Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], SA

Poslovni broj: P-141/2025-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužiteljice AA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Slavici Orehovec, odvjetnici iz Čakovca protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćnicima iz OD Kožul & Petrinović d.o.o.,odvjetnicima iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 28.travnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice, dana 8.lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 146-139/2005 od dana 09.05.2005., solemniziran od strane javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca, posl. br. OU-695/05-1 od dana 10.05.2015, u dijelu u kojem je utvrđena redovna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama Banke.

II. Nalaže se tuženiku ADIKKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužiteljici AA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.822,89 EUR / 21.269,11 kuna, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, od 01. srpnja 2008. do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentan stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana, kako slijedi:

- iznos 4,02 EUR 30,30 kuna od 01. srpanj 2008.

- iznos 31,66 EUR 238,52 kuna od 01. kolovoz 2008.

- iznos 31,69 EUR 238,75 kuna od 2. rujan 2008.

- iznos 31,29 EUR 235,75 kuna od 2. listopad 2008.

- iznos 34,64 EUR 261,02 kuna od 01. studenog 2008.

- iznos 29,98 EUR 225,86 kuna od 3. prosinac 2008 .

- iznos 38,69 EUR 291,48 kuna od 01. siječanj 2009.

- iznos 39,06 EUR 294,31 kuna od 3. veljača 2009.

- iznos 39,23 EUR 295,59 kuna od 3. ožujak 2009.

- iznos 38,76 EUR 292,06 kuna od 01. travanj 2009

- iznos 38,85 EUR 292,73 kuna od 01. svibanj 2009.

- iznos 38,14 EUR 287,34 kuna od 2. lipanj 2009.

- iznos 37,61 EUR 283,38 kuna od 01. srpanj 2009.

- iznos 37,94 EUR 285,89 kuna od 01. kolovoz 2009.

- iznos 38,35 EUR 288,96 kuna od 01. rujan 2009.

- iznos 39,06 EUR 294,32 kuna od 01. listopad 2009.

- iznos 37,72 EUR 284,22 kuna od 3. studeni 2009.

- iznos 38,50 EUR 290,08 kuna od 01. prosinac 2009.

- iznos 39,07 EUR 294,37 kuna od 01. siječanj 2010.

- iznos 39,51 EUR 297,66 kuna od 2. veljača 2010.

- iznos 39,13 EUR 294,86 kuna od 2. ožujak 2010.

- iznos 40,00 EUR 301,36 kuna od 01. travanj 2010.

- iznos 39,83 EUR 300,09 kuna od 01. svibanj 2010.

- iznos 40,10 EUR 302,12 kuna od 01. lipanj 2010.

- iznos 43,05 EUR 324,36 kuna od 01. srpanj 2010.

- iznos 42,17 EUR 317,75 kuna od 3. kolovoz 2010.

- iznos 43,82 EUR 330,13 kuna od 01. rujan 2010.

- iznos 43,36 EUR 326,72 kuna od 01. listopad 2010.

- iznos 42,41 EUR 319,52 kuna od 3. studeni 2010.

- iznos 44,91 EUR 338,37 kuna od 01. prosinac 2010.

- iznos 42,20 EUR 317,95 kuna od 01. siječanj 2011.

- iznos 40,53 EUR 305,36 kuna od 01. veljače 2011.

- iznos 41,45 EUR 312,31 kuna od 01. ožujak 2011.

- iznos 40,75 EUR 307,00 kuna od 01. travanj 2011.

- iznos 40,89 EUR 308,05 kuna od 01. svibanj 2011.

- iznos 43,81 EUR 330,08 kuna od 01. lipanj 2011.

- iznos 44,09 EUR 332,23 kuna od 01. srpanj 2011.

- iznos 46,54 EUR 350,63 kuna od 2. kolovoz 2011.

- iznos 45,28 EUR 341,18 kuna od 01. rujan 2011.

- iznos 43,91 EUR 330,83 kuna od 01. listopad 2011.

- iznos 34,80 EUR 262,19 kuna od 01. studeni 2011.

- iznos 34,71 EUR 261,55 kuna od 01. prosinac 2011.

- iznos 35,23 EUR 265,46 kuna od 01. siječanj 2012.

- iznos 35,69 EUR 268,87 kuna od 01. veljača 2012.

- iznos 35,74 EUR 269,32 kuna od 01. ožujak 2012.

- iznos 35,43 EUR 266,97 kuna od 01. travanj 2012.

- iznos 35,64 EUR 268,55 kuna od 01. svibanj 2012.

- iznos 35,79 EUR 269,65 kuna od 01. lipanj 2012.

- iznos 35,54 EUR 267,81 kuna od 01. srpanj 2012.

- iznos 35,61 EUR 268,29 kuna od 01. kolovoz 2012.

- iznos 35,43 EUR 266,92 kuna od 01. rujan 2012.

- iznos 35,08 EUR 264,32 kuna od 02. listopad 2012.

- iznos 35,50 EUR 267,48 kuna od 01. studeni 2012.

- iznos 35,70 EUR 269,00 kuna od 01. prosinac 2012.

- iznos 35,51 EUR 267,57 kuna od 01. siječanj 2013.

- iznos 34,72 EUR 261,60 kuna od 01. veljača 2013.

- iznos 35,39 EUR 266,67 kuna od 01. ožujak 2013.

- iznos 35,45 EUR 267,12 kuna od 2. travanj 2013.

- iznos 35,19 EUR 265,13 kuna od 01. svibanj 2013.

- iznos 299,81 EUR 2.258,95 kuna od 01. lipanj 2013.

- iznos 34,35 EUR 258,79 kuna od 02. srpanj 2013.

- iznos 34,55 EUR 260,31 kuna od 01. kolovoz 2013.

- iznos 34,87 EUR 262,74 kuna od 01. rujan 2013.

- iznos 35,32 EUR 266,11 kuna od 01. listopad 2013.

- iznos 35,09 EUR 264,37 kuna od 01. studeni 2013.

- iznos 35,25 EUR 265,60 kuna od 01. prosinac 2013.

- iznos 35,44 EUR 267,01 kuna od 01. siječanj 2014.

- iznos 2,22 EUR 16,70 kuna od 01. veljača 2014.

- iznos 2,23 EUR 16,78 kuna od 01. ožujak 2014.

- iznos 2,22 EUR 16,76 kuna od 01. travanj 2014.

- iznos 2,21 EUR 16,66 kuna od 01. svibanj 2014.

- iznos 2,21 EUR 16,64 kuna od 01. lipanj 2014.

- iznos 2,21 EUR 16,65 kuna od 01. srpanj 2014.

- iznos 2,22 EUR 16,74 kuna od 01. kolovoz 2014.

- iznos 2,23 EUR 16,83 kuna od 02. rujan 2014.

- iznos 2,23 EUR 16,82 kuna od 01. listopad 2014.

- iznos 2,24 EUR 16,88 kuna od 01. studeni 2014.

- iznos 2,25 EUR 16,93 kuna od 02. prosinac 2014.

- iznos 2,24 EUR 16,90 kuna od 01. siječanj 2015.

- iznos 2,48 EUR 18,66 kuna od 01. veljača 2015.

- iznos 2,35 EUR 17,74 kuna od 01. ožujak 2015.

- iznos 2,29 EUR 17,28 kuna od 01. travanj 2015.

- iznos 2,23 EUR 16,82 kuna od 01. svibanj 2015.

- iznos 2,25 EUR 16,99 kuna od 02. lipanj 2015.

- iznos 9,44 EUR 71,10 kuna od 01. srpanj 2015.

- iznos 2,12 EUR 15,99 kuna od 01. kolovoz 2015.

- iznos 2,08 EUR 15,68 kuna od 01. rujan 2015.

- iznos 2,09 EUR 15,72 kuna od 01. listopad 2015

III. Nalaže se tuženiku ADIKKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužiteljici AA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.942,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentan stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika navodeći da je dana 9.5.2005. sa prednikom tuženika ( Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb), Podružnica Čakovec) sklopio Ugovor o kreditu, broj: 146-139/2005, a koji je solemniziran od strane javnog bilježnika Jasenke Crnčec dana 10.5.2015. sa ciljem adaptacije kuće. Temeljem ugovora tužiteljici je odobren i stavljen na raspolaganje iznos od 53.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za devize važećem na dan korištenja kredita sa redovnom kamatnom stopom od 3,99 % promjenjivom, sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. Dana 3.3.2016. proveden je postupak konverzije kredita na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju.

1.1.Tužitelj niti u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, a niti prije nije informirao tužiteljicu o riziku ugovaranja promjenjive kamatne stope. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa tuženik je bez pristanka i bez prethodnog pregovora s tužiteljicom mijenjao visinu ugovorene kamatne stope , pa je tako ista kroz određena razdoblja iznosila 6,10 %, 6,60 %, 6,27 %, 6,35 %, 6,15 % i 6,06 %. Tuženik je jednostrano određivao visinu kamatne stope što tužiteljica nije mogla provjeriti s obzirom da nisu postojali egzaktni kriteriji. Budući da je kamata cijena, a cijena je bitan element ugovora o kreditu i mora biti određeno odnosno odrediva, to je postupanje banke u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Tužiteljica se poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-140/2012 od 4.7.2013., Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž-7129/13 od 13.4.2014. i Vrhovnog suda RH broj: Revt- 249/14 od 9.4.2015. kojima je pravomoćno utvrđeno da je tuženik kamatne stope mijenjao jednostranom odlukom banke, da se o tome nije pojedinačno pregavaralo, a čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Tužiteljica se nadalje oziva na čl.138.a. i čl.131.st.1. ZZP, te čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Slijedom navedenog tužiteljica je predložila da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna odredba čl.6. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je utvrđena redovna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama banke , te da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.000,00 HRK sa zakonskim zateznim kamata, te da mu nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Ističe da su tužitelj i tuženik sklopili Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit sukladno za tuženika prisilnim odlukama ZID ZPK ( NN 102/215), te se poziva na odredbu čl. 219.d. navedenog Zakona. Ujedno tuženik je opreza radi istaknuo prigovor zastare.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u predmetni ugovor o kreditu uz solemnizaciju istog ( list 7-17 spisa), drugu dokumentaciju priloženu uz tužbu ( list 18- 56 spisa), odgovor na tužbu uz Aneks ugovora o predmetnom kreditu ( list 58-65 spisa), podnesak tužitelja ( list 66-68 spisa), podnesak tuženika s prilozima ( list 69-95 spisa), ovosudno rješenje od 9.siječnja 2020.godine ( list 97-99 spisa), podnesak tuženika s prilozima ( list 120-189 spisa), ovosudno rješenje od 14.listopada 2020. ( list 190-192 spisa) i od 23.rujna 2022. ( list 193-195 spisa), podnesak tužiteljice ( list 196-199 spisa), podnesak tuženika ( list 200-207 spisa), ovosudno rješenje ( list 208- 210 spisa), podnesak tuženika (list 216-229 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Novak Matije ( list 239-254 spisa), podnesak tužiteljice od 22.12.2025. (list 261-264 spisa), podnesak tuženika ( list 265-273 spisa i 279-297 spisa), podnesak tužitelja ( list 304-308 spisa), dopunu vještačkog nalaza ( list 309-322 spisa), podnesak tuženika ( list 324-328 spisa i 334-335 spisa, te 338-340 spisa), očitovanje vještaka ( list 341-343 spisa), podnesak tužitelja ( list 344-346 spisa), podnesak tuženika ( list 356-360 spisa i 361-362 spisa), te je saslušana tužiteljica u svrhu dokazivanja.

4. Tužiteljica je izjavila da su joj sredstva kredita trebala kako bi renovirala potkrovlje na način da isto osposobi za stanovanje u obiteljskoj kući njenih roditelja. Za kredit se raspitivala prvo u Privrednoj banci s obzirom da je tamo imala otvoren račun, te joj je bilo rečeno da s obzirom na visinu njenih prihoda nije kreditno sposobna. Stoga je išla pitati za uvjete kredita i u druge banke. Banka tuženika navela je da kod njih može dobiti kredit, radi čega se odlučila za istu. Kako je izračunala za adaptaciju joj je trebalo oko 250.000,00 HRK, te je i tuženika pitala za taj iznos kredita. Djelatnici tuženika su joj objasnili da može uzeti navedeni iznos kredita, ali u CHF valuti, da je za to kreditno sposobna, a time da su uzeli u obzir i vrijednost nekretnine koju je morala dati u zalog. Djelatnik banke joj je kazao da će kamata iznositi 3,99 %, te je bilo rečeno da je promjenjiva, ali bez ikakvih daljnjih objašnjenja. Djelatnik banke nije joj niti uručio, niti predočio, a niti se pozvao na Odluku banke u kojoj su navedeni parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope. Prije toga imala je jedan kredit za auto, s promjenjivom kamatnom stopom, međutim, rata kredita bila je gotovo cijelo vrijeme ista. Nije mogla pretpostaviti koliko bi rata kredita mogla rasti vezano uz konkretni kredit s obzirom na promjenjivu kamatnu stopu. Kada je sve dogovoreno banka ju je pozvala na sklapanje Ugovora o kreditu. Kada je došla u banku ugovori su već bili spremni i čekali su da ode k javnom bilježniku. Tom prilikom djelatnik banke je prošao po ugovoru, identificirajući nju i sudužnika, naveo visinu kredita, visinu mjesečne rate, visinu kamate koja je bila unijeta u ugovor. Ne sjeća se da li je uz ugovor dobila otplatni plan. Javni bilježnik je prošao kroz osnovne stavke ugovora, dakle visinu kredita, mjesečnu ratu i posebno ju je upozorio da se kredit mora redovno plaćati jer u suprotnom može doći do ovrhe na založenoj nekretnini. Kada je došlo do povećanja rate kredita išla je u banku pitati za razlog, bilo joj je rečeno da su takvi uvjeti i da mora plaćati nove rate. Prve rate kredita bile su ispod 1.500,00 kuna mjesečno, time da su porasle do cca 2.300,00 kuna mjesečno. U tom razdoblju njoj se osnovna financijska situacija znatno pogoršala, razvela se, radila je u građevinskoj firmi, time da je u to vrijeme i u građevini nastupila kriza, radila je kao administrator, te joj je bilo teško plaćati predmetne rate kredita. Čini joj se da joj je plaća u to vrijeme bila oko 5.000,00 kuna. Čini joj se da joj je banka poslala prijedlog za konverziju kredita, bez ikakvih izračuna. Kada je došla u banku izjavila je da prihvaća konverziju, time da joj se čini da joj je bilo objašnjeno da će joj u slučaju da prihvati konverziju rata kredita biti niža, gotovo fiksna, što joj je bilo izuzetno važno kako bi znala koje su joj obveze za razdoblje do otplate predmetnog kredita. Nisu joj pokazani nikakvi izračuni, niti joj je bilo što vezano uz njih objašnjeno. Banka je sama donijela Aneks ugovora o konverziji, te su ju pozvali na potpis, bilo je navedeno da je preplatila jednu i pol ratu kredita, tako da slijedeću ratu nije trebala platiti, a onu narednu samo u polovini iznosa. Zna da je tom prilikom dobila otplatni plan u kojem su rate kredita bile iste. Nije mogla pregovarati sa bankom niti o bilo kojoj odredbi osnovnog ugovora o kreditu, kao niti o kojoj bilo kojoj odredbi aneksa. Ne sjeća se da bi ju prilikom potpisivanja aneksa upozorili da se bilo čega odriče ako potpiše isti, no čini joj se da takvog upozorenja nije bilo. Prilikom potpisivanja ugovora kod javnog bilježnika bili su nazočni ona, njen bivši suprug i njegova mama, s obzirom da je ista dala svoju nekretninu u zalog, dok nije bio nazočan nitko iz banke.

5. Stalni sudski vještak Matija Novak je u svom nalazu i mišljenju naveo da je :

- da je zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu Ugovorom o predmetnom kreditu tužiteljica tuženiku u razdoblju od 13.5.2005. – 30.9.2015. više platila iznos od 24.231,53 HRK ( 3.216,08 EUR),

- da je obračunom utvrđeno da je banka priznatim iznosom preplate koji proizlazi iz konverzije korisnici kredita na dan 30.9.2015. podmirila nalazom utvrđene razlike zbog promjene kamatne stope u iznosu od 2.962,42 HRK do 30.6.2008.,

- da nakon zatvaranja nalazom utvrđenih razlika s priznatom preplatom korisnica kredita do datuma konverzije ima ostatak nepodmirenih preplata u iznosu od 21.269,11 HRK odnosno 2.822,89 EUR prema fiksnom tečaju,

- da je tuženik konverziju ( CHF-EUR) s financijsko računovodstgvenog gledišta izvršio u skladu s odredbama ZID ZPK ( NN 102/15),

- da je glavnica kredita pretvorena u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita,

- da je utvrđen novi otplatni plan od početka otplate, u valuti EUR uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa,

- da su sve uplate tužitelja preračunate u valutu EUR po tečaju na dan uplate,

- da je izvršena usporedba uplata tužitelja u valuti EUR s novo utvrđenim otplatnim planom u valuti EUR,

- da su izračunate razlike plaćene u valuti EUR,

- da u poslovnim knjigama je banka provela odgovarajuća knjiženja i od dana sklapanja dodatka ugovoru kredit u svojim poslovnim knjigama vodi kao kredit odobren u valuti EUR.

6. Tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenju vještaka podneskom od 22.12.2025. uredila tužbeni zahtjev na način da je u točci II. tužbenog zahtjeva navela da potražuje isplatu u iznosu od 2.822,89 EUR.

7. Tuženik je u svom očitovanju naveo da je vještak potvrdio da je tuženik proveo konverziju sukladno metodi propisanoj čl. 19.c. ZID ZPK, te je tražio da se odredi dopuna nalaza i mišljenja na način da se vještačenje provede uz primjenu referentne kamatne stope. Narednim podneskom tuženik se protivio preinaci tužbe navodeći da je tužitelj podneskom od 22.prosinca 2025. po prvi put u fazi glavne rasprave odredio visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 13.682,27 EUR, te istaknuo novi zahtjev pored postojećeg za isplatom iznosa zatezne kamate na iznos glavnice tekućim od 1.10.2015.godine.

8. Vezano uz navode tuženika ovaj sud smatra potrebnim napomenuti da je tužiteljica u tužbi i tužbenom zahtjevu od 12.6.2019. tražila isplatu iznosa od 4.000,00 HRK, te da je nakon provedenog vještačenja uredila tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka tražeći isplatu od 2.822,89 EUR.

9. U dopuni nalaza i mišljenja vještak navodi da je u razdoblju od dana korištenja kredita do 30.9.2015. korisnica kredita preplatila iznos od 7.192,65 EUR u odnosu na iznos koji bi platila da nije bilo promjene kamatne stope i tečaja. Vještak navodi da je prilikom provođenja konverzije iz valute CHF u valutu EUR tuženik tužiteljici priznao preplatu u iznosu od 387,81 EUR. Nakon prijeboja nalazom utvrđenih razlika s priznatom preplatom iz konverzije korisnica kredita do datuma konverzije ima ostatak nepodmirenih preplata u iznosu od 6.799,77 EUR. Dakle, iz dopune nalaza proizlazi da je tužiteljica tuženiku u razdoblju od 13.5.2005. do 30.9.2015. više platila iznos od 7.192,95 EUR u odnosu na iznos koji bi platila da nije bilo promjene kamatne stope i tečaja. Nadalje, dopunom nalaza je utvrđeno da je banka priznatim iznosom preplate koji proizlazi iz konverzije korisnici kredita na dan 30.9.2015. podmirila nalazom utvrđene razlike zbog promjene kamatne stope u iznosu od 2.962,42 HRK do 2.3.2009., te da nakon zatvaranja nalazom utvrđenih razlika s priznatom preplatom iz konverzije korisnica kredita do datuma konverzije ima ostatak nepodmirenih preplata od 6.799,77 EUR prema fiksnom tečaju.

10. U daljnjoj dopuni nalaza vještak navodi da su prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR u obzir uzete sve uplate tužitelja u kunama preračunate u valutu EUR po tečaju na dan uplate, da je izvršena usporedba uplata tužitelja u valutu EUR s novo utvrđenim otplatnim planom u valuti EUR, te su utvrđene preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja CHF – EUR. U svom očitovanju na dopunu nalaza tuženik je istaknuo da je vještak potvrdio da je tuženik proveo konverziju sukladno metodi propisanoj čl. 19.c. ZID ZPK , te da su sve uplate tužitelja uzete u obzir prilikom konverzije.

11. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan (u konačnici specificiran podneskom od 22.12.2025.god. ), a kako je navedeno u izreci ove presude, s time da će se isto dalje obrazložiti.

12. U čl. 2 st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

13. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

14. Nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika kao banka sklopili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 146- 139/2005 dana 9.5.2005., a kojim ugovorom je banka odobrila tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 53.100,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank važećem na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom ugovorena je kamata od 3,99 % dekurzivno godišnje. Istom odredbom određeno je da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Čl.6. ugovora određeno je da banka ugovorenu kamatnu stopu neće mijenjati do 30.4.2006. ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi ovog ugovora. Nadalje je navedeno da su ugovorne strane suglasne da će se korisniku kredita dana 1.5.2006.godine promijeniti kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ovisno o skupini klijenata koje pripada korisnik kredita.

15. Sporno je da li je nastupila zastara i da li postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.

16. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelj postupanjem tuženika (banke ) oštećeni, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13.6.2014., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4.7.2013., te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba) Rješenje Vrhovnog suda RH broj: Rev-2868/18 od 12.2.2019.

17. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

18. U kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke se poziva tužitelj u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i ovdje prednik tuženika.

19. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

20. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

21. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

22. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

23. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

25. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

26. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

27. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik konkretno u razdoblju od 10.9. 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju- Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008.god. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ujedno navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.

28. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

29. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

30. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

31. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

32. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

33. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

34. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke.

35. Analizirajući iskaz tužiteljice valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor, te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Isto tako iz iskaza tužiteljice proizlazi da tužiteljica nije mogla pregovarati niti o jednoj odredbi Aneksa ugovora vezano uz konverziju kao i da joj nije bio objašnjen način na koji je banka došla do izračuna konverzije.

36. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

37. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

38. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

39. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

40. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

41. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

42. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

43. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

44. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

45. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

46. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

47. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

48. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

49. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

50. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

51. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

52. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

53. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

54. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28.06.2023.god.

55. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

56. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

57. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa od 2.3.2016. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

58. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

59. Kamatna stopa određena Aneksom od 2.3.2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

60. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom od 2.3.2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

61. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Aneksa ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

62. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

63. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

64. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

65. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.

66. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

67. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

68. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem Aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

69. Nadalje, tim Aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

70. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

71. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

72. Po stajalištu ovog suda konverzija između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Aneksom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

73. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

74. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

75. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Aneksa i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača.

76. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke.

77. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

78. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je ista pristala na konverziju kredita, jer joj je bila ponuđena manja rata kredita od rate koju je plaćala u CHF, time da su rate kredita po osnovnom ugovoru o kreditu došle skoro do 2.300,00 kuna mjesečno, od početne rate kredita od 1.500,00 HRK mjesečno, a u to vrijeme je primala plaću od cca 5.000,00 HRK mjesečno. Ujedno od djelatnika banke bilo joj je rečeno da će ako prihvati konverziju rata kredita biti gotovo fiksna što joj je bilo izuzetno važno kako bi znala buduće obveze do otplate cijelog kredita.

79. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

80. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

81. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.

82. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u Ugovoru o kreditu je naveden kao fizička osoba.

83. Prigovor zastare tuženika nije osnovan. Naime, u pogledu stjecanja bez osnove zastarni rok iznosi pet godina. VS RH je u svojim presudama broj: Rev- 2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO , te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel VS RH korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem zaključka na svojoj sjednici od 30.siječnja 2020. koji glasi: „ zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323.st.1. ZOO/05 ( čl.104.st.1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“ . Na sjednici građanskog odjela VS RH od 31.siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF ( SU- IV-33/2022) prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok sukladno tekstu oba prednja navedena pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Ništetnost ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i na valutu CHF pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača i to glede promjenjive kamatne stope donošenjem presude VTS RH, poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 14.lipnja 2014., a glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF danom donošenja presude VTS RH, poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 10.lipnja 2018.

84. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

85. Tužitelj je sukladno Nalazu i mišljenju vještaka precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 22.12.2025.

86. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Novak Matije jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.

87. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

88. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate po stopi kamate sukladno odredbi čl.29. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

89. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

90. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim konačno specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti, sukladno ranije obrazloženom.

91. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), dakle 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe u iznosu 100,00 EUR (tbr.7. toč.1.), sastav podneska od 18.9.2019., 24.9.2022. u iznosu od po 100,00 EUR za svaki podnesak (Tbr.8.t.1), sastav podneska od 22.12.2025., 27.2.2026. i 24.2.2026. ( Tbr. 8.t.1.) u iznosu od 200,00 EUR za svaki podnesak, zastupanje na ročištu dana 15.7.2025. ( Tbr.9/1) u iznosu od 100,00 EUR za zastupanje, za zastupanje na ročištu dana 27.2.2026. i 27.4.2026. ( tbr.9/1) u iznosu od po 200,00 EUR za svako, što ukupno iznosi 1.600,00 EUR, a kojem iznosu treba dodati pripadajući PDV od 350,00 eura, te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,54 EUR i trošak predujma za vještačenje u iznosu od 166,00 EUR, slijedom čega je tuženik dužan tužiteljici nadoknaditi troškove postupka u ukupnom iznosu od 1.942,54 EUR. Tužiteljici nije priznat sastav podneska od 11.2.2026. s obzirom da takav podneska ne prileži spisu.

92. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 8.lipnja 2026.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda nenadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužiteljica po pun.

2. tuženik po pun.