Republika Hrvatska
Općinski sud u Metkoviću
Andrije Hebranga 9
20350 Metković
Poslovni broj: P-258/2025-7
I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Metkoviću, po sucu Damiru Ujduru, u pravnoj stvari tužiteljice IH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Sandra Wagner, odvjetnica u Metkoviću, Andrije Hebranga 6, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 47, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave dana 24. travnja 2026. godine, u nazočnosti zamjenika punomoćnice tužiteljice ZH, odvjetničkog vježbenika kod odvjetnice Sandre Wagner, a u odsutnosti uredno obaviještenog tuženika, dana 8. lipnja 2026. godine,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu broj 256-48/2008, koji su tužiteljica IH, kao korisnik kredita, i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao banka, sklopili dana 5. lipnja 2008. godine i solemnizirali istoga dana kod javnog bilježnika Vedrana Plećaša u Metkoviću pod brojem OV-1929/08.
II. Nalaže se tuženiku da na ime ukupnog iznosa preplate po predmetnom kreditu isplati tužiteljici iznos od 512,83 eura uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate, a koje se od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015. g. određuju po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. g. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %, koje na pojedine novčane iznose teku kako slijedi:
na iznos od 13,14 eura počevši od 14. siječnja 2009.g. do isplate,
na iznos od 13,16 eura počevši od 02. veljače 2009.g. do isplate,
na iznos od 13,16 eura počevši od 12. ožujka 2009.g. do isplate,
na iznos od 13,16 eura počevši od 15. travnja 2009.g. do isplate,
na iznos od 13,16 eura počevši od 12. svibnja 2009.g. do isplate,
na iznos od 13,16 eura počevši od 10. lipnja 2009.g. do isplate,
na iznos od 13,16 eura počevši od 09. srpnja 2009.g. do isplate,
na iznos od 13,16 eura počevši od 14. kolovoza 2009.g. do isplate,
na iznos od 13,16 eura počevši od 11. rujna 2009.g. do isplate,
na iznos od 13,16 eura počevši od 09. listopada 2009.g. do isplate,
na iznos od 13,17 eura počevši od 11. studenog 2009.g. do isplate,
na iznos od 13,17 eura počevši od 09. prosinca 2009.g. do isplate,
na iznos od 13,17 eura počevši od 14. siječnja 2010.g. do isplate,
na iznos od 13,18 eura počevši od 09. veljače 2010.g. do isplate,
na iznos od 13,17 eura počevši od 10. ožujka 2010.g. do isplate,
na iznos od 13,18 eura počevši od 13. travnja 2010.g. do isplate,
na iznos od 13,19 eura počevši od 11. svibnja 2010.g. do isplate,
na iznos od 13,18 eura počevši od 11. lipnja 2010.g. do isplate,
na iznos od 13,19 eura počevši od 13. srpnja 2010.g. do isplate,
na iznos od 13,19 eura počevši od 10. rujna 2010.g. do isplate,
na iznos od 13,19 eura počevši od 11. studenog 2010.g. do isplate,
na iznos od 13,19 eura počevši od 10. prosinca 2010.g. do isplate,
na iznos od 13,19 eura počevši od 12. siječnja 2011.g. do isplate,
na iznos od 13,19 eura počevši od 10. veljače 2011.g. do isplate,
na iznos od 13,19 eura počevši od 09. ožujka 2011.g. do isplate,
na iznos od 13,19 eura počevši od 18. siječnja 2012.g. do isplate,
na iznos od 13,20 eura počevši od 18. siječnja 2012.g. do isplate,
na iznos od 13,20 eura počevši od 10. veljače 2012.g. do isplate,
na iznos od 13,20 eura počevši od 27. veljače 2012.g. do isplate,
na iznos od 13,20 eura počevši od 27. veljače 2012.g. do isplate,
na iznos od 13,20 eura počevši od 27. veljače 2012.g. do isplate,
na iznos od 13,20 eura počevši od 27. veljače 2012.g. do isplate,
na iznos od 13,20 eura počevši od 27. veljače 2012.g. do isplate,
na iznos od 13,21 eura počevši od 27. veljače 2012.g. do isplate,
na iznos od 13,20 eura počevši od 27. veljače 2012.g. do isplate,
na iznos od 13,21 eura počevši od 27. veljače 2012.g. do isplate,
na iznos od 13,20 eura počevši od 27. veljače 2012.g. do isplate,
na iznos od 13,21 eura počevši od 27. veljače 2012.g. do isplate te,
na iznos od 11,89 eura počevši od 27. veljače 2012.g. do isplate, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 1.025,00 eura, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koju je Euraopska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je s prednikom tuženika, tada pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., dana 5. lipnja 2008. sklopila Ugovor o kreditu broj 256-48/2008, na temelju kojega joj je odobren namjenski stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 110.000,00 eura prema srednjem tečaju banke za euro važećem na dan korištenja kredita, uz kamatnu stopu od 6,30% dekurzivno godišnje. Ističe da je člankom 6. Ugovora banka ovlaštena na jednostranu promjenu kamatne stope sukladno vlastitoj Odluci o kamatnim stopama, bez utvrđivanja egzaktnih parametara, kriterija i metoda izračuna koji bi uvjetovali takvu promjenu. Navodi da ugovor nije bio predmet individualnih pregovora, već da joj je ponuđen kao gotov, tipiziran, po načelu „uzmi ili ostavi“, bez ikakve mogućnosti utjecaja na njegov sadržaj. Smatra da je odredba članka 6. nepoštena i, posljedično, ništetna u smislu odredbi o zaštiti potrošača te da joj na temelju iste pripada povrat preplaćenih iznosa. Protivi se prijedlogu tuženika za dopunskim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem kao suvišnom.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da pozivanje tužiteljice na zaštitu potrošača i na presude iz tzv. kolektivnog spora „Franak“ nije primjenjivo jer se te presude odnose na kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a ne u eurima. Tvrdi da se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo te da je ista bila jasna, uočljiva i razumljiva tužiteljici, kao i da je postupao sukladno svim važećim propisima, da je tužiteljicu obavještavao o promjenama kamatne stope te da je objavio Metodologiju promjene kamatnih stopa. Ističe i prigovor zastare potraživanja. Podredno predlaže dopunu financijsko-knjigovodstvenog vještačenja primjenom razumne tržišne referentne kamatne stope kao komparativnog parametra, umjesto početno ugovorene stope.
3. Prvostupanjskom presudom ovoga suda poslovni broj P-65/2024 od 31. ožujka 2025. tužbeni je zahtjev bio prihvaćen u cijelosti. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2294/2025-2 od 23. rujna 2025. ta je presuda ukinuta i predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje, i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), te zbog pogrešne primjene materijalnog prava i nedopuštenog izravnog pozivanja na učinak presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se odnosio na kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima
4. U ponovljenom postupku, na ročištu za glavnu raspravu od 24. travnja 2026., tužiteljica je postupila sukladno uputi drugostupanjskog suda. Rasprava je, na temelju ranije pravomoćnog procesnog rješenja, zaključena u odsutnosti uredno obaviještenog tuženika, koji je podneskom od 15. travnja 2026. opravdao svoj izostanak i predložio održavanje ročišta bez njegova sudjelovanja.
5. Na ročištu za glavnu raspravu od 24. travnja 2026. zamjenik punomoćnice tužiteljice izjavio je da tužiteljica, postupajući po uputi Županijskog suda u Zagrebu iz rješenja Gž-2294/2025-2, preinačuje tužbu smanjenjem tužbenog zahtjeva u točki I. na način da iz izreke briše dio koji se odnosio na članak 2. Aneksa br. 1 uz Ugovor o kreditu broj 256-48/2008, dok u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen.
6. Navedena procesna radnja po svojoj pravnoj prirodi predstavlja preinaku tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva u smislu članka 190. stavka 1. ZPP -a, kojom tužiteljica odustaje od dijela postavljenoga deklaratornog zahtjeva. Takva je preinaka dopuštena do zaključenja glavne rasprave i ne zahtijeva pristanak tuženika, budući da se njome tuženik ne dovodi u nepovoljniji, već u povoljniji procesni položaj nego što bi bio da je zahtjev ostao u prvobitnom opsegu (članak 191. ZPP-a). Smanjenje tužbenog zahtjeva procesno je opravdano i nužno: drugostupanjski je sud utvrdio da se Aneks br. 1 koji se nalazi u spisu sadržajno odnosi na drugi ugovor o kreditu, a ne na Ugovor o kreditu broj 256-48/2008 koji je predmet ovoga spora, slijedom čega tužiteljica za utvrđenje ništetnosti te isprave ne bi imala pravni interes (članak 187. stavak 2. ZPP-a). Brisanjem toga dijela iz izreke otklonjen je ujedno i razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koji je ukazao drugostupanjski sud.
7. Slijedom navedenoga, predmet suđenja u ponovljenom postupku jest isključivo utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. Ugovora o kreditu broj 256 - 48/2008 te kondemnatorni zahtjev za povrat preplaćenog iznosa. O dijelu zahtjeva od kojeg je tužiteljica odustala sud meritorno ne odlučuje u izreci.
8. U dokazne svrhe tijekom postupka izvedeni su dokazi čitanjem i pregledavanjem isprava u spisu, i to: Ugovora o kreditu broj 256-48/2008 (listovi 6 – 9 spisa), izvatka iz zemljišne knjige (list 10 spisa), Aneksa uz ugovor o kreditu (listovi 11 -12 spisa), Metodologije promjene kamatne stope (listovi 24 -25 spisa), Obavijesti o promjeni kamatne stope (list 71 spisa), otplatnog plana (listovi 72 - 73 spisa), specifikacije uplata (listovi 75 -77 spisa), pregleda prometa za klijenta (listovi 78 – 84 spisa) te nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije (listovi 88 – 96 spisa), kao i saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke.
9. Među strankama nije sporno da su tužiteljica i prednik tuženika dana 5. lipnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 256-48/2008, solemniziran istoga dana kod javnog bilježnika Vedrana Plećaša u [adresa] pod brojem OV-1929/08, na temelju kojega je tužiteljici odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 110.000,00 eura prema srednjem tečaju banke za eura važećem na dan korištenja kredita, uz kamatnu stopu od 6,30% dekurzivno godišnje i početni mjesečni anuitet od 680,88 eura. Nije sporno ni da je člankom 6. Ugovora ugovoreno da je banka u slučaju promjene tržišnih okolnosti ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama, da je tijekom otplate kamatna stopa mijenjana te da je kredit prijevremeno zatvoren tijekom 2012. godine podizanjem novog kredita.
10. Sporno je jesu li ugovorne odredbe sadržane u članku 6. Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika, nepoštene i ništetne; je li tužiteljici postupanjem tuženika nanesena šteta i u kojem iznosu; ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenih iznosa; te je li nastupila zastara tužiteljičina potraživanja.
11. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
12. Tužiteljica, saslušana kao parnična stranka na ročištu od 24. veljače 2025., iskazala je da je 2008. godine s prednikom tuženika sklopila ugovor o kreditu, pri čemu su je djelatnici banke uvjeravali da su uvjeti u toj banci najbolji, a ona nije imala nikakvu mogućnost pregovaranja o visini kamate niti o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora - ponuđen joj je gotov ugovor, sastavljen od banke, po načelu „uzmi ili ostavi“. Iskazala je da joj nitko nije objašnjavao zašto joj rata raste i zašto se kamatna stopa mijenja te da je, zbog znatnog porasta rate, 2012. godine bila prisiljena podići novi kredit radi zatvaranja ovoga. Navela je da je po zanimanju medicinska sestra, da se smatra prosječno ekonomski educiranom, ali da ne posjeduje znanja o ekonomskim kretanjima na višoj razini, te da je kredit podigla radi obnove i dovršetka stambene kuće u kojoj i danas živi.
13. Sud je iskaz tužiteljice ocijenio uvjerljivim, životnim, logičnim i u cijelosti suglasnim s materijalnim dokazima u spisu, slijedom čega ga prihvaća u potpunosti.
14. Uvidom u Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama (listovi 24 – 25 spisa) sud je utvrdio da je ista objavljena tek 1. siječnja 2011. godine, dakle gotovo tri godine nakon sklapanja Ugovora o kreditu, slijedom čega u trenutku sklapanja Ugovora dana 5. lipnja 2008. parametri promjene kamatne stope ni na koji način nisu bili definirani niti dostupni tužiteljici.
15. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije Stefani Gardašanić iz Dubrovnika od 21. studenoga 2024. (listovi 88 – 96 spisa) proizlazi da razlika između iznosa koje je tužiteljica stvarno platila primjenom promijenjene kamatne stope i iznosa koji bi bila dužna platiti da je kamatna stopa ostala u visini početno ugovorene stope od 6,30% godišnje, uz tečaj eura u odnosu na kunu kakav je vrijedio na dan korištenja kredita, iznosi 512,83 eura. Vještakinja je nalaz izradila na temelju Ugovora o kreditu, kartice prometa po kreditu i otplatnog plana, primjenom pravila struke, znanosti i iskustva. Tuženik nije uložio prigovore financijske prirode; svi njegovi prigovori bili su isključivo pravne naravi. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje prihvatio u cijelosti kao stručan, potpun i uvjerljiv.
16. S obzirom na trenutak sklapanja Ugovora o kreditu (5. lipnja 2008.), na ugovorni odnos stranaka primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.; dalje: ZZP/07), a ne odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007. godine. Na pravilnu primjenu mjerodavnoga materijalnog prava sud pazi po službenoj dužnosti, a na potrebu primjene ZZP/07 ukazao je i Županijski sud u Zagrebu u obrazloženju ukidnog rješenja.
17. Prije ocjene poštenosti sporne odredbe sud je utvrdio da tužiteljica u predmetnom ugovornom odnosu ima svojstvo potrošača u smislu članka 3. ZZP/07, budući da je riječ o fizičkoj osobi koja je ugovor o kreditu sklopila u svrhe koje nisu namijenjene njezinoj poslovnoj ili profesionalnoj djelatnosti, već radi obnove i dovršetka vlastite stambene kuće u kojoj stanuje. Time je ostvarena temeljna pretpostavka za primjenu zaštite zajamčene odredbama ZZP/07. Nije sporno ni da tuženik ima svojstvo trgovca u smislu istoga Zakona.
18. Sukladno članku 96. stavku 1. ZZP/07, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno članku 97. ZZP/07, nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Pritom, na temelju članka 100. ZZP/07, teret dokazivanja da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo leži na trgovcu.
19. Ocjenjujući postojanje prve pretpostavke nepoštenosti (izostanak individualnih pregovora) sud nalazi da je tužiteljica konzistentno i uvjerljivo iskazala da nije imala nikakvu mogućnost utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi, te da joj je ugovor ponuđen kao gotov dokument bez izbora osim potpisivanja. Radi se o standardnom, tipiziranom ugovoru koji je tuženik u relevantnom razdoblju sklapao s velikim brojem korisnika u istovjetnom obliku, a sadržaj odredbe članka 6. ne pokazuje nikakve elemente individualizacije prema posebnim potrebama ili zahtjevima tužiteljice.
20. Tuženik, na kojem temeljem članka 100. ZZP/07 leži teret dokazivanja da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, nije predložio niti izveo nijedan dokaz kojim bi tu tvrdnju potkrijepio. Iako se u odgovoru na tužbu pozvao na saslušanje kreditnog referenta koji je navodno s tužiteljicom pregovarao o uvjetima kredita i pojašnjavao joj sporne odredbe, taj dokaz tijekom postupka nije predložen niti izveden. Sama okolnost solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika ne dokazuje da se o spornoj odredbi individualno pregovaralo: solemnizacija potvrđuje poslovnu sposobnost stranaka i njihovo razumijevanje pravnih posljedica ugovora u cjelini, ali ne i da je sadržaj svake pojedine odredbe bio predmet individualne pogodbe. Slijedom navedenoga, sud zaključuje da se o odredbi članka 6. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo.
21. Odredba članka 6. Ugovora ovlašćuje banku da jednostrano promijeni kamatnu stopu sukladno vlastitoj Odluci o kamatnim stopama, bez utvrđivanja ikakvih objektivnih parametara, kriterija ni metoda izračuna koji bi takvu promjenu uvjetovali, ograničavali ili je činili podložnom provjeri od strane druge ugovorne strane. Mehanizam promjene kamatne stope u cijelosti je prepušten diskrecijskoj ocjeni banke.
22. Sud Europske unije u presudi u predmetu C-26/13 (I) od 30. travnja 2014. zauzeo je stajalište da zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja ugovorne odredbe u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne podrazumijeva samo gramatičku razumljivost, već i to da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma na koji se odredba odnosi, kao i odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, kako bi potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega iz te odredbe proizlaze. Isto je stajalište potvrđeno i u presudi Suda EU u predmetu C-186/16 (Z) od 20. rujna 2017., gdje je naglašeno da financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. Polazište je tih stajališta ustaljeno shvaćanje da je potrošač u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti.
23. Primjenjujući navedene kriterije na ovaj slučaj, sud nalazi da u trenutku sklapanja Ugovora ne samo da ugovor nije sadržavao egzaktne parametre promjene kamatne stope, nego takvi parametri u banci uopće nisu bili formalno definirani, budući da je Metodologija promjene kamatnih stopa objavljena tek 1. siječnja 2011. godine. Tužiteljica stoga nije imala, niti je objektivno mogla imati, ikakvu mogućnost predvidjeti u kojim okolnostima, u kojoj mjeri i na temelju kojih kriterija će banka koristiti svoje ovlaštenje iz članka 6. Ugovora. Takvo postupanje banke suprotno je načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO/05).
24. Time je ujedno otklonjen i prigovor tuženika da je sporna odredba jasna, uočljiva i razumljiva te da se njezina poštenost stoga ne bi smjela ocjenjivati u smislu članka 99. ZZP/07. Naime, ako bi se odredba članka 6. Ugovora i smatrala odredbom koja se odnosi na cijenu kredita kao glavni predmet ugovora, ona se prema članku 99. ZZP/07-a sukladno tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ u prethodno citiranoj praksi Suda Europske unije - izuzima od ocjene poštenosti samo pod uvjetom da je sastavljena jasno i razumljivo, pri čemu jasnoća i razumljivost ne obuhvaćaju samo gramatičku, nego i sadržajnu transparentnost. Budući da je sud upravo utvrdio da odredba članka 6. Ugovora ne zadovoljava zahtjev transparentnosti- jer potrošaču nije omogućila da predvidi ekonomske posljedice mehanizma promjene kamatne stope -ona ne uživa zaštitu od ocjene iz članka 99. ZZP/07, već podliježe punoj ocjeni poštenosti. Prigovor tuženika u tom je dijelu neosnovan.
25. Konačno, odredba članka 6. Ugovora stvara objektivnu, strukturalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Banka je sebi pribavila pravo da jednostrano određuje jedan od ključnih elemenata ugovornog odnosa-cijenu kredita- bez ikakve mogućnosti druge ugovorne strane da provjeri osnovanost takve odluke, utječe na njezin sadržaj ili joj se na smislen način usprotivi. Tužiteljica nije znala zbog čega joj rata raste, nije mogla predvidjeti hoće li i kada doći do promjene, niti je raspolagala ikakvim instrumentom zaštite, osim prijevremene otplate kredita uz moguće dodatne financijske posljedice.
26. Budući da su kumulativno ispunjene sve tri pretpostavke iz članka 96. stavka 1. ZZP/07 - da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je postupanje banke suprotno načelu savjesnosti i poštenja te da odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača - odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 256-48/2008 nepoštena je ugovorna odredba. Sukladno članku 97. ZZP/07, takva je odredba ništetna, kako je odlučeno u točki I. izreke. Ništetnost te odredbe ne utječe na valjanost preostalog dijela Ugovora u mjeri u kojoj on može opstati i bez ništetne odredbe (članak 323. ZOO/05).
27. U odnosu na pozivanje tužiteljice na presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača - presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. - sud, postupajući po uputi drugostupanjskog suda, nalazi da te presude nemaju izravni učinak u smislu članka 502.c ZPP-a na predmetni ugovorni odnos. Naime, navedeni se kolektivni spor odnosio na kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima, dok je predmetni kredit odobren s valutnom klauzulom u eurima, pa ne postoji objektivni identitet predmeta koji je pretpostavka izravne vezanosti suda za utvrđenja iz kolektivnog spora.
28. Međutim, izostanak izravnoga učinka tih presuda ne znači da su one za ocjenu ovoga slučaja bez ikakvog značenja. Argumentacija sadržana u njima ukazuje na parametre koje je potrebno cijeniti pri ocjeni valjanosti predmetne ugovorne odredbe te potvrđuje da je jednoobrazna klauzula o administrativno promjenjivoj kamatnoj stopi bez objektivnih parametara, kakvu je tuženik primjenjivao u svim standardnim ugovorima o kreditu, po svojoj prirodi suprotna propisima o zaštiti potrošača. Pri tome valja naglasiti da se utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe u ovom postupku ne temelji na izravnom preuzimanju utvrđenja iz kolektivnih presuda, već na autonomnoj ocjeni nepoštenosti provedenoj sukladno članku 96. ZZP/07, na temelju činjenica utvrđenih u ovom postupku.
29. Zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 512,83 eura jest restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđene ništetnosti odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope. Plaćanjem anuiteta obračunatih primjenom ništetne odredbe imovina tužiteljice umanjila se bez valjane pravne osnove, dok je tuženik za isti iznos stekao imovinsku korist bez osnove, slijedom čega se primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO/05. Prema članku 1111. stavku 1. ZOO/05, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
30. Pri utvrđivanju visine preplate sud kao jedini mjerodavni kriterij primjenjuje početno ugovorenu kamatnu stopu od 6,30%. Riječ je o jedinom parametru kamatne stope koji je bio predmet suglasne i informirane volje obiju ugovornih strana- o toj konkretnoj stopi tužiteljica je u trenutku sklapanja ugovora bila jasno obaviještena i na nju kao egzaktno određenu pristala. Prijedlog tuženika da se kao komparativni parametar primijeni razumna tržišna referentna kamatna stopa pravno nije osnovan, jer bi takav pristup značio da sud sam popunjava ugovorni sadržaj koji stranke nikada nisu ugovorile, čime bi prekoračio granice dopuštene sudske intervencije u ugovorni odnos i obeskrijepio samu svrhu sankcije ništetnosti. Slijedom navedenoga, prijedlog tuženika za dopunskim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem uz primjenu referentne stope sud je odbio kao nepotreban.
31. Budući da je tuženik kao sastavljač Ugovora o kreditu bio svjestan njegova sadržaja i učinaka odredbe članka 6. te je znao ili morao znati da nema valjanu pravnu osnovu naplaćivati povećanu kamatnu stopu, isti se smatra nesavjesnim stjecateljem od trenutka stjecanja, odnosno od dana primitka svake pojedine preplaćene uplate. Stoga je, sukladno članku 1115. ZOO/05 u vezi s člankom 29. ZOO/05, dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od dana kada ga je primio, kako je određeno u točki II. izreke.
33. Prigovor zastare koji ističe tuženik nije osnovan. Građanski odjel Vrhovnog 2suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. donio je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, prema kojemu - ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača - zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u tom postupku, neovisno o naknadnom utvrđenju ništetnosti sadržajno istovjetnih odredbi u svakom pojedinom slučaju. To se shvaćanje nadovezuje na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojemu zastarni rok restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena ili na drugi način ustanovljena.
33. Neovisno o tome koji se od navedenih trenutaka uzme kao početak tijeka zastare, u ovom slučaju petogodišnji zastarni rok nije protekao. Za potraživanja iz stjecanja bez osnove nije propisan poseban zastarni rok, pa se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina (članak 225. ZOO/05). Predmetna tužba podnesena je 31. svibnja 2019. godine, a ako bi se kao mjerodavan trenutak uzeo trenutak u kojem se ništetnost utvrđuje ovom presudom, do zastare to više nije moglo doći. Slijedom navedenoga, prigovor zastare valjalo je odbiti kao neosnovan.
34. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Budući da je tužiteljica u sporu uspjela, pripada joj naknada troškova postupka, i to: za sastav tužbe 100,00 eura, za sastav podneska od 29. siječnja 2025. 100,00 eura, za zastupanje na ročištima održanima 22. travnja 2024., 24. veljače 2025. i 24. travnja 2026. po 100,00 eura, što uz pripadajući porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 125,00 eura, trošak financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 400,00 eura te trošak sudskih pristojbi, ukupno iznosi 1.025,00 eura, kako je odlučeno u točki III. izreke. Na dosuđeni parnični trošak tužiteljici pripada i zatezna kamata tekuća od dana donošenja ove presude do isplate, sukladno članku 29. ZOO/05.
35. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Metković, 8. lipnja 2026. godine
S u d a c :
Damir Ujdur
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u tri primjerka, a o njoj odlučuje županijski sud.
DNA:
1. Punomoćnici tužiteljice
2. Punomoćnicima tuženika
