Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Stalna služba u Pagu

Trg kralja Petra Krešimira IV-Knežev dvor 23250 Pag

Poslovni broj P-1691/2023-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Pagu, po sucu Ivi Peričić Pejar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice BL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima – odvjetnicima u Odvjetničko društvo Vukušić Bokan i partneri d.o.o., Ulica Stjepana Radića 8, 23 000 Zadar, protiv tuženice Erste & Steiermärkische Bank D.D., Jadranski Trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupana po punomoćnicima – odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 7. svibnja 2026., u prisustvu tužiteljice te punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, 8. lipnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je: Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607- 5102803605 s nadnevkom: 13. siječnja 2006. god., ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00 % od iznosa kredita.

II. Nalaže se Tuženiku: ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski Trg 3/a, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320 da Tužitelju: BL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.364,63 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 25. siječnja 2006. god. pa do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), sve u roku od 15 dana.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi u bitnom navodi navodi da su tužitelj i tuženik sklopili su:

Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102803605 s nadnevkom: 13. siječnja 2006. god., zajedno s pripadajućim dodacima tom ugovoru (dalje i: Ugovor). Tuženik je Tužitelju zaračunao i naplatio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00 % od iznosa kredita (dalje i: Ulazna naknada). Tuženik nije imao pravo Tužitelju zaračunati i naplatiti Ulaznu naknadu. Ovo iz razloga što je Ugovor ništetan u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo Tuženika da Tužitelju zaračuna i naplati Ulaznu naknadu. Ugovor je u tom dijelu ništetan jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu Tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor. Ugovor je u cijelosti pripremio i predložio Tuženik, prilikom sklapanja Ugovora se o Ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je Tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa je Tužitelj terećenjem za Ulaznu naknadu stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na Tuženika. Pri tome je sud eventualno sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist Tužitelja. Upućuje se na odredbe čl. 81. , 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22), kao i na pravne stečevine Europske Unije. Tuženik nije Tužitelju dostavio cjelokupnu dokumentaciju vezano za kredit po Ugovoru (dalje i: Kredit) iz koje bi bile vidljive visine naplaćenih Ulazne i Izlazne naknade, dakle dokumentaciju potrebnu za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva u ovoj stvari: analitičku konto karticu Kredita iz koje je vidljivo po kojim kontima je rasknjižena svaka pojedina uplata ili isplata (naknade, kamate, glavnica i svako drugo izvršeno ili primljeno plaćanje iz Kredita, po Kreditu ili drugačije u vezi s Kreditom), a osobito visina i datum naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita. S obzirom na navedeno, tužitelj je u trenutku podnošenja ove tužbe onemogućen u postavljanju određenog tužbenog zahtjeva na isplatu. Tražena dokumentacija je, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, zajednička i Tuženik ju je dužan dati Tužitelju. Kredit po Ugovoru je prijevremeno otplaćen. Prilikom prijevremene otplate Kredita Tuženik je Tužitelju zaračunao i naplatio naknadu za prijevremenu otplatu Kredita (dalje i: Izlazna naknada). Tuženik nije imao pravo Tužitelju kao potrošaču obračunati i naplatiti Izlaznu naknadu. Izneseno u pogledu Ulazne naknade na odgovarajući način se primjenjuje i na Izlaznu naknadu, pa se upućuje na izlaganja u toč. 2. ove tužbe. Gore navedenim, tuženik je tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove. Stoga je Tuženik, koji je sastavio Ugovor, dužan vratiti Tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Prigovara mjesnoj nadležnosti navodeći kako je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu broj 5102803605 od 13. siječnja 2006. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. U ovoj pravnoj stvari tužitelj zahtijeva da sud tuženiku naloži da dostavi dokumentaciju koja se odnosi na Ugovor o kreditu te da se tuženiku naloži isplata tužitelju iznosa čiju će visinu tužitelj odrediti nakon što tuženik dostavi svu dokumentaciju potrebnu za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Međutim, institut stupnjevitih tužbi koristi se u situacijama u kojima tužitelj nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev, u vidu njegove određenosti, a iz razloga jer tuženik ili ne želi položiti račun ili iz razloga što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže. Tuženik ističe da je osobni zahtjev tužitelja za dostavom dokumentacije prvi puta zaprimio 26. studenog 2018. godine te je po istom zahtjevu tužitelja postupio i zatraženu dokumentaciju dostavio uz dopis od 5. prosinca 2018. godine. Tuženik također ističe da tužitelj pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživao zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, sada NN 41/14, dalje u tekstu: ZZP), te s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13 i 09/15, u daljnjem tekstu: ZPK).Predmetni ugovor o kreditu nije potrošački kredit u smislu odredaba ZPK-a. Naime, ZPK se uopće niti ne može se primijeniti u konkretnom slučaju jer se prema odredbi čl. 3. st. 1.a) taj Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 1.000.000,00 kuna, a tužitelju je predmetnim Ugovorom o kreditu isplaćen ugovoreni iznos od 216.500,00 CHF, odnosno iznos od 1.025.126,98 kuna. Predmetni ugovor o kreditu ne može se smatrati potrošačkim kreditom niti u smislu odredaba ZZP. Naime, radi se zapravo o kreditu čija namjena je bila zatvaranje postojećih kredita podignutih za financiranje građevinskih radova na kući u [adresa] s pet smještajnih jedinica, namijenjenih iznajmljivanju i ostvarivanju prihoda od turizma, kao i daljnje financiranje gradnje predmetne nekretnine. Tako su predmetnim kreditom zatvoreni krediti kod Primorske banke d.d. odobreni za unapređenje turističke djelatnosti i to Ugovor o kreditu br. 5-01813-7 od 24. travnja 2001. godine, Ugovor o kreditu br. 5-02757-8 od 26. rujna 2021. godine, Ugovor o kreditu br. 5-04091-4 od 30. listopada 2002. godine, Ugovor o kreditu br. 5-05460-5 od 23. srpnja 2023. godine te Ugovor o kreditu br. 5300000060 od 19. studenog 2004. godine, svi u ukupnom iznosu od 455.337,47 kuna, kredit kod HPB d.d. broj 5301275275 od 25. studenog 2005. godine u iznosu od 55.435,07 kuna, kredit kod Zagrebačke banke d.d. broj 7102710634 od 10. svibnja 2005. godine u iznosu od 115.346,14 kuna te turistički kredit kod tuženika broj 5101933022 u iznosu od 102.438,00 kuna, kao i gotovinski kredit broj 5101138746 u iznosu od 11.902,00 kuna. Da su svi zatvoreni kredit korišteni za financiranje izgradnje apartmana u kući tužitelja potvrđuje i sam tužitelj u svojoj izjavi o namjeni predmetnih kredita od dana 20. siječnja 2006. godine. Dakle, činjenica je da je tužitelj ugovorio predmetni kredit s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti, a slijedom čega se tužitelj ne može smatrati potrošačem sukladno citiranim zakonskim odredbama. Dodatno na okolnost da tužitelj obavlja profesionalnu djelatnost turističkog iznajmljivanja u čiju svrhu je podignut ovaj kredit, kao i prethodno zatvoreni krediti, ukazuje se i na Odobrenje za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, kao i ugovor o posredovanju u smještaju gostiju. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga, kako je namjena predmetnog kredita bila izgradnja apartmana za iznajmljivanje, tužitelj nije potrošač u smislu odredbi ZZP-a te stoga niti ne uživa zaštitu po odredbama toga zakona. Shvaćanje da u konkretnoj situaciji tužitelju ne pripada pravo na zaštitu po odredbama ZZP-a potvrđeno je i u odlici Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-1960/2020 od 22. rujna 2021. godine. Budući da je tuženik osporio tužitelju status potrošača i za to naveo prethodno navedene jasne razloge, tada je na tužitelju da dokaže da je predmetni kredit koristio samo sa osobne potrebe kako bi imao status potrošača prema odredbi članka 3. ZZP- a. Tužitelj pod točkom I. tužbenog zahtjeva traži i da se utvrdi ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita dužan u korist banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 1,00% od iznosa kredita. Tužitelj nadalje s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu neodređenog iznosa kojeg će odrediti nakon što tuženik dostavi dokumentaciju (točka II. tužbenog zahtjeva). Kada bi se na tužitelja i primjenjivao ZZP, tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Tuženik prije svega ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,00% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Tako je na letku za Stambene kredita bilo navedeno da naknada za obradu kredita iznosi 1,00%. Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 1,00 % od visine predmetnog kredita. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir da naknada između ostalog predstavlja naknadu tuženiku za prouzročene troškove obrade kredita, to tuženik ističe da se ne može smatrati da bi navedena odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da bi zbog toga bila ništetna, a sve i da naslovni sud iz bilo kojeg razloga zauzme takav stav, što se osporava u cijelosti, eventualno potraživanje tužitelja bilo bi u zastari obzirom na značajan protek vremena od plaćanja naknade.

3. Tužitelj se na gornje navode očitovao navodeći kako tuženik neosnovano osporava tužiteljevo svojstvo potrošača u ovoj stvari. Iz Ugovora je jasno vidljivo da se radi o potrošačkom ugovoru, s obzirom da je tužitelj kredit podigao u svojstvu fizičke osobe izvan svoje poslovne djelatnosti, a ne kao kakav obrtnik ili ispred kakve pravne osobe. Pri tome je za tumačenje svojstva potrošača irelevantno na koji način bi Tužitelj eventualno koristio ili raspolagao svojim (ustavom i zakonom proklamirano nepovredivim) pravom vlasništva. Osim što su sasvim paušalni, prigovori tuženika u tom dijelu su i proturječni njegovim preostalim izlaganjima. Naime, tuženik s jedne strane tužitelju osporava svojstvo potrošača, dočim s druge strane čini nespornim da je tužitelju ponudio (i s njim zaključio) Konverziju – koja zakonska obveza je slijedom ZID ZPK, neće biti sporno, tuženika obvezivala isključivo u pogledu potrošačkih ugovora, kakav je i tužiteljev. Tuženik je radnjom Konverzije implicite priznao tužiteljevo svojstvo potrošača, pa to svojstvo ne može sada na ovakav način osporavati. Uostalom, teret dokazivanja suprotnog je na tuženiku, s obzirom da se radi o potrošačkom sporu.

4. Rješenjem Naslovnog suda pod poslovnim brojem P-1691/23 od 23.svibnja 2024. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti, koja odluka je potvrđena rješenjem Županijskog sud u Osijeku poslovni broj Gžć-987/24 od 24. srpnja 2025.

5. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: ugovor o namjenskom kreditu (l.s.9-12), zatim je izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Martini Mate te pročitao njezin nalaz i mišljenje (l.s.469-472), te saslušao tužiteljicu (l.s.481-482).

6. Tužbeni zahtjev tužitelja je u pretežitom dijelu osnovan.

7. Među strankama je prvenstveno sporno je li tužiteljica u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imala status potrošača i može li se ista pozivati na utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu.

8. Nadalje, među strankama je sporno da li je ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-5102803605 od 13. siječnja 2006.g. ništetan u dijelu u kojem se uglavljuje naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1% od iznosa kredita te da li je isti ugovor ništetan u dijelu u kojem se uglavljuje naknada za prijevremenu otplatu kredita.

9. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće činjenice:

-da su stranke 13. siječnja sklopile ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102803605 kojim ugovorom je, tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 216,500,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan isplate,

-da je namjena kredita naznačena u samom ugovoru izgradnja stambenog prostora,

-da je ugovoren rok otplate 234 mjeseca, a iznos mjesečnog anuiteta iznosi 1.195,17 CHF, prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja,

-da prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke iznos potraživanja tužitelja prema tuženiku za odobrenje kredita (tzv. ulaznu naknadu) dana 24. siječnja 2006. u iznosu od 10.281,80 kn, što prema fiksnom konverzijskom tečaju iznosi 1.364,63 Eura.

10. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.

11. Slijedom tumačenja Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora. Slijedom navedenog, neosnovano tuženik, po ocjeni ovog suda, prigovara tužiteljičinom svojstvu potrošača. Ovo stoga što iz predmetnog ugovora proizlazi da je kredit podignut kao stambeni kredit. Dakle, tužiteljica je kao fizička osoba sklopila pravni posao radi realizacije namjenskog kredita, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, njegovoj obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti, pa ovaj sud nalazi da tužitelj ima status potrošača.

12.Tužiteljica predmetnom tužbom traži da se utvrde ništetnom odredbe ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem se uglavljuje naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1% od iznosa kredita.

13. Na okolnost načina pregovaranja o ugovornim odredbama o ulaznoj i izlaznoj naknadi, saslušana je tužiteljica, kojom prilikom je ista navela kako je ugovor o kreditu pripremila Riječka banka. Navodi kako nije pregovarala o ulaznoj naknadi, to su bile klauzule u ugovoru o kojima se nije pregovaralo, te da nije pregovarala s bankom ni o jednoj odredbi u ugovoru. Ulazna naknada iznosila je 1 % od sveukupnog iznosa kredita, koliko se ona sjeća. Nije dobila od strane službenika banke financijsko savjetovanje vezano za sklapanje ugovora o kreditu.

14. Sud je vezan činjeničnim supstratom tužbe i na temelju njega odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a tužiteljica taj činjenični supstrat primarno zasniva na tome da je u vrijeme sklapanja ugovora imala status potrošača te da se nju primjenjuje direktiva i odredbe ZZP/03, te pravna utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu.

15. Nadalje, prema odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO), ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

16. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora. U konkretnom slučaju iako tuženik tvrdi da je tužitelju dao takve obavijesti, takvu svoju tvrdnju međutim, nije dokazao, budući da iz iskaza saslušane tužiteljice proizlazi da nije pregovarala o ulaznoj naknadi, to su bile klauzule u ugovoru o kojima se nije pregovaralo, te da nije pregovarala s bankom ni o jednoj odredbi u ugovoru. Nije dobila od strane službenika banke financijsko savjetovanje vezano za sklapanje ugovora o kreditu.

17. U konkretnom slučaju analizom predmetnog ugovora ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj, slijedom čega ovakva ugovorena odredba od strane kreditora u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena.

18. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

– trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

19. Dakle, tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao činjeničnu osnovu tužbe - da je s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s ništetnom odredbom u dijelu u kojem se uglavljuje naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1% od iznosa kredita u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke.

20. Ovome valja dodati da je tezu tuženika o davanju svih potrebnih obavijesti u predugovornoj fazi sklapanja ugovora u svojem iskazu opovrgnula tužiteljica, pa ovaj sud nalazi utvrđenim da tužiteljici kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora .

21. Stoga je valjalo prihvatiti uređeni tužbeni zahtjev tužitelja, pri čemu je visina tražbine utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Martine Mate, stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo od 7. studenog 2025., kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost.

22. Ovdje se napominje kako je, po provedenom financijskom vještačenju tužiteljica djelomično povukla prvotno postavljani tužbeni zahtjev u odnosu na zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem se uglavljuje naknada za prijevremenu otplatu kredita, s kojim djelomičnim povlačenjem tužbenog zahtjeva se tuženik suglasio u svom podnesku od 9. veljače 2026.

23. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

24. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

25. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

26. U konkretnom slučaju vještakinja je izračunala da je tužiteljica platila naknadu za odobrenje kredita (tzv. ulaznu naknadu) dana 24. siječnja 2006. u iznosu od 10.281,80 kn, što prema fiksnom konverzijskom tečaju iznosi 1.364,63 Eura.

27. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

28. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužitelju platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.

29. Tuženik je istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi u cijelosti neosnovanim.

30. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

31. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tužiteljičinu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule a s naslova preplaćene kamate, zastara je počela teći 13. lipnja 2019. trenutkom pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenosti ugovorene odredbe o jednostranoj odredbi kamatne stope. Kako je predmetna tužba podnesena 29. lipnja 2023., to je ista podnesena prije nastupa zastare, jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.

32. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude pod. toč. I. i II.

33. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP po kojoj sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

33.1. Ovo iz razloga jer je tuženik u konkretnom slučaju osporavao kako osnovu tako i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva u cijelosti, a tužiteljica je u konačnici djelomično uspjela u sporu (50%). Sud je također pritom imao na umu da su obje stranke bile zastupane po punomoćniku, i na taj način podjednako aktivno sudjelovale u parnici, kako pristupom na ročišta tako i sastavljanjem približno jednakog broja podnesaka, što je sve u konačnici rezultiralo podjednakim uspjehom stranaka u parnici, posljedica čega je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka

Pag, 8. lipnja 2026.

Sudac

Iva Peričić Pejar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude. Presuda na temelju priznanja može se pobijati zbog bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP ili zbog toga što je izjava o priznanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćnici,

2. Tuženici po punomoćnici.