Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-116/2026-56

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sucu Darku Magdiću kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja ĆN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Bruni Čeru, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, ranije na adresi [adresa], zastupana po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i ništetnosti Ugovora o kreditu i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 29. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, a odluke objavljene dana 8. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da su ništetne odredbe članaka 1., 2., i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 52/06 koji je sklopljen dana 12.04.2006. godine te potvrđen po Javnom bilježniku Ivanu Juršetiću iz Koprivnice, pod poslovnim brojem: OU-94/06 dana 14. travnja 2006. godine, između tužitelja ĆN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja s naknadom glavnice u iznosu od 13.435,42 EUR (slovima:trinaesttisućačetristotridesetpeteura i četrdesetdvacenta).

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, OIB:92963223473 isplatiti tužitelju ĆN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od 199,78 EUR teku od 1. 3. 2011. do 16.1.2016.g.

na iznos od 184,53 EUR teku od 1. 4. 2011. do 16.1.2016.g.

na iznos od 217,71 EUR teku od 1. 5. 2011. do 16.1.2016.g.

na iznos od 248,58 EUR teku od 1. 6. 2011. do 16.1.2016.g.

na iznos od 256,71 EUR teku od 1. 7. 2011. do 16.1.2016.g.

na iznos od 379,44 EUR teku od 1. 8. 2011. do 16.1.2016.g.

na iznos od 255,76 EUR teku od 1. 9. 2011. do 16.1.2016.g.

na iznos od 240,43 EUR teku od 1. 10. 2011. do 16.1.2016.g.

na iznos od 241,45 EUR teku od 1. 11. 2011. do 16.1.2016.g.

na iznos od 242,20 EUR teku od 1. 12. 2011. do 16.1.2016.g.

na iznos od 258,60 EUR teku od 1. 1. 2012. do 16.1.2016.g.

na iznos od 268,61 EUR teku od 1. 2. 2012. do 16.1.2016.g.

na iznos od 269,87 EUR teku od 1. 3. 2012. do 16.1.2016.g.

na iznos od 263,10 EUR teku od 1. 4. 2012. do 16.1.2016.g.

na iznos od 266,54 EUR teku od 1. 5. 2012. do 16.1.2016.g.

na iznos od 273,95 EUR teku od 1. 6. 2012. do 16.1.2016.g.

na iznos od 265,35 EUR teku od 1. 7. 2012. do 16.1.2016.g.

na iznos od 266,06 EUR teku od 1. 8. 2012. do 16.1.2016.g.

na iznos od 251,28 EUR teku od 1. 9. 2012. do 16.1.2016.g.

na iznos od 256,15 EUR teku od 1. 10. 2012. do 16.1.2016.g.

na iznos od 266,71 EUR teku od 1. 11. 2012. do 16.1.2016.g.

na iznos od 263,46 EUR teku od 1. 12. 2012. do 16.1.2016.g.

na iznos od 268,71 EUR teku od 1. 1. 2013. do 16.1.2016.g.

na iznos od 255,06 EUR teku od 1. 2. 2013 do 16.1.2016.g.

na iznos od 251,15 EUR teku od 1. 3. 2013. do 16.1.2016.g.

na iznos od 265,25 EUR teku od 1. 4. 2013. do 16.1.2016.g.

na iznos od 253,91 EUR teku od 1. 5. 2013. do 16.1.2016.g.

na iznos od 248,33 EUR teku od 1. 6. 2013. do 16.1.2016.g.

na iznos od 234,20 EUR teku od 1. 7. 2013. do 16.1.2016.g.

na iznos od 244,11 EUR teku od 1. 8. 2013. do 16.1.2016.g.

na iznos od 250,55 EUR teku od 1. 9. 2013. do 16.1.2016.g.

na iznos od 258,87 EUR teku od 1. 10. 2013. do 16.1.2016.g.

na iznos od 259,60 EUR teku od 1. 11. 2013. do 16.1.2016.g.

na iznos od 264,56 EUR teku od 1. 12. 2013. do 16.1.2016.g.

na iznos od 255,09 EUR teku od 1. 1. 2014. do 16.1.2016.g.

na iznos od 213,97 EUR teku od 1. 2. 2014. do 16.1.2016.g.

na iznos od 217,49 EUR teku od 1. 3. 2014. do 16.1.2016.g.

na iznos od 214,84 EUR teku od 1. 4. 2014. do 16.1.2016.g.

na iznos od 209,97 EUR teku od 1. 5. 2014. do 16.1.2016.g.

na iznos od 209,01 EUR teku od 1. 6. 2014. do 16.1.2016.g.

na iznos od 212,93 EUR teku od 1. 7. 2014. do 16.1.2016.g.

na iznos od 220,14 EUR teku od 1. 8. 2014. do 16.1.2016.g.

na iznos od 222,76 EUR teku od 1. 9. 2014. do 16.1.2016.g.

na iznos od 220,69 EUR teku od 1. 10. 2014. do 16.1.2016.g.

na iznos od 228,67 EUR teku od 1. 11. 2014. do 16.1.2016.g.

na iznos od 230,79 EUR teku od 1. 12. 2014. do 16.1.2016.g.

na iznos od 231,62 EUR teku od 1. 1. 2015. do 16.1.2016.g.

na iznos od 232,11 EUR teku od 1. 2. 2015. do 16.1.2016.g.

na iznos od 232,11 EUR teku od 1. 3. 2015. do 16.1.2016.g.

na iznos od 232,11 EUR teku od 1. 4. 2015. do 16.1.2016.g.

na iznos od 232,11 EUR teku od 1. 5. 2015. do 16.1.2016.g.

na iznos od 232,11 EUR teku od 1. 6. 2015. do 16.1.2016.g.

na iznos od 232,11 EUR teku od 1. 7. 2015. do 16.1.2016.g.

na iznos od 232,11 EUR teku od 1. 8. 2015. do 16.1.2016.g.

na iznos od 232,11 EUR teku od 1. 9. 2015. do 16.1.2016.g., po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. 8. 2015. do 31. 12. 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. 1. 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena do isplate sve u roku od 15 dana."

IV. Svaka strana snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom dana 13.travnja 2006.g. sklopio Ugovor o kreditu broj 52/06 a temeljem kojeg ugovora je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 132.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB po p romjenjivoj stopi od 4,5 % godišnje. Tužitelj tvrdi da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to ugovorne odredbe kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu člancima 1. 2., i 7., pa smatra kako je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu, čime je povrijedio odredbe tada važećeg Zakona o zaštit i potrošača. Tuženik je primjenom navedene nepoštene ugovorne odredbe u više navrata jednostrano mijenjao kamatnu stopu, a odredbama čl. 1. i 7. predmetnog Ugovora ugovoreno je da se obveza i visina otplate kredita veže uz tečaj CHF po srednjem tečaju HNB-a za svaki pojedini anuitete. Tužitelj navodi kako opisane povrede u postupanju nisu otklonjene prilikom sklapanja Aneksa ugovora dana 16. siječnja 2016.g. odnosno tzv. „Konverzijom“ ugovora u kredit s valutnom klauzulom u EUR-o. Tužiteljica tvrdi da je tuženik bio nepošten stjecatelj u trenutku stjecanja pojedinih iznosa preplaćenih kamata koja je od dana neosnovanog stjecanja pa do uračunavanja na pojedine iznose preplaćenih kamata prilikom izračuna o konverziji. Tužitelj navodi kako je Ugovor o namjenskom kreditu broj 52/06 sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, pa o njima tužitelj nije pregovarao niti je imao utjecaj na njihov sadržaj. Tužitelj stoga tvrdi kako se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa su takve odredbe ništetne. Visina kamatne stope nije određena niti odrediva, a jednostrano povećanje ugovorene kamate bez davanja razumljivih, egzaktnih i matematičkih promjenjivih parametara predstavlja, od strane banke, korištenje nedopuštene poslovne prakse čime si trgovac neovlašteno priskrbljuje ne pripadajuću zaradu, a time je povrijeđeno i pravo tužitelja, kao osnovno načelo zaštite potrošača jer prilikom sklapanja ugovora tužitelja nisu pružene dostatne informacije o kalkulaciji koja utječe na promjenjivost kamatne stope. Također tužitelj tvrdi kako se kamatne stopa jednostranom odlukom tuženika povećavala višekratna u to vrijeme je i vrijednost švicarskog franka rasla što je rezultiralo značajnim porastom rate kredita. Na taj je način, u čl. 2. Ugovora, i ugovorena kamatna stopa, za koju tužitelj ističe da je ništetna, pozivajući se na čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( „ Narodne novine“, br. 79/07). Sporna ugovorna odredba je ništetna s obzirom da visina kamatne stope ni je određena niti odrediva, budući da je promjenjiva na temelju odluke tuženika, odnosno, jedne od ugovornih strana. Osim toga, tužitelj navodi kako je tijekom ugovornog odnosa kamatna stopa bila nekoliko puta povećavana u vrijeme kad je rasla vrijednost šv icarskog franka, što je rezultiralo značajnijim porastom rate kredita. Dalje, tužitelj navodi da iako je ugovaranje valutne klauzule dopušteno čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, a na sporni pravni odnos primjenjuju se odredbe čl. 96. – 102. Zakona o zaštiti potrošača, koji je na snazi bio u vrijeme sklapanja ugovora, a koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prema mišljenju tužitelja, odredba čl.1. Ugovora o kreditu br. 52/06 je nepoštena, budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima koji su bitni za donošenje valjane odluke, koja se temelji na potpunim obavijestima za vrijeme pregovora. Posljedica izostanka potpunog informiranja tužitelja ogleda se u neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana te u činjenici da je valutnu klauzulu tuženik ugovorio i koristio protivno zakonom predviđenoj svrsi, kako bi se zaštitio od gubitka vrijednosti novca. Tužitelj dalje ističe kako postoji nekoliko presuda suda Europske unije koje utvrđuju da su ugovorena valutna klauzula i kamatna stopa u švicarskim francima nepoštene i ništetne odredbe, jer je stav spomenutog suda da je ugovor o kreditu ništetan ako je ništetna valuta kredita. U konkretnom slučaju, za vrijeme otplatnog perioda spornog ugovora, švicarski franak je aprecirao, što se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak. Banka je, kao trgovac, u konkretnom pravnom poslu raspolagala informacijama o mogućim rizicima vezivanja obveze uz tečaj CHF, dok tužitelj, nastupajući s pozicije potrošača, nije imao mogućnosti niti kapaciteta uvidjeti potencijalne rizike i posljedice koje bi proistekle iz istog. Naprotiv, banka je sporni „kreditni proizvod“ s va lutnom klauzulom vezanom uz CHF prezentirala kao povoljniji, pa je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditoru, prihvatio prezentirane činjenice kao točne. Pritom, tuženik nije transparentno prikazao ni izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu u EUR, stoga tužitelj nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je kredit povoljniji, pa je tako pristao na valutnu klauzulu, koja se kasnije pokazala rizičnijom. Tužitelj dodaje kako je tuženik svoje „kreditne proizvode“ prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene, čime nije ostavljao mogućnost pregovora o pojedinačnim odredbama. Dužnost tuženika bila je da tužitelju, u pisanom obliku izloži sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke, pružiti odgovarajuća objašnjenja koja bi joj omogućila procjenu odgovara li predloženi ugovor njezinim potrebama i financijskoj situaciji te pojasniti bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koji bi mogli nastati za tužitelja. Ta tuženikova obveza danas je regulirana odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je zamijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj zaključuje kako propustom tuženika da postupa u skladu sa zakonskim obvezama, u trenutku sklapanja Ugovora nije raspolagao potrebnim informacijama za donošenje odluke te da je primjena valutne klauzule u CHF, u trenutku kad nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, pa je tuženiku omogućila stjecanje ne pripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije CHF u odnosu na EUR. Prema izračunu, tužitelj je po ništetnim odredbama ugovora uplatio ukupan iznos viška od 131.745,85 kn koji potražuje od tuženika te traži da se utvrdi ništetnost odredaba čl.1., 2. i 7. Ugovora o kreditu. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je podneskom od dana 13. svibnja 2020. sredio tužbeni zahtjev na ukupan iznos od 13.435,42 €.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava zahtjeve iz tužbe smatrajući ih neosnovanim, ističe prigovor zastare, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik ističe kako je kredit konvertiran čime je došlo do promjene valute, stope, utvrđen je preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR-o te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom. Tuženik tvrdi kako su svi iznosi koje je tužitelj preplatio uvršteni u izračun konverzije te je tužiteljeva kreditna obaveza po EUR kreditu namirena i iznosima koje tužitelj potražuje u ovom postupku, stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Sklapanjem konverzije stranke su uredile svoj pravni odnos čime je isključeno pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenog bez osnove, pa stoga predlaže da se tužitelj odbije s tužbenim zahtjevom.

3. Sud je dana 10.veljače 2025.g. donio presudu broj P-394/2019-46 kojom je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i naložio tužitelju platež troškova postupka te ispravak i dopunu presude jer nije u potpunosti dosudio troškove postupka. U ponovljenom postupku u svrhu dokaza pročitani su ugovor o kreditu br. 7103098668 (list 6-11), izvadak iz zemljišne knjige (list 13-14), Otplatni plan (list 15-28), pregled promjene kamatnih stopa o kreditu (list 29), Dodatak Ugovora o kreditu (list 30-32), izvadak iz zemljišnih knjiga (list 33), presuda br. P-2588/15-38 od dana 8.5.2019., izračun vještaka Sanje Pernjak (list 42- 48), dopis ZABE (list 59), izračun konverzije (list 61-65), dokumentacija banke (list 67- 79), podnesak tuženika (list 81-83), podnesak tuženika od 18.09.2023., saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja, čita se nalaz i mišljenje knjigovodstveno - financijskog vještaka od 20. 2.2024.g., podnesak tuženika od 8.3.2024.g., podnesak tužitelja od 14.3.2024.g., dopunski nalaz i vještaka i očitovanje na prigovor od 2.4.2024.g., podnesak tužitelja od 14.5.2024.g., dopuna nalaza od 28.5.2024.g., podnesak tuženika od 29.5.2024.g., očitovanje vještaka od 4.6.2024.g., podnesak tuženika od 24.9.2024.g., podnesak tuženika od 17.11. 2024.g., podnesak tužitelja od 21.11.2024.g. i podnesak tuženika od 5.12.2024.g.

4.Analizirajući provedene dokaze i to svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno proizlazi da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5.Među strankama nije sporno da je tužitelj zaključio s tuženikom predmetni ugovor o kreditu, dana 13. travnja 2006.g. broj 52/06 a temeljem kojeg ugovora je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 132.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB po promjenjivoj stopi od 4,5 % godišnje.

6. Odredbom članka 3. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 i dr., dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa je u predmetnoj parnici radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj trebao dokazati svoj status potrošača (u smislu čl. 3.ZZP/03 ), a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema (zaključak sa zajedničkog sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatska broj Su.IV -56/2023 od 23. studenog 2023. godine). Budući da iz Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj u unaprijed, po tuženiku pripremljenom Ugovoru o kreditu, označen isključivo kao fizička osoba, bez oznake vlasništva ugostiteljskog obrta, nadalje, da je ugovorena i namjena kredita za "refinanciranje i dovršetak stambeno poslovnog objekta", te kredit nije realiziran isključivo za potrebe poslovne zgrade kuće u kojoj više trenutno ne živi, da su u istoj živjeli do prije tri godine, a sada u njoj da živi najstariji sin i da u toj kući, za koju je uzeo kredit ima poslovni prostor, sud smatra kako se radi o "potrošačkom ugovoru".

7. Stoga, nesporno je utvrđeno da je u predmetnom Ugovoru, u čl. 1., 2. i 7. ugovorena promjenjiva kamatna stopa o čijoj visini se nije pregovaralo, te valutna klauzula budući da su kao takve predstavljale dio sadržaja standardnog tipskog ugovora, koji karakteriziraju unaprijed formulirane ugovorne odredbe od strane tuženika kao kreditora, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakvog utjecaja. Konačno, za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, u trenutku kad je nastupila promjena u visini ugovorene kamatne stope, ista je bila ostvarena jednostranom odlukom tuženika, bez jasno određenih uvjeta promjenjivosti referentne kamatne stope. Naime, takve odredbe, s obzirom da su činile sadržaj unaprijed pripremljenog, tipskog obrasca ugovora, čime je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužitelj u konkretnom slučaju, bez odgovarajućeg znanja o učincima i rizicima koje donosi kreditiranje pristupila sklapanju Ugovora, vjerujući u točnost prezentiranih informacija od strane tuženika kao kreditora, koji je pak, raspolažući stručnim znanjem, iskoristio neinformiranost i nestručnost tužitelja i u tipskom ugovoru sastavio odredbe koje su suprotne temeljnim načelima obveznog prava – načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načelu savjesnosti i poštenja. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine“, br. 93/03 – dalje: ZZP/03), čiji sadržaj su činile odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, pa je tako čl. 81. st. 2. i 3. bilo propisano da nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi je u ugovoru, koji je tužitelju predočen i dan na potpis na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, a tužitelj tom prilikom nije mogao niti imao mogućnost utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu, a isto tako Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF je neodređena i nepoštena, jer se o njoj nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Time je položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom da je on pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Tuženik je za razliku od tužitelja raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužiteljice na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužiteljica nije mogla utjecati.

8.U čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO/05), određeno je da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. S obzirom da su odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu Ugovora predmetnog ugovora bile protivne prisilnim propisima, iste su ostvarile obilježje ništetne odredbe, stoga je prema stajalištu ovog suda valjalo utvrditi njihovu ništetnost i usvojiti u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja.

9. Nesporno je da su stranke sklopile i Dodatak predmetnom Ugovoru kojim je provedena konverzija ugovorne obveze tužitelja temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj102/15, dalje: ZID ZPK/15). Sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno odredbama ZID ZPK/15 nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu koje bi bile nepoštene sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03) koji se primjenjuje u ovom slučaju (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci pod brojem Rev-2868/2018-3 od 12. veljače 2019. godine) pri čemu treba uzeti u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica za CHF kao i ugovorna odredba kojim je određena promjenjiva kamatna stopa i koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka, te je ta odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti.

10. Nesporno je da su prilikom konverzije iz valute CHF u EUR uzete u obzir sve izvršene uplate tužitelja i utvrđena preplate i u odnosu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja. Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je na temelju prisilnog propisa – ZID ZPK/25, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku (odluka Ustavnog suda RH broj U-I/3685/20 od 4. travnja 2017. godine) valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužitelj se prešutno odrekao svojih tražbina koje bi mu pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19.c ZID ZPK/15. Pri tomu, valja navesti da je ZID ZPK/15 propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženiku kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača. Dakle, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužitelja kao potrošača. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja ima restitucijski učinak, jer omogućuje vraćanje korist i koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, dok je sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu ovisilo isključivo o volji tužitelja kao potrošača, kojem je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženiku je nametnuta obveza da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15. Stoga tužitelj, po stajalištu Županijskog suda u Šibeniku, a kojeg prihvaća i ovaj sud, koji je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja toga Dodatka, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope (osnovnog) Ugovora o kreditu više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa glavnice, a sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022. koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i dr., dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije." Dakle, u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, valja zaključiti da je obveza kreditora (tuženika) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno, zaključivanjem Dodatka ugovoru o kreditu, s tim, da je i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita, te obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

11. Sud je stoga odbio tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na glavnicu iznosu od 13.435,42 €, a usvojio tužbeni zahtjev za kamatu i to na svaki iznos od dana plaćanja do 16.siječnja 2016. godine kada je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu.

12. Budući da je svaka stranka djelomično uspjela u parničnom postupku sud je odlučio da svaka strana snosi svoje troškove.

13.Temeljem navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Koprivnica, 8. lipnja 2026.

Sudac

Darko Magdić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1.Odvj. Bruno Čer, Koprivnica, preko e-oglasne ploče

2.Odvj. Sanja Porobija, OD Porobija i Porobija, Zagreb, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII-preko e-oglasne ploče