Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
Poslovni broj Pr-304/2022-80
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E NJ E
Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužiteljice ŽS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici NS, mag. iur., iz SSSH, Teritorijalni ured Rijeka, Krešimirova 4, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Rijeka, Rijeka, Krešimirova 42, OIB 40237608715, zastupanog po punomoćnici dr. sc. PS, odvjetnici u [adresa], radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, nakon održane glavne i javne rasprave 19. ožujka 2026. u prisutnosti tužiteljice ŽS, tužiteljičine punomoćnice NS, te tuženikove punomoćnice dr. sc. PS, odvjetnici u [adresa], **.**.2026.,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuju se nedopuštenima Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 11. kolovoza 2022. godine, Klasa: 500-01/22-01/159, Ur. broj: 2170- 29/01-22/01 i Odluka Upravnog vijeća kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava radnice i potvrđena odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu, Klasa: 003- 06/22-01/22, Ur. broj: 2170-29-02/1-22-5 od 29. kolovoza 2022. godine koje je tuženik Klinički bolnički centar Rijeka, Krešimirova 42, OIB: 40237608715 izjavio tužiteljici ŽS.
II Ugovor o radu sklopljen između tužiteljice i tuženika na neodređeno vrijeme, Klasa: 112-02/96-01/30, Ur. broj: 2170-29-02/2-96-1438 od 25. ožujka 1996. godine i Dodatak ugovora o radu, Klasa: 112-02/24-01/2690, Ur. broj:
2170-29-02/2-21-1 raskidaju se, te se utvrđuje prestanak radnog odnosa tužiteljice i tuženika s danom 20. kolovoza 2025.
III Nalaže se tuženiku da tužiteljici na ime naknade štete zbog nedopuštenog otkaza Ugovora o radu isplati naknadu štete u iznosu od propisanih (6) propisanih mjesečnih plaća tužiteljice, odnosno iznos od 12.711,66 eura, uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana presuđenja (8. lipnja 2026.) po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (iznad 12.711,66 eura, a do zatraženih 16.948,88 eura) tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
i
r i j e š i o j e
I Dopušta se preinaka tužbe (djelomičnom promjenom istovjetnosti zahtjeva) sadržana u tužiteljičinom podnesku od 3. rujna 2025.
II Tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 11.250,00 eura odbija se u cijelosti, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj 14. rujna 2022. navodi, u bitnom, da je s tuženikom imala sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 25. ožujka 1996. za rad na radnom mjestu medicinske sestre te je radila na Klinici za radioterapiju i onkologiju, da joj je Odlukom o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 11. kolovoza 2022., Klasa: 500-01/22-01/159, Ur. broj: 2170-29/01- 22/01 (dalje; Odluka), otkazan navedeni Ugovor o radu, da je Odluka o otkazu, po navodima tuženika, donesena zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa iz razloga jer ona da nije pravilno skladištila posebno skupe i druge lijekove, da je 18. kolovoza 2022. izjavila Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa kojeg je tuženik zaprimio 19. kolovoza 2022. Tuženik da se na njen zahtjev za zaštitu prava očitovao, da ga nije usvojio te da joj je Odluku dostavio 1. rujna 2022., da su stoga ostvarene zakonske pretpostavke za sudsku zaštitu temeljem članka 133. Zakona o radu. Tužieljica smatra da Odluka nije zakonita, da joj je otkazan Ugovor o radu jer da je, po navodima u Odluci, nepravilno skladištila lijekove na neprimjerenoj temperaturi, da se isti nisu mogli upotrijebiti za daljnje liječenje onkoloških pacijenata, da na stranici 6. Odluke tuženik obrazlaže kako kod njega nije osnovano radničko vijeće, da između sindikata koji djeluju u KBC-u Rijeka nije sklopljen sporazum o sindikalnom povjereniku koji će preuzeti funkciju radničkog vijeća, ali da je provedeno savjetovanje i dobivena prethodna suglasnost za donošenje Odluke i to od Hrvatskog liječničkog sindikata i Nezavisnog sindikata medicinskih sestara, tehničara i djelatnika u zdravstvu Hrvatske. Naglašava kako je tuženik proizvoljno odabrao dva sindikata od kojih je navodno dobio suglasnost za otkazivanje ugovora o radu, a da se pritom nije obratio sindikalnom povjereniku Sindikata zdravstva Hrvatske budući je ona članica navedenog sindikata. Zatim citira članak 43. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/18, te Dodaci I, II, III, koji propisuju njegovo vremensko važenje: NN 35/19, 78/19, 92/19; dalje KU) koji regulira relevantnost prethodne suglasnosti određenog sindikalnog povjerenika vezano uz otkaz ugovora o radu radniku nakon 25 godina radnog staža kod istog poslodavca i 50 godina života. Tvrdi da je tuženik propustio zatražiti suglasnost za otkazivanje joj ugovora o radu od sindikalnog povjerenika Sindikata zdravstva Hrvatske čime da je grubo prekršio članak 43. KU jer da ona zadovoljava relevantne kriterije temeljem godina života (rođena 1960.) i ostvarenog radnog staža (radnom odnosu kod tuženika i njegovih prednika od srpnja 1980.). Nadalje, da je od 26. srpnja 2022. na bolovanju, da je tog dana, prema Odluci, glavna sestra Klinike za radioterapiju i onkologiju Nevena Polić došla u posjed navodno nedostupnih ključeva, da je 27. srpnja 2022. krenula u izvid klinike i o zatečenom stanju obavijestila Upravu KBC-a Rijeka, da je netočno da su lijekovi u skladišnom prostoru bili skriveni i neadekvatno skladišteni kao i da su pristup skladištu u kojem su pronađeni lijekovi imale samo ona, zatim bivša predstojnica Klinike Ingrid Ž i bivša glavna sestra Klinike ZS. Takav navod da je kontradiktoran jer tuženik u nastavku obrazloženja Odluke navodi kako i spremačice KBC -a Rijeka koriste dio tog skladišta. Nastavno, tuženik tvrdi da su spremačice imale omogućen pristup tom skladištu i bez prisutnosti nje, ali i ZS i doktorice Ž, da se radi o jednoj prostoriji unutar KBC-a Rijeka, a ne o ogromnom industrijskom skladištu (u odnosu na navod u Odluci da čistačice nisu znale što se tamo nalazi) da niti jedna od minimalno četiri osobe ne zna što se nalazi u drugom dijelu prostorije. Ističe da nikad nije sakrila niti jedan lijek niti da je uopće imala namjeru išta sakriti te da je posao medicinske sestre uvijek obavljala u skladu s pravilima struke i dobre kliničke prakse, da joj u 42 godine rada kod protivnika osiguranja nije izrečena niti jedna opomena ili upozorenje vezano uz poštivanje obveza iz radnog odnosa. Tužiteljica naglašava da niti jedni lijekovi dok je ona bila prisutna na radnom mjestu nisu bili nepravilno skladišteni, da su se bez iznimke uvijek skladištili sukladno uputama proizvođača ukoliko bi to uvjeti rada i sredstva za rad koja su bila na raspolaganju omogućavala, da zato nije odgovorna što je za vrijeme njezine odsutnosti s radnog mjesta temperatura u prostoriji u odjelnoj ljekarni Klinike iznosila više od 30 stupnjeva, kao što nije odgovorna niti za činjenicu da je hladnjak čuvao lijekove na „hladnih“ 19,1 stupanj. Ukazuje da je za vrijeme prisutnosti na radnom mjestu primijetila da hladnjak za čuvanje lijekova ne radi, odnosno da ne hladi na temperaturu koja da je potrebna, takav kvar bi prijavila, zatim da pristup prostoriji 138 nije ograničen, da i tuženik navodi kako se u toj prostoriji tijekom provjere nalazila pacijentica što znači da je bilo tko od osoblja bolnice tijekom njezina odsustva s posla mogao pristupiti u navedenu prostoriju i tamo pohraniti lijekove ili ih premjestiti iz Odjelne ljekarne. Smatra da su navodi o zapuštenosti, neurednosti i onemogućenom pristupu stvarima kao i osobnim predmetima kojima nije mjesto u Odjelnoj ljekarni klinike paušalni i ničim dokazani, da je lijekove skladištila u prostorijama koje su joj bile na raspolaganju i u uvjetima koje joj je osigurao tuženik, da je provođenje „izvida“ bilo učinjeno na način da ona nije mogla biti prisutna „izvidima“ jer da je koristila bolovanje te da je sporno tko je sve u dva dana njezine opravdane odsutnosti s posla imao pristup skladištu i ostalim prostorijama gdje su se skladištili i/ili nalazili lijekovi. Glede pronalaska posebno skupih lijekova (nepoznate količine) koji se zbog navodnog nepravilnog skladištenja ne mogu koristiti i lijekova pronađenih u skladištu, tužiteljica ističe kako se radi o lijekovima za liječenje onkoloških bolesnika, da se takva vrsta lijekova izdaje isključivo na ime pacijenta i niti jedna druga osoba taj lijek ne smije koristiti pa čak i u slučaju ako se radi o istoj vrsti karcinoma, da višak lijekova u onkološkim klinikama često nastaje iz razloga što se onkološkim pacijentima pogorša stanje, odnosno nastupi progres bolesti ili onkološki pacijenti preminu i lijekovi koji su bili izdani za njih, ne budu potrošeni do kraja, a ne mogu se koristiti za liječenje drugih pacijenata, da su takvi lijekovi izdani iz bolničke ljekarne, naplaćeni od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i više se ne mogu vratiti u bolničku ljekarnu jer ih bolnička ljekarna ne želi preuzeti, a tuženik da nije donio interni akt kojim bi propisao kako se mora postupati s lijekovima kojima rok nije istekao, a koji se mogu primjenjivati isključivo za jednog bolesnika i koji su namijenjeni ciljanom liječenju, pa da nije točno da je tuženiku nanijela materijalnu štetu, niti je u Odluci navedeno u kojem obimu je nastala navodna materijalna šteta. Uz to, ukazuje da je Knjiga narkotika vođena u skladu s pravilima struke te je uvijek bila podložna kontroli glavne sestre Klinike ZS. Smatra da tuženik nije mogao sa sigurnošću utvrditi (u razdoblju od 27. srpnja 2022. pa do 1. kolovoza 2022. kada se cijelo vrijeme provođenja „izvida“ nalazi na bolovanju) kako je ona odgovorna za neuredan, netransparentan i nezakonit način obavljanja posla, odnosno skladištenje lijekova i sanitetskog i medicinskog potrošnog materijala (pa čak i da je isti obavljala na opisan način) jer joj nije pružio priliku za iznošenje obrane na način koji bi za nju bio najlakši i najjednostavniji budući da je onkološki bolesnik, ali i činjenice da su svi „izvidi“ vršeni bez njezine prisutnosti i to dva dana nakon početka njezine odsutnosti s radnog mjesta, da o nezakonitom skladištenju medicinski potrošnog materijala u Obrazloženju nije navedeno ništa, da je neobrazloženo što je i kome ona iznosila kao netočn i podatak odnosno koji je to odlučni podatak prešutjela, a da je bio potreban za evidenciju rada i Ustanove, da tuženiku nije nanesena nikakva materijalna šteta obzirom da su svi skupi lijekovi koji su se nalazili u skladištu, u Odjelnoj ljekarni klinike i u sobi broj 138 tamo iz razloga što se za daljnje liječenje ili za liječenje drugih onkoloških bolesnika nisu mogli koristiti. Ističe da tuženik nije dokazao da je počinila osobito tešku povredu iz radnog odnosa zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, da se nije pridržavao ni propisane procedure otkazivanja ugovora o radu. Predlaže da se utvrdi nedopuštenom Odluka, da joj radni odnos kod protivnika osiguranja / tuženika na radnom mjestu medicinske sestre na Klinici za radioterapiju i onkologiju nije prestao, da se naloži protivniku osiguranja / tuženiku da ju vrati na radno mjesto koje je radila temeljem Ugovora o radu od 25. ožujka 1996. odnosno na druge odgovarajuće poslove. Potražuje trošak postupka.
2. U odgovoru na tužbu od 16. studenog 2022. (str. od 35 do 52 spisa) tuženik, u bitnom, u cijelosti kao neosnovane i nedokazane osporava navode iz predmetne tužbe i prijedloga za određivanjem privremene mjere, da nisu osnovani navodi tužiteljice o tome da bi pobijana Odluka bila nezakonita jer da nije u postupku koji je prethodio otkazivanju pribavio potrebnu suglasnost sindikata na namjeravanu Odluku, da su na namjeravanu Odluku prethodnu suglasnost dali mjerodavni sindikati koji djeluju kod njega i to Hrvatski liječnički sindikat i Nezavisni sindikat medicinskih sestara, tehničara i djelatnika u zdravstvu Hrvatske te da je ujedno Odluku nakon zaprimljenog Zahtjeva za zaštitu prava, jednako potvrdilo Upravno vijeće KBC Rijeka koje da je odbilo tužiteljičin Zahtjev za zaštitu prava svojom odlukom od 29. kolovoza 2022., da na prethodno upućeni prijedlog Odluke 10. kolovoza 2022. zaprimio dopis Hrvatskog liječničkog sindikata te ujedno dopis Nezavisnog sindikata medicinskih sestara, tehničara i djelatnika u zdravstvu Hrvatske, kojima da su navedeni sindikati u odnosu na zatraženo prethodno davanje suglasnosti u cijelosti iskazali kako su suglasni s namjeravanom Odlukom te kako nemaju niti prijedloga niti primjedbi, slijedom čega proizlazi kako je pobijana Odluka donesena na zakonit način. Navodi da je ukazivanje tužiteljice na odredbe članka 43. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog sustava promašeno. Naime, navedene odredbe Kolektivnog ugovora da se odnose na slučaj kada je kod poslodavca izabran sindikalni povjerenik, za slučaj da kod poslodavca nije izabrano radničko vijeće. Budući kod njega kao poslodavca nije izabrano radničko vijeće, a kod istoga djeluje više sindikata, pa se u navedenom slučaju na tumačenje pojma sindikalnog povjerenika imaju primijeniti odredbe članka 153. stavka 4. Zakona o radu, koji da je propis višeg ranga od Kolektivnog ugovora, da nije nikada zaprimio pisanu obavijest odnosno sporazum svih sindikata koji djeluju kod njega, o odabiru sindikalnog povjerenika kojem bi se on morao obraćati u svakom postupku koji prethodi otkazivanju, slijedom čega da je u navedenom slučaju zatražio suglasnost dvaju sindikata, koji su dali prethodnu suglasnost, sve kako je to prethodno opisano. U odnosu na pisano upozorenje i omogućavanje radniku iznošenje obrane u smislu odredbe članka 110. Zakon o radu smatra da to nije uvjet za valjanost odluke o otkazu ugovora o radu. Naime, sve i da je poslodavac propustio radniku omogućiti iznošenje obrane, to samo po sebi na znači da je otkaz nezakonit, osobito ako prema odredbama članka 110. stavka 1. i stavka 2. Zakona o radu postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da radnika pisano upozori odnosno da mu omogući iznošenje obrane. Upozorenje i omogućavanje obrane da nije samo sebi svrha, odnosno propust poslodavca relevantan je samo ako je utjecao na zakonitost odluke o otkazu. Pri tome imajući u vidu kako je tužiteljica na Klinici za radioterapiju i onkologiju obavljala poslove medicinske sestre Odjelne ljekarne na Klinici, a kako se najvećim dijelom utvrđene nepravilnosti odnose na postupanje s posebno skupim lijekovima i narkoticima (opojnim drogama), da je jasno kako on kao poslodavac ne bi promijenio svoju odluku sve i da je tužiteljica iznijela svoju obranu. Međutim, obzirom da je tužiteljica njegov dugogodišnji zaposlenik te znajući da ista ima određenih zdravstvenih problema, da je imao namjeru obaviti razgovor s njom kako bi ju upoznao sa zatečenim stanjem na Klinici te da joj je imao namjeru predložiti da nastavi s radom na drugoj Klinici kod njega, u koju da je svrhu tužiteljica pozvana na sastanak 10. kolovoza 2022. u jutarnjim satima. Tužiteljica da je prethodnog dana potvrdila svoj dolazak, međutim, iako su se sastanku u zakazano vrijeme odazvali Ravnatelj tuženika prof.dr.sc. GS, dr.med., zamjenica Ravnatelja tuženika DS, dipl.oec, Pomoćnica za kvalitetu prof.dr.sc. Renata Dobrila-Dintinjana, dr.med. i odvjetnica dr.sc. PS, tužiteljica da je upravo u vrijeme kada se sastanak trebao održati, telefonskim putem javila kako na sastanak ipak neće doći. Stoga, iako da je imao namjeru saslušati tužiteljicu i omogućiti joj da iznese svoju obranu, ona da je u vrijeme zakazanog sastanka isto odgodila bez ikakvog traženja novog termina ili pokazivanja namjere da se uopće sastane s njegovim ravnateljem, pa budući su u tome trenutku materijalni dokazi koje je pribavio stvorili osnovu sumnje u nezakonito postupanje s lijekovima za liječenje onkoloških bolesnika (posebno skupi lijekova) te sa narkoticima (opojne droge), to tužiteljica kao osoba koja je kod njega bila zadužena za postupanja s takvim lijekovima i narkoticima svojim iznošenjem obrane ne bi na bilo koji način mogla vratiti povjerenje i opravdati mogućnost nastavka radnog odnosa. Pored toga, smatra neutemeljenim navode tužiteljice kako je postojala potreba za njezinim sudjelovanjem u izvidima, da tužiteljica sukladno njegovim važećim aktima nije morala sudjelovati u izvidima i to članku 27. Statuta KBC - a kojim da je propisano da tuženikov ravnatelj ima pravo imenovati povjerenstva za izradu potrebnih analiza, stručnih mišljenja i sl. te da ravnatelj izdaje radnicima određene naloge za izvršavanje poslova odnosno zadataka, dakle da su nadzor nad radom Klinike za radioterapiju i onkologiju obavljale osobe koje je imenovao ravnatelj, prema svojoj slobodnoj diskrecionoj ocjeni i temeljem zakonito donesene odluke o radu Povjerenstva za nadzor i praćenje rada Klinike te odluke o radu Povjerenstva za utvrđivanje stanja zaliha lijekova, potrošnog materijala i drugih materijalnih dobara Klinike. Nadalje, smatra da bi se tužiteljica kao njegova dugogodišnja djelatnica te kao medicinska sestra koja je godinama bila zadužena za poslovanje Odjelne ljekarne na Klinici morala konkretno očitovati iz kojeg je razloga omogućila, barem do m jere krajnjeg nemarnog postupanja, da se posebno skupi lijekovi skladište u neadekvatnim prostorijama, da se ti posebno skupi lijekovi skrivaju po zapuštenim i prljavim prostorijama čije da je ključeve ona imala, da se narkotici (opojne droge) na Odjelnoj ljekarni Klinike drže na način da su svima dostupni, a morali bi se držati „pod ključem“, da se Knjiga narkotika na Klinici vodi neuredno i da ista ne odgovara stvarnom stanju i td. Pored toga, da opravdano postavlja pitanje zašto je i iz kojeg razloga tužiteljica najmanje u stupnju nemarnog postupanja, dopustila da se s posebno skupim lijekovima i narkoticima na Klinici postupa na nezakonit i protupravan način, sve kako je to opisano u Odluci. Iz obrazloženja Odluke da jasno proizlazi koje je to osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa počinila tužiteljica, kao težina počinjenih povreda, da činjenica da su se na Klinici za radioterapiju i onkologiju započele utvrđivati nepravilnosti u svezi postupanja s posebno skupim lijekovima i narkoticima od 27. srpnja 2022., samo po sebi ne znači da su se utvrđene nepravilnosti dogodila od navedenog dana pa do dana donošenja Odluke, da pronađena količina skrivenih i neevidentiranih posebno skupih lijekova, koji su doslovno bili zabačeni u prljavom skladištu i skriveni ispod jastuka te ostalog potrošnog medicinskog materijala, a radi se o pronađenim 360 kutija posebno skupih lijekova vrijednosti oko 8.000.000,00 kuna, ukazuju kako se radi o lijekovima koji su nabavljani u dužem vremenskom razdoblju, pretpostavljeno t ijekom niza godina, pa svaka tvrdnja kako tužiteljica nije bila na Klinici u vrijeme pronalaska lijekova, jer da je ista bila na bolovanju, ne isključuje odgovornost za očigledno nezakonito postupanje s tako posebno skupim lijekovima, između ostaloga od strane tužiteljice kao medicinske sestre koja je bila zadužena za vođenje Odjelne ljekarne Klinike. Smatra da predlageljičino otvaranje bolovanja predstavlja moguće zloupotrebljavanje instituta privremene nesposobnosti za rad. Nastavno, u tužbi podrobno opisuje kronologiju događaja od 12. srpnja 2022. pa do donošenja Odluke. Tako tuženik, pored drugih okolnosti, ističe i da ima saznanja da je uži član tužiteljičine obitelji evidentiran kao ovisnik o opojnim drogama (narkoticima), a okolnost da su na Klinici i tu upravo u prostorijama koje je koristila tužiteljica pronađeni narkotici koji uopće nisu bili evidentirani, od kojih neki niti nisu nabavljeni preko njegove Bolničke ljekarne, pa su stvorili kod njega opravdanu sumnju i nepovjerenje u mogućnost nastavka radnog odnosa zbog kojih da je morao donijeti Odluku. Negira konkretne navode tužiteljice, već ističe da se svi posebno skupi lijekovi koji se iz određenog razloga nisu iskoristili za liječenje određenog onkološkog pacijenta za kojeg su nabavljeni, moraju vratiti u Centralnu bolničku ljekarnu kod njega, kako bi se isti mogli koristiti za liječenje nekog drugog onkološkog pacijenta, da je upravo tužiteljica na Klinici zajedno sa ZS te tadašnjom predstojnicom Klinike izv.prof.dr.sc. ŽSJ raspolagala odnosno odlučivala glede postupanja s posebno skupim lijekovima, da su se svi neiskorišteni posebno skupi lijekovi (otvorene ili zatvorene kutije) vraćali tužiteljici pa da su svi bili u uvjerenju da se takvi neiskorišteni lijekovi vraćaju u Bolničku ljekarnu. U pogledu posebno skupih lijekova kojima da bi iz određenog razloga istekao rok trajanja (iako se to nije smjelo dogoditi) tuženik ukazuje kako je na Klinici posljednje mjesečno zbrinjavanje otpada izvršeno 5. srpnja 2022. (prije toga 2. lipnja 2022.), a prilikom kojeg redovnog zbrinjavanja otpada tužiteljica kao osoba odgovorna za lijekove na Klinici nije zbrinula lijekove s istekom roka trajanja koji da su pronađeni u tzv. skladištu i ostalim prostorijama Klinike, iz kojeg razloga da je imao svaku osnovu sumnje vjerovati da je tužiteljica takve lijekove pokušala prikriti budući je pronađeno više od desetak skrivenih kartonskih kutija u kojima je pronađeno 360 kutija posebno skupih lijekova, da se nije radilo o tek jednoj do dvije kutije koje nisu zbrinute ili koje su „propale“, već da se radilo o enormnoj količini kutija takvih posebno skupih lijekova koji su pretpostavljeno nabavljani godinama, te s istima godinama da nije postupano kako je to zakonski i protokolarno propisano. U daljnjem dijelu odgovora na tužbu tuženik objašnjava na koji se način kod njega nabavljaju posebno skupi lijekovi za potrebe Klinike za radioterapiju i onkologiju, da iz utvrđenih okolnosti proizlazi kako je kao osoba koja je bila zadužena za naručivanje posebno skupih lijekova za potrebe Klinike, s jedne strane naručivala nove lijekove – potpisivala je zahtjevnice te je tužiteljica ta koja je te iste posebno skupe lijekove preuzimala u Odjelnoj ljekarni Klinike i vršila njihovo raspoređivanje, dok da je s druge strane istovremeno dopuštala da se ti isti neiskorišteni posebno skupi lijekovi koji su imali važeći rok trajanja, protuzakonito ostave u potpuno neadekvatnim prostorijama, a što da se može utvrditi uvidom u Tablicu popisa lijekova pronađenih u tzv. skladištu, Odjelnoj ljekarni i sobama na Klinici. Nastavno, tuženik u odgovoru na tužbu nabraja što je sve pronašao odnosno zatekao na Klinici za radioterapiju i onkologiju od 27. srpnja 2022. kada je započeo s izvidima, da je zato imao svaki opravdani razlog za donošenje pobijane Odluke, da je pokrenuo i odgovarajuće postupke pred nadležnim tijelima zbog osnove sumnje u počinjenje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti te zlouporabe opojnih droga, što da je kod njega stvorilo nepovjerenje u rad tužiteljice i opravdane okolnosti zbog kojih nastavak radnog odnosa tužiteljice više nije moguć. Pored svega, da je tužiteljica i nakon prestanka radnog odnosa nastavila sa svojim protupravnim postupanjem budući je poduzimala radnje kojima ne samo da šteti ugledu i časti KBC Rijeka, njegovim zaposlenicima i pacijentima, a svojim neovlaštenim istupima u javnost i davanju netočnih podataka medijima, odavanjem poslovnih tajni kao i odavanju tajnih podataka protivno odredbama o zaštiti tajnosti podataka, da je počinila i kazneno djelo odavanje tajnih podataka. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Potražuje trošak postupka.
3. Tužiteljica je podneskom od 3. rujna 2025. (str. 1176 spisa) postavila tužbeni zahtjev o kojem je sud odlučivao. Time je preinačila tužbu tijekom glavne rasprave u pogledu prvotnog tužbenog zahtjeva (umjesto povratka na rad zahtjeva sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete). Sud je preinaku dopustio odlučivši dispozitivom točke I rješenja. Naime, u odnosu na (opći) Zakon o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, nadalje u tekstu: ZPP) koji u članku 190. stavku 1. određuje da tužitelj može samo do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, konkretno ipak u primjenu dolazi i ima prednost Zakon o radu («Narodne novine» broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22 i 64/23; nadalje u tekstu: ZR), kao lex specialis, koji odredbom članka 125. ZR-a dopušta radniku da zahtjev za prestanak ugovora o radu (u smislu sudskog raskida i naknade štete) smije podnijeti sve do zaključenja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja, a tako je tužiteljica u ovoj parnici i postupila.
4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju u spisu na način da su isprave pročitane, a fotografije pregledane. Saslušane su na ročištu za glavnu raspravu održanom 7. studenog 2023. svjedokinje NSJ (str. 1048 do 1053 spisa) i ĆS (stranice 1053 do 1056), na ročištu 6. veljače 2024. svjedokinje RS (str. 1095 do 1100 spisa) i HS (str. 1100 – 1107 spisa), zatim na ročištu 7. svibnja 2024. svjedokinje CS (str. 1129 do 1124 spisa) i LS (str. 1125 do 1129), na ročištu 4. veljače 2025. svjedokinje VS (stranice od 1142 do 1149) i IS (str. 1149 do 1158 spisa), potom na ročištu 13. svibnja 2025. svjedokinja ĐS (str. 1164 do 1170 spisa), na ročištu 19. rujna 2025. svjedokinje ŽSJ (str. 1180 do 1188 spisa) i SS (str. 1189 do 1199 spisa), na ročištu 3. studenog 2025. svjedoci OS (stranice 1204 i 1205), TS (str. 1205 – 1207 spisa) i ZS (str. 1207 do 1213), te na ročištu 19. ožujka 2026. svjedokinje FS (stranice od 1252 do 1255 spisa), PSJ (str. 1255 - 1257) i tužiteljica ŽS (stranice 1258 do 1264 spisa). Uredno pozvani zastupnik tuženika po zakonu na isto ročište određeno radi saslušanja nije pristupio.
5. Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a sud zaključuje da je tužbeni zahtjev parcijalno osnovan.
6. Predmet spora su tužiteljičini zahtjevi za utvrđenje nedopuštenom tuženikove Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu i Odluke Upravnog vijeća kojom je odbijen njezin zahtjev za zaštitu prava, zatim zahtjev za određivanje sudskog raskida ugovora o radu, te kondemnatorni dio (zahtjev za naknadu štete).
7. Sud u parnici ne otkriva činjenice, nego mu ih prezentiraju stranke, dok one činjenice koje su relevantne za odluku o meritumu konkretnog spora sud utvrđuje istinitima, odnosno točnima temeljem sadržaja po strankama predloženih i u postupku izvedenih dokaza. Članak 221.a ZZP-a određuje da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Prema odredbi članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. U predmetnom radnom statusnom sporu obzirom je tuženik (poslodavac) otkazao tužiteljici (radnici) ugovor o radu, u smislu odredbe članka 135. stavka 3. ZR-a teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na tuženiku kao poslodavcu.
8. Sudska zaštita prava iz radnog odnosa uređena je člankom 133. stavkom 1. ZR-a kojim je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, dok je stavkom 2. istog članka regulirano da ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.
9. U kontekstu normativnog okvira izloženog u prethodnoj točki obrazloženja, predmetnu Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu (str. 12 do 18 spisa) tuženik je u odnosu na tužiteljicu donio 11. kolovoza 2022. Tužiteljica je 18. kolovoza 2022. podnijela zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa (str. 19 do 22 spisa). Nakon toga, tuženik je 29. kolovoza 2022. Odlukom odbio taj zahtjev tužiteljice (str. 22 spisa). Tu odluku je tužiteljica zaprimila 1. rujna 2022. (navod u točki II. historijata tužbe / str. 1./ koju tvrdnju tuženik nije osporio), te je predmetnu tužbu podnijela pravovremeno 14. rujna 2022. Iz navedenog proizlazi da je tužiteljica pravovremeno izjavila poslodavcu zahtjev za zaštitu prava, a potom nakon negativne odluke tuženika i blagovremeno podnijela predmetnu tužbu, sve u smislu i u rokovima propisanim člankom 133. ZR-a.
10. Odredbom članka 116. stavci 1. i 2. ZR-a regulirano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.
11. Tužiteljica je pledirala da je Odluka o izvanrednom otkazu nedopuštena jer tuženik nije prije donošenja iste zatražio suglasnost upravo Sindikata zdravstva Hrvatske čija da je ona članica, pa da je time poslodavac postupio protivno članku 43. stavku 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja («Narodne novine» broj 29/18, te Dodaci I, II, III, koji propisuju njegovo vremensko važenje: NN 35/19, 78/19, 92/19; dalje u tekstu: KU), a sve obzirom je u vrijeme otkazivanja imala više od 60 godina (iz preslike osobno iskaznice / str. 23 spisa / slijedi da je tužiteljica rođena **.**.1960.). Tuženik je tome kontrirao isticanjem da se čl. 43. KU odnosi na slučaj kada je kod poslodavca izabran sindikalni povjerenik, za slučaj da kod poslodavca nije izabrano radničko vijeće. Budući kod njega kao poslodavca nije izabrano radničko vijeće, a kod istoga djeluje više sindikata, pa se u navedenom slučaju na tumačenje pojma sindikalnog povjerenika imaju primijeniti odredbe članka 153. stavka 4. ZR-a, koji da je propis višeg ranga od Kolektivnog ugovora, da nije nikada zaprimio pisanu obavijest odnosno sporazum svih sindikata koji djeluju kod njega, o odabiru sindikalnog povjerenika kojem bi se on morao obraćati u svakom postupku koji prethodi otkazivanju, slijedom čega da je u navedenom slučaju zatražio suglasnost dvaju sindikata, koji su dali prethodnu suglasnost. Tuženik je u tom smislu dokazao da je pribavio dan prije (10. kolovoza 2022. – str. 294 i 295 spisa) donošenja sporne Odluke prethodnu suglasnost na namjeravanu Odluku od Hrvatskog liječničkog sindikata i Nezavisnog sindikata medicinskih sestara, tehničara i djelatnika u zdravstvu Hrvatske.
12. Odredba članka 43. stavka 2. KU-a, prema kojoj se prethodna suglasnost traži od sindikalnog povjerenika sindikata čiji je radnik član, ne može se tumačiti izolirano od zakonskog uređenja instituta sindikalnog povjerenika koji preuzima ovlasti radničkog vijeća. Naime, kolektivni ugovor ne može derogirati zakonski model određivanja sindikalnog povjerenika koji obavlja funkciju radničkog vijeća kod poslodavca s više sindikata. U protivnom bi istodobno više sindikalnih povjerenika različitih sindikata moglo imati identične ovlasti radničkog vijeća, što nije svrha zakonskog uređenja. Obzirom konkretno, u okolnostima tuženikovog isticanja negativne činjenice da nije nikada zaprimio obavijest sporazum svih sindikata koji djeluju kod njega o odabiru sindikalnog povjerenika u smislu članka 153. stavka 4. ZR-a, dok tužiteljica nije dokazala suprotno, a niti je dokazala da je upravo Sindikat zdravstva Hrvatske čija je ona članica imenovao sindikalnog povjerenika koji je temeljem sporazuma svih sindikata ili na drug im zakonom predviđeni način, obavljao funkciju radničkog vijeća, pa tvrdnje tužiteljice o nedopuštenosti Odluke o otkazu iz na ovom mjestu iznesenih razloga prvostupanjski sud nije prihvatio.
13. U predmetnoj parnici sporne su činjenice je li Odluka o izvanrednom otkazu (ne)dopuštena, dakle pravno (ne)valjana, te ako je ta Odluka nedopuštena, jesu li ispunjenje pretpostavke za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete tužiteljici.
14. Među strankama nije sporno da je tuženik 11. kolovoza 2022. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu (str. 12 do 18 spisa) tužiteljici zaposlenoj na neodređeno vrijeme radnom mjestu medicinske sestre na Klinici za radioterapiju i onkologiju (dalje u tekstu: Klinika). Također, nije sporno da je tuženik Odluku o izvanrednom otkazu temeljio na utvrđenjima o pronađenim neadekvatno skladištenim lijekovima (među kojima su i posebno skupi lijekovi) i potrošnom materijalu u prostorijama s čijim je ključevima, prema navodima tuženika, raspolagao ograničeni broj radnica, ukupno troje, među kojima je i tužiteljica kojoj se kao radnici zaduženoj za Odjelnu ljekarnu Klinike stavlja na teret nepravilno postupanje s narkoticima (opojne droge) koji da su svima dostupni, a morali bi se držati „pod ključem“, kao i nepravilno vođenje Knjige narkotika na Klinici koja ne odgovara stvarnom stanju, te neurednost i zapuštenost prostorija koje je koristila u radu.
15. U smislu ranije citiranih odredbi članka 135. stavka 3. ZR-a, u vezi s člankom 116. stavak 1. ZR-a, upravo je tuženik bio dužan dokazati ne samo postojanje tužiteljičinih osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa ili drugih osobito važnih činjenice, nego i da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije bio moguć.
16. Iz iskaza svih saslušanih svjedoka proizlazi da su kazivali o načinu organizacije rada na Klinici, raspodjeli poslova i općenitom funkcioniranju organizacijske jedinice u kojoj su radili, dok neposrednih saznanja o skrivenim lijekovima, okolnostima njihovog skladištenja, kao i potrošnog materijal, te osobnim postupanjima tužiteljice u vezi, u obrazloženju Odluke o otkazu, navedenih okolnosti uglavnom nisu imali. Stoga prvostupanjski sud ocjenjuje da provedeni personalni dokazi nisu s nužnim stupnjem izv jesnosti koja bi slijedila iz njihovih sadržaja potvrdili odgovornost tužiteljice za nepravilnosti navedene u obrazloženju Odluke o otkazu, a ovo osobito u utvrđenim okolnostima da tužiteljica nije jedina raspolagala ključevima (za otkazne razloge) relevantnih prostorija poslodavca, nego su osim nje po utvrđenjima tuženika te iste ključeve istovremeno držale i tužiteljici po hijerarhiji nadređene glavna sestra Klinike (ZS) te predstojnica Klinike (prof. dr.sc. AS), pa tako i Odjelne ljekarne, dok podatke u Knjigu narkotika nije upisivala isključivo tužiteljica nego i drugi zaposlenici. U odnosu na tvrdnje o neurednosti i zapuštenosti prostorija koje je koristila tužiteljica u radu, u obrazloženju Odluke nije razjašnjenja distinkcija nadležnost i odgovornosti tužiteljice u odnosu na nadležnost onih radnika na Klinici u čijem je opisu radnog mjesta i radnih zadataka temeljni posao – čišćenje, dakle održavanje prostorija urednim i čistim.
17. Međutim, i neovisno o pitanju dokazanosti teških povreda obveza iz radnog odnosa na kojim se temelji obrazloženje otkaza, a koje da je kako tvrdi tuženik počinila u okolnostima utvrđenog stanja stvari upravo tužiteljica, za odluku u ovom sporu odlučna je ocjena jesu li bile u vrijeme donošenja sporne Odluke ostvarene pretpostavke iz članka 116. st.1. ZR-a za izvanredni otkaz ugovora o radu. Naime, iz navedene pravne norme proizlazi da izvanredni otkaz predstavlja izniman pravni institut do čije primjene dolazi samo kada nastavak radnog odnosa objektivno više nije moguć. Postojanje određene radnikove povrede radne obveze, ili više povreda koje se u ukupnosti sadržaja objektivno mogu okarakterizirati kao osobito teške, samo po sebi, nije dovoljno za zakonitost izvanrednog otkaza ako iz svih okolnosti proizlazi da je nastavak radnog odnosa ipak bio moguć.
18. Upravo iz postupanja samog tuženika proizlazi suprotan zaključak od onog navedenog u Odluci o izvanrednom otkazu. Naime, iz tuženikove službene bilješke od 10. kolovoza 2022. (str. 263 spisa) slijedi da je za sastanak s tužiteljicom pripremio upozorenje na povrede obveza iz radnog odnosa s mogućnošću otkaza ugovora o radu, ali i odluku o trajnom rasporedu tužiteljice na rad u drugu Kliniku (za urologiju KBC Rijeka). Navedeno pokazuje da je tuženik i nakon što su mu dostavljena sva relevantna Izvješća zaduženih osoba i posebna Izvješća Povjerenstva (srpanj i kolovoz 2022.) čime je bio detaljno upoznat sa zatečenim stanjem na Klinici i utvrđenim nepravilnostima, prezentirao stav o nastavku radnog odnosa s tužiteljicom u okviru svoje druge ustrojstvene jedinice. Da je tuženik doista smatrao da je povjerenje u tužiteljicu trajno i nepovratno narušeno (kompromitirano), te da nastavak radnog odnosa zaista više nije moguć, tada ne bi pripremio odluku o njenom premještaju, već bi odmah pristupio donošenju odluke o izvanrednom otkazu. Gledište je prvostupanjskog suda da neovisno o bilo kakvim elementnima (trajanje radnog odnosa, zdravstveno stanje radnika, njegove obiteljske ili socijalne prilike i drugo) u onoj situaciji kada radnik počini takve teške povrede obaveza iz radnog odnosa povodom saznanja za koje se na strani poslodavca formira jasan i nedvosmislen stav o nemogućnosti daljnjeg nastavka radnog odnosa s radnikom, tada taj poslodavac ne nudi tom radniku nastavak radnog odnosa u nekoj svojoj drugoj organizacijskoj jedinici, već rezolutno ustraje kod stava da su njihovi odnosi zbog (otkrivenih) počinjenih osobito teških povreda trajno poremećeni te da je zbog toga pro futuro uopće isključena bilo kakva mogućnost da radnik i nadalje radi kod njega bilo gdje (prema mjestu rada), odnosno na bilo kojem (istom ili drugom) radnom mjestu, a sve to manifestira donošenjem isključivo i samo Odluke o izvanrednom otkazu u proceduri i pod pretpostavkama reguliranim ZR-om. Ovaj sud stoga zaključuje da je sam tuženik svojim radnjama pokazao kako je nastavak radnog odnosa s tužiteljicom, i pored svih neprijeporno utvrđenih relevantnih činjenica do tog 10. kolovoza 2022., makar na drugom radnom mjestu, odnosno u drugoj organizacijskoj jedinici, smatrao mogućim.
19. Nadalje, sud je uzeo u obzir i okolnost što se tužiteljica od 26. srpnja 2022. nalazila na bolovanju, te da u odnosu na taj period pa nadalje obrazloženje Odluke ne tereti tužiteljicu za povrede radnih obveza. Jedina okolnost koju tuženik dodatno ističe je tužiteljičin nedolazak na sastanak zakazan 10. kolovoza 2022., no iz sadržaja službene bilješke (str. 263 spisa) ne proizlazi da je tužiteljica prilikom telefonskog poziva (obavljenog 9. kolovoza 2022.), bila obaviještena da se zove pristupiti u ured Ravnatelja radi iznošenja obrane, niti da joj je omogućeno upoznavanje s Izvješćima, općenito dokumentacijom i navodima (sadržajima) koji joj se stavljaju na teret. Stoga sud ne prihvaća tuženikov zaključak da je tužiteljičin izostanak s navedenog sastanka predstavljao okolnost koja bi sama za sebe opravdavala donošenje odluke o izvanrednom otkazu posebno kada se ima u vidu da je tuženik već prije održavanja tog sastanka, za potrebe sastanka, pripremio za tužiteljicu dokumentaciju za daljnji nastavak njezinog radnog odnosa.
20. Slijedom svega navedenog, sud nalazi da tuženik nije dokazao postojanje pretpostavke iz članka 116. stavak 1. ZR-a – prema kojoj nastavak radnog odnosa tužiteljice nije moguć, zbog čega su nedopuštene Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 11. kolovoza 2022., i drugostupanjska Odluka Upravnog vijeća tuženika od 29. kolovoza 2022. kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za zaštitu prava (koje odluke zajedno čine pravnu cjelinu i zato su nužno bile obuhvaćene tužbenim zahtjevom), te je stoga presuđeno kao u točki I izreke.
21. U odnosu na zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu i naknadom štete (točka II izreke) člankom 125. stavkom 1. ZR-a određeno je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.
22. Sudski raskid ugovora o radu zakonsko je pravo radnika isključivo u slučaju nedopuštenog otkaza, pa radnik nije dužan posebno obrazlagati razloge zbog čega mu nastavak rada nije više prihvatljiv pri čemu se radnika ne može prisiliti da se vrati na rad kod poslodavca koji mu je nezakonito otkazao ugovor o radu. Dakle, radnik može postaviti takav zahtjev iz subjektivnih razloga. Što se tiče dana sudskog raskida ugovora o radu sud odlučuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, s time da se kao dan raskida ugovora može odrediti od dana davanja nezakonitog otkaza do dana donošenja odluke o sudskom raskidu. Obzirom je među predmetnim strankama nesporna činjenica da su 16. lipnja 2025. sklopile Sporazum o prestanku ugovora o radu i dodatka ugovora o radu zbog odlaska u starosnu mirovinu (stranica 1200 spisa) kojim je zaključeno da tužiteljičin Ugovor o radu na neodređeno vrijeme i Dodatak istom prestaju 20. kolovoza 2025., pa stoga ovaj sud ocjenjuje da je primjereno prema tim okolnostima slučaja odrediti raskid ugovora o radu s danom 20. kolovoza 2025. Stoga je odlučeno točkom II dispozitiva.
23. Naknada štete iz članka 125. stavka 1. ZR-a poseban je oblik naknade neimovinske štete po osnovi povrede prava osobnosti koju radnik trpi zbog nedopuštenosti otkaza ugovora o radu. Prema tome, taj dio tužbenog zahtjeva
- naknada štete ne proizlazi iz radnog odnosa, niti joj je pravni osnov sudski raskid ugovora o radu (navod tužiteljice u podnesku od 28.10.2025.), već ima pravno ishodište u nevaljanom otkazu, a što slijedi i iz smisla članka 125. st. 1. ZR-a. Upravo pravni osnov iz kojeg proizlazi pravo na naknadu štete čini neosnovanim i tuženikove teze da su u Sporazumom od 16. lipnja 2025. stranke izričito ugovorile da nemaju nikakvih međusobnih potraživanja koja bi proizlazila iz radnog odnosa, te da je tužiteljica čitavo vrijeme od 24. srpnja 2023. (vezano uz određenu predmetnu privremenu mjeru kojom je vraćena na rad) do 20. kolovoza 2025. bila u radnom odnosu kod njega i primala plaću, pa da zato ne može od njega potraživati ikakvu štetu s osnove prestanka radnog odnosa. Kao što je već prethodno razjašnjeno tužiteljica (niti ijedan radnik u istovjetnoj pravnoj poziciji u kojoj se nalazi i tužiteljica) ne potražuje tu štetu s osnove prestanka radnog odnosa, već je pravni temelj tog dijela zahtjeva nedopušteni otkaz (čija je nedopuštenost utvrđena točkom I izreke ove presude). Prema tome, pravo na naknadu štete zbog nezakonitog otkaza ima svoj samostalni pravni temelj u zakonu, te se ne može presumirati da je ono obuhvaćeno općom klauzulom Sporazuma o nepostojanju međusobnih potraživanja, jer to izričito nije bilo ugovoreno, odnosno iako je Sporazumom bilo moguće navesti (načelo stranačke dispozicije), tužiteljica se nije odrekla prava koja mogu proizaći iz ovog predmetnog statusnog spora (postupka) u tijeku.
24. Tijekom parnice tuženik (koji je negirao samo pravo tužiteljice na naknadu štete) nije posebno osporavao u kontekstu te štete tužiteljičin izračun bruto plaće u njenom podnesku od 3. rujna 2025. (str. 1175 spisa) u iznosu od mjesečno bruto 2.118,61 eura, pa u dokaznom postupku nije određeno provođenje financijskog vještačenja u tim u vezi. Sud je prihvatio tužiteljičin obračun jer se temelji na tuženikovoj Potvrdi od 16. lipnja 2025. (str. 1177 spisa) da je ostvarila ukupno 44 godine, 2 mjeseca i 7 dana radnog staža, te da je u razdoblju od 24.7.2024. do 20.8.2025. (zadnju godinu radnog odnosa) obavljala poslove medicinske sestre u bolnici – 1, pri tome uzimajući u obzir koeficijent služenosti upravo tog radnog mjesta od 1,78 (prema Uredbi o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaća u javnim službama - «Narodne novine» broj 22/2024), te visinu osnovice za obračun plaće u javnim službama u kolovoz 2025. (Odluka Vlade RH – «Narodne novine» broj 155/2024) od 975,00 eura bruto, kao i 44 godina radnog staža tužiteljice za što joj pripada dodatak na radni staž od 0,5% na osnovnu plaću za svaku navršenu godinu radnog staža (čl. 57. Temeljnog kolektivnog ugovora za zaposlenike u javnim službama - «Narodne novine» broj 29/2024).
25. Tužiteljica je postavila zahtjev za isplatom štete u svoti maksimalnih osam mjesečnih plaća, međutim sud ocjenjuje da je zahtjev osnovan u visini od šest (2.118,61 eura x 6 = 12.711,66 eura). Prema čl. 125. st.1 ZR-a relevantni su elementi za odluku trajanje radnog odnosa, starost te obveze uzdržavanja koje terete radnika. Tužiteljica ima preko 65 godina, te više od 44 godine trajanja radnog odnosa kod tuženika, pa bi joj da se uzimaju u obzir isključivo ova dva elementa doista pripala naknada u iznosu 8 mjesečnih plaća. Međutim, u stranačkom iskazu pred sudom 19. ožujka 2026. tužiteljica nije navela da ima ikakvih obveza uzdržavanja koje bi ju tada teretile, pa uzimajući u obzir i taj kumulativni zakonski element, prvostupanjski sud ocjenjuje da je primjerena i pravična svota novčane naknade koja pripada tužiteljici s naslova pretrpljene štete zbog neosnovanosti otkaza ugovora o radu u iznosu od 12.711,66 eura, dok je u preostalom dijelu do zatraženih 16.948,88 eura zahtjev odbijen (točka III izreke).
26. Odluka o zateznim kamatama (točka III) pravni izvor ima u odredbi članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – nadalje: ZOO), koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zatezne kamate određena je sukladno članku 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 155/23). U odnosu na tijek zateznih kamata nužno je istaknuti da odlučivanje o zateznim kamata podrazumijeva primjenu materijalnog prava od strane suda.
27. Tužiteljica u sporu s konačno postavljena tri tužbena zahtjeva (vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, te osnove i visine trećeg kondemnatornog zahtjeva) nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Ona, naime, nije uspjela u omjeru od 25 % visine zahtjeva za naknadu štete, dok je uspjela s osnovom tog zahtjeva u potpunosti, te u cijelosti s prva dva tužbena zahtjeva, pa bi u tim okolnostima ove parnice u primjenu došla odredba članka 154. stavka 5. ZPP- a. Međutim, obzirom zahtjev za naknadu troška tužiteljica nije postavila, sud nije imao procesnu osnovu odlučivati o iznosu troška na koji bi ona eventualno imala pravo. S druge strane, tuženik koji je postavio zahtjev za naknadu troška uspio je tek u razmjerno neznatnom dijelu (za dio kondemnatornog zahtjeva koji je odbijen), pa je stoga njegov zahtjev za troškom u cijelosti odbijen (točka II izreke rješenja) kao neosnovan budući u okolnostima konkretnog ishoda spora u odnosu na njega nema osnove za primjenom odredaba članka 154. i članka 155. ZPP-a.
U Rijeci 8. lipnja 2026.
Sudac:
Robert Mihelj
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave istih. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).
Dostaviti:
- tužiteljici – po pun. (e.komunikacijom)
- tuženiku – po pun. (e.komunikacijom)
