Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Trg slobode 9
Poslovni broj: P-251/2019-33
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec - Klarić, u pravnoj stvari tužitelja BC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnicima u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz OD Glamuzina & Grošeta d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika 6. svibnja 2026., dana 8. lipnja 2026. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 318-50-3372069 od 29.3.2006. sklopljen između tužitelja BC, OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, u čl.2., a koji glasi:
"Redovna kamata … promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora".
te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 318-50-3372069 od 29.3.2006. sklopljen između tužitelja BC, OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, u čl.7., a koji glasi:
"Kredit se otplaćuje u … mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća",
te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl.1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju BC, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 6.635,58 EUR (šesttisućašeststotinatridesetpet eura i pedesetosam centi) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za ostale odnose i to:
- na iznos od 55,25 EUR s kamatom od 01.12.2009. do plaćanja;
- na iznos od 55,25 EUR s kamatom od 01.01.2010. do plaćanja;
- na iznos od 55,25 EUR s kamatom od 01.02.2010. do plaćanja;
- na iznos od 55,25 EUR s kamatom od 01.03.2010. do plaćanja;
- na iznos od 55,25 EUR s kamatom od 01.04.2010. do plaćanja;
- na iznos od 55,25 EUR s kamatom od 01.05.2010. do plaćanja;
- na iznos od 0,92 EUR s kamatom od 01.10.2010. do plaćanja;
- na iznos od 60,82 EUR s kamatom od 01.11.2010. do plaćanja;
- na iznos od 62,70 EUR s kamatom od 01.12.2010. do plaćanja;
- na iznos od 55,25 EUR s kamatom od 01.01.2011. do plaćanja;
- na iznos od 69,48 EUR s kamatom od 01.02.2011. do plaćanja;
- na iznos od 86,80 EUR s kamatom od 01.03.2011. do plaćanja;
- na iznos od 77,95 EUR s kamatom od 01.04.2011. do plaćanja;
- na iznos od 109,08 EUR s kamatom od 01.05.2011. do plaćanja;
- na iznos od 81,79 EUR s kamatom od 01.06.2011. do plaćanja;
- na iznos od 87,35 EUR s kamatom od 01.07.2011. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.08.2011. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.09.2011. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.10.2011. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.11.2011. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.12.2011. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.01.2012. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.02.2012. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.03.2012. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.04.2012. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.05.2012. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.06.2012. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.07.2012. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.08.2012. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.09.2012. do plaćanja;
- na iznos od 57,80 EUR s kamatom od 01.11.2012. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.12.2012. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.01.2013. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.02.2013. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.03.2013. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.04.2013. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.05.2013. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.06.2013. do plaćanja;
- na iznos od 97,23 EUR s kamatom od 01.08.2013. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.09.2013. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.10.2013. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.11.2013. do plaćanja;
- na iznos od 398,08 EUR s kamatom od 01.12.2013. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.12.2014. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.02.2014. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.03.2014. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.04.2014. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.05.2014. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.06.2014. do plaćanja;
- na iznos od 216,76 EUR s kamatom od 01.07.2014. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.08.2014. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.09.2014. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.10.2014. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.11.2014. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.12.2014. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.01.2015. do plaćanja;
- na iznos od 57,41 EUR s kamatom od 01.03.2015. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.04.2015. do plaćanja;
- na iznos od 121,61 EUR s kamatom od 01.05.2015. do plaćanja;
- na iznos od 46,30 EUR s kamatom od 01.08.2015. do plaćanja;
- na iznos od 117,14 EUR s kamatom od 01.10.2015. do plaćanja;
sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.762,95 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. lipnja 2026. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima , za ostale odnose, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1 . Tužitelj je 18. travnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi je naveo da je 29. ožujka 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 318-50-3372069, te da je 17. veljače 2016. sklopio Dodatak broj KONV-01/2016 ugovora o kreditu broj 318-50-3372069 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, no da provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015. nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 318 -50-3372069 od 29.ožujka 2006. i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj je glavnica i kamata vezana uz valutu CHF. Naveo je da je odredbom čl.236. Zakona o obveznim odnosima propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Tvrdi da sklopljenim Dodatkom ugovoru o konverziji nije nestao uzrok ništetnosti, budući da mu učinkom konverzije nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovornih odredaba za valutnu klauzulu u CHF i zbog jednostrano promjenjive kamatne stope, već je i u konverziji tuženik koristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz usporednih EUR kredita, nije obračunao zakonsku zateznu kamatu, te nije izvršio isplatu zbog više plaćenog. Pozvao se na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12.2.2019. te naveo da je Vrhovni sud Republike Hrvatske obrazložio kako činjenica sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da bi korisnik kredita izgubio pravo na utvrđenje pojedinih odredaba ugovora o kreditu ništetnima. Naveo je da prihvaćena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR ne predstavlja osnovu za gubitkom pravnog interesa. Tvrdi da su odredbe čl.2. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope temeljem odluke o kamatnim stopama, kao i vezanost uz valutnu klauzulu u čl.7., temeljem odredbe čl.322. Zakona o obveznim odnosima ništetne i uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu kao potrošača. Ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Tvrdi da navedene ugovorne odredbe nisu bile ni lako uočljive ni lako razumljive, a ni na koji način jasno određene u odnosu na potrošača. Činjenica promjenjivosti obveze tužitelja kao potrošača u odnosu na kamatu, a koju banka kao tuženik određuje jednostrano, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, na način kako je to propisano odredbom čl.4. Zakona o obveznim odnosima. Tvrdi da povreda načela savjesnosti i poštenja postoji zbog povreda odredbe čl.247. Zakona o obveznim odnosima. Tvrdi da, s obzirom da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji on kao potrošač nije mogao utjecati, a u ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara, protivno prisilnim propisima, takvim ugovornim odredbama tuženik je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu njega kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega su takve odredbe ništetne. Budući da kamata spada u cijenu, a cijena podrazumijeva činidbu koju je u obvezi platiti tuženiku, promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika protivna je odredbi čl.269. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Naveo je da je odredbom čl.270. Zakona o obveznim odnosima propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Naveo je da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a njemu je o promjeni samo dostavio pisanu obavijest, bez da je za takvu promjenu tražio bilo kakvu suglasnost. Pozvao se na presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. Naveo je i da je tuženik osim što je mijenjao kamatnu stopu sukladno svojoj odluci i na taj način nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u ugovoru o kreditu broj 318 - 50-3372069 od 29.3.2006. ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl.81. i čl.84. Pozvao se i na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. i naveo da s obzirom da je i presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. utvrđena ništetnost promjene kamatne stope sukladno odluci banke, a presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, smatra da je tuženik svojim postupanjem od njega stekao bez osnove značajan novčani iznos pa je izvršio izračun više plaćenog uz primjenu kamatne stope ugovorene na dan isplate kredita pa do prihvaćanja konverzije, te je u svom izračunu uračunao i na taj način priznao tuženiku iznos od 9.608,95 kn koji mu je tuženik priznao u konverziji i utvrdio iznos postojeće preplate od 50.129,17 kn. Slijedom navedenoga, a uzimajući u obzir presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. i Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., te rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018-2 od 12.2.2019., predložio je da sud temeljem odredaba čl.84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača, te odredbe čl.322. Zakona o obveznim odnosima naloži tuženiku isplatu iznosa od 50.129,71 kn sa zakonskim zateznim kamatama, kao i naknadu parničnih troškova s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da ističe prigovor mjesne nenadležnosti i predložio je da se sud oglasi mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i odredi da će se postupak nastaviti pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu. Naveo je da je deklaratorni tužbeni zahtjev postavljen protivno odredbi čl. 187. Zakona o parničnom postupku te da je isti nerazumljiv te da smatra da tužbu u tom dijelu treba odbaciti. Osporio je tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te da tužitelj neosnovano smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika. Ukazao je na činjenicu da je Dodatkom ugovoru broj Konv-01/2016 izvršena konverzija tužiteljeva kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK). Postupajući po odredbama čl. 19.c. st. 1. točka 2. ZIDZPK tužitelju je ponudio konverziju predmetnog ugovora, a koju je konverziju tužitelj dobrovoljno prihvatio i time je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR na koji su primijenjene promjenjive redovne kamatne stope jednake kamatnim stopama (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) onima koje je primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve uplate koje je tužitelj izvršio prema otplatnom planu u CHF obračunate su prilikom izrade novog otplatnog plana. Naveo je da su posljedice konverzije sukladno ZIDZPK u odnosu na ugovor o kreditu: (i) konverzijom kredita obuhvaćeno je cjelokupno razdoblje trajanja predmetnog kredita i to na način da je tužiteljev ugovor izmijenjen kao da je tužitelj 29.03.2006. zaključio ugovor s valutnom klauzulom u EUR i promjenjivom kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR; (ii) sve i da je vezanje glavnice kredita uz CHF ili ugovaranje kamatne stope promjenjive odlukom tuženika ništetno, a nije, nakon provođenja konverzije utvrđivanje ništetnosti istih nije osnovano jer su sporne odredbe prisilnim propisima u cijelosti izmijenjene i to na način kao da nikada nisu niti bile ugovorene; (iii) sve uplate izvršene po otplatnom planu u CHF uračunate su prilikom izračuna konverzije i promjene kamate i valute ugovora; (iv) provedbom konverzije tužitelju je neotplaćena glavnica kredita smanjena za ukupno 12.300,79 EUR; (v) konverzijom kredita iscrpljene su sve pravne pretpostavke za bilo kakva daljnja potraživanja na ime valute CHF ili kamate po otplatnom planu u CHF jer su u cijelosti obuhvaćeni konverzijom u smislu odredbe čl. 81. st. 5. ZZP-a iz 2003., odnosno čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. Naveo je da je svrha ZIDZPK bila je s jedne strane trajno rješenje problema kredita u CHF, a s druge strane rasterećenje sudova od pojedinačnih tužbi potrošača čiji bi ugovorili bili konvertirani, kao što je predmetni te da su neosnovani tužbeni zahtjevi jer se temelje na ništetnosti ugovornih odredaba koje kao takve više ne postoje, stoga ne postoji ni ugovorna n i zakonska pretpostavka za isplatu temeljem oplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan s EUR i kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu EUR i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu. Ukazao je na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci posl.br. Rev-1172/18 i naveo da su odredbe koje tužitelj smatra ništetnima izmijenjene su prisilnim propisom (Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju) u odnosu na tuženika i voljom stranaka u odnosu na tužitelja te da je tužitelj slobodnom voljom pristao na ponudu konverzije koju mu je tuženik bio obvezan dostaviti. Dakle, sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu bile ništetne, što osporava, prisilnim propisom i voljom stranaka retroaktivno su izmijenjene kao da nikad nisu bile ni ugovorene, a predmetni ugovor o kreditu danas postoji kao da je od samog početka vezan uz valutu EUR s kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR. Naveo je da su izneseni navodi potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4.3.2020. donesenom u oglednom sporu koji se vodio pod posl.br. Gos- 1/19, a kojom je odlukom potvrđena valjanost Dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija. Naveo je da ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF s otplatnim planom u CHF ne postoji i smatra se kao da nikad nije ni bio zaključen među ugovornim stranama pa ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu kako je traži tužitelj. Ukazao je da bi se o pravnom interesu i osnovanosti zahtjeva eventualno moglo raspravljati samo u slučajevima gdje konverzija nije provedena suglasno strogim odredbama ZID ZPK, a da iz izvješća ovlaštenog revizora proizlazi da je tuženik konverziju proveo u potpunosti sukladno prisilnim zakonskim odredbama. Naveo je da je posljedica konverzije je stvaranje novog ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika i to na način da je kredit vezan uz valutu CHF u cijelosti i retroaktivno zamijenjen kreditom vezanim uz valutu EUR uvažavajući sve eventualne preplate sukladno ZID ZPK pa tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan u cijelosti.
3. Tužitelj je naveo da je prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan, a osporio je i ostale navode tuženika kao neosnovane, odnosno predložio je prigovore tuženika odbiti kao neosnovane i provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje radi utvrđenja visine iznosa za koji je oštećen i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik je tijekom postupka istaknuo i prigovor zastare (u podnesku od 4. prosinca 2020.).
4. Rješenjem poslovni broj P-251/2019-10 od 7. siječnja 2021. odbijen je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovoga suda. Navedeno rješenje je postalo pravomoćno 16. rujna 2021.
5. Tužitelj je podneskom od 4. prosinca 2025. (stranica 401-403 spisa) nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja precizirao tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu, odnosno zahtjev za isplatu je uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka. Tim podneskom je tužitelj zapravo smanjio tužbeni zahtjev, odnosno zatražio je isplatu iznosa od 6.635,58 EUR (ranije 50.129,71 kn, odnosno primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn, s obzirom da je u Republici Hrvatskoj u međuvremenu došlo do uvođenja valute EUR kao službene valute, 6.653,36 EUR). Dakle, tim podneskom tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev za 17,78 EUR i precizirao je tužbeni zahtjev u pogledu zahtjeva za isplatu zateznih kamata na pojedinačne mjesečne iznose preplate. Tu valja reći da je tužitelj zahtjev za isplatu uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka, osim što mu se prilikom pisanja brojeva prema stajalištu suda potkrala očita omaška vezano za tijek zakonske zatezne kamate na iznose preplate od 121,61 EUR na koji je dva puta zatražio isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od 1.12.2014., umjesto jednom od 1.1.2014., a drugi puta od 1.12.2014. S obzirom da tu zapravo proizlazi da tužitelj traži na jedan iznos preplate zakonsku zateznu kamatu od kasnijeg datuma nego što bi mu prema nalazu i mišljenju vještaka pripadala, sud je o tako postavljenom tužbenom zahtjevu i odlučivao, s obzirom da bi u protivnom prekoračio tužbeni zahtjev, a tužitelj tu očitu omašku u pisanju brojeva do zaključenja glavne rasprave nije ispravio.
6. Tuženik se navedenom smanjenju tužbenog zahtjeva, odnosno djelomičnom povlačenju tužbe nije protivio.
7. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u spisu i to u kuverti na stranici 7 spisa, a koja se sastoji od Ugovora o kreditu broj 318-50-3372069 od 29.3.2006. sa izvatkom iz zemljišne knjige, Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 318- 50-3372069 od 17.2.2016., odluke VSRH broj Rev-2826/2018-2 od 12.2.2019., otplatnog plana, odluke Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 i odluke Pž- 6632/2017-10, prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 15.3.2019., zatim ugovor o kreditu, s potvrdom o solemnizaciji od 30.3.2006. broj OU-383/2006-1 (stranice 17-22 spisa), Izjavu o prihvatu izračuna konverzije od 14.12.2015. (stranica 37 spisa), dopis tuženika (stranica 38 spisa), otplatni plan (stranica 39-41 spisa), odluku VSRH od 4.3.2020. broj Gos 1/2019-36 (stranice 42-48 spisa), izvještaj ovlaštenog revizora – nadopuna od 13.1.2016. (stranice 49-52 spisa). U dokaznom postupku izveden je i dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić, te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja. Tuženik je tijekom postupka odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem BCE, s obzirom da je ista preminula, kao i od dokaznih prijedloga za saslušanjem svjedokinja JC i UC.
8. Općinski sud u Pazinu u sličnom sporu koji se vodi pod poslovnim brojem P- 1413/2019 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Nakon toga je Vrhovni sud Republike Hrvatske zatražio i od ovoga suda podatak o tome koliko se sličnih sporova vodi pred ovim sudom, a rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju te je Vrhovni sud Republike Hrvatske na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova 12. prosinca 2019. objavio rješenje kojim je dopušten prijedlog za rješavanje tog pravnog pitanja. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Dakle, tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka.
9. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su tuženik i tužitelj, kao korisnik kredita zaključili 29. ožujka 2006. predmetni Ugovor o kreditu broj 318-50-3372069. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik odobrio tužitelju, kao korisniku kredita kredit u kunama koji odgovara protuvrijednosti 78.200,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Nam jena kredita je bio stambeni kredit za ostalo bez počeka. Nije bilo sporno da je čl.2. Ugovora o kreditu bilo ugovoreno da se na iznos kredita obračunava redovna kamatna stopa od 4,95% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Nije bilo sporno niti da je čl.7. Ugovora o kreditu bilo ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatom planu. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31.7.2006. Također nije bilo sporno niti to da su stranke sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 318-50-3372069 dana 17. veljače 20216. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) . Iz tog Dodatka proizlazi da su ugovorne strane suglasno utvrdile da neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 33.826,81 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Nadalje proizlazi da su ugovorne strane utvrdile da iznos preplate iznosi 1.259,02 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan 30.9.2015. iznosi 9.608,95 kn ( članak 4.). Nadalje proizlazi da su ugovorne strane u čl. 8. utvrdile da su suglasne da se tražbina tuženika temeljem konverzije u iznosu od 1.259,02 EUR, preračunatog u kune na dan dospijeća, koristi za namirenje budućih uzastopnih anuiteta/obroka po kreditu na način da se 50% anuiteta/obroka, namiruje iz te tražbine, sve dok se utvrđeni iznos tražbine korisnika kredita u potpunosti ne iskoristi, a ostatak do punog iznosa anuiteta/obroka plaća korisnik kredita uplatom na račun kreditora.
10. Sporno je između stranaka jesu li ništetne pojedine odredbe Ugovora o kreditu broj 318-50-3372069 od 29. ožujka 2006. i to ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli. Sporno je ima li tužitelj pravni interes za podnošenje ove tužbe, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK(NN 102/2015), te je li sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 318-50-3372069 tužitelj ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Sporno je i je li nastupila zastara utuženog potraživanja, odnosno konačno postavljenog tužbenog zahtjeva za isplatu, kao i pravo na isplatu zakonske zatezne kamate. U bitnome tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva i istaknuo prigovor zastare.
11. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio konačno precizirani, odnosno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.
12.Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.siječnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Dakle, presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (odnosno u odnosu na tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008.) ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, pri čemu odredba članka 1115. Zakona o obveznim odnosima regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
13. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi. Navedeno ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Tuženik, zapravo u ovom postupku nije osporavao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu, već je zapravo tvrdio da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK (NN 102/2015) te da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužitelj ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku.
14. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su glavne stavke ugovora bile kamata, rata i rok otplate i o tome se razgovaralo. Predmetni kredit je bio kredit za mlade i dobio je letak na kojem su bile ponude za kredit sa valutnom klauzulom u eurima, švicarskim francima i dolarima. Za kredit s valutnom klauzulom u švicarskom franku se govorilo da je najpovoljniji i da je najmanja rata. Trebao je dograditi kuću da si sredi stambeno pitanje, s obzirom da je tada imao dvoje djece i da mu je supruga bila na porodiljnom, a imala je minimalnu plaću, s obzirom da je radila kao čistačica, a živjeli su s roditeljima i koristili samo dvije sobe. Kredit je potpisivao pred kraj roka isteka te akcije za mlade, a koji je bio 31. ožujka. Nije mu spominjan termin valuta utočišta. Za konverziju se išao sam raspitivati nakon 7 godina otplate kredita, s obzirom da mu je rata kredita porasla za oko 2.000,00 kn i svako jutro i svaku večer su komentirali tečaj CHF-a i dijete ga je pitalo hoće li ih banka izbaciti iz kuće. Konverziju je potpisao nakon 9 godina otplate kredita, no s izračunom banke se nije složio. Od strane banke ga nitko nije upozorio da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF. Na upit je li mogao pregovarati o kojoj odredbi ugovora o kreditu odgovorio je da je bilo samo govora o kamatnoj stopi, visini rate i roku otplate, da nije u cijelosti pročitao ugovor o kreditu nego se samo bazirao na kamatnoj stopi, roku otplate i visini rate. Od strane banke mu nije bilo sugerirano da obrati pozornost na nešto drugo i u tom trenutku nije imao nejasnoća. Na upit je li pokušao iskoristiti mogućnost za konverziju kredita prije zakonske obveze odgovorio je da se nakon 7 godina otplate išao raspitivati oko konverzije, no tada se još više trebao zadužiti. On je on plaćao anuitete kredita.
15. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud isti prihvaća kao istinit te da iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik tužitelja nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim uz valutnu klauzulu kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franak kao i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isto tako na temelju iskaza tužitelja sud je u konačnici zaključio da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03).
16. Valja reći da tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane pravnog prednika tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Ugovorena ovlast tuženika iz predmetnog ugovora za jednostranu promjenu kamatne stope i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Glede jednostrane promjene kamatne stope valja reći i da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa su ništetne i za tužitelja je jedina kamatna stopa s kojom je bio upoznat te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,95% godišnje, slijedom čega je tuženik, stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,95% godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Dakle, analizom predmetnog Ugovora o kreditu sud je zaključio da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1402/2012 od 4.srpnja 2013. utvrđene ništetnim, a imajući u vidu da se ista odnosi i na tuženika ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).
17. U vrijeme podnošenja ove tužbe 18. travnja 2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
18. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
19. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:
– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočka 1. i 2. ovoga Zakona,
– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
20. Iz Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 318-50-3372069 od 17. veljače 2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te da su mijenjale valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom. Taj Dodatak nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15). U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Međutim Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.U presudi Europskog suda u predmetu broj C- 118/17 B protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
21. Točno je da je tužitelj kao korisnik kredita mogao odbiti konverziju koju mu je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužitelj u konačnici ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan. Sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 318-50-3372069 i utvrdile iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao n iti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih anuiteta kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona. Tu valja reći i da je predmet Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015) bila konverzija, a ne restitucija, te da zakonodavac nije potpisao da potrošači konverzijom CHF kredita trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
22. U postupku je izveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić na okolnost utvrđenja iznosa koliko je tužitelj platio više tuženiku u EUR zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF za HRK koji je vrijedio na dna isplate kredita, uzimajući protom u obzir iznos preplate utvrđen u konverziji uz primjenu pravila o uračunavanju. Također, vještakinja je pozvana očitovati se je li konverzija provedena u sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15).
23. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić proizlazi da je iznos kredita bio 78.200,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora važećem na dan isplate kredita, da je redovna kamatna stopa iznosila 4,95% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom kreditora, a način otplate 240 jednakih mjesečnih anuiteta. Nadalje iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da je uvidom u obračun konverzije utvrđeno da je kredit isplaćen 3.4.2006., po tečaju koji je iznosio 4,638210 kn za 1 CHF, isplaćeni iznos kredita u kunama iznosio je 362.679,62 kn. Prvi anuitet dospio je na naplatu 31.5.2006., a svaki idući u razmaku od mjesec dana, sa zadnjim danom u mjesecu. Vještakinja je navela da je po kreditu provedena konverzija iz valute CHF u valutu EUR, te je tom prilikom tuženik tužitelju priznao više plaćeni iznos od 1.259,02 EUR. Vještakinja je u nalazu i mišljenju navela da je zbog promjene kamatne stope u odnosu na početnu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate do 30.9.2015. više plaćeno 7.345,54 EUR. Zbog promjene kamatne stope više je plaćeno 174,98 EUR, a zbog promjene tečaja CHF više je plaćeno 7.170,56 EUR. Nadalje, iz nalaza i mišljenja proizlazi da je prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik tužitelju priznao preplatu u iznosu od 1.259,02 EUR. Preplatom utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu HRK u nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 549,06 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 709,96 EUR, dok preostala razlika više plaćenog iznosi 6.635,58 EUR (7.345,54 – 709,06), te je specificirala pojedinačne mjesečne iznose preplate. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić nadalje proizlazi proizlazi da je tuženik konverziju (CHF-EUR) s financijsko- računovodstvenog gledišta računski izvršio u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), glavnica kredita pretvorena je u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita, utvrđen je novi otplatni plan (od početka otplate) u valuti EUR uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa, sve uplate tužitelja su preračunate u valutu EUR po srednjem tečaju na dan uplate, izvršena je usporedba uplata tužitelja u valuti EUR s novoutvrđenim otplatnim planom u valutu EUR, izračunate su razlike više/manje plaćeno u valuti EUR, u poslovnim knjigama banka je provela odgovarajuća knjiženja i od dana sklapanja dodatka ugovoru kredit u svojim poslovnim knjigama vodi kao kredit odobren u valuti EUR. Vještakinja je navela da su prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR u obzir uzete sve uplate tužitelja, te su utvrđene preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja CHF/EUR.
24.Tužitelj je u podnesku od 5.prosinca 2025. naveo da smatra da je vještački nalaz napravljen u skladu s pravilima struke, te da na isti nema nikakvih primjedaba, te isti u cijelosti prihvaća. Tuženik je u podnesku od 8. travnja 2026. naveo da tužitelj nije uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka u odnosu na tijek zateznih kamata. Prema stajalištu suda tuženik pritom misli na očitu omašku u pisanju brojeva. Nadalje tuženik je naveo da je nalaz vještaka izrađen prema otplatnom planu koji takav više ne postoji (uslijed provedene konverzije).
25. Stalna sudske vještakinja Natalija Jambrečić se očitovala na podnesak tuženika navodeći da je nalaz izrađen u skladu sa zadatkom postavljenim od strane suda. Također ista je i na glavnoj raspravi održanoj 6. svibnja 2025. usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje.
26.Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić valja reći da je sud isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke. Pritom valja naglasiti da je iz detaljne analize nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalija Jambrečić proizlazi i da je ista uzela u obzir i tzv.negativne razlike.Prigovor tuženika se prvenstveno odnosi na zadatak vještaku, a zadatak vještaku je odredio sud.
27. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. proizlazi da da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima, pa je sud zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, pa slijedom toga i postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev. Provedenim vještačenjem po vještakinji Nataliji Jambrečić, čiji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio, utvrđeno je da ,ako se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 4,95% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita do 30. rujna 2015. , uzimajući u obzir preplatu priznatu u konverziji, odnosno iznos koji je Dodatkom broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 318-50-3372069, preostala razlika više plaćenog iznosu 6.635,58 EUR. Slijedom navedenoga sud je obvezao tuženika isplatiti tužitelju zatraženi iznos od 6.635,58 EUR, sa zatraženim zateznim kamatama tekućim od datuma nakon datuma preplate na pojedinačne iznose navedenih u nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje; (uzimajući u obzir i ranije spomenutu prema stajalištu suda očitu omašku u pisanju brojeva), primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a i 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je zahtjev tužitelja za isplatom zatezne kamate od dana nakon dana preplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještakinje, ocijenio osnovanim i to iz razloga što je tuženik, utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, koje je sam uvrstio u Ugovor o kreditu, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.
28. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je djelomično postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 18. travnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zah tjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenoga, prigovor zastare ocijenjen je neosnovanim u cijelosti, uz napomenu da u konkretnom slučaju tužitelj nije niti preinačio tužbu, nego je smanjio tužbeni zahtjev.
29. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. i 155. ZPP -a. Naime u konkretnom slučaju je tužitelj je podnio tužbu radi isplate 50.129,71 kn, odnosno 6.653,36 EUR. Podneskom od 5. prosinca 2025. je smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 6.635,58 EUR i tužitelj je s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti. Stoga je sud odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje parnice zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćnicima odvjetnicima i to za sastav tužbe 250,00 EUR, sukladno tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa), u vezi s tbr. 46. i 54. Tarife, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora. Za sastav podneska od 17. studenoga 2020. kojim se tužitelj očitovao na odgovor na tužbu, te obrazloženih podneska od 17. prosinca 2020. i 22. travnja 2026., kao i podneska od 4. prosinca 2025. kojim se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, sud je tužitelju priznao trošak u iznosu od 250,00 EUR, za svaki, sukladno tbr.8.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 46. i 54. Tarife. Sud tužitelju na teret protivne stranke nije priznao zatraženi trošak sastava podneska od 8. listopada 2025. uz koji tužitelj dostavlja dokaz da je platio predujam za vještačenje. Naime prema stajalištu suda dovoljno je bilo samo dostaviti dokaz o plaćanom predujmu, a ne radi toga i sastavljati podnesak. Naglašava se da je sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadom troškova postupka imao u vidu odredbu čl. 155. ZPP-a iz koje proizlazi da sud o tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravi lima ZPP-a koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Sud je tužitelju priznao trošak zastupanja na pripremnim ročištima određenim za 11. prosinca 2020. i 7. prosinca 2021., na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima i to u iznosu od 125,00 EUR, za svako, sukladno tbr.9.t.2. Tarife, u vezi s tbr. 46. i 54. Tarife. Također tužitelju je priznat trošak zastupanja na ročištima održanim 9. rujna 2024., 6. veljače 2025. i 6. svibnja 2026. u iznosima od po 250,00 EUR, za svako, sukladno tbr.9.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 46. i 54. Tarife. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na pripremna ročišta određena za 1. ožujka 2023. i 13. listopada 2023., koja su odgođena na prijedlog tužitelja, s obzirom da Vrhovni sud Republike Hrvatske još uvijek nije zauzeo pravno shvaćanje u predmetima s konvertiranim kreditima. Naime, prema stajalištu suda tužitelj je odgodu tih ročišta mogao predložiti i podnescima, tako da ne bi nastao nepotreban trošak istih. Dakle, za zastupanje po punomoćnicima odvjetnicima tužitelju je priznato ukupno 2.250,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 112,95 EUR (851,00 kn). Dakle, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 2.762,95 EUR, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužitelju sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja ( čl.151.st.3. ZPP-a.).
30.Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.
U Varaždinu 8. lipnja 2026.
Sutkinja
Melita Šmentanec-Klarić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila il i od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a. st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćnicima iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnicima u Varaždinu
2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Glamuzina & Grošeta d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu
