REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

Poslovni broj: P-2900/2020-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, Trg Hrvatske bratske zajednice 8/II, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB:92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 19.svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Srđana Kalebote, odvjetnika u Splitu, i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 8.lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 14/06 od 22.5.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 256.030,49 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB, na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, članak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita od 256.030,49CHF platiti u anuitetima i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.283,57 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 14/06 od 22.5.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., članak 7., stavak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 36.350,53 EUR (slovima: trideset šest tisuća tri stotine pedeset eura pedeset tri centa), sve sa pripadajućom zateznom kamatom, po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to kako slijedi:

na iznos

od

65,52 EUR

15.11.2007.

2,64 EUR

14.11.2007.

60,10 EUR

15.12.2007.

61,24 EUR

4.1.2008.

61,63 EUR

15.2.2008.

120,48 EUR

15.3.2008.

119,78 EUR

15.4.2008.

115,87 EUR

15.5.2008.

117,35 EUR

15.6.2008.

116,19 EUR

15.7.2008.

115,94 EUR

15.8.2008.

115,90 EUR

15.9.2008.

120,34 EUR

15.10.2008.

132,62 EUR

15.11.2008.

119,20 EUR

15.12.2008.

178,92 EUR

15.1.2009.

179,69 EUR

15.2.2009.

154,98 EUR

15.3.2009.

160,64 EUR

15.4.2009.

161,77 EUR

15.5.2009.

152,02 EUR

15.6.2009.

153,72 EUR

15.7.2009.

190,86 EUR

15.8.2009.

201,73 EUR

15.9.2009.

189,65 EUR

15.10.2009.

197,45 EUR

15.11.2009.

196,20 EUR

15.12.2009.

217,28 EUR

15.1.2010.

230,81 EUR

15.2.2010.

227,89 EUR

15.3.2010.

241,33 EUR

15.4.2010.

265,97 EUR

15.5.2010.

247,05 EUR

15.6.2010.

275,32 EUR

15.7.2010.

274,36 EUR

15.8.2010.

332,97 EUR

15.9.2010.

298,83 EUR

15.10.2010.

306,72 EUR

15.11.2010.

287,15 EUR

15.12.2010.

290,28 EUR

15.1.2011.

277,78 EUR

15.2.2011.

285,35 EUR

15.3.2011.

285,74 EUR

15.4.2011.

308,83 EUR

15.5.2011.

357,91 EUR

15.6.2011.

413,76 EUR

15.7.2011.

445,41 EUR

15.8.2011.

351,49 EUR

15.9.2011.

319,89 EUR

15.10.2011.

322,00 EUR

15.11.2011.

326,36 EUR

15.12.2011.

353,62 EUR

15.1.2012.

361,83 EUR

15.2.2012.

346,69 EUR

15.3.2013.

366,34 EUR

15.4.2013.

337,42 EUR

15.5.2013.

332,71 EUR

15.6.2013.

335,52 EUR

15.7.2013.

332,56 EUR

15.8.2013.

343,13 EUR

15.9.2013.

349,98 EUR

15.10.2013.

353,32 EUR

15.11.2013.

365,22 EUR

15.12.2013.

353,21 EUR

15.1.2014.

249,74 EUR

15.2.2014.

255,83 EUR

15.3.2014.

250,52 EUR

15.4.2014.

242,91 EUR

15.5.2014.

244,55 EUR

15.6.2014.

249,99 EUR

15.7.2014.

254,32 EUR

15.8.2014.

255,44 EUR

15.9.2014.

260,09 EUR

15.10.2014.

266,77 EUR

15.11.2014.

268,02 EUR

15.12.2014.

269,00 EUR

15.1.2015.

268,50 EUR

15.2.2015.

268,50 EUR

15.3.2015.

268,50 EUR

15.4.2015.

268,50 EUR

15.5.2015.

268,50 EUR

15.6.2015.

268,50 EUR

15.7.2015.

268,50 EUR

15.8.2015.

268,50 EUR

15.9.2015.

268,50 EUR

15.10.2015.

268,50 EUR

15.11.2015.

268,50 EUR

15.12.2015.

268,50 EUR

15.1.2016.

14.776,89 EUR 19.1.2016.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 11.083,76 EUR (slovima: jedanaest tisuća osamdeset tri eura sedamdeset šest centi), uvećane za pripadajuće zatezne kamate koje na taj iznos teku od 8.lipnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 4.lipnja 2019. navodi se da je tužitelj s tuženikom kao kreditorom zaključio 22.svibnja 2006. Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 14/06, na temelju kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 256.030,49 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem tečaju HNB-a. Stranke su 19.siječnja 2016. zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu. Tuženik je u navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 2. i čl. 7. Ugovora vezao uz ovu valutu, te je u čl. 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu 4,50% godišnje ugovorivši u istom članku ugovora kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke, bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugovorivši odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te, protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je voden sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. brojem P- 1401/2012, te Visokim trgovačkim sudom RH pod posl. brojem Pž-7129/2013 i Pž- 6632/2017. Tužitelj je izradio izračun razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih mjesečnih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak i o jednostrano promjenjivim kamatama, koji na dan 19.siječnja 2016. iznosi 20.793,08 EUR, a s osnova glavnice 16.686,15 EUR, ili ukupno 37.479,23 EUR.

1.1. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će pod I. i II. izreke utvrditi da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu čl.1., 2., 7. i 7.2. kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, pod točkom III. naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 37.479,23 EUR sa zateznom kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do isplate, a pod točkom IV. naložiti tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

1.2. Nakon provedenog financijskog vještačenja i njegovih dopuna, tužitelj je podneskom od 11.svibnja 2026. konačno uredio svoj zahtjev, na način da glavnim tužbenim zahtjevom pod točkama I. i II. traži utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu čl.1., 2., 7. i 7.2., kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, pod točkom III. potražuje od tuženika isplatu iznosa od 36.350,53 EUR sa zateznom kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do isplate, a pod točkom IV. potražuje parnični trošak sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Tužitelj je postavio i podredni tužbeni zahtjev, koji se od glavnog tužbenog zahtjeva razlikuje samo u točki III. kojom tužitelj potražuje isplatu iznosa od 9.299,49 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 19.siječnja 2016. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom, te je istaknuo prigovor zastare. Tuženik osporava da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, budući je iznos kredita veći do 132.722,81 EUR (1.000.000,00 kn), a tužitelj nije dokazao da je sredstva kredita iskoristio u potrošačke svrhe. Nadalje, tuženik navodi da je prije podnošenja tužbe tužitelj pristao na konverziju predmetnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da je s tuženikom 19.siječnja 2016. sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je došlo i do izmjene valutne klauzule i kamatne stope. Time je otpala eventualna ništenost pojedinih odredbi ugovora o kreditu, pod uvjetom da je i postojala, te se tuženik poziva na utvrđenja iz postupka Gos-1/2019, kao i na brojne odluke županijskih sudova u RH, Vrhovnog suda RH i Europskog suda. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže odbaciti tužbeni zahtjev tužitelja, podredno isti odbiti kao neosnovan i naložiti istom da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom Ugovora o namjenskom kreditu br.14/06 od 22.svibnja 2006. solemniziranog od strane javnog bilježnika Zrinke Milić- Štrkalj iz Splita pod brojem OU-342/2006 dana 25.svibnja 2006., Dodatka Ugovoru o kreditu od 19.siječnja 2016., otplatnog plana kredita, dopisa tužitelja od 27.rujna 2018. o promjeni kamatne stope, prometa po kreditu, obavijesti o izračunu efekta konverzije od 19.siječnja 2016. i novog otplatnog plana, financijskim vještačenjem po sudskoj vještakinji za financije Ines Lozić, dopunskim vještačenjem po sudskoj vještakinji za financije Ines Lozić, te saslušanjem tužitelja.

4. Glavni tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbi čl. 1., 2., 7. i 7.st.2. ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, te za isplatom iznosa koje je tužitelj pretplatio na temelju tih ništetnih odredbi, kao i isplatu razlike preostale neotplaćene glavnice.

6. Između parničnih stranaka nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili 22.svibnja 2006. Ugovor o namjenskom kreditu broj 14/06, solemniziran od strane javnog bilježnika Zrinke Milić-Štrkalj iz Splita pod brojem OU-342/2006 dana 25.svibnja 2006., kojim je tuženik- banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 256.030,49 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita (čl.1.),

-da se tužitelj kao korisnik kredita obvezao vratiti iznos kredita u anuitetima i uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci tuženika o kamatnim stopama, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50 % (čl.2. Ugovora), sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja,

- da je ugovoren rok otplate kredita od 360 mjeseci,

-da je u čl. 7. Ugovora određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.283,57 CHF obračunatim prema srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja, kao i da će se u slučaju izmjene redovne promjenjive kamatne stope povisiti ili sniziti iznos anuiteta,

- da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF-a,

- da su na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., tužitelj i tuženik zaključili Dodatak ugovora o kreditu dana 19.siječnja 2016., tako da je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015.

7. Međutim, sporna je osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora zastare.

8. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 22.svibnja 2006.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

9. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

11. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

12. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/2023, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.lipnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.lipnja 2004. do 6.kolovoza 2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.kolovoza 2007. do 31.prosinca 2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

15. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik, a tamo prvotuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora prvotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.studenoga 2004. do 06.kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.kolovoza 2007. do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prvotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvouženika.

16. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati na tužitelja, odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/22, 155/23, nadalje: ZPP-a) fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva.

17. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, te imajući na umu da je dio spornih odredbi čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu sadržajno izražen na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

19. Naime, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.

20. Čak i izvršenjem Ugovora o kreditu ne može nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc, pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. st. 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. st. 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a.

21. Neosnovano tuženik navodi da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015, nadalje:ZID ZPK), tužitelj više nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, niti zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.

22. Na temelju svih naprijed navedenih utvrđenja, sud je zaključio da dio odredbi čl. 1., 2. i 7. ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne, te je odlučio kao u izreci ove presude pod točkama I. i II.

23. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

23.1. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

23.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., dok je po osnovi preplaćene glavnice uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.

23.3. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 4.lipnja 2019. znači da računajući od 13. lipnja 2014. i od 14.lipnja 2018., pa do njezina podnošenja nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

24. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući na umu odluku Ustavnog suda U- III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje nikakvih dokaza.

25. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja, koji u svom iskazu navodi, da mu je iznos novca trebao radi kupnje stana u svrhu stanovanja. Bio je klijent tuženika prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno imao je otvoren tekući račun, te nije išao do drugih banaka raspitivati se o uvjetima kredita. Kod tuženika mu je ponuđen kredit u EUR i CHF, te se zbunio zbog toga što nije bilo kredita u kunama. Nije ispunjavao uvjete za kredit u EUR, jer tužiteljeva primanja nisu bila za to dovoljna, ali je ispunjavao uvjete za kredit u CHF. Zaposlenici tuženika rekli su mu da je to sve isto i da je švicarski franak stabilna valuta. Prije potpisivanja ugovora o kreditu tužitelja nitko od strane zaposlenika tuženika nije informirao o riziku ugovaranja kredita čija isplata je vezana za CHF, niti mu je predočeno što to točno znači. Nikakvo objašnjenje nije mu dato ni u pogledu promjenjive kamatne stope. U otplatnom planu sve su rate kredita bile iste, te nije mislio da će se iste mijenjati sa promjenom tečaja CHF. Tekst ugovora sastavio je tuženik, tužitelj je ugovor pročitao prije potpisivanja i odnio kod javnog bilježnika na ovjeru. Tom prilikom javni bilježnik mu je samo tumačio da li je svjestan svoje obveze, da se radi o kreditu uz rok otplate od 30 godina i da će to morati platiti. Nije bilo mogućnosti pregovaranja sa tuženikom o bilo kakvim odredbama ugovora, već je mogao prihvatiti ili odbiti ponudu tuženika. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu tužitelj nije bio obrtnik niti vlasnik nekog trgovačkog društva, već zaposlena osoba. Mjesečna rata je od početnog iznosa od oko 769,79 EUR narasla do iznosa od 1.234,32 EUR. Išao je kod tuženika informirati se zbog čega rata raste, te mu je rečeno da je to potpisao, što ga je šokiralo. Iznosom novca iz kredita kupio je stan, u kojem od kupnje stanuje sa suprugom i djecom, i nije ga nikada iznajmljivao. Predmetni kredit zatvorio je podizanjem kredita u drugoj banci, koji još uvijek otplaćuje. U odnosu na Dodatak ugovoru o kreditu, svu dokumentaciju je dobio od tuženika, te je nakon proučavanja u prostorijama tuženika potpisao ovaj tipski ugovor, nakon što ga je tužitelj prethodno pročitao. Od konverzije je očekivao da se u otplati kredita vrati u onu normalnu početnu situaciju odnosno da mu rata bude kako je ugovorena. Nakon konverzije rata se smanjila, ali ne na početni ugovoreni iznos. Misli da mu konverzijom nije priznata pretplata, već da je tužitelj bio u dugu prema tuženiku, a konverzijom mu je svakako olakšana svota predmetnog kredita.

26. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je kupnja stana, kako to tužitelj navodi i u svom iskazu, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti da bi u takve svrhe utrošio novčana sredstva isplaćena na temelju ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenoga, tužitelja se ima smatrati potrošačem.

27. Tuženik osporava pravo tužitelju na obeštećenje zbog činjenice da je pristao na sklapanje Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, pozivom na odluku Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., što je u cijelosti neutemeljeno. To stoga što navedena odluka nema nikakve veze, niti je donesena u svezi navedenog spornog pitanja, jer je u tom predmetu VSRH postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", i na to pitanje dan je odgovor koji glasi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Dakle, u navedenoj odluci VSRH se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora), niti je u toj odluci VSRH izrazio kategoričan stav o tome da je pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci u predmetu C-118/17 apsolutno neprimjenjivo u predmetnom slučaju obeštećenja potrošača koji je pristao na konverziju.

28. Što se tiče visine zahtjeva, ista je utemeljena na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskoj vještakinji financijske struke Ines Lozić, na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi nakon dopunskog vještačenja i očitovanja vještakinje, a sud ga prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti, te utemeljen na mjerodavnim ispravama i primjeni pravilne metodologije obračuna.

29. U nalazu i mišljenju sudska vještakinja Ines Lozić navodi da pod pretpostavkom da se tužitelju tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj CHF:

-ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamate u anuitetu te rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita, iznose 21.882,32 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 7.936,45 EUR, a zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 13.945,87 EUR.,k

-da je manje plaćen iznos od 3.444,39 EUR, od kojeg iznosa je zbog pada kamatne stope manje plaćen iznos od 2.336,87 EUR, a zbog pada tečaja za otplatu ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 1.107,52 EUR,

- da sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja iznosi 18.437,93 EUR (5.599,58 EUR zbog promjene kamatne stope i 12.838,35 EUR na ime promjene tečaja),

-da je glavnica po kreditu u CHF, temeljem prilagođenog inicijalnog otplatnog plana, uzevši u obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan 19.siječnja 2016. iznosila 950.420,61 kn, dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 1.053.723,41 kn,

-da razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem prilagođenog početnog otplatnog plana i tečaja iznosi 13.710,64 EUR,

- da je prilikom obračuna konverzije tuženik uzeo u obzir sve uplate tužitelja, te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju odnosno čl.19. c. ZPK-a, na način da ih je preračunao na mogući anuitet pod pretpostavkom da je tužitelju bio odobren kredit u EUR,

-da iz Obavijesti o izračunu efekata konverzije proizlazi da je tužitelj manje uplatio (manjak) na dan 19.siječnja 2016. u iznosu 2.060,88 EUR (15.787,89 kn).

30. Sudska vještakinja Ines Lozić pismeno se očitovala o primjedbi tuženika na metodu izračuna, te je zaključno istaknula da u cijelosti ostaje svog nalaza i mišljenja.

31. U pisanoj Dopuni svog nalaza i mišljenja sudska vještakinja Ines Lozić pozvana je da se očituje na primjedbe tužitelja iz podneska od 12. siječnja 2026., da utvrdi iznos preostale neotplaćene glavnice, kao i da izvrši obračun zatezne kamate na iznose koje je tužitelj pretplatio po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od dospijeća odnosno plaćanja svakog pojedinog anuiteta do provedene konverzije.

32. Sudska vještakinja Ines Lozić dala je novi izračun pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj, te uz pretpostavku prilagodbe početnog otplatnog plana na način da se do 31.prosinca 2013. primjenjuje kamatna stopa koja se navodi u ugovoru o kreditu, a od 01.siječnja 2014. primjenjuje kamatna stopa od 3,23%, prema kojem je utvrdila:

-da ukupan iznos preplate, uzevši u obzir rast kamatne stope i rast tečaja, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznosi 21.573,64 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 8.361,94 EUR, a zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 13.211,70 EUR,

- da je manje plaćen, posljedično na pad tečaja za otplatu ispod tečaja na dan isplate kredita, iznos od 1.107,52 EUR,

-da sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, iznosi 20.466,12 EUR (8.361,94 EUR na ime promjene kamatne stope i 12.104,18 EUR na ime promjene tečaja),

-da je dan provođenja konverzije, odnosno na dan 19.siječnja 2016. utvrđena glavnica u iznosu 137.548,30 EUR, što primjenjivim tečajem na dan 19.siječnja 2016. iznosi 1.053.723,41 kn (tečaj 7,660752 kn za 1 EUR),

- da bi preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 19.siječnja 2016. prema prilagođenom početnom otplatnom planu bila manja za 14.776,89 EUR.

- da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije, odnosno do 19.siječnja 2016. iznose 9.329,36 EUR (varijanta A u odnosu na Nalazi i mišljenje vještaka od 9.kolovoza 2024.)

-da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije, odnosno do 19.siječnja 2016. iznose 9.299,49 EUR (Varijanta B u odnosu na Dopunu Nalaza i mišljenja vještaka prema prijedlogu tužitelja iz Podneska od 12. siječnja 2026.).

33. S obzirom da je sud kao prethodno pitanje utvrdio da su djelomično ništetne odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom. Na temelju provedenog financijskog vještačenja, kao i dopuna tog vještačenja, sud nedvojbeno zaključuje da tužitelj nije u potpunosti obeštećen zaključenjem Dodatka ugovoru, odnosno izvršenom konverzijom. Naime, iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje za financije Ines Lozić, odnosno njenog dopunskog nalaza i mišljenja, nedvojbeno je utvrđeno da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznose 21.573,64 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 8.361,94 EUR, a zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 13.211,70 EUR.

34. Sudska vještakinja Ines Lozić izradila je dopunski nalaz i mišljenje pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj, te uz pretpostavku prilagodbe početnog otplatnog plana na način da se do 31.prosinca 2013. primjenjuje kamatna stopa koja se navodi u ugovoru o kreditu, a od 01.siječnja 2014. primjenjuje kamatna stopa od 3,23%, a što sud smatra ispravnim, jer se radi o kamatnoj stopi koja je propisana odredbom Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, odredba od primjeni fiksne kamatne stope od 3,23 % na kredite u CHF sadržana u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju u primjeni od 01.siječnja 2014. predstavlja zakonsku odredbu, koja ima prednost u primjeni pred raznim tumačenjima sudova i vještaka financijske struke. Navedena kamatna stopa od 3,23 % godišnje primjenjivala se sukladno odredbi čl.5. i čl.14. ZID ZPK/12 od 1.siječnja 2014., što je niže od predmetne, početno ugovorene kamatne stope od 4,50 % godišnje.

35. Iako tužitelju u konverziji nije priznata nikakva pretplata, sudska vještakinja Ines Lozić u Dopuni svog nalaza i mišljenja, dala je izračun prema kojem zatezne kamate na ukupno preplaćene iznose zbog porasta kamatne stope i promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate za razdoblje do dana provođenja konverzije 19.siječnja 2016. iznose 9.329,36 EUR (u odnosu na Nalazi i mišljenje vještaka od 9.kolovoza 2024.), odnosno 9.299,49 EUR (u odnosu na Dopunski nalaz i mišljenje).

36. Budući da tužitelju konverzijom nije priznata pretplata već je utvrđen manjak, odnosno dugovanje tužitelja prema tuženiku, to nema iznosa s kojim bi se izvršilo prebijanje obračunatih zateznih kamata na preplaćene iznose po osnovi ništetne kamatne stope i valutne klauzule.

37. Dakle, provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno je da je tužitelj pretplatio tuženiku ukupan iznos od 21.573,64 EUR na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Nadalje, pravilnim izračunom preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 19.siječnja 2016. prema prilagođenom početnom otplatnom planu bila bi manja za 14.776,89 EUR, tako da tužitelj osnovano potražuje isplatu tog iznosa sa zateznom kamatom od 19.siječnja 2016. do isplate. Budući da tužitelju na dan izvršene konverzije nije priznata pretplata, to je nije bilo mjesta niti uračunavanju tzv. konverzijske pretplate.

38. Glavnica ugovorena u Dodatku ugovoru o kreditu koji je sačinjen temeljem zakonske odredbe na koju niti jedna od stranaka nije mogla utjecati, nije rezultat ugovorne volje stranaka koja bi proizašla iz pregovaranja tužitelja i tuženika oko uvjeta sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu. Tužitelju je zakonom ostavljena mogućnost samo da odabere hoće li Dodatak ugovoru o kreditu potpisati ili ne, ali uvjeti pod kojima će se potpisati. Zbog navedenoga se ne može smatrati da je tužitelj potpisivanjem Dodatka ugovoru o kreditu izgubio pravo na isplatu razlike u glavnici između one koja je utvrđena vještačenjem, a temelji se na nepoštenim ugovornim odredbama, i one koja je navedena u Dodatku ugovoru o kreditu, a temelji se na parametrima iz ZID ZPK-a.19.

39. Izvršenom konverzijom tužitelj nije obeštećen niti je konverzijom uspostavljena ekonomska ravnoteža između ugovornih stranaka. Pri tome valja napomenuti da je zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 utvrđena rješenjem ovoga suda broj Gos-1/2019-36 od 4.ožujka 2020., kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., s tim da u konkretnom slučaju tuženiku prilikom izračuna konverzije nije moglo biti poznato da će dvije godine poslije biti pravomoćno utvrđena i ništetnost valute klauzule, pa istom nisu bili poznati svi parametri prilikom izračuna same konverzije.

40. Tužitelj kao potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14), koji u odredbi čl. 41.st.1. propisuje da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

41. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci.

42. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a). Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

43. Ovdje treba navesti da predmet spora nije utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Aneksa ugovora o kreditu, niti je između parničnih stranaka bila sporna valjanost izvršene konverzije i predmet konverzije, kao što se nije osporavalo da je izračun konverzije kredita izvršen na način kako to propisuje odredba članka 19.c ZID ZPK-a, tako da se radi o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke.

44. U odnosu na tzv. negativne razlike, odnosno okolnost da su u određenom razdoblju plaćani niži anuiteti, ne utječe na rezultate provedenog vještačenja. Tuženik koji je sam sastavio nepoštene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenjala njegovom odlukom i valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO. Onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog (u tom smislu odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 580/07 od 29. kolovoza 2007. i broj Rev-2624/2015 od 23. siječnja 2019., ŽS u Karlovcu, Gž-650/2023 od 27.rujna 2023.). Isto tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br.Rev-549/2023 od 18.prosinca 2023. izrazio je stajalište da sud ne može samovoljno odbijati tečajne razlike za vrijeme dok su one bile niže od tečaja isplate kredita u CHF. Naime, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu pretplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten prema mišljenju revizijskog suda umanjivati tužiteljevu tražbinu s tzv.negativnim tečajnim razlikama. Dakle, niže tečajne razlike mogu biti prebijene s potraživanjem tužitelja kao potrošača samo u slučaju ako je tuženik to zatražio u konkretnom iznosu po određenim anuitetima, i ako su to zatražili prije zaključenja prethodnog postupka. Međutim, tuženik u ovom postupku nije postupio na opisani način, pa nema mjesta uzimanju u obzir tzv. negativnih razlika prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva.

45. Slijedom navedenog, sud je prihvatio kao osnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja i naložio tuženiku da isplati tužitelju ukupno pretplaćeni iznos od 36.350,53 EUR, od čega iznos od 21.573,64 EUR na ime pretplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, sa zateznom kamatom od dana izvršenog plaćanja do isplate, a iznos od 14.776,89 EUR na ime razlike u obračunu preostale neotplaćene glavnice, zajedno sa zateznom kamatom od 19.siječnja 2016. do isplate, sve po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka za financije, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.

46. Naime, tužitelj je u otplati kredita tuženiku vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

47. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

48. Dokaze koje nije posebno obrazlagao, sud smatra irelevantnim za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

49. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a. Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, 107/2025, nadalje: Tarifa), Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018. i 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023.), priloženom popisu parničnog troška i vrijednosti predmeta spora prema konačno uređenom glavnom tužbenom zahtjevu u visini od 36.350,53 EUR za sljedeće radnje: za sastav tužbe 500 bodova, za sastav obrazloženih podneska od 24.lipnja 2024., 12.siječnja 2026. i 11.svibnja 2026. po 500 bodova za svaki podnesak (500x3), za sastav žalbe protiv rješenja o prekidu -250 bodova (Tbr.10.toč.4.Tarife), za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 2.srpnja 2024., 20.siječnja 2026. i 19.svibnja 2026. po 500 bodova za svako ročište (500x3), za zastupanje na ročištu koje je odgođeno prije početka raspravljanja od 7.ožujka 2023.-125 bodova i za zastupanje na ročištu za objavu odluke -50 bodova, odnosno ukupno 3 925 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR daje iznos od 7.850,00 EUR, a uvećano za 25% PDV-a daje iznos od 9.812,50 EUR. Na taj iznos tužitelju treba priznati trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 421,26 EUR, kao i trošak za financijsko vještačenje u iznosima od 500,00 EUR i 350,00 EUR, tako da je tužitelju priznat trošak u ukupnom iznosu od 11.083,76 EUR. Na dosuđeni trošak tužitelju je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom IV.

Split, 8.lipnja 2026.

SUTKINJA:

Sanja Bikić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužitelju putem punomoćnika,

-tuženiku putem punomoćnika,

-u spis.