Poslovni broj P.894/2025-10

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23. Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji tog suda Jadranki Klečak, u pravnoj stvari tužiteljice DŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Maro Ogresta, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 4, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 7. svibnja 2026. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 08. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništavima (sada: ništetnim) sljedeće odredbe Ugovora o kreditu broj:

266-92/2005, sklopljenog dana 15. ožujka 2005. godine između tužiteljice DŠ i tuženika Addiko Bank d.d. (ranije: HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.):

−odredba članka 5., u dijelu u kojem je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% od iznosa kredita jednokratno,

−odredba članka 8., u dijelu u kojem je ugovorena da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita tuženik ovlašten zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama tuženika.

II. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana platiti tužiteljici iznos od 406,28 eur sa zateznim kamatama tekućim od 31.03.2005. do isplate, i to:

−za razdoblje od 31.03.2005. do 31.12.2007. po članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate,

−za razdoblje od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

−za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

−za razdoblje od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

−za razdoblje od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. 3. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana platiti tužiteljici iznos od 202,05 eur sa zateznim kamatama tekućim od 17.01.2014. do isplate, i to:

−za razdoblje od 17.01.2014. do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

−za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

−za razdoblje od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

−za razdoblje od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 586,55 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 08.lipnja 2026 do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1.Tužiteljica u tužbi od 11. rujna 2025. i tijekom postupka tvrdi da je s pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. dana 18. ožujka 2005, sklopio Ugovor o kreditu, broj ugovora 266-92/2005, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 51.100,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju HNB - a na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 5. navedenog ugovora je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrde u iznosu od 1,25% jednokratno, koju naknadu je tužiteljica platila 30.ožujka 2005. u iznosu od 406,28€ (ranije 3061,08kn). Člankom 8. Ugovora je ugovoreno da tužiteljica može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o tome obavijesti tuženika 30 dana unaprijed te je u slučaju takve otplate tuženik ovlašten zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama tuženika (dalje izlazna naknada). Tužiteljica je 16.siječnja 2014.g. izvršila prijevremenu konačnu otplatu kredita te je istog dana platila izlaznu naknadu u iznosu od 202,05€ (ranije 1522,37 kn). U članku 5. Ugovora, kao niti u bilo kojoj drugoj odredbi Ugovora, nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada i što njome tužiteljica plaća te zašto iznosi baš 1,25% od iznosa odobrenog kredita. To joj nisu objasnili ni djelatnici tuženika prilikom obrade i odobrenja kredita. Ulazna naknada je ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“, i tužiteljica nije mogla na nju utjecati, odnosno o njoj pregovarati (maknuti je iz ugovora). Štoviše, tužiteljica ne bi mogla ugovoriti kredit da nije pristala na tu unaprijed formuliranu odredbu.

Zbog navedenog je riječ o odredbi koja nije jasna, lako razumljiva i uočljiva te suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača. To ju čini nepoštenom te ništavom (sada: ništetnom) odredbom u smislu članaka 81. do 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03., 46/07. i 79/07), odnosno članaka 96. do 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), dok se tuženik u pogledu naplaćene navedene naknade ima smatrati nepoštenim stjecateljem u smislu članka 214. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 - u daljnjem tekstu: ZOO/91). Iz istovjetnih razloga smatra da je ništetna i odredba članka 8. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužiteljice platiti izlaznu naknadu. Osim toga, navedenom odredbom ugovorena izlazna naknada ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa redovne kamate koju je prema Ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja redovne otplatepredmetnog kredita. To navedenu ugovornu odredbu čini ništavom (sada: ništetnom), odnosno protivnom i članku 1068. stavku 4., u vezi članka 103. stavka 1. ZOO/91, s posljedicama ništavosti u smislu članka 104. stavka 1. te članka 105. stavka 1. ZOO/91. U pogledu ulazne naknade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i za koju banka nije dokazala stvarne i objektivne troškove koje je imala u vezi s obradom kredita, valja istaknuti i to da je sud Europske Unije je u točki 4. izreke presude u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3. rujna 2020. godine, utvrdio da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita „može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora, ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma“, dok je u točki 3. izreke presude u spojenim predmetima posl.br.:

C-224/19 i C-259/19, od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita „može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima“. Iz cit. presuda suda Europske Unije proizlazi da se Direktivi br. 93/13, protivi naplata naknade za obradu kredita potrošaču, jer nije transparentna, odnosno nije jasno na koje se konkretne troškove ona odnosi. Nepoštene odredbe su ništetne od samog početka te je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvih odredbi i drugu ugovornu stranu u pravnom i činjeničnom smislu vratiti u poziciju kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo (posljedice ništetnosti). To u konkretnom slučaju znači da je tuženik, po osnovi stjecanja bez osnove te kao nepošteni stjecatelj, dužan vratiti tužiteljici iznose naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremnu otplatu, i to zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana kada ih je tužiteljica platila pa do isplate.

1.2. Tužiteljica se poziva na praksu suda EU iz odluka u predmetima C-224/19, C- 259/19, C.84/19, C-222/19 i C-252/19. Slijedom svega nabrojenog predlaže sudu da donese presudu kojom će prihvatiti tužbeni zahtjev.

2.1. U odgovoru na tužbu od 16. listopada 2025.g. tuženik navodi da se protivi osnovi tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare. Osporava status potrošača tužiteljici.Tvrdi dalje da je tužiteljica otplatila kredit 2014. a sklopljen je 2005.g. pa imajući u vidu iznos kredita od 51.000,00CHF i iznose koji se potražuju ovom tužbom od 1.216,66€ smatra da je riječ o zabrani manjeg značaja u smislu čl.326.st.2. ZOO-a.

2.2.Ugovornu odredbu čl. 5 ugovora koji su sklopile stranke ocjenjuje kao jasno i razumljivo sastavljenu, potpuno određenu i lako uočljivu te zaključuje da je tužitelj iz te odredbe mogao shvatiti ekonomske i pravne posljedice te odredbe.Troškovi obrade kredita da se iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu koja predstavlja cijenu u smislu čl.84.ZZP-a te se prema istom ne provode testovi transparetnosti i poštenosti.

U pogledu jasnosti i uočljivosti tuženik nadodaje kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Tuženik ukazuje kako je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima.

Tuženik posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ).

U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu.

Osobito smatra važnim što je u presudi suda Europske unije C-84/19 od 3. rujna 2020 sud EU zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine. Razlog za to izuzimanje je u tome što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti.

Tvrdi da je tuženik jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 5. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi to tužiteljevom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod.

Ako sud unatoč dosad navedenome sud odluči provoditi tzv. poštenosti prema članku 81., stavku 1. ZZP-a 03 tuženik dostavlja i dokument – odluku banke o naplati usluga banaka u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora. Tvrdi kako tužitelj nije iznio niti jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja.

U odnosu na članak 8. Ugovora o kreditu tuženik ističe da je sporna ugovorna odredba transparentno ugovorena, na lako uočljiv i razumljiv način u članku 8. Ugovora o kreditu. Osim toga, kreditni referent i javni bilježnik koji je solemnizirao ugovor, jasno su dali tužitelju do znanja da će u slučaju eventualne prijevremene otplate kredita biti naplaćena posebna naknada. Pri tome mu je objašnjeno i u kojem iznosu.

Člankom 1022., stavkom 2. ZOO-a 05 propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi za prijevremenu otplatu kredita jesu uvjeti davanja kredita.

Tuženik posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014)

Naime, članak 8. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da u slučaju prijevremene otplate kredita banka mora obavijestiti najmanje 30 dana unaprijed te da je banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Banke koja se dostavlja u privitku. Lako uočljiva jer je navedena u članku 8. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača te je pitanje raskida uređeno sukladno članku 81. istog zakona – a koje uvjete je tuženik ispunio(NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03).Takva odredba kao što je već rečeno je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke. Navedena naknada odnosno činidba je odrediva u smislu članka 50. Zakona o obveznim odnosima jer članak 8. Ugovora jasno navodi izvor temeljem kojeg će se sporna naknada obračunati i ne može se smatrati neodredivom. U pogledu jasnosti i uočljivosti tuženik nadodaje kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Nadovezujući se na prethodne tvrdnje za ukazati je kako je člankom 296. stavkom 3. ZOO-a propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj – stoga jasno je kako predmetna odredba nije i ne može biti ništetna. Tuženik ističe kako je u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu.

Slijedom svega navedenog predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obveže tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. Tužiteljica je sudu dana 20. listopada 2025.g. dostavila podnesak (list 186-188 spisa) u kojem se (iako nije pozvana na očitovanje) očituje na dostavljeni odgovor na tužbu, te vezano za prigovor zastare poziva se na shvaćanje Vrhovnog suda RH na sjednici Građanskog odjela od dana 30. siječnja 2020. Dalje tvrdi da tuženik pogrešno povezuje ugovorenu naknadu za obradu kredita (u članku 5. predmetnog Ugovora o kreditu se naziva „troškovima obrade“) s efektivnom kamatnom stopom, pokušavajući na taj način prikazati da je navedena naknada valjano ugovorena te da nije nepoštena, time i ništetna. Efektivna kamatna stopa je definirana Odlukom o efektivnoj kamatnoj stopi (NN 105/17) kao stopa koja iskazuje ukupne troškove kredita za potrošače, izražena kao godišnji postotak ukupnog iznosa kredita, te izjednačuje na godišnjoj osnovi sadašnju vrijednost svih postojećih ili budućih obveza (povlačenja novca/tranše, otplata i naknada) ugovorenih između vjerovnika i potrošača. Dakle, ugovorena naknada za obradu kredita nije naplaćena kroz efektivnu kamatnu stopu. Ugovorena naknada za obradu kredita je naplaćena temeljem odredbe članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu, a koja odredba je nepoštena, time i ništetna.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu, i to Ugovor o kreditu broj 266-92/2005 od 18. ožujka 2005.(stranica 7-17 spisa), Otplatni plan (18— 20), dopis tuženika od 04.09.2025 (list 21), pregled prometa za klijenta (list spisa 23), Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (list 43), sudske odluke te je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice.

5. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP -a zaključak je suda da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Saslušana tužiteljica u svom iskazu (stranica 236-237 spisa) navodi kako je 2005. godine trebala kredit radi gradnje kuće, pa je kod tuženika ishodila stambeni kredit u CHF. Gradila je kuću za stanovanje u kojoj i dan danas stanuje njena kćer. Razgovora u banci se baš i ne sjeća, svakako su joj u banci dali ugovor koji je banka sastavila, a pretpostavlja da ga je pročitala prije potpisivanja. Vjerovala je banci i nije mislila da bi mogla biti na bilo koji način oštećena. Kod javnog bilježnika je bila solemnizirati ugovor, a ne sjeća se da li ju je bilježnik upoznao s odredbama ugovora. Isto se tako ne sjeća da li ju je djelatnik banke prije potpisivanja ugovora, posebno upozorio na odredbu ugovora o prijevremenoj otplati kredita, a misli da su spominjali odredbu ugovora o naknadi za obradu kredita, ali se ne sjeća detalja. Ne zna da li su u banci prije potpisa ugovora predočili iznos naknade u nominalnom iznosu. Misli da te ulazne naknade nije posebno plaćala, već da su te naknade ustegnute iz iznosa odobrenog kredita.

7. Predmet spora je u ovom predmetu je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita (tzv. „ulazna naknada“) i sukladno tome zahtjev za isplatom stečenog bez osnove (onog što je plaćeno po osnovi ništetne odredbe) kao i utvrđenjem ništetnom ugovorne odredbe o prijevremenoj otplati kredita (tzv.izlazna naknada) “) i sukladno tome zahtjev za isplatom stečenog bez osnove.

8. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu br. 266- 92/2005 od 18. ožujka 2005.g. kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u iznosu od 51.100,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, da je u čl. 5. tog ugovora predviđeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno. Nije sporan ni iznos navedene naknade od 406,28 EUR. Dalje nije sporno da je u čl.8.st.3 Ugovora predviđeno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama banke. Nije sporno da je banka temeljem te odredbe naplatila od tužiteljice iznos od 202,05€.

9. Sporan je tužiteljičin status potrošača, te pitanje da li je odredba predmetnog ugovora sadržana u čl. 5 i 8. istog, a koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulaznu naknadu i prijevremenu otplatu nepošten, a time i ništetan, kao i da li je osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja.

10.Tuženik spori tužiteljičin status potrošača. Pojam potrošača definiran je čl. 3. toč.1. Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine br.96/03 – dalje ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu), a koji potrošačem definira svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Time se ovdje tužitelj ica koja je ugovor sklopila osobno (ne ni kao obrtnik ni kao član nekog društva) radi gradnje kuće za rješavanje stambenog pitanja, smatra potrošačem u smislu citiranih zakonskih odredbi. Osim toga na tuženiku je teret dokaza da tužiteljica nije potrošač, a tuženik nije na ovu okolnost ponudio niti jedan dokaz.

11. Odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno, prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima što je (sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 - u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 8. stavka 1. predmetnog ugovora, kojom je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“, su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određu ju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C- 252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

12. Odredbom čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Iz toga je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužiteljice naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna čl. 1021 ZOO.

12.1. Sukladno odredbi čl. 323 st.1 ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323 st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

12.2. Također, potrebno je naglasiti da je teret dokaza da se o ugovornim odredbama pregovaralo na tuženiku, ne na tužiteljici, a ovdje tuženik ne nudi nikakve dokaze na tu okolnost, štoviše, stava je da nije bilo potrebno tužiteljicu posebno upoznavati sa sadržajem navedene odredbe, niti joj pojašnjavati na što se ona odnosi jer je smatra jasno određenom odredbom. Međutim ta odredba nije bila predmet pregovora stranaka, ona je nametnuta tužiteljici

12.3.Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu i to u visini od 1,25 % od iznosa kredita, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac (odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca), zbog čega tužitelj, potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, niti je mogao tražiti da mu se odobri traženi kredit bez plaćanja bilo kakve naknade, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, a niti se pregovaralo o smanjenju te naknade, već je i ograničenje te naknade posljedica jednostrane odluke tuženika, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i njen iznos formuliran u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Dalje treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, s time da su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovara lo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Osim navedenog sud smatra da je neravntotežu u pravima i obvezama stranaka uzrokovala i činjenica da je tuženik tužitelju nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kredita, obračunavao kamate i naknade na cijelokupni odobreni iznos, iako mu je faktički isplatio drugi iznos.

13. Isto tako iz utvđenog činjeničnog stanja proizlazi da o uvjetima kredita, odnosno odredbi čl. 8 Ugovora o kreditu tužiteljica nije pregovarala s djelatnicima prednika tuženika prema kojem se izlazna naknada - prijevremena otplata kredita obračunava taksa sukladno Odluci o naknadama tuženika. Budući da je ta ugovorna odredba unaprijed sastavljena od pravnog prednika tuženika, a tužiteljica kao korisnik kredita nije imala utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužiteljica je u svom iskazu navela da se ne sječa da ju je djelatnik banke prilikom sklapanja predmetnog Ugovora upozorio na to da se u slučaju prijevremene otplate kredita zaračunava posebna naknada. Po ocjeni ovog suda, naknada koju je banka ovlaštena zaračunati korisniku kredita sukladno Odluci o naknadama u slučaju prijevremene, konačne ili djelomične otplate kredita, nije bila određena te je po navedenoj ugovornoj odredbi tuženik bio ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita. Ugovorna odredba kojom je predviđena naknada za prijevremenu otplatu kredita ili djelomično otplatu kredita, nije u suprotnosti s odredbom čl. 1024. ZOO-a, ali je ista nepoštena, jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.

13.1.Vezano uz prethodno navedeno, ovdje, također, treba ukazati i na pravno shvaćanje Suda Europske unije u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, a kojim je jasno naglašena važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača, jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

13.2.Praksa Suda EU iz predmeta broj C-26/13 od 30. travnja 2014. odražava ustaljeno stajalište da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u predmetnom slučaju banku), kako u odnosu na pregovaračku snagu, tako i u odnosu na razinu obaviještenosti, odnosno položaj koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ, obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno ista nepoštena.

13. 3.U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba članka 8. st.1. ugovora o kreditu koji su stranke sklopile ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije početi teći, odnosno počinje teći od dana donošenja ove odluke, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

14. Kako je u postupku utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada i to u visini od 1,25 % od iznosa kredita, koju je tužitelju i naplatio), kao i naplaćena tzv. izlazna naknada, o kojim nametnutim ugovornim obvezama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO -a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

15. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja iz provedenog postupka, ovaj sud ocjenjuje kako je ništetna predmetna ugovorna odredba dijelova čl. 5. i čl 8. Ugovora broj 266-92/2005 od 15. ožujka 2005. kojom je ugovorena tzv. Ulazna naknada, u slučaju dobivanja kredita, i izlazna naknada u slučaju prijevremene otplate kredita (točka I. i II. izreke presude).

15.1. S obzirom na to da je prednik tuženika temeljem ništetnih odredbi primio iznos od 608,33 EUR, valjalo je naložiti tuženiku temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, da isplati tužiteljici iznos od 406,28 EUR sa zateznim kamatama od 31. ožujka 2005. i to kada je tužiteljica platila tzv. ulaznu naknadu kao i iznos od 202,05 EUR sa zateznim kamatama od 17. siječnja 2014. i to kada je tužiteljica prijevremeno otplatila predmetni kredit pa do isplate, po stopi propisanoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a (točka III. izreke presude)

16.Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

16.1. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim i zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost kondemnatornog zahtjeva kao vrijednost predmeta spora (608,33 €) te odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), i to za sastav tužbe 50 bodova (Tbr.7/1), zastupanje na ročištima od 11. veljače 2026. i 07. svibnja 2026. u iznosu od po 50 bodova (Tbr. 9.t.1.), sastav podneska od 20.listopada 2025 u iznosu od 50 bod, (Tbr. 8.t.1.), dakle ukupno 200 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi 400,00 EUR-a, uvećano za PDV od 25 % iznosi 500,00 EUR-a

Sud je tužitelju priznao zatraženi trošak pristojbi u iznosu od 86,55 EUR (26,55 EUR koliko je tužitelj naveo pri podnošenju tužbe da je platio pristojbu i 60,00 EUR pristojbe na presudu).

16.2. Stoga je tužitelju priznat iznos od ukupno 586,55 EUR-a te je naloženo tuženiku naknaditi isti, u roku od 15 dana. Zatezna kamata na trošak je u skladu sa čl.151.st.3. ZPP-a.(točka IV izreke)

U Dubrovniku 08. lipnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Klečak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika