g. do isplate,

-98,46 EUR teče od 31. siječnja 2011. g. do isplate,

-107,43 EUR teče od 28. veljače 2011. g. do isplate,

-97,02 EUR teče od 31. ožujka 2011. g. do isplate,

-98,91 EUR teče od 30. travnja 2011. g. do isplate,

-142,96 EUR teče od 31. svibnja 2011. g. do isplate,

-147,25 EUR teče od 30. lipnja 2011. g. do isplate,

-184,04 EUR teče od 31. srpnja 2011. g. do isplate,

-165,14 EUR teče od 31. kolovoza 2011. g. do isplate,

-144,45 EUR teče od 30. rujna 2011. g. do isplate,

-142,23 EUR teče od 31. listopada 2011. g. do isplate,

-140,64 EUR teče od 30. studenoga 2011. g. do isplate,

-150,51 EUR teče od 31. prosinca 2011. g. do isplate,

-159,11 EUR teče od 31. siječnja 2012. g. do isplate,

-160,26 EUR teče od 29. veljače 2012. g. do isplate,

-154,31 EUR teče od 31. ožujka 2012. g. do isplate,

-158,33 EUR teče od 30. travnja 2012. g. do isplate,

-161,08 EUR teče od 31. svibnja 2012. g. do isplate,

-156,45 EUR teče od 30. lipnja 2012. g. do isplate,

-157,67 EUR teče od 31. srpnja 2012. g. do isplate,

-154,20 EUR teče od 31. kolovoza 2012. g. do isplate,

-146,81 EUR teče od 30. rujna 2012. g. do isplate,

-154,80 EUR teče od 31. listopada 2012. g. do isplate,

-158,64 EUR teče od 30. studenoga 2012. g. do isplate,

-155,84 EUR teče od 31. prosinca 2012. g. do isplate,

-140,77 EUR teče od 31. siječnja 2013. g. do isplate,

-153,58 EUR teče od 28. veljače 2013. g. do isplate,

-154,70 EUR teče od 31. ožujka 2013. g. do isplate,

-149,68 EUR teče od 30. travnja 2013. g. do isplate,

-134,07 EUR teče od 31. svibnja 2013. g. do isplate,

-133,67 EUR teče od 30. lipnja 2013. g. do isplate,

-137,50 EUR teče od 31. srpnja 2013. g. do isplate,

-143,65 EUR teče od 31. kolovoza 2013. g. do isplate,

-152,16 EUR teče od 30. rujna 2013. g. do isplate,

-147,77 EUR teče od 31. listopada 2013. g. do isplate,

-150,88 EUR teče od 30. studenoga 2013. g. do isplate,

-154,41 EUR teče od 31. prosinca 2013. g. do isplate,

-156,60 EUR teče od 31. siječnja 2014. g. do isplate,

-161,23 EUR teče od 28. veljače 2014. g. do isplate,

-159,72 EUR teče od 31. ožujka 2014. g. do isplate,

-154,59 EUR teče od 30. travnja 2014. g. do isplate,

-152,94 EUR teče od 31. svibnja 2014. g. do isplate,

-153,69 EUR teče od 30. lipnja 2014. g. do isplate,

-159,51 EUR teče od 31. srpnja 2014. g. do isplate,

-164,41 EUR teče od 31. kolovoza 2014. g. do isplate,

-163,39 EUR teče od 30. rujna 2014. g. do isplate,

-167,63 EUR teče od 31. listopada 2014. g. do isplate,

-170,51 EUR teče od 30. studenoga 2014. g. do isplate,

-168,81 EUR teče od 31. prosinca 2014. g. do isplate,

-169,28 EUR teče od 31. siječnja 2015. g. do isplate,

-169,28 EUR teče od 29. veljače 2015. g. do isplate,

-169,28 EUR teče od 31. ožujka 2015. g. do isplate,

-169,28 EUR teče od 30. travnja 2015. g. do isplate,

-169,28 EUR teče od 31. svibnja 2015. g. do isplate,

-169,28 EUR teče od 30. lipnja 2015. g. do isplate,

-169,28 EUR teče od 31. srpnja 2015. g. do isplate,

-169,28 EUR teče od 31. kolovoza 2015. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 14% godišnje u periodu od 31. listopada 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2023. g. određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena i

-koja se od 1. siječnja 2024. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

r i j e š i o j e :

I.Ne dopušta se isticanje prigovora radi prebijanja koji je tuženik istaknuo na ročištu za glavnu raspravu od 13. veljače 2025. g.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.725,77 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 8. lipnja 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je ustao dana 13. lipnja 2023. g. tužbom pred ovim sudom u kojoj je naveo da su stranke dana 12. rujna 2005. g. sklopile Ugovor o kreditu broj 216- 345/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini te da predmetni kredit nije konvertiran, već da je u cijelosti otplaćen. Temeljem Ugovora tuženik da je tužitelju odobrio stambeni kredit u iznosu od 123.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja kredita. Ugovoreno je da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga da su, protivno ugovoru i otplatnom planu, tužitelju povećavani anuiteti te je tuženik naplatio veći iznos od onog koji je bio ovlašten naplatiti temeljem pravnog posla koji je sklopljen među strankama. Stranke da su realno u različitom položaju, a s obzirom na znanje, iskustvo i snalaženje u materiji jer je tuženik kreditorska ustanova čiji je zadatak bio informirati tužitelja, kao korisnika kredita, o sadržaju i značenju navedenih ugovornih odredbi. Tuženik da je, upravo suprotno, jednostrano odredio obvezu tužitelja koji promjenu obveze nije mogao predvidjeti niti izračunati pravilnost izvršene promjene. Citirana je odluka Europskog suda u predmetu C-186/16 te je naveden njen sadržaj. Navedeno je da su korisnici kredita odnosno potrošači u pojedinačnim sporovima ovlašteni, radi ostvarivanja svojih individualnih interesa, temeljem odredbe čl. 131. st. 1. u vezi s čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača zatražiti sudsku zaštitu i pozvati se na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jer ta odluka obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite individualnih prava. Stranke da su, prema Ugovoru o kreditu i prvom otplatnom planu, ugovorile otplatu mjesečnih anuiteta u CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja te je tužitelj bio prisiljen, temeljem odredbe o valutnoj klauzuli u CHF koja je nepoštena i ništetna, plaćati bitno veće iznose od ugovorenih, te mu pripada pravo na povrat onoga što je tuženik primio s osnove ništetnih odredbi Ugovora, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, sve s pripadajućim kamatama. Da bi tužitelj u konkretnom slučaju mogao postaviti točno određen tužbeni zahtjev, da mu je potrebna kreditna dokumentacija vezana uz zaključeni Ugovor o kreditu (prvi otplatni plan, svi otplatni planovi po promijenjenoj kamatnoj stopi te evidencija uplata po kreditu-konto kartica), a s kojim podacima da nedvojbeno raspolaže tuženik. Tužitelj da se prije podnošenja tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu kreditne dokumentacije pa da su ispunjeni svi uvjeti propisani u odredbi čl. 186. b Zakona o parničnom postupku za postavljanje tzv. stupnjevite tužbe. Stoga je predloženo donošenje rješenja kojim će se tuženiku naložiti dostaviti u spis kreditnu dokumentaciju vezanu uz zaključeni Ugovor o kreditu i to prvi otplatni plan, sve otplatne planove po promijenjenoj kamatnoj stopi te evidenciju uplata po kreditu-konto karticu za razdoblje od sklapanja kredita dana 12. rujna 2005. g. Navedeno je da će tužitelj nakon dostave dokumentacije i provođenja dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem točno odrediti tužbeni zahtjev te predložiti sudu donošenje presude kojom će se tuženik obvezati na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF na isplatu iznosa koji će biti određen s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći, prije svega, da je tužbom trebalo obuhvatiti i H i ĆG (sudužnike) te PG (založni dužnik). Istaknut je prigovor zastare. Interpretirajući sadržaj tužbe pogrešno je navedeno da je kredit konvertiran. Tuženik se usprotivio podnošenju tužbe na utvrđenje i stupnjevite tužbe navodeći da nisu ostvarene pretpostavke za podnošenje takve tužbe. Ujedno da se tužitelj neosnovano pozvao na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda. Sporne odredbe ugovora o kreditu da se, prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, mogu smatrati nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. Te su odredbe, po mišljenju tuženika, lako uočljive i razumljive zbog čega da nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Veliki dio odgovora na tužbu sadrži osvrt na učinke ugovora o konverziji, a u konkretnom slučaju konverzija nije provedena. Nadalje, tužitelj i tuženik da su pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, a s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR ili pak valutnom klauzulom u CHF te je tužitelj samostalno donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula u CHF. U trenutku sklapanja Ugovora tuženik da nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Osim osnove, tužitelj je osporio i visinu tužbenog zahtjev te se usprotivio tijeku zateznih kamata. Navedeno je da je potrebno uzeti u obzir preplatu koja je tužitelju priznata prilikom konverzije (opet pogrešno navodeći da je konverzija u EUR provedena).

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 21. srpnja 2025. g. te je tužitelj zatražio isplatu iznosa od 9.365,11 EUR s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 216-345/2005 od 12. rujna 2005. g., dopisa od 5. lipnja 2023. g. s potvrdom o primitku, pisane izjave HGČ od 24. kolovoza 2020. g. i Sporazuma od 1. ožujka 2016. g. uz Ugovor o kreditu Sud je proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještakinji Ines Lozić koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 19. svibnja 2025. g. i saslušanjem tužitelja.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 9.365,11 EUR s pripadajućim kamatama koji predstavlja razliku između obračunatih i plaćenih mjesečnih anuiteta koje je tuženik zaračunavao uslijed nezakonitog ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 12. rujna 2005. g. sklopljen Ugovor kreditu na iznos od 123.500,00 CHF s rokom otplate u 120 jednakih mjesečnih obroka te da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

Prije ocjene osnovanosti navoda tužitelja o ništetnosti odredbi ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, bilo je potrebno razjasniti da li je predmetni Ugovor konvertiran, jer je tužitelj u tužbi naveo da nije izvršena konverzija u EUR, a tuženik je to osporavao u postupku. Tužitelj je u podnescima od 21. srpnja 2025. g. i od 17. ožujka 2026. g. objasnio da je predmet postupka nekonvertirani kredit u CHF. Tužitelj da je u cijelosti isplatio kredit redovitom uplatom posljednjeg anuiteta kredita na dan dospijeća odnosno dana 30. rujna 2015. g. Konverzija da u tom trenutku nije mogla biti provedena jer je tek tog dana stupio na snagu i počeo proizvoditi pravne učinke Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) temeljem kojeg je postavljen pravni okvir i pretpostavka bankama, pa tako i tuženiku, započeti postupak konverzije kredita ugovorenih u CHF.

Sud je u cijelosti prihvatio ovaj navod tužitelja jer iz dokumentacije u spisu i iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje Ines Lozić proizlazi da je zadnju ratu kredita tužitelj redovito uplatio 30. rujna 2015. g. Stoga sud nije uzeo u obzir dijelove nalaza i mišljenja vještakinje u kojima se spominje konverzija, jer se očito radi o omašci, a Sporazum od 1. ožujka 2016. g. kojim je navodno provedena konverzija i koji je dostavljen u spis trebalo je u cijelosti zanemariti jer kredit koji je u cijelosti otplaćen u rujnu 2015. g. ne može biti konvertiran u EUR u ožujku 2016. g. Sve da je tim Sporazumom nakon otplate kredita utvrđena preplata, tuženik nije dostavio nikakav dokaz da je tužitelju iznos preplate, koji je obračunat u Sporazumu, isplaćen i kada.

Pun. tužitelja je na ročištu od 13. veljače 2025. g., pozvan objasniti sudu da li je Ugovor o kreditu konvertiran, ponovio da je tužitelj zadnju ratu kredita otplatio 30. rujna 2015. g., a da je u ožujku 2016. g. pozvan od strane tuženika potpisati Aneks zatvorenog kredita, što je napravio i nakon čega se ništa nije dogodilo, misleći očito na bilo kakvu isplatu.

Nadalje, treba navesti da predmet ovog postupka nije ocjena osnovanosti prigovora radi prebijanja kojeg je tuženik po prvi put istakao na ročištu za glavnu raspravu od 13. veljače 2025. g., odnosno nakon zaključenja prethodnog postupka. Prema odredbi čl. 288. a st. 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP) prigovor radi prebijanja može se istaknuti na pripremnom ročištu do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka, radi čega je trebalo odlučiti kao u izreci rješenja pod točkom I.

Što se tiče prigovora tuženika da su tužbu, osim tužitelja trebale podnijeti i sudužnici i založni dužnik iz Ugovora, radi se o prigovoru pogrešne aktivne legitimacije koji je, po ocjeni ovog suda u cijelosti neosnovan jer je tužbu pravilno podnio korisnik kredita.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda te su odredbe Ugovora ništetne i nepoštene. Pri tome je trebalo uvažiti stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Tužitelj je u svom iskazu naveo da je bio kod osobnog bankara u banci u kojoj je primao plaću, da mu je trebao kredit za kupnju stana, da mu je ponuđen kredit u CHF, da je pitao ima li kakvu alternativu na što mu je odgovoreno da je to najpovoljniji kredit i da ga mahom svi uzimaju, da je to povjerovao jer se radilo o sugestiji stručne osobe, da nije bilo govora o riziku ugovaranja u valuti CHF, da mu je bio potreban novac pa da nije detaljnije zagledao u odredbe već je vjerovao ono što mu je rečeno. Potvrdio je da je kredit u cijelosti otplatio u rujnu 2015. g., rate da je otplaćivao osobno, odnosno prema otplatnom planu-na vrijeme. Naveo je da mu ni tada nije bilo jasno zašto je pozvan potpisati Sporazum iako je kredit bio u cijelosti otplaćen.

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o valutnoj klauzuli u CHF, niti se pojašnjavao rizik ugovaranja vezano za tu valutu. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o valutnoj klauzuli u CHF Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

Stoga su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 123.500,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća ništetne jer se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje ne proizvode pravne učinke, što, nadalje, znači da tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). Drugim riječima, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

Treba navesti da je dio ugovornih odredbi koje je sud citirao ništav po samom Zakonu pa da je utvrđenje ništavosti samo deklaratornog karaktera i predstavlja prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, koje je pitanje sud raspravio.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije Ines Lozić na okolnost postojanja razlike utvrđenja više plaćenog radi ugovaranja valutne klauzule u CHF uzimajući početni tečaj u kunama, pojedinačno po anuitetima.

U pisanom nalazu i mišljenju od 19. svibnja 2025. g., izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu, vještakinja je, prije svega, prikazala osnovne odredbe sklopljenog Ugovora o kreditu od 12. rujna 2005. g. na iznos od 123.500,00 CHF uz rok otplate od 120 mjeseci, ugovorenu kamatnu stopu od 3,99% i iznos anuiteta od 1.249,79 CHF.

U razdoblju otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita da je ukupno preplaćen iznos u visini od 9.365,11 EUR od kojeg se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 7.807,90 EUR, a zbog pada tečaja ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 1.557,21 EUR.

U odnosu na prigovor tuženika iz podneska od 11. ožujka 2026. g. da je vještakinja trebala uzeti u obzir iznos preplate koji je tuženik priznao tužitelju u konverziji trebalo je navesti da navodno priznata preplata nakon konačne otplate kredita, za koju nema dokaza da je isplaćena tužitelju, nije od značaja za izračun razlike koja pripada tužitelju, radi čega je sud ocijenio da nema osnove za bilo kakvu dopunu nalaza i mišljenja koji je jasan i objektivan i izrađen temeljem dokumentacije u spisu.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018. g. trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 13. lipnja 2023. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Ines Lozić kao stručan, temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu više naplaćenog iznosa radi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u ukupnoj visini od 9.365,11 EUR te je odlučeno je kao u izreci presude.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi povišenja radi promjene tečaja, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je od tužitelja potraživao iznose anuiteta Ugovora o kreditu primjenom tečaja CHF koji se razlikuje od početnog znajući da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su time i ništetne pa tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos više naplaćenog pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je snosio tužitelj.

Tužitelju je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podnesaka od 21. srpnja 2025. g. i 17. ožujka 2026. g. i zastupanja na ročištu od 13. veljače 2025. g. po 100 bodova (ukupno 400 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 17. listopada 2024. g. i 22. travnja 2026. g. po 50 bodova (ukupno 100 bodova) i trošak zastupanja na ročištu od 18. ožujka 2026. g. od 25 bodova.

Ukupan broj bodova od 525 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (1.050,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV, trošak pristojbe tužbe (13,27 EUR) i trošak vještačenja koji je podmirio tužitelj (400,00 EUR) te tako dobiti iznos od 1.725,77 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki II. izreke rješenja.

Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 14. kolovoza 2024. g. jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice, a po ocjeni ovog suda (čl. 155. st. 1. ZPP- a).

Tužitelju nije priznat ni trošak sudske pristojbe presude jer tužitelj neće biti pozvan na plaćanje te pristojbe, a budući da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi kao tužitelj u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a prema odredbi čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18 i 51/23).

Na iznos parničnog troška tužitelj je zatražio i isplatu zatezne kamate, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno, s tim da je sud odredio i stopu kamate.

U Splitu, 8. lipnja 2026. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).