REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2686/2025-108

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Karin Šipek, u pravnoj stvari tužitelja Allianz Hrvatska d.d. Zagreb, Heinzelova 70, OIB: 23759810849, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Rukavina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Špehar & Špehar j.t.d. Zagreb, Masarykova 7, protiv tuženika Hrvatske ceste d.o.o. Zagreb, Vončinina 3, OIB: 55545787885, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 24. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika po zaposlenju tuženika, s danom objave 8. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana platiti tužitelju iznos od 24.626,49 EUR sa zateznom kamatom od 17. svibnja 2016. do isplate, iznos od 10.039,44 EUR sa zateznom kamatom od 4. siječnja 2018. do isplate te iznos od 11.901,65 EUR sa zateznom kamatom od 28. kolovoza 2018. do isplate, sve po stopi zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023 . do 31. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva od tuženika isplatu iznosa od 14.775,89 EUR sa zateznom kamatom od 17. svibnja 2016. do isplate, isplatu iznosa od 6.023,66 EUR sa zateznom kamatom od 4. siječnja 2018. do isplate te isplatu iznosa od 7.140,99 EUR sa zateznom kamatom od 28. kolovoza 2018. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 19.048,92 EUR sa zateznom kamatom od 8. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka za iznos od 15.119,79 EUR sa zateznom kamatom od 8. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da se dana 23. ožujka 1999. dogodila prometna nezgoda na kolniku državne ceste br. 60 Brnaze-Cista Provo u kojoj je nastradao OV kao putnik, a KV kao vozač vozila reg. oznaka [registarska oznaka], a u kojoj nezgodi je sudjelovao i HV kao vozač vozila reg. oznaka [registarska oznaka], koje vozilo je bilo osigurano kod tužitelja policom obveznog osiguranja broj 040010249538. Tužitelj nadalje tvrdi da je temeljem nepravomoćne presude Općinskog suda u Sp litu broj IP- 3204/05 od 6. siječnja 2014. dana 16. svibnja 2016. platio Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iznos d 371.096,57 kuna te nakon što je navedena presuda postala pravomoćna da je dana 3. siječnja 2018. isplatio Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje i daljnji dosuđeni iznos od 151.284,33 kune. Tvrdi da je predmet tužbenog zahtjeva u navedenom sporu koji se vodio pred Općinskim sudom u Splitu bila naknada štete koju je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje imao zbog isplate invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad oštećenika OV koji je stradao u predmetnoj nezgodi. S obzirom da je prema tvrdnjama tužitelja za štetni događaj odgovoran tuženik u omjeru od 80%, tužitelj tužbom potražuje isplatu u navedenom omjeru, odnosno iznos od 296.877,26 kuna sa kamatama od 17. svibnja 2016. te iznos od 121.027,46 kuna sa kamatama od 4. siječnja 2018.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi kako iz navoda tužbe nije jasno koja je osnova tužiteljevog potraživanja prema tuženiku niti da je jasno koji je to pravni odnos koji postoji između tužitelja i tuženika. S obzirom na navode iz tužbe, tužitelj osporava bilo kakvu odgovornost za nastanaka predmetne nezgode, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te prigovor promašene pasivne legitimacije, prigovor zastare te spori visinu tužbenog zahtjeva. Ističe kako nije odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja iz razloga što je za nezgodu isključivo odgovoran vozač motornog vozila HV koji nije poštivao prometna pravila zbog čega je i osuđen za kazneno djelo kršenja prometnih propisa iz nehaja.

2.2. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije te prigovor promašene pasivne legitimacije navodi kako je tužitelj osigurao vozilo koje je prouzročilo prometnu nezgodu, a da je odredbom članka 14. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, kojom odredbom su propisani subrogacijski zahtjevi društva za osiguranje, propisano da društvo za osiguranje koje je nadoknadilo štetu oštećenoj osobi ili platilo osigurani iznos, a na temelju tog zakona nije bilo u obvezi, ima pravo na naknadu od osobe koja je odgovorna za štetu, i to isplaćenog iznosa štete, kamate i troškova te da je odredbom članka 82. staval 1. istog Zakona propisano da je vlasnik, odnosno korisnik motornog vozila i priključnog vozila dužan sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom motornog vozila nanese trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari. Kako je presudom Općinskog suda u sinju broj K-91/99 od 22. rujna 1999. vozač motornog vozila prouzročio prometnu nezgodu kršenjem prometnih propisa, tuženik smatra da sukladno odredbi članka 14. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu proizlazi da između tužitelja i tuženika ne postoji nikakav pravni odnos bez obzira koji tužitelj smatra da postoji (koji nije naveden u tužbi) budući je osiguratelj bio u obvezi isplatiti osigurani iznos.

2.3. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tuženik ističe kako iz odredbe članka 14. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu proizlazi da se potraživanje temeljem te odredbe temelji na subrogacijskom zahtjevu pa smatra da zastara teče od trenutka kad je počela teći zastara oštećenog, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, prema odgovornoj osobi. Kako iz presude Općinskog suda u Splitu broj P-3204/05 proizlazi da u skladu s odredbom članka 166. stavak 1. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju zastara nastupa u roku od 3 godine od dana donošenja rješenja HZMO -a kojim je utvrđeno pravo na mirovinu, tuženik smatra da je subjektivni rok od 3 godine oštećenika prema štetniku protekao 30. siječnja 2006., a objektivni rok 30. siječnja 2008. pa da iz navedenog proizlazi da je osnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja.

2.4. U odnosu na osporenu visinu tužbenog zahtjeva tuženik u bitnome navodi da iz pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu P-3204/2005 proizlazi da je tužitelj bio dužan platiti HZMO-u iznos od 18.211,62 kune i iznos od 282.421,88 kuna dok je HZMO odbijen sa zahtjevom za iznos od 27.317,44 kune i 450.950,27 kuna iz razloga što je ovdje tužitelj u tom predmetu istaknuo prigovor limita osiguranja koji je ocijenjen osnovanim, a ne iz razloga što je tužbeni zahtjev bio neosnovan. Stoga ukupno potraživanje HZMO-a iz navedenog postupka iznosi 778.900,59 kuna, a kako je tužitelj temeljem navedene presude bio u obvezi plaćanja iznosa od 300.633,50 kuna, što u odnosu na cjelokupno postavljeni tužbeni zahtjev predstavlja 38,6% ukupne štete prouzročene HZMO-u, iz navedenog prema tvrdnjama tuženika proizlazi da tuž itelj tužbom potražuje onaj iznos koji je trebao platiti. Ističe da to što je HZMO odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva zbog ispunjenja limita osiguranja ne znači da, s obzirom na omjer odgovornosti koji tužitelj navodi u tužbi, HZMO ne može ili neće potraživati preostali iznos od ovdje tuženika. Stoga, kada bi sud usvojio tužbeni zahtjev u omjeru koji je tužitelj naveo u tužbu, a HZMO naplatio preostali iznos štete od ovdje tuženika, to prema tuženiku znači da bi platio više od onoga što bi bio dužan platiti prema tužiteljevom omjeru iz tužbe. Tako smatra da je tužiteljev zahtjev u odnosu na ukupnu štetu koju je HZMO pretrpio neosnovan za iznos od 155.780,12 kuna. Također ističe da je prema ranije navedenoj presudi Općinskog suda u Splitu tužitelj bio u obvezi plaćanja iznosa od 300.633,50 kuna, dok tužbom potražuje iznos od 417.904,72 kune, odnosno, potražuje veći iznos od onoga koji je trebao platiti, i to za iznos od 117.271,22 kune pa smatra tužbeni zahtjev neosnovanim. Tako ističe da je tužbeni zahtjev minimalno neosnovan za iznos od 273.051,34 kune prema omjeru koji je tužitelj izložio u tužbi, a koji omjer je također neosnovan i nerazumljiv.

2.5. Tuženik spori i utuženi tijek zatezne kamate smatrajući da kamate mogu teći tek od podnošenja tužbe.

3. Tužitelj se na odgovor na tužbu očitovao podneskom od 23. srpnja 2019. u kojem podnesku je naveo da se prometna nezgoda dogodila na način da se osiguranik tužitelja HV prilikom pretjecanja teretnog vozila ispred sebe izravno sudario s vozilom registarskih oznaka [registarska oznaka] kojim je upravljao KV, a da je tuženik na mjestu štetnog događaja trebao postaviti horizontalnu prometnu signalizaciju -punu liniju, koja bi vozačima zabranila pretjecanje na navedenoj dionici ceste, kao i vertikalnu prometnu signalizaciju-zabrana pretjecanja za sva vozila i ulegnuće na cesti. Navodi da je tuženik društvo koje se u okviru svoje djelatnosti profesionalno bavi održavanjem prometnica, što među ostalim uključuje i postavljanje prometne signalizacije, a činjenica da je tuženik nakon nezgode na mjestu štetnog događaja postavio središnju punu liniju ukazuje na njegovu svijest da u vrijeme štetnog događaj signalizacija na prometnici nije bila odgovarajuća, što je u izravnoj uzročno posljedičnoj vezi s nastankom predmetnog štetnog događaja. Tužitelj u spis dostavlja presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-4148/00 u sporu između osiguranika tužitelja HV i ovdje tuženika u kojem je utvrđena odgovornost tuženika za štetni događaj u omjeru od 80%, a koju presudu je potvrdio Županijski sud u Zagrebu presudom broj Gžn-1878/09 od 11. siječnja 2011. Smatra neosnovanim istaknuti prigovor visini tužbenog zahtjeva navodeći da se početak roka zastarijevanja računa od dana kada je tužitelj naknadu isplatio, a da od izvršenih plaćanja HZMO-u do utuženja nije prošlo niti tri godine. Također ističe kako je tužitelj plaćanja vršio u dva navrata u ukupnom iznosu od 522.380,90 kuna, a kako smatra da je tuženik odgovoran u omjeru od 80%, ovom tužbom potražuje utuženi iznos od 417.904,72 kune. Navodi da kod visine štete treba uzeti u obzir iznos koji je plaćen te sukladno njemu utvrditi iznos koji bi tuženik trebao platiti sukladno omjeru svoje suodgovornosti.

4. Tuženik se u odnosu na navedene navode očitovao podneskom od 25. rujna 2019. navodeći kako je presudama Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn - 165/06 i Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn -1878/09 na koje se tužitelj poziva povrijeđeno tuženikovo ustavno pravo na pravično suđenje te su bez ikakvog utjecaja u ovoj pravnoj stvari. Ističe kako je pravomoćno kaznenom presudom utvrđeno da je do prometne nezgode došlo do teškog kršenje propisa o sigurnosti prometa od strane osiguranika tužitelja, smatra da se isti ne može osloboditi od odgovornosti te smatra da ne postoji odgovornost tuženika budući da cesta nije prouzročena stanjem ceste nego kršenjem prometnih propisa. Tuženik nadalje navedenim podneskom elaborira o tome da institut subrogacije i institut regresa nisu isti pojmovi te da je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2161/2011 na koju se poziva tužitelj u pogledu zastare neutemeljena, nelogična i proturječna te nije primjenjiva u ovoj pravnoj stvari.

5. Tijekom postupka tuženik je učinio nespornim da je tužitelj isplatio HZMO -u utužene iznose, no i dalje osporava osnovanosti i visinu tužbenog zahtjeva.

6. Ovaj sud je na prijedlog tužitelja i uz suglasnost tuženika rješenjem od 7. prosinca 2020. radi zajedničkog raspravljanja i smanjenja troškova spojio ovaj spis sa spisom poslovni broj P-1523/2019, a koji spis se odnosio na isti štetni događaj uz dopunu regresnog potraživanja.

7. Tijekom postupka tužitelj je predložio da se na ovaj spis spoji i predmet P- 1729/2021, međutim, nakon izvršenog uvida u navedeni spis ovaj sud je odlučio da neće izvršiti spajanje radi zajedničkog raspravljanja jer se, imajući u vidu fazu u kojoj se taj postupak nalazio, ne bi ubrzalo raspravljanje u ovoj pravnoj stvari.

8. Uvidom u tužbu prvotno podnesenu pod brojem P-1523/2019 razvidno je da tužitelj tvrdi da je temeljem Izvansudske nagodbe od 1. kolovoza 2018., povodom istog štetnog događaja, isplatio KV ukupni iznos od 179.346,00 kuna (iznos od 130.000,00 kuna na ime izgubljene zarade te iznos od 49.346,00 kuna na ime odvjetničkog troška). Kako tužitelj tvrdi da je tuženik odgovoran za predmetni štetni događaj u omjeru od 80%, tužbom u tom predmetu je zahtijevao od tuženika isplatu iznosa od 143.476,80 kuna sa kamatama od 28. kolovoza 2018.

9. Tuženik je i u tom, sada spojenom predmetu, u bitnome istaknuo iste prigovore na način da je osporio odgovornost za nastanak predmetne nezgode, istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor promašene pasivne legitimacije te prigovor zastare, a osporio je i visinu tužbenog zahtjeva i utuženi tijek zatezne kamate. Ističe da je za nastanak predmetne nezgode isključivo odgovoran vozač motornog vozila HV zbog čega je osuđen i za kazneno dijeli kršenja prometnih propisa iz nehaja pravomoćnom kaznenom presudom pa stoga tvrdi da se osiguranik tužitelja ne može osloboditi odgovornosti. Tijekom postupka tuženik se protivio provođenju očevida na licu mjesta jer je od štetnog događaja došlo do rekonstrukcije predmetne prometnice uslijed izgradnje autoceste zbog čega stvarno stanje više ne odgovara stanju prometnice u vrijeme nastanka štete. Nadalje, tuženik je u spis dostavio i presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-91/2011 te odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-3344/2016 navodeći da iz istih nedvojbeno proizlazi da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom iz razloga što se prometna nezgoda dogodila u naseljenom mjestu. Tuženik je tijekom postupka istaknuo i prigovor presuđene stvari imajući u vidu navedene presude.

10. Tužitelj se u sada spojenom predmetu sada P-1523/2019 očitovao na odgovor na tužbu na način da je do predmetne nezgode došlo tako da se osiguranik tužitelja HV prilikom pretjecanja teretnog vozila ispred sebe izravno sudario s vozilom reg. oznaka [registarska oznaka] kojim je upravljao KV, ali da je tuženik na mjestu štetnog događaja trebao postaviti horizontalnu prometnu signalizaciju -punu liniju koja bi vozačima zabranila pretjecanje na navedenoj dionici ceste kao i vertikalnu prometnu signalizaciju-zabrana pretjecanja za sva vozila i ulegnuće na cesti. Ističe da činjenica da je tuženik nakon nezgode na mjestu štetnog događaja postavio središnju punu liniju ukazuje na njegovu svijest o tome da signalizacija na prometnici nije bila odgovarajuća što je u izravno posljedičnoj vezi s nastankom predmetnog štetnog događaja. I u tom predmetu tužitelj navodi da iz presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu Pn-4148/2000 proizlazi odgovornost tuženika za predmetni štetni događaj u omjeru od 80% u kojem omjeru je zahtjevom i tražio isplatu iznosa isplaćenog oštećenom KV. Također ističe da je tužitelj navedenom oštećeniku ispatio i iznos od 179.346,00 kuna dana 1. kolovoza 2018., a kako je tužba podnesena 26. srpnja 2019., navodi kako je od tuženika istaknuti prigovor zastare neosnovan.

11. Tužitelj je nakon spajanja ovog postupka i predmeta koji se vodio pod brojem P-1523/2019 podneskom od 12. veljače 2021. odredio tužbeni zahtjev na način da je objedinio tužbene zahtjeve iz oba navedena predmeta ukupno zahtijevajući iznos od 561.381,52 kune. Istim podneskom tužitelj, u odnosu na dostavljenu presudu ovog suda P-91/2011, potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-3344/2016, upire na ranije dostavljenu presudu Općinskog suda u Zagrebu broj Pn - 4148/2000 i onu Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn -1878/2009, u kojoj je iz istog štetnog događaja, odnosno iste činjenične i pravne osnove utvrđena suodgovornost tuženika za štetni događaj u omjeru od 80% pri čemu upire kako sud u predmetu ovog suda broj P-91/2011 nije u izreci odlučivao o odgovornosti za štetni događaj zbog čega predmet odlučivanja u ovoj parnici može biti odluka o istoj. Također tužitelj smatra tuženikov prigovor presuđene stvari neosnovanim jer se u predmetu P -91/2011 odlučivalo o povratu plaćenog iznosa NV s naslova izgubljene zarade koja je isplaćene na temeljem presude Općinskog suda u Imotskom broj P-5402/22 te iznos a koji je tužitelj isplatio njemačkom zavodu za mirovinsko osiguranje radi isplate iznosa mirovine oštećenom KV zbog djelomične nesposobnosti za rad

12. Tijekom postupka tuženik je učinio nespornim da je tužitelj postupio po presudi Općinskog suda u Splitu P-3204/2005 i isplatio HZMO-u dosuđeni iznos, koji je u ovom postupku umanjen za postotak doprinosa, te je učinio nespornom osnovanost potraživanja HZMO-a s osnove isplaćenih invalidskih mirovina.

13. Tužitelj je podneskom predanim na ročištu 13. siječnja 2023. konačno odredio tužbeni zahtjev s obzirom na Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj.

14. Ovaj sud je 13. ožujka 2025. donio presudu poslovni broj P-2030/2018 (list 302. do 321. spisa) kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 24.626,49 EUR sa zateznom kamatom od 17. svibnja 2016. do isplate, iznos od 10.039,44 EUR sa zateznom kamatom od 4. siječnja 2018. do isplate i iznos od 11.901,65 EUR sa zateznom kamatom od 28. kolovoza 2018. do isplate, dok je odbijen u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva od tuženika isplatu iznosa od 14.775,89 EUR sa zateznom kamatom od 17. svibnja 2016. do isplate, isplatu iznosa od 6.023,66 EUR sa zateznom kamatom od 4. siječnja 2018. do isplate i isplatu iznosa od 7.140,99 EUR sa zateznom kamatom od 28. kolovoza 2018. do isplate kao neosnovan te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 6.089,76 EUR sa zateznom kamatom od 13. ožujka 2025. do isplate.

15.1. Protiv navedene presude tužitelj i tuženik su izjavili žalbu, a odlučujući povodom žalbi tužitelja i tuženika Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Pž-1775/2025-3 od 15. listopada 2025. ukinuo navedenu presudu poslovni broj P- 2030/2018 u cijelosti te je predmet vratio na ponovno suđenje.

15.2. Iz navedene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1775/2025-3 u bitnome, u odnosu na prigovore tuženika iznesene tijekom postupka (kako tijekom prvotnog tako i tijekom ponovnog suđenja), proizlazi da je odredbom članka 288. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) dano ovlaštenje sudu da u slučaju postojanja smetnji za vođenje postupka donese posebno rješenje kojim odbacuje tužbu (ako utvrdi da o tužbenom zahtjevu već teče parnica, da je stvar pravomoćno presuđena, da je o predmetu spora sklopljena sudska nagodba ili da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe za utvrđenje), a ako sud ne prihvati prigovor da postoji koja od smetnji za vođenje postupka iz stavka 2. navedenog članka (presuđena stvar, parnica u tijeku, sudske nagodba, nepostojanje pravnog interesa), nastavit će se s raspravljanjem, a odluku o prigovoru donijet će posebno ili zajedno s odlukom o glavnoj stvari (stavak 3.). Stoga ako sud ocijeni da istaknuti prigovori o postojanju smetnji nisu osnovani, ne odbija te prigovore u izreci odluke, već obrazlaže u obrazloženju odluke zbog čega ti prigovori nisu osnovani. Stoga je i viši sud u navedenoj odluci potvrdio stajalište ovog suda prema kojem pogrešno tuženik smatra da je sud trebao u izreci presude odlučiti o istaknutim prigovorima.

15.3. Nadalje iz navedene odluke proizlazi i utvrđenje da tuženik neosnovano navodi da je tužba nerazumljiva i da je sud donio presudu iznenađenja zbog toga što je prihvatio raspravljati o navodima iz tužbe, a nije pozvao tužitelja ispraviti tužbu na način da navede pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Naime, odredbom članka 186. stavak 3. ZPP-a propisano je da će sud po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan iz čega proizlazi da tužitelj u tužbi ne mora navesti pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, kako pogrešno smatra tuženik, kao i da u konkretnom slučaju tuženik neosnovano navodi da je donesena presuda iznenađenja. Stoga je viši sud potvrdio utvrđenje ovog suda iz presude P--2030/2018 da nije osnovan tuženikov prigovor neurednosti tužbe .

15.4. Također, u odnosu na prigovor pravomoćno presuđene stvari, navedenom odlukom je utvrđeno da je ovaj sud pravilno zaključio da je navedeni tuženikov prigovor presuđene stvari neosnovan. Naime, u ovoj pravnoj stvari tužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa koji je isplatio OV na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj IP-3204/2005 te KV na temelju sklopljene izvansudske nagodbe, dok je u predmetu poslovni broj P-91/11 od tuženika zahtijevao isplatu iznosa koju je platio OV temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Imotskom poslovni broj P-542/2002 od 22. srpnja 2009. te iznosa koji je platio njemačkom mirovinskom osiguranju za KV pa je viši sud potvrdio ocjenu ovog suda da u konkretnom slučaju postoji subjektivni identitet spora, ali da ne postoji i objektivni identitet spora.

15.5. Međutim, viši sud je u citiranoj odluci utvrdio da osnovano tuženik navodi da nije jasna njegova suodgovornost za nastalu štetu jer je nejasan temelj kako odgovornosti tužiteljevog osiguranika tako i odgovornosti tuženika. Naime, u vrijeme nastanka štetnog događaja, unatoč prometnoj signalizaciji, osiguran ik je trebao postupiti u skladu s odredbom članka 41. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 84/9, 6/93, 5/93, 26/93, 29/94, 43/96, 46/96 i 54/96 , dalje u tekstu: ZSPC) pretjecati i obilaziti vozač smije samo ako time ne ometa normalno kretanje vozila koja dolaze iz suprotnog smjera i ako na cesti ima dovoljno prostora za sigurno izvođenje tih radnji. Vozač ne smije pretjecati i obilaziti kad time, s obzirom na karakteristike ceste i postojeće okolnosti na cesti i u prometu ili s obzirom na tehnička svojstva vozila kojim upravlja, ugrožava druge sudionike u prometu. Imajući u vidu, da je osiguranik tužitelja, kazneno odgovarao, jer je „lakomisleno smatra da neće doći do nesreće, poduzeo radnju pretjecanja vozila koje se kretalo ispred njega u istom smjeru premda se prethodno nije uvjerio da tu radnju može obaviti bez opasnosti“ (što proizlazi iz kaznene presude Općinskog suda u Sinju broj K-91/99), prema stajalištu višeg suda nije jasno zašto ovaj sud nije uzeo u obzir činjenicu da se osiguranik tužitelja, unatoč signalizaciji koja je bio na toj dionici, morao uvjeriti da može pretjecati bez opasnosti. U vezi s time viši sud je nadodao da je ovaj sud trebao kritički, nakon tuženikovih prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, ocijeniti predmetno vještačenje pogotovo što je priklopio spis poslovni broj P-91/11 u kojem je isto tako provedeno vještačenje, ali s drugačijim nalazom i miljenjem vještaka. Stoga je ocjena višeg suda da ovaj sud prilikom donošenja presude poslovni broj P-2030/2018-86 nije dao jasne razloge tuženikove odgovornosti za štetu, a posebno nije dao valjano obrazloženje zbog čega bi omjer odgovornosti bio 50% za svakog sudionika. Istaknuo je kako je ovaj sud u navedenoj presudi naveo da ocjena o omjeru odgovornosti osiguranika tužitelja i tuženika proizlazi iz izvedenih dokaza, međutim da na tu okolnost sud nije izvodio nikakve dokaze pa da nije jasno zašto bi odgovornost bila u istim omjerima kada je osiguranik tužitelja i pored isprekidane linije morao ocijeniti može li ili ne pretjecati vozilo ispred sebe, a da ne ugrozi sigurnost prometa na cestama. Stoga je dana uputa ovom sudu u ponovnom postupku dati valjane razloge o solidarnoj odgovornosti tuženika za štetu, kao i razloge zašto nije mogao utvrditi omjer štete.

16.1. Tijekom ponovljenog postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta i to u: Zapisnik o očevidu sa situacijskim planom (list 3. do 5., 77. do 79. spisa), sudska praksa (list 6. do 12., 25. do 28., 31. do 35., 39. do 41., 82. do 90., 101. do 106., 126. do 133. spisa), nalog za isplatu štete (list 13.,15., 92. spisa), prometi izvadaka po zadanim uvjetima (list 14.,16., 93., 155., 215. spisa), polica automobilska odgovornost broj 01010249538 (list 80. do 81. spisa), izvansudska nagodba od 1. kolovoza 2018. (list 91. spisa), Odluka o razvrstavanju javnih cesta (list 116. do 121. spisa), arhivske sentence (list 159. do 165. spisa), dijelovi teksta "Zastara" AV (list 195. do 199. spisa), provedeno je prometno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Nevenu Erešu (nalaz i mišljenje na listu 169. do 173. spisa), koji vještak je usmeno iznio nalaz i mišljenje na ročištu 10. veljače 2026. (list 391. do 392. spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću (nalaz i mišljenje na listu 216. do 246. spisa), izvršen je dokaz uvidom u spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-165/06 (ranije Pn-4148/00), izvršen je dokaz uvidom u spis Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom poslovni broj P-113/19 (ranije Pn-110/15, P-955/99), izvršen dokaz uvidom u spis Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3204/05 te u spis ovog suda poslovni broj P- 91/11.

16.2. Sud nije izveo dokaz saslušanjem predloženog svjedoka HV jer je isti u međuvremenu preminuo.

16.3. Tužitelj je tijekom postupka odustao od prijedloga da se kao svjedok sasluša KV te je odustao od prijedloga da se provede medicinsko vještačenje po vještaku medicine rada, pa sud te dokaze nije provodio.

17. Sukladno članku 8. ZPP-a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je konačno određeni tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

18.1. Predmet spora je regresni zahtjev za isplatu iznosa od 39.402,38 EUR i daljnjeg iznosa od 16.063,10 EUR, koje iznose je tužitelj na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj IP-3204/2005 isplatio Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (dalje u tekstu: HZMO) po osnovi invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad oštećenog NV i troškova postupka , kao i iznosa od 19.042,64 EUR koje je tužitelj isplatio na temelju izvansudske nagodbe KV s osnove izgubljene zarade i odvjetničkog troška, a povodom čega se vodio postupak pred Općinskim sudom u Imotskom pod brojem P-955/1999 (kasnije spis Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Imotskom poslovni broj Pn-110/2015).

18.2. Navedeni iznosi predstavljaju iznose koje je tužitelj platio HZMO-u i KV umanjene za doprinos osiguranika tužitelja za nastanak štetnog događaja u omjeru od 20%, u kojem omjeru tužitelj tvrdi da je njegov osiguranik suodgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja, dok tvrdi da je tuženik odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja u omjeru od 80% iz razloga što je bio u obvezi postavljanja horizontalne i vertikalne prometne signalizacije na mjestu štetnog događaja, a što je prema njegovim tvrdnjama u uzročno posljedičnoj vezi s nastankom predmetnog štetnog događaja. Iz navedenog proizlazi kako tužitelj tvrdi da je stoga predmetnu štetu prouzročilo više osoba koje odgovaraju solidarno, odnosno njegov osiguranik te tuženik iz navedenih razloga, pa ovom tužbom (sada spojeni predmeti) zahtjeva od tuženika kao od drugog dužnika da mu naknadi ono što je kao solidarni dužnik za njega platio (članak 1109. Zakona o obveznim odnosima), slijedom čega se od tuženika istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije te prigovor promašene pasivne legitimacije ocjenjuju neosnovanima.

18.3. Dakle, predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi 80% isplaćenih iznosa prema presudi Općinskog suda u Splitu poslovni broj IP - 3204/2005 i izvansudskoj nagodbi proizašlog iz spora pred Općinskim sudom u Imotskom poslovni broj P-955/1999.

19. Imajući u vidu sadržaj presude ovog suda poslovni broj P-2030/2018-86 te rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1775/2025-3, u ponovnom suđenju sporna je tuženikova odgovornost za štetu, odnosno postoji li tuženikova solidarna odgovornost za štetu i u kojem omjeru.

20. S obzirom da se u odluci Pž-1775/2025-3 viši sud nije osvrnuo na neke od tuženikovih prigovora i tvrdnji istaknutih tijekom postupka, navodi se sljedeće.

21. U odnosu na tvrdnje tuženika da je ovaj sud vezan presudom ovog suda poslovni broj P-91/2011, ovaj sud smatra da tuženik neosnovano ističe da je sud vezan navedenom presudom iz razloga što samo izreka presude stječe svojstvo pravomoćnosti, a izrekom koje presude nije odlučeno o odgovornosti za predmetni štetni događaj. U toj presudi je o odgovornosti za predmetni štetni događaj odlučeno u obrazloženju kao o prethodnom pitanju (članak 12. stavak 1. ZPP), a prema odredbi članka 12. stavak 2. ZPP-a, odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno. Stajališta suda o prethodnom pitanju iznesena u obrazloženju presude ne postaju pravomoćni zbog čega, suprotno tuženikovoj tvrdnji, sud u ovom postupku nije vezan navedenom presudom niti je vezan stajalištima suda o odgovornosti za predmetni štetni događaj koja su u toj presudi iznesena u obrazloženju i o kojoj odgovornosti je odlučeno kao o prethodnom pitanju. Stoga činjenica što je navedenom presudom odlučeno o odgovornosti za predmetni štetni događaj kao o prethodnom pitanju nije zapreka da sud u ovom postupku, između istih stranaka i istog štetnog događaja, ponovno odluči o toj odgovornosti. Iz navedenog razloga sud u ovom parničnom postupku nije vezan niti stajalištima suda o odgovornosti za predmetni štetni događaj koja su iznesena u obrazloženju pravomoćne presude Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4148/00 od 3. listopada 2003. jer je i tom presudom o odgovornosti odlučeno kao o prethodnom pitanju.

22.1. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se sljedeće. U konkretnom predmetu predmet spora je regresni zahtjev za isplatu spornog iznosa kojeg je tužitelj platio trećim osobama, HZMO-u i KV. Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, u konkretnom predmetu radi se o regresnoj tražbini, a s obzirom da za tu vrstu tražbine zakonom nisu propisani posebni zastrani rokovi, za zastaru predmetne tražbine je mjerodavna odredba članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) kojom je propisan opći zastarni rok od 5 godina.

22.2. Tuženik je tijekom postupka učinio nespornim da je tužitelj postupio po presudi Općinskog suda u Splitu P-3204/2005 i isplatio HZMO-u dosuđeni iznos, a iz prometa izvadaka po zadanim uvjetima na listovima 14. i 16. spisa razvidno je da je tužitelj HZMO-u platio iznos od 49.252,98 EUR/371.096,57 kuna dana 16. svibnja 2016. te daljnji iznos od 20.078,88 EUR/151.284,33 kune dana 3. siječnja 2018. Kako je tužitelj tužbu u ovom predmetu u odnosu na taj dio tražbine podnio 31. srpnja 2018. razvidno je tužba u odnosu na taj dio utuženog potraživanja podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka pa stoga nije nastupila zastara kako to tuženik tvrdi te je tuženikov prigovor zastare ocijenjen neosnovanim.

22.3. Uvidom u potvrdu o izvršenoj transakciji na listu 205. spisa razvidno je da je tužitelj KV po Izvansudskoj nagodbi izvršio isplatu iznosa od 23.803,30 EUR/179.346,00 kuna dana 28. kolovoza 2018. Iako se tuženik protivio korištenju navedene potvrde, valja istaknuti kako je navedena činjenica razvidna i iz Izvatka na listu 93. spisa, koji izvadak je tužitelj dostavio u prilogu tužbe (u sada spojenom spisu P-1523/2019). Imajući u vidu da je u odnosu na taj dio utuženog potraživanja tužitelj tužbu podnio 26. srpnja 2019., razvidno je kako je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka pa niti u odnosu na taj dio utuženog potraživanja također nije nastupila zastara slijedom čega je tuženikov prigovor zastare i u tom dijelu ocijenjen neosnovanim.

23.1. Tuženik je tijekom postupka isticao i prigovor iscrpljenosti svote limita po tužiteljevoj polici osiguranja, odnosno sporio je jesu li isplaćeni iznosi koje tužitelj regresno potražuje od tuženika isplaćeni unutar ugovorene svote osiguranja pa je sud na tužiteljev prijedlog na navedenu okolnost proveo financijsko vještačenje po društvu Darfin d.o.o., koje društvo je nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darku Prpiću. Vještak je pisani nalaz i mišljenje podnio 27. rujna 2022. (list 216. do 246. spisa) te je usmeno iznio nalaz i mišljenje na ročištu održanom 13. siječnja 2023. na kojem se očitovao i na prigovore tužitelja.

23.2. Financijski vještak je u okviru nalaza analizirao svu dokumentaciju vezanu za konkretne tužbene zahtjeve kao i onu u priklopljenim spisima ovom spisu radi uvida, koji su detaljno navedeni pod točki 2. nalaza (2.1. do 2.4. nalaza). Vještak je također analizirao i svu dokumentaciju o obradama i isplatama štete po predmetnoj polici osiguranja broj [broj police osiguranja] temeljem koje je kod tužitelja bilo osigurano vozilo kojim je u predmetnom štetnom događaju upravljao HV. Vještak je za potrebe izrade nalaza i mišljenja zatražio od tužitelja i dodatnu dokumentaciju o isplatama, što tužitelj na traženje vještaka do dana izrade nalaza i mišljenja nije dostavio, a što je vještak naznačio u točki 3. mišljenja.

23.3. Vještak je nakon detaljne analize iznio mišljenje da je, imajući u vidu razliku između osigurane svote i iscrpljene svote osiguranja (koju razliku je u točki 2. mišljenja vještak i tabelarno iskazao), preostala svota osiguranja u iznosu od 38.367,84 EUR (289.082,50 kuna).

23.4. Stranke nisu imale prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, ali je tužitelj podneskom od 19. listopada 2022. postavio određena pitanja vještaku vezana za izvršene isplate i zaključak, odnosno mišljenje pod točkom 2. Vještak je na navedeno pitanje odgovorio na ročištu na kojem je usmeno iznosio nalaz i mišljenje i to na način da je od tužitelja zatražio dokumentaciju o isplatama ugovorene svote osiguranja zajedno s dokumentacijom o plaćanju, a budući navedenu dokumentaciju nije primio, prikazao je izvršene isplate koje su bile dostupne uvidom u konkretni spis i priklopljene spise te se nije mogao očitovati postoje li još kakve dodatne isplate po predmetnoj polici osiguranja. Tužitelj se potom očitovao kako osim plaćanja koje je vještak utvrdio, tužitelj nije vršio nikakve daljnje isplate temeljem predmetne police te je potvrdio da je vještak pravilno utvrdio iznose izvršenih isplata. Vještak se također na ročištu očitovao da je prilikom izrade izračuna uzeo u obzir pune iznose koje je tužitelj isplaćivao bez umanjenja s osnove suodgovornosti.

23.5. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka iz razloga što je prema ocjeni ovog suda vještak brižljivo razmotrio predmet vještačenja, točno je naveo sve što je opazio i našao te je svoje mišljenje iznio savjesno i u skladu sa pravilima znanosti i vještine, pri čemu stranke na nalaz i mišljenje nisu imale prigovora.

23.6. Ovaj sud je iz provedenog vještačenja utvrdio kako je tužitelj sva plaćanja iznosa koje u ovom postupku regresno potražuje od tuženika platio HZMO-u i KV unutar ugovorene svote osiguranja pa je stoga ovaj sud ocijenio neosnovanim i od tuženika istaknuti prigovor iscrpljenosti svote osiguranja po predmetnoj polici osiguranja.

24. U konkretnom predmetu sporna je odgovornost za nastanak predmetnog štetnog događaja, a što proizlazi i iz odluke višeg suda poslovni broj Pž-1775/2025-3. Naime, tužitelj tvrdi da je za predmetni štetni događaj odgovoran tuženik u omjeru od 80% jer nije u skladu s svojim obvezama na mjestu štetnog događaja postavio odgovarajuću horizontalnu i vertikalnu prometnu signalizaciju , dok tuženik tvrdi da je za nastanak predmetnog štetnog događaja isključivo odgovoran vozač vozila HV, koje vozilo je u trenutku nastanka predmetnog štetnog događaja nesporno bilo osigurano kod tužitelja policom obveznog osiguranja broj 04010249538.

25. U konkretnom slučaju nije sporna činjenica da se 23. ožujka 1999. dogodila prometna nesreća na kolniku državne ceste br. 60 Brnaze-Cista Provo, u kojoj je nastradao OV kao putnik i KV kao vozač u vozilu registarske oznake [registarska oznaka], u kojoj prometnoj nezgodi je sudjelovalo i vozilo registarske oznake [registarska oznaka], kojim je upravljao vozač HV, koje vozilo je bilo osigurano kod tužitelja policom obveznog osiguranja broj 040010249538. Navedene činjenice proizlaze i iz Zapisnika o očevidu (list 3. do 4. spisa). Uvidom u navedeni Zapisnik o očevidu, koji predstavlja javnu ispravu zbog čega dokazuje istinitost onog što se u njoj potvrđuje ili određuje (članak 230. stavaka 1. ZPP), utvrđeno je da se predmetna prometna nezgoda dogodila na državnoj cesti br. 60 Brnaze- Cista Provo, u mjestu Čaporice, općina Trilj.

26. Nadalje, uvidom u navedeni Zapisnik o očevidu utvrđeno je da se radilo o kolniku u oba smjera, bez biciklističke staze, s podijeljenim kolnikom u oba smjera bez nogostupa, asfaltiranim, da je cesta bila ravna, bez prijelaza za pješake, da je postojao pad, da se radilo o asfaltnom kolničkom zastoru, da je stanje kolnika bilo slabo i mokro, da je širina kolnika iznosila 7,40 metara te da je stanje prometa bilo normalno. U odnosu na vremenske prilike je utvrđeno da je bilo oblačno i kišno te da je bila dnevna svjetlost, dok u rubrici "oprema ceste, prometni znakovi, oznake na kolniku, svjetlosne naprave" nisu upisane nikakve napomene niti utvrđenja.

27. Uvidom u presudu Općinskog suda u Sinju poslovni broj K-91/99 od 22. rujna 1999. (list 25. spisa) utvrđeno je da je HV proglašen krivim što je dana 23. ožujka 1999., oko 05,55 sati u Čaporicama, upravljajući osobnim vozilom marke "Škoda Felicija" registarskih oznaka [registarska oznaka] postupio suprotno odredbama članka 9. stavka 1. i članka 41. ZSPC-a na način da je vozeći državnom cestom Brnaze – Cista provo u smjeru Ciste Provo, na djelu gdje cesta čini pravac te blagi pad, poduzeo radnju pretjecanja vozila koje se kretalo ispred njega u istom smjeru premda se nije prethodno uvjerio da tu radnju može obaviti bez opasnosti za ostale sudionike u prometu, lakomisleno smatrajući da neće doći do nesreće, što se dogodilo jer je poduzimajući navedenu radnju prešao vozilom na lijevu stranu kolnika i time se ispriječio osobnom vozilu na marke "VW Golf", registarske oznake [registarska oznaka] kojim je iz suprotnog smjera svojom prometnom trakom upravljao KV uslijed čega dolazi do direktnog sudara između vozila pri čemu je KV zadobio prijelom lijevog ivera, a NV prijelom nosa i desne noge sa više fragmenata, koje ozljede su kod obojice teške naravi, dakle, kršenjem propisa o sigurnosti prometa iz nehaja je tako ugrozio promet da je izazvao nesreću u kojoj su druge dvije osobe teško tjelesno ozlijeđene, čime je počinio kazneno djelo protiv sigurnosti prometa - izazivanje prometne nesreće - djelo označeno i kažnjivo po članku 272. stavku 1. Kaznenog zakona te je osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 15 njegovih dnevnih dohodaka (što iznosi 1.500,00 kuna).

28. Valja istaknuti da je u skladu s odredbom članka 12. stavka 3. ZPP-a, u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim. Vozač vozila osiguranog kod tužitelja HV je pravomoćnom kaznenom presudom proglašen krivim za kazneno djelo protiv sigurnosti prometa – izazivanje predmetne prometne nesreće kršenjem propisa o sigurnosti prometa iz nehaja, kako je to u prethodnoj točki obrazloženja detaljno navedeno, međutim, ta činjenica sama za sebe ne znači da postoji isključiva (građanskopravna) odgovornost vozača HV za predmetni štetni događaj kao što to neosnovano ističe tuženik, već je u ovom postupku u kojem se odlučuje o građanskopravnoj odgovornost za predmetni štetni događaj i regresnom zahtjevu tužitelja (članak 1107. stavak 3. i članak 1109. ZOO-a), sud ovlašten utvrđivati postoji li suodgovornost tuženika za predmetni štetni događaj jer o tome nije odlučivano u navedenom kaznenom postupku i na temelju izvedenih dokaza utvrditi omjer takve eventualne suodgovornosti.

29. Treba nadodati kako je ovaj sud izvršio uvid u presliku kaznenog spisa Općinskog suda u Sinju poslovni broj K-91/99 (koja prileži priklopljenom spisu Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Imotskom poslovni broj Pn -110/2015) te je uvidom u isti utvrđeno da se u tom postupku HV izjasnio krivim , ali pritom navodeći da je zaista kritične zgode vozio navedenom cestom te se prije nego li je počeo pretjecanje gdje je to dozvoljeno uvjerio da nema drugih vozila, međutim, kako je cesta u padu, udolina je, da se iz te udoline stvorilo vozilo iz suprotnog smjera. S obzirom da se HV izjasnio da se osjeća krivim, sud u kaznenom pos tupku, bez obzira na navedenu izjavu nije provodio bilo kakve dokaze te ga je s obzirom na njegovo izjašnjenje, kako je to ranije navedeno, proglasio krivim zbog kršenja propisa o sigurnosti prometa iz nehaja za kazneno djelo protiv sigurnosti prometa-izazivanje prometne nesreće.

30. Prema odredbi članka 9. stavka 1. ZSPC-a, sudionici u prometu dužni su postupati u skladu s propisima o prometnim pravilima, prometnim znakovima postavljenim na cesti te znakovima i naredbama ovlaštenih osoba. Odredbom članka 41. stavka 1. ZSPC-a propisano je da pretjecati i obilaziti vozač smije samo ako time ne ometa normalno kretanje vozila koja dolaze iz suprotnog smjera i ako na cesti ima dovoljno prostora za sigurno izvođenje tih radnji. Vozač ne smije pretjecati i obilaziti kad time, s obzirom na karakteristike ceste i postojeće okolnosti na cesti i u prometu ili s obzirom na tehnička svojstva vozila kojim upravlja, ugrožava druge sudionike u prometu (članak 41. stavak 2. ZSPC).

31. Odredbama članka 14. stavka 1. Zakona o javnim cestama ("Narodne novine" broj 100/96 i 76/98, dalje u tekstu: ZJC) propisani su poslovi održavanja javnih cesta, koji, između ostalog uključuju i poslove planiranja održavanja i mjera zaštite javnih cesta i prometa na njima. Odredbom članka 33. stavka 1. ZJC-a propisano je da se prometna signalizacija i oprema postavlja na javnoj cesti na temelju prometnog projekta. Za ceste koje su izgrađene do stupanja na snagu toga Zakona, a nemaju prometni projekt mjerodavno je postojeće stanje prometne signalizacije i opreme (članak 33. stavak 2. ZJC).

32. U konkretnom slučaju je pravomoćnom presudom kaznenog suda vozač vozila osiguranog kod tužitelja HV proglašen krivim za kazneno djelo protiv sigurnosti prometa – izazivanje predmetne prometne nesreće zbog postupanja suprotno citiranim odredbama članka 9. stavka 1. i članka 41. ZSCP-a jer je upravljajući osobnim vozilom marke na način da je vozeći državnom cestom Brnaze – Cista provo u smjeru Ciste Provo, na djelu gdje cesta čini pravac te blagi pad, poduzeo radnju pretjecanja vozila koje se kretalo ispred njega u istom smjeru premda se nije prethodno uvjerio da tu radnju može obaviti bez opasnosti za osta le sudionike u prometu, lakomisleno smatrajući da neće doći do nesreće, što se dogodilo jer je poduzimajući navedenu radnju prešao vozilom na lijevu stranu kolnika i time se ispriječio osobnom vozilu na marke "VW Golf", registarske oznake [registarska oznaka] kojim je iz suprotnog smjera svojom prometnom trakom upravljao KV uslijed čega je došlo do direktnog sudara.

33. Ovaj sud je radi utvrđivanja dinamike nastanka predmetnog štetnog događaja, kao i na mogućnost izbjegavanja sudara od strane HV koji je upravljao vozilom osiguranim kod tužitelja, a posebice na okolnost jesu li prometna signalizacija i oprema ceste bili sukladni konfiguraciji kolnika u smislu standarda propisa koji su bili na snazi u vrijeme predmetnog štetnog događaja, proveo prometno vještačenje po društvu Ereš vještačenja d.o.o., koje društvo je nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku za promet i strojarstvo Nevenu Erešu.

34. Prometni vještak je u okviru izrade nalaza i mišljenja analizirao opće podatke o predmetnoj nezgodi, oštećenja na vozilima koja su sudjelovala u predmetnom štetnom događaju, sudarni položaj i mjesto sudara, brzine vozila i samu dinamiku nastanka predmetnog štetnog događaja, nakon čega je iznio mišljenje da je vozilo osiguranika tužitelja svojim prednjim dijelom naletjelo na prednji dio vozila KV pri čemu su uzdužne simetrale vozila u trenutku sudara bile praktički paralelne. Mjesto sudara, gledano u smjeru kretanja vozila osiguranika tužitelja, nalazilo se na suprotnoj, lijevoj polovini kolnika uz sami lijevi rub kolnika. Neposredno prije i u trenutku sudara vozilo osiguranika tužitelja nalazilo se u radnji pretjecanja čitavom svojom širinom na suprotnoj lijevoj polovini kolnika, dok se vozilo kojim je upravljao KV nalazilo čitavom svojom širinom na svojoj desnoj polovini kolnika. S obzirom na konfiguraciju kolnika na mjestu štetnog događaja tehničkim putem vještak nije mogao isključiti mogućnost da osiguranik tužitelja u trenutku započinjanja radnje pretjecanja nije mogao uočiti nadolazeće vozilo kojim je upravljao KV, a koje vozilo se tada moglo nalaziti u «ulegnuću». Provedena analiza pokazuje da zbog konfiguracije kolnika i smanjene preglednosti na manje od 100 m na mjestu štetnog događaja nije bilo moguće na tehnički siguran način obaviti radnju pretjecanja, što prema mišljenju vještaka znači da u trenutku štetnog događaja na kolniku nije bila postavljena tehnički odgovarajuća prometna signalizacija, a koja je u konačnici bila uzrokom nastanka predmetnog štetnog događaja.

35. Tužitelj se podneskom od 12. kolovoza 2021. očitovao da nema prigovora na nalaz i mišljenje prometnog vještaka, dok je tuženik u cijelosti prigovorio nalazu i mišljenju podneskom od 30. srpnja 2021. i to na način da iz nalaza i mišljenja nije jasno iz kojeg razloga je vještak došao do zaključka da nije bila postavljena odgovarajuća signalizacija jer nije razumljivo koja signalizacija nije bila pravilno postavljena, kako se postavlja vertikalna i/ili horizontalna signalizacija i na temelje čega je postav ljena na mjestu predmetnog štetnog događaja te je li prometna signalizacija na mjestu predmetnog štetnog događaja postavljena u skladu s tehničkim propisima i tehničkim normativima na temelju koje se postavlja prometna signalizacija, ako nije protivno kojem pozitivnom propisu ili tehničkom normativu je bila postavljena i na koji način je trebala biti postavljena.

36. Vještak je usmeno iznio nalaz i mišljenje na ročištu održanom 10. studenog 2021. na kojem se ujedno očitovao i na prigovore tuženika. Tom prilikom se vještak očitovao da je pisani nalaz i mišljenje izradio na temelju stanja predmetnog spisa te opažanja i mjerenja na mjestu štetnog događaja koje je vještak izradio za potrebe vještačenja u predmetu Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-148/00 od dana 25. svibnja 2021. (navedeni spis je također priklopljen ovom spisu radi uvida). Tom prilikom je vještak utvrdio da je prometna signalizacija u smislu uzdužne središnje crte na kolniku promijenjena na način da je tada bila puna, uzdužna središnja crta, a u vrijeme štetnog događaja bila je isprekidana uzdužna središnja crta i to na način kako je detaljno opisano u nalazu. Kako je konfiguracija kolnika bila takva da je na mjestu štetnog događaja bila bitno smanjena preglednost, tako je od početka puštanja u rad predmetne prometnice kolnik trebao biti podijeljen punom uzdužnom središnjom crtom jer se na tehnički siguran način nije mogla obaviti radnja pretjecanja. Promjena navedene prometne signalizacije napravljena je naknadno nakon predmetnog štetnog događaja pri čemu vještak nije mogao reći na temelju kakve dokumentacije je takva promjena izvršena. U pravilu prilikom projektiranja prometnice izrađuje se i projekt prometne signalizacije koji se opet naknadno može mijenjati nekakvim izmjenama projekta. Kakav je ovdje konkretno bio projekt i kakve su bile izmjene vještak nije imao saznanja pa se o tome nije mogao konkretno niti očitovati. U odnosu na podnesak tuženika kojim prigovara nalazu mišljenju vještak se očitovao da horizontalna prometna signalizacija u vidu uzdužne središnje crte nije bila pravilno postavljena. Kako se već i ranije očitovao, prometna signalizacija postavlja se na temelju određene projektne dokumentacije. Što se tiče trećeg prigovora kao vještak se očitovao da prema njegovom mišljenju prometna signalizacija u vrijeme štetnog događaja nije bila postavljena u skladu sa tehničkim normativima u smislu da je preglednost bila premala da bi se dopustila radnja pretjecanja vozila, a kako je to ranije također objasnio.

37. Vještak se očitovao, nakon što je tuženik tražio da se decidirano izjasni o kojim se konkretno pozitivnim propisima i tehničkim normativima radi, da su mu poznati propisi o tehničkim normativima postavljanja prometne signalizacije u mjer i u kojoj je njemu to potrebno, a radi se o Pravilniku o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama te je istaknuo da je preglednost na mjestu štetnog događaja bila premala da bi se na tehnički siguran način mogla obaviti radnja pretjecanja pa stoga kolnik na mjestu štetnog događaja nije smio biti podijeljen isprekidanom uzdužnom središnjom crtom. Sama činjenica da je kasnije na tom mjestu promijenjena prometna signalizacija u punu uzdužnu središnju crtu koja u tehničkim smislu zabranjuje i ne dopušta radnju pretjecanja zapravo prema mišljenju vještaka pokazuje da je prije bila tehnički neodgovarajuća prometna signalizacija pri čemu mu nije poznat razlog promjene signalizacije na licu mjesta predmetne nezgode, odnosno je li promijenjena radi ovog konkretnog štetnog događaja ili iz razloga što se na tom mjestu događalo više prometnih nezgoda ili pak iz nekog trećeg razloga koji njemu nije poznat.

38. U ponovnom suđenju vještak je u ostao cijelosti kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 11. srpnja 2021. te usmenog očitovanja na raspravi od 10. studenog 2021., a ovaj sud ga je, imajući u vidu uputu višeg suda iz odluke Pž -1775/2025-3 te prijedlog tužitelja iz podneska od 27. studenog 2025., dodatno dopunski usmeno saslušao na ročištima 10. veljače 2026. i 24. travnja 2026.

39. Vještak se očitovao kako nije bio u mogućnosti utvrditi točnu dinamiku nastanka predmetnog štetnog događaja te međusobnu udaljenost i položaje vozila u trenutku kada je vozilo osiguranika tužitelja započelo radnju pretjecanja pa stoga nije mogao odgovoriti sa sigurnošću je li u trenutku započinjanja radnje pretjecanja osiguranik tužitelja mogao vidjeti vozilo koje mu je dolazilo iz suprotnog smjera i s kojim je kasnije došlo do sudara. Zbog navedenog je u svom nalazu i zaključio da zbog opisa/konfiguracije kolnika ne može isključiti mogućnost da osiguranik tužitelja u trenutku započinjanja radnje pretjecanja nije mogao uočiti nadolazeće vozilo kojim je upravljao KV. Vještak je samu konfiguraciju kolnika objasnio u svome nalazu koji je dan u priklopljenom predmetu Pn-4148/00 Općinskog suda u Zagrebu od 25. svibnja 2001. na način da postoji ulegnuće zbog kojega jedan dio vremena je vozilo KV moglo biti izvan vidnog polja osiguranika tužitelja iz čega proizlazi da se ne radi o dionici kolnika na kojoj je vozilo KV čitavo vrijeme bilo u vidnom polju osiguranika tužitelja. Vještak se nadalje očitovao na pitanje da li je osiguranik tužitelja mogao predvidjeti nailazak vozila iz suprotnog smjera na način da je u tehničkom smislu kolnik na mjestu štetnog događaja namijenjen kretanju vozila u oba smjera pa da je stoga na takvom kolniku i realno očekivati nailazak vozila iz suprotnog smjera, ali nije mogao odgovoriti na pitanje da li se radnja pretjecanja osiguranika tužitelja mogla smatrati sigurnom radnjom, već se očitovao da temeljem do sada navedenog ne može isključiti mogućnost da je osiguranik tužitelja mogao misliti da radnju izvodi na siguran način jer se vozilo KV moglo nalaziti izvan njegovog vidnog polja u trenutku kada je osiguranik tužitelja započinjao radnju pretjecanja. Vještak je ponovio da postavljena prometna signalizacija nije bila tehnički odgovarajuća u odnosu na konfiguraciju kolnika pa da je prema njegovom mišljenju i to bilo uzrokom nastanka predmetnog štetnog događaja. Ponovio je i da je nakon predmetnog štetnog događaja prometna signalizacija promijenjena te je na mjestu štetnog događaja postavljena puna uzdužna središnja crta pa tako više onda i nije bila dopuštena radnja pretjecanja, a o čemu se već usmeno očitovao u prvotno provedenom suđenju. Vještak se također očitovao da bi njegov nalaz bio drugačiji da je na mjestu štetnog događaja postojao nepregledni zavoj umjesto ulegnuća.

40. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka Žarka Momčilovića koje se nalazi na listovima 121. do 126. spisa ovog suda poslovni broj P-91/2011, koji spis je priklopljen ovom spisu radi uvida, očitovao se da je to mišljenje izrađeno na temelju stanja tog spisa te očigledno iskaza oba sudionika te da je sam nalaz dan sa dosta uvjeta i varijanti u pogledu same dinamike, a što u konačnici prema njegovom mišljenju nije niti odlučno za sam uzrok, budući da je i vještak Momčilović u predzadnjem odlomku mišljenja naveo da se radi o tehnički nepravilno postavljenoj prometnoj signalizaciji u smislu uzdužne središnje crte koja je trebala biti puna umjesto isprekidana. Isto tako se očitovao da i iz nalaza vještaka Momčilovića također proizlazi da je postojala mogućnost da osiguranik tužitelja u trenutku započinjanja radnje pretjecanja nije morao uočiti vozilo koje mu je dolazilo iz suprotnog smjera. Vještak je ponovio da je zbog ulegnuća vozilo KV moglo biti izvan vidnog polja osiguranika tužitelja u trenutku kada je započeo radnju pretjecanja pa stoga ne postoji u tehničkom smislu nekakav drugi način na koji se osiguranik tužitelja mogao uvjeriti da li na siguran način može izvršiti radnju pretjecanja.

41. Vještak se na ročištu 24. travnja 2026. dodatno očitovao u odnosu na vještačenje provedeno u priklopljenom predmetu P-91/11 na način da se njegov nalaz podudara s nalazom vještaka Momčilovića u pogledu brzine kretanja oba vozila u trenutku sudara od oko 40 do 50 km/h, dok on u svom nalazu nije niti mogao utvrditi brzinu kretanja osiguranika tužitelja prije samog sudara, dok je vještak Momčilović tu brzinu utvrdio prema iskazu svjedoka HV u odnosu na njegovu brzinu kretanja pa je onda na to dodao neku brzinu koju je smatrao da bi bila primjerena radi pretjecanja te je takvu brzinu procijenio u visini od 80 km/h. Vještak takvu brzinu ne može isključiti, ali se očitovao kako se ista ne temelji na bilo kakvim materijalnim tragovima pa je praktički mogla biti i veća ili manja od po vještaku Momčiloviću utvrđenih 80 km/h. Bitno je i napomenuti i da su se neposredno prije i u trenutku sudara oba vozila kretala jedno prema drugome, tako da u tehničkom smislu sama brzina kretanja bilo kojeg sudionika nije odlučna za nastanak predmetnog štetnog događaja. Vještak se ne može složiti s dijelovima nalaza i mišljenja vještaka Momčilovića u kojemu isti govori o preglednosti budući za utvrđivanje preglednosti on nije imao elemenata niti ih je opisivao u svome nalazu, a nije niti bio na mjestu štetnog događaja za razliku od njega koji je obavio očevid na licu mjesta 25. svibnja 2001. u priklopljenom predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4148/2000 (kasnije Pn-165/06). Isto tako vještak Momčilović u svom nalazu navodi nekakve preglednosti obzirom na dopuštene brzine kretanja od 50 i 80 km/h te u nalazu nije niti siguran da li se radi o naseljenom mjestu, a što proizlazi iz njegovog navoda u točki 6. zaključka "ukoliko se prihvati da se radi o naseljenom mjestu...". U odnosu na to se vještak očitovao kako je bio na očevidu na mjestu štetnog događaja te može reći da se mjesto štetnog događaja ne nalazi u naseljenom mjestu niti se nalazi između oznaka tabli naseljenog mjesta pa je stoga prema njegovom mišljenju i brzina kretanja vozila na mjestu štetnog događaja bila ograničena općim načelom izvan naseljenog mjesta na 80 km/h. Nadodao je da činjenica da se ne radi o naseljenom mjestu jasno proizlazi i iz fotografija koje se nalaze na listu 56. priklopljenog spisa Pn-165/06 (ranije Pn- 4148/00). Nastavno se očitovao da je relativno čest slučaj da se u zapisniku o očevidu policije navodi da se mjesto štetnog događaja ili nesreće nalazi u naseljenom mjestu, a da je realno izvan naseljenog mjesta. U konkretnom slučaju se mjesto štetnog događaja nije nalazilo u mjestu Čaporice iako se taj navod navodi u Zapisniku o očevidu, ali se vjerojatno radi o najbližem naseljenom mjestu samom mjestu štetnog događaja. Obzirom na sve navedeno i opis mjesta nezgode iz Zapisnika o očevidu policije pravilno bi u istome trebalo pisati da se mjesto štetnog događaja nalazi na kolniku državne ceste broj 60 kod 4. kilometra u blizini mjesta Čaporice, Općina Trilj.

42. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje prometnog vještaka te sva njegova usmena dana očitovanja iz razloga što je prema ocjeni ovog suda vještak brižljivo razmotrio predmet vještačenja, točno je naveo sve što je opazio i našao te je svoje mišljenje iznio savjesno i u skladu sa pravilima znanosti i vještine, pri čemu se u bitnome jasno očitovao na prigovore tuženika istaknute u prvotno provedenom postupku te je iste otklonio. Tuženik je u ponovnom suđenju prigovorio iskazima vještaka samo navodeći da su u suprotnosti s ispravama u spisu.

43. Ovaj sud je tako temeljem provedenog prometnog vještačenja te na temelju dopunskih usmenih očitovanja vještaka utvrdio sljedeće.

44. Vozilo osiguranika tužitelja se neposredno prije i u trenutku sudara nalazilo u radnji pretjecanja čitavom svojom širinom na suprotnoj lijevoj polovini kolnika te je svojim prednjim dijelom naletjelo na prednji dio vozila kojim je upravljao KV pri čemu su uzdužne simetrale vozila u trenutku sudara praktički bile paralelne. S obzirom na konfiguraciju kolnika nije moguće tehničkim putem isključiti mogućnost da vozač vozila osiguranog kod tužitelja u trenutku započinjanja radnje pretjecanja nije mogao uočiti nadolazeće vozilo kojim je upravljao KV koje se tada moglo nalaziti u "ulegnuću". Iz provedene analize proizlazi da zbog konfiguracije kolnika i smanjene preglednosti na manje od 100 metara na mjestu štetnog događaja nije bilo moguće na tehnički siguran način obaviti radnju pretjecanja, što znači, kako to i iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi, da na kolniku nije bila postavljena tehnički odgovarajuća signalizacija, koja je u konačnici prema nalazu i mišljenju vještaka bila uzrokom nastanka predmetnog štetnog događaja. U tehničkom smislu kolnik je u trenutku štetnog događaja s obzirom na postavljenu prometnu signalizaciju bio namijenjen kretanju vozila u oba smjera pa je na takvom kolniku i realno očekivati nailazak vozila iz suprotnog smjera, međutim, iz provedenog vještačenja proizlazi da se ne može isključiti mogućnost da je osiguranik tužitelja mogao misliti da radnju izvodi na siguran način jer se vozilo KV moglo nalaziti izvan njegovo vidnog polja u trenutku kada je osiguranik tužitelja započeo radnju pretjecanja. Iz provedenog vještačenja jasno proizlazi da u trenutku štetnog događaja nije bila postavljena tehnički odgovarajuća prometna signalizacija s obzirom na konfiguraciju kolnika (ulegnuće) te je i prema mišljenju vještaka to i bio uzrokom nastanka predmetnog štetnog događaja. U prilog navedenome govori i činjenica da je nakon štetnog događaja prometna signalizacija na tom dijelu kolnika promijenjena te je na mjestu štetnog događaja postavljena puna uzdužna središnja crta pa tako više na istom više nije dopuštena radnja pretjecanja.

45. Viši sud je u odluci Pž-1775/2025-3 naveo da je sud trebao kritički ocijeniti u prvotnom suđenju provedeno prometno vještačenje s obzirom na nalaz i mišljenje vještaka iz predmeta P-91/11. Ovdje valja istaknuti kako se povodom predmetnog štetnog događaja vodilo nekoliko postupaka te je provođeno i nekoliko vještačenja, a ne samo ono u predmetu ovog suda poslovni broj P-91/11, pri čemu je ovaj sud i sam proveo prometno vještačenje te dopunski usmeno saslušavao vještaka te je na temelju tako provedenog vještačenja i donio odluku o ovoj pravnoj stvari. Međutim, u odnosu na vještačenje vještaka Momčilovića provedeno u postupku ovog suda poslovni broj P-91/11 valja istaknuti da se ovaj sud slaže s mišljenjem vještaka imenovanom u ovom postupku da je taj nalaz i mišljenje dan s dosta uvjeta i varijanti u pogledu same dinamike, ali što prema mišljenju vještaka, s čim se slaže i ovaj sud, nije niti odlučno za utvrđivanje samog uzroka nezgode, budući da je i vještak Momčilović u svom mišljenju naveo da se radi o tehničkoj nepravilno postavljenoj prometnoj signalizaciji u smislu uzdužne središnje crte koja je trebala biti puna umjesto isprekidane (točka 5. zaključka). Osim toga vještak Momčilović je u točki 6. zaključka naveo da ukoliko se prihvati da se radi o naseljenom mjestu da tada osiguranik tužitelja nije imao niti potrebu za pretjecanjem jer se teretno vozilo ispred njega kretalo brzinom od 60 km/h, na kojoj točki zaključka je sud u tom predmetu i temeljio svoju odluku donesenu u tom predmetu prihvaćajući da se radi o naseljenom mjestu na kojem je dopuštena brzina kretanja od 50 km/h pa je smatrao da se vozilo osiguranika tužitelja kretalo dopuštenom brzinom od 50 km/h da ne bi niti pretjecao vozilo koje se kretalo ispred njega brzinom od 60 km/h pa u tom slučaju do štetnog događaja prema ocjeni tog suda ne bi niti došlo.

46. Međutim, ovaj sud je radi uvida priklopio i spis Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4148/00 (kasnije Pn-165/06) koji se vodio povodom istog štetnog događaja, a u kojem predmetu je također provedeno prometno vještačenje po vještaku koji je izrađivao nalaz i mišljenje i u konkretnom predmetu, s time da je u tom predmetu proveden i očevid na licu mjesta. Nalaz i mišljenje prileži priklopljenom spisu na listovima 49. do 56. spisa te sadrži i fotografije lica mjesta u izvorniku. Iz nalazu i mišljenju priležećih fotografija lica mjesta proizlazi da se mjesto štetnog događaja ne nalazi u naseljenom mjestu, što je potvrdio i vještak u ovom predmetu na ročištu 24. travnja 2026. kada se očitovao da se mjesto štetnog događaja ne nalazi u naseljenom mjestu niti se nalazi između oznaka tabli naseljenog mjesta, slijedom čega je brzina kretanja vozila na mjestu štetnog događaja bila ograničena općim načelom izvan naseljenog mjesta na 80 km/h. Ovaj sud je prihvatio mišljenje vještaka da je relativno čest slučaj da se u zapisniku o očevidu navodi da se mjesto štetnog događaja ili nesreće nalazi u naseljenom mjestu, a da je realno izvan naseljenog mjesta, dok je u konkretnom slučaju mjesto Čaporice, koje je navedeno kao mjesto štetnog događaja, najbliže naseljeno mjesto samom mjestu štetnog događaja. Iz samog Zapisnika o očevidu, ranije spomenutih fotografija te mišljenja vještaka iz konkretnog predmeta jasno je da se sam štetni događaj dogodio na kolniku državne ceste te da se nije dogodio u naseljenom mjestu iz čega proizlazi da je brzina kretanja vozila na mjestu štetnog događaja bila ograničena općim načelom izvan naseljenog mjesta na 80 km/h, a ne 50 km/h koliko je dopuštena brzina u naseljenom mjestu. Kako su se neposredno prije i u trenutku sudara oba vozila kretala jedno prema drugome, ovaj sud je prihvatio mišljenje vještaka da stoga u tehničkom smislu sama brzina kretanja bilo kojeg od sudionika nije odlučna za nastanak predmetnog štetnog događaja.

47. Na temelju provedenog prometnog vještačenja i usmenih očitovanja vještaka, zatim uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu i ovom spisu priklopljenim spisima radi uvida, ovaj sud je došao do sljedećih utvrđenja u pogledu sporne odgovornosti za nastanak predmetnog štetnog događaja.

48. Kako je to već prethodno detaljno navedeno, na mjestu predmetne prometne nesreće kolnik je u oba smjera bio asfaltiran, bez biciklističke staze s podijeljenim kolnikom u oba smjera bez nogostupa, cesta je ravna te na njoj postoji pad ("ulegnuće"). U vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja na samom mjestu štetnog događaja, pretjecanje je prometnom signalizacijom bilo dopušteno jer se na kolniku nalazila isprekidana uzdužna središnja crta. Iz provedenog vještačenja proizlazi da s obzirom na konfiguraciju kolnika u vrijeme štetnog događaja nije bila postavljena tehnički odgovarajuća prometna signalizacija, odnosno proizlazi da u vrijeme štetnog događaja na kolniku nije bila postavljena niti puna uzdužna crta kolnika niti vertikalna prometna signalizacija u vidu prometnog znaka opasnosti neravan kolnik (ulegnuće kolnika) s dopunskom pločom koja označava udaljenost između prometnog znaka i mjesta prestanka značenja znaka. Tuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a tvrdio niti dokazao suprotno. Iz provedenog vještačenja proizlazi kako tehničkim putem nije moguće isključiti mogućnost da osiguranik tužitelja u trenutku započinjanja radnji pretjecanja nije mogao uočiti nadolazeće vozilo kojim je upravljao KV, a koje vozilo se moglo nalaziti u "ulegnuću", a zbog konfiguracije kolnika i smanjene preglednosti na manje od 100 metara nije bilo moguće na tehnički siguran način obaviti radnju pretjecanja, iz čega proizlazi ranije navedeno, odnosno da na kolniku nije bila postavljena tehnički odgovarajuća prometna signalizacija koja je u konačnici bila uzrokom predmetnog štetnog događaja, kako to tužitelj tvrdi. Međutim, u tehničkom smislu kolnik je u vrijeme štetnog događaja bio namijenjen kretanju vozila u oba smjera pa je na takvom kolniku i realno očekivati nailazak vozila iz suprotnog smjera bez obzira što se ne može isključiti mogućnost da je osiguranik tužitelja mogao misliti da radnju izvodi na siguran način jer se, kao što je to ranije navedeno, vozilo KV moglo nalaziti izvan njegovog vidnog polja u trenutku kada je započeo s radnjom pretjecanja. S obzirom na navedeno osiguranik tužitelja je i pored isprekidane linije mogao misliti da može pretjecati vozilo ispred sebe na siguran način, a u kojem smislu je dao izjavu u kaznenom postupku bez obzira što je u tom postupku priznao krivnju. Ovaj sud nije imao mogućnosti neposrednog saslušanja HV jer je isti u međuvremenu preminuo.

49. Vozač vozila osiguranog kod tužitelja HV pravomoćnom je kaznenom presudom proglašen krivim za kazneno djelo protiv sigurnosti prometa – izazivanje predmetne prometne nesreće zbog postupanja suprotno citiranim odredbama članka 9. stavka 1. i članka 41. ZSCP-a jer je na djelu gdje cesta čini pravac te blagi pad, poduzeo radnju pretjecanja vozila koje se kretalo ispred njega u istom smjeru premda se nije prethodno uvjerio da tu radnju može obaviti bez opasnosti za ostale sudionike u prometu, lakomisleno smatrajući da neće doći do nesreće. Međutim, na temelju provedenog prometnog vještačenja u ovom postupku utvrđeno je da tehničkim putem nije moguće isključiti mogućnost da on u trenutku započinjanja radnje pretjecanja nije mogao uočiti nadolazeće vozilo iz suprotnog smjera koje se tada moglo nalaziti u "ulegnuću" te se ne može isključiti mogućnost da je mogao misliti da radnju izvodi na siguran način jer se vozilo koje je nadolazilo iz suprotnog smjera moglo nalaziti izvan njegovog vidnog polja u trenutku kada je započinjao radnju pretjecanja upravo zbog "ulegnuća" na kolniku. HV je u okviru izjašnjenja o krivnji u kaznenom postupku izjavio da se prije započinjanja pretjecanja uvjerio da nema drugih vozila te da se iz "udoline" stvorilo vozilo iz suprotnog smjera, te je i u predmetu Pn- 4148/00 također iskazivao da je izvršio provjere (list 97. priklopljenog spisa P -91/11), međutim, stranke se nisu suglasile koristiti u ovom predmetu njegov iskaz dan u predmetu ovog suda P-91/11, a navedeni nije bio dostupan ovom sudu radi davanja iskaza jer je u međuvremenu preminuo pa sud sa sigurnošću navedeno nije mogao utvrditi. S druge strane iz provedenog prometnog vještačenja proizlazi da zbog konfiguracije kolnika na mjestu štetnog događaja i smanjene preglednosti nije bilo moguće na tehnički siguran način obaviti radnju pretjecanja slijedom čega je uzrok nastanka predmetnog štetnog događaja i činjenica da na kolniku nije bila postavljena tehnički odgovarajuća signalizacija, kako to tužitelj tvrdi.

50. Uzevši u obzir navedeno, sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio kako za predmetnu prometnu nesreću postoji i odgovornost vozača vozila osiguranog kod tužitelja HV, koji je na dijelu gdje cesta čini pravac i blagi pad, pretjecao vozilo ispred sebe premda se nije prethodno uvjerio da tu radnju može obaviti bez opasnosti za ostale sudionike u prometu, lakomisleno smatrajući da neće doći do nesreće, zbog čega je i pravomoćno kaznenom presudom proglašen krivim, ali da osim toga postoji i tuženikova odgovornost jer nije pravilno postavio horizontalnu prometnu signalizaciju u vidu pune uzdužne crte kolnika niti vertikalnu prometnu signalizaciju u vidu prometnog znaka opasnosti neravan kolnik (ulegnuće kolnika) s dopunskom pločom koja označava udaljenost između prometnog znaka i mjesta prestanka značenja znaka, koja bi davala jasnu i nedvojbenu obavijest vozačima da ne započinju s radnjom pretjecanja vozila, a što je bio dužan učiniti u okviru poslova održavanja javnih cesta u smislu odredbe članka 14. stavka 1. ZJC-a.

51. Ocjena je stoga ovog suda, temeljem izvedenih dokaza, konkretno provedenog vještačenja, da su vozač vozila osiguranog kod tužitelja te tuženik doprinijeli nastanku predmetnog štetnog događaja, i to svaki u omjeru od 50% te da u tom omjeru postoji njihova suodgovornost za nastanak predmetnog štetnog događaja u smislu odredbe članka 1107. i 1109. ZOO-a. Naime, za štetu koju je više osoba prouzročilo zajedno siv sudionici odgovaraju solidarno, a koliko iznosi udio svakog pojedinog, sud utvrđuje s obzirom na težinu njegove krivnje i težinu posljedica koje su proistekle iz njegova djelovanja, odnosno propuštanja. Ako se udjeli ne mogu utvrditi, na svakog pada jednak dio, osim ako pravičnost zahtjeva da se u konkretnom slučaju drukčije zaključi. U konkretnom slučaju tuženik je propustio u skladu sa svojim javnim ovlastima na mjestu štetnog događaja postaviti s obzirom na konfiguraciju kolnika horizontalnu prometnu signalizaciju u vidu pune uzdužne crte kolnika te vertikalnu prometnu signalizaciju u vidu prometnog znaka opasnosti neravan kolnik (ulegnuće kolnika) s dopunskom pločom koja označava udaljenost između prometnog znaka i mjesta prestanka značenja znaka, koja bi davala jasnu i nedvojbenu obavijest vozačima da ne započinju s radnjom pretjecanja vozila, dok je osiguranik tužitelja pravomoćnom kaznenom presudom proglašen krivim za kazneno djelo protiv sigurnosti prometa – izazivanje predmetne prometne nesreće zbog postupanja suprotno ranije citiranim odredbama članka 9. stavka 1. i članka 41. ZSCP-a jer je na djelu gdje cesta čini pravac te blagi pad, poduzeo radnju pretjecanja vozila koje se kretalo ispred njega u istom smjeru premda se nije prethodno uvjerio da tu radnju može obaviti bez opasnosti za ostale sudionike u prometu, lakomisleno smatrajući da neće doći do nesreće. Tehničkim putem nije moguće isključiti mogućnost da je osiguranik tužitelja mogao misliti da radnju izvodi na siguran način jer se vozilo moglo nalaziti izvan njegovo vidnog polja zbog "ulegnuća" na kolniku, ali sud u izostanku drugih dokaza (osim dokaza vještačenjem) navedeno nije mogao sa sigurnošću utvrditi jer je HV, koji je bio predložen kao svjedok, u međuvremenu preminuo. Imajući tako u vidu da sud nije mogao utvrditi udio osiguranika tužitelja u odnosu na udio tuženika u pogledu odgovornosti za nastanak štetnog događaja, ovaj sud je u smislu ranije citiranih odredbi ZOO-a ocijenio da na svakog pada jednak dio te je utvrdio suodgovornost i tuženika i osiguranika tužitelja u omjeru od 50%.

52. Tužitelj je u ovom postupku zahtijevao od tuženika 80% ukupno isplaćenih iznosa HZMO-u temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu broj IP - 3204/2005 te 80% isplaćenog iznosa KV temeljem Izvansudske nagodbe (list 91. spisa) s osnove izgubljene zarade i troškova odvjetničkog zastupanja jer je tvrdio da u navedenom omjeru postoji odgovornost tuženika za nastanak predmetnog štetnog događaja. Tako je tužitelj već prilikom utuženja umanjio tako plaćene iznose za 20%

53. Imajući u vidu da je u ovom postupku utvrđena odgovornosti tuženika u omjeru od 50%, a ne 80% kako je to tvrdio tužitelj, valjalo je tužitelju dosuditi iznose plaćene HZMO-u i KV u navedenom omjeru. Tužitelj je temeljem presude Općinskog suda u Splitu broj IP-3204/2005 platio HZMO-u dana 16. svibnja 2016. prvotno iznos od 49.252,98 EUR/371.096,57 kuna te potom dana 3. siječnja 2018. daljnji iznos od 20.078,88 EUR/151.284,33 kuna (izvadak na listu 14. spisa te izvadak na listu 16. spisa) pa je stoga tužbeni zahtjev u tom dijelu ocijenjen osnovanim za iznos od 24.626,49 EUR/185.548,29 kuna (50% plaćenog iznosa od 49.252,98 EUR/371.096,57 kuna) te za iznos od 10.039,44 EUR/75.642,17 kuna (50% plaćenog iznosa od 20.078,88 EUR/151.284,33 kune), dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ocijenjen neosnovanim, i to za iznos od 14.775,89 EUR (razlika između utuženog iznosa od 39.402,38 EUR i dosuđenog iznosa od 24.626,49 EUR uzimajući u obzir utvrđeni omjer suodgovornosti) te za iznos od 6.023,66 EUR (razlika između utuženog iznosa od 16.063,10 EUR i dosuđenog iznosa od 10.039,44 EUR uzimajući u obzir utvrđeni omjer suodgovornosti).

54. Tužitelj je temeljem Izvansudske nagodbe platio KV dana 28. kolovoza 2018. ukupan iznos od 23.803,30 EUR/179.346,00 kuna (Izvadak na listu 93. spisa) pa je uzimajući u obzir utvrđeni omjer suodgovornosti od 50% s te osnove tužiteljev tužbeni zahtjev ocijenjen osnovanim za iznos od 11.901,65 EUR/89.673,00 kune (50% ukupno plaćenog iznosa od 23.803,30 EUR/179.346,00 kuna), dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ocijenjen neosnovanim, i to za iznos od 7.140,99 EUR (razlika između utuženog iznosa od 19.042,64 EUR i dosuđenog iznosa od 11.901,65 EUR uzimajući u obzir utvrđeni omjer suodgovornosti).

55. Slijedom svega navedenog ovaj sud je, na temelju odredba članka 1107. stavka 3. i odredaba članka 1109. ZOO-a, odlučio kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

56. Prema odredbi članka 29. stavka 1. ZOO-a, dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Odredbom članka 1086. ZOO-a propisano je da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, a koja šteta je tužitelju nastala na dane kada je izvršio plaćanja HZMO- u i KV, pa je tužiteljev zahtjev za isplatom zatezne kamate na dosuđene iznose ocijenjen osnovanim, i to po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose jer se u konkretnom slučaju ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, niti iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava.

57. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 394., 395. i 406. spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda od 2,00 EUR.

58. Odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a je propisano, da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon provedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći se računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

59. Kod odlučivanja o troškovima parničnog postupka kod parcijalnog uspjeha stranaka u sporu, u situaciji kad su sporni osnov i visina tužbenog zahtjeva, prilikom određivanja troškova postupka potrebno je ocjenjivati uspjeh stranaka ne samo u pogledu visine prihvaćenog, odnosno odbijenog tužbenog zahtjeva, već je potrebno ocjenjivati uspjeh stranaka kako s obzirom na osnovu zahtjeva, tako i s obzirom na visinu prihvaćenog, odnosno odbijenog tužbenog zahtjeva. Dakle, kada je tuženik osporavao osnov i visinu zahtjeva, ako je tužbeni zahtjev makar i djelomično usvojen tada se ima smatrati da je tužitelj glede osnove zahtjeva (X) uspio u omjeru od 100%, a glede visine zahtjeva (Y) omjer uspjeha u sporu uzima se prema konačno postavljenom zahtjevu. Aritmetičkom sredinom između uspjeha glede osnove i omjera glede visine dobiva se omjer uspjeha u sporu tužitelja (Z1=X+Y:2). Na jednak način izračunava se i omjer tuženika u sporu (Z2). Konačan uspjeh stranke u sporu dobiva se razlikom između omjera uspjeha tužitelja u odnosu na omjer uspjeha tuženika (Z1- Z2) (vidi odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-366/2024-2 od 22. svibnja 2024. i odluku broj Rev-1073/2024-2 od 18. rujna 2024.).

60. Kako je tužiteljev tužbeni zahtjev djelomično usvojen ima se smatrati da je tužitelj glede osnove uspio u omjeru od 100%, a glede visine je prema konačno određenom tužbenom zahtjevu uspio u omjeru od 62,50% (tužbeni zahtjev prihvaćen je za ukupni iznos od 46.567,58 EUR, a odbijen za ukupni iznos od 27.940,54 EUR). Stoga se aritmetičkom sredinom između uspjeha glede osnove i omjera glede visine dobiva omjer uspjeha u sporu tužitelja od 81,25% (100+62,50:2). S druge strane, aritmetičkom sredinom između uspjeha glede osnove i uspjeha glede visine dobiva se omjer uspjeha tuženika u sporu od 18,75% (0+37,50:2). Stoga kad se od postotka tužitelja koji je u većoj mjeri uspio u sporu oduzme postotak tuženika koji je u manjoj mjeru uspio u sporu, dobiva se postotak koji je preostao nakon provedenog obračuna postotka u kojima su stranke uspjele u sporu od 62,50%, u kojem omjeru je tužitelju odmjerena naknada troškova koji su mu bili potrebni za svrhovito vođenje ovog postupka.

61. Tužitelju je kao potreban priznat sljedeći trošak:

- trošak sastava tužbe (P-2030/2018, Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 1.000,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 250,00 EUR,

- trošak sastava podneska od 23. srpnja 2019. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 1.000,00

EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 250,00 EUR

- trošak sastava tužbe (P-1523/2019, Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 500,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 125,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 29. listopada 2019 . (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 1.000,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 250,00 EUR

- trošak sastava podneska od 31. kolovoza 2020. (P-1523/2019, Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 500,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 125,00 EUR

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 25. studenog 2020 . (P- 1523/2019, Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 500,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 125,00 EUR

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 7. prosinca 2020 . (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 1.000,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 250,00 EUR

- trošak sastava podneska od 12. veljače 2021. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 1.124,00

EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 281,00

EUR

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 3. ožujka 2021. (Tbr. 9.5. Tarife) u iznosu od 100,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR

- trošak sastava podneska od 12. kolovoza 2021. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 1.124,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 281,00 EUR

- trošak sastava podneska od 27. listopada 2021. (Tbr. 8.4. Tarife) u iznosu od 100,00

EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 25,00

EUR

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 10. studenog 2021 . (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 1.124,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 281,00 EUR

- trošak sastava podneska od 20. siječnja 2022. (Tbr. 8.3. Tarife) u iznosu od 200,00

EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00

EUR

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 16. ožujka 2022. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 1.124,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 281,00 EUR

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 15. lipnja 2022. (Tbr. 9.2. Tarife) u iznosu od 562,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 140,50 EUR

- trošak sastava podneska od 19. listopada 2022. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 1.124,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 281,00 EUR

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 13. siječnja 2023. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 1.124,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 281,00 EUR

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 25. travnja 2023 . (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 1.124,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 281,00 EUR

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 10. siječnja 2024. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 1.124,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 281,00 EUR

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 14. svibnja 2024 . (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 1.124,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 281,00 EUR

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 27. siječnja 2025 . (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 1.124,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 281,00 EUR

- trošak sastava žalbe od 27. ožujka 2025. (Tbr. 10.1. Tarife) u iznosu od 625,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 156,25 EUR

- trošak sastava podneska od 27. studenog 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 1.124,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 281,00 EUR

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 10. veljače 2026 . (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 1.124,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 281,00 EUR

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 24. travnja 2026 . (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 1.124,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 281,00 EUR

-trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 601,10 EUR

-trošak sudske pristojbe za tužbu u sada spojenom predmetu P-1523/19 u iznosu od 236,91 EUR

-trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 331,81 EUR,

-trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 325,86 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak u iznosu od 28.619,43 EUR.

62. Tužitelju nisu kao potrebni priznati troškovi sastava podnesaka od 20. kolovoza 2018., 8. kolovoza 2019., 17. ožujka 2021., 21. ožujka 2022. i 20. srpnja 2022. iz razloga što je tužitelj bio dužan već uz tužbu dostaviti dokaz o plaćenoj pristojbi na tužbu, a navedeni dokaz o plaćanju sudske pristojbe je, jednako kao i dokaze o plaćenim predujmovima za provođenje vještačenja, mogao dostaviti u spis i bez troškova popratnih podnesaka pa se taj trošak ukazuje nepotrebnim za vođenje ovog postupka, pri čemu se napominje da se navedeni podaci o plaćanju i automatski ažuriraju u sustavu e-Spis. Tužiteljev zahtjev odbijen je i u odnosu na zatraženi trošak sastava podneska od 7. prosinca 2020. (predan 10. prosinca 2020.) iz razloga što istim tužitelj dostavlja zamjeničku punomoć koju je morao predati na ročištu održanom 7. prosinca 2020. na koje je zamjenik punomoćnika pristupio bez punomoći pa je sam skrivio nastanak tog troška nepravovremenom dostavom zamjeničke punomoći. Nadalje, tužiteljev zahtjev odbijen je u odnosu na prekomjerno neosnovano zatraženi trošak sastava podneska od 20. siječnja 2022. iz razloga što se prema sadržaju tog podneska, uzimajući u obzir i sve navode koje je tužitelj do tada u postupku iznio, radi o podnesku za koji je nagrada propisana Tbr. 8.3. Tarife, a ne Tbr. 8.1. Tarife kako je to tužitelj zatražio. Tužiteljev zahtjev odbijen je kao neosnovan u odnosu na zatraženi trošak sastava podneska od 2. veljače 2022. iz razloga što se istim podneskom tužitelj nepotrebno očituje na priklopljeni spis P-91/2011. Također, tužiteljev zahtjev odbijen je u odnosu na prekomjerno zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 15. lipnja 2022. iz razloga što se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima te se nije raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi pa tužitelju nagrada za pristup na to ročište pripada prema Tbr. 9.2. Tarife , a ne Tbr. 9.1. Tarife kako je to zahtijevao tužitelj. Nepotrebnim se ukazuju i troškovi sastava podnesaka od 5. srpnja 2024. i 30. rujna 2024. kojima tužitelj požuruju postupanje u ovoj pravnoj stvari pa je u tom dijelu zahtjev odbijen kao neosnovan, kao i u odnosu na troškove pristupa na ročište za objavu presude koji trošak tužitelju nije ni nastao jer na navedeno ročište nije ni pristupio.

63. Tužitelju je naknada ukupnih i priznatih mu troškova kao potrebnih za vođenje ovog postupka (u ukupnom iznosu od 28.619,43 EUR) odmjerena u postotku od 62,50%, koji postotak je preostao nakon ranije navedenog obračuna postotka u kojem su stranke uspjele u sporu propisanog člankom 154. stavak 2. ZPP -a, odnosno u iznosu od 17.887,14 EUR. Navedenom iznosu valjalo je pridodati i uplaćeni trošak predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 663,61 EUR, uplaćeni trošak predujma za prometno vještačenje u iznosu od 398,17 EUR te trošak pristupa vještaka na ročište u iznosu od 100,00 EUR jer je imajući u vidu tuženikovo prigovore tijekom postupka bilo potrebno provesti vještačenja za koja je tužitelj prethodno snosio troškove pa mu se takvi troškovi trebaju priznati u cijelosti bez obzira na visinu dosuđenog iznosa (vidi rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev - 1073/2024-2 od 18. rujna 2024. te odluke tog suda broj Rev-660/2021 od 14. rujna 2021. i Rev-291/2015-2 od 2. listopada 2018.). Stoga je tužitelju ukupno dosuđena naknada troškova ovog parničnog postupka u iznosu od 19.048,92 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude, dok je u preostalom dijelu za iznos od 15.119,79 EUR njegov zahtjev odbijen kao neosnovan pa je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

64. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe članka 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom članka 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu 8. lipnja 2026.

S U D A C

Iva Karin Šipek

POUKA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.