REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-335/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Maji Hilje, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, 10000 Zagreb, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Frane Župana 18, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Sofia Petković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 1. lipnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 8. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 068-50-4173607 sklopljenog 29. lipnja 2007. između IA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora, u dijelu koji glasi: "0,50% (nula zarez pedeset) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita".

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 836,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 27. veljače 2026. i tijekom postupka u bitnom navodi da je IA iz [adresa], koja je sa tužiteljem sklopila Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) (o kojem je tuženik obaviješten), kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 29. lipnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 068-50- 4173607 u čijem čl. 3. je ugovoreno naplaćivanje administrativne naknade u visini od 0,50% od iznosa kredita. Tužitelj pojašnjava da je korisnik kredita potrošač, da je ugovor o kreditu tipski (adhezijski) ugovor na čiji sadržaj korisnik kredita nije imao niti je mogao imati bilo kakav utjecaj. Sporna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu je prema navodima tužitelja netransparentna, nepoštena, nezakonita i ništetna jer se o istoj među strankama nije pojedinačno pregovaralo, korisnik kredita nije imao utjecaj na njezin sadržaj te nije bio informiran o tome koji su troškovi obuhvaćeni tom naknadom, razlozima koji opravdavaju plaćanje takve naknade, svrsi naknade i relaciji odnosa između te naknade i zauzvrat pruženih usluga. Korisnik kredita stoga nije mogao na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega proizlaze iz takve odredbe. Obzirom na navedeno, ova je odredba prema shvaćanju tužitelja nepoštena i ništetna odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07.) i Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) (konkretno čl. 272.) jer obveza korisnika kredita i eventualni stvarni troškovi na koje se naknada odnosi nisu određeni niti odredivi (čl. 272. ZOO).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu koji je podnio 10. travnja 2026. i tijekom postupka ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe jer se tužbeni zahtjev odnosi utvrđenje ništetnosti naknade za obradu kredita, ali bez zahtjeva za isplatu (povrat) plaćene naknade. Predlaže stoga da sud tužbu odbaci. Što se tiče sporne ugovorne odredbe, tuženik navodi da je ista točno i jasno određena u čl. 3. Ugovora o kreditu, pri čemu dodaje da je svaki prosječan potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i tako utvrditi iznos svoje obveze. Plaćanje jednokratne naknade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena čl. 9. Ugovora o kreditu. Navodi da je sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva pa stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenost te odredbe. Tuženik osporava da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Navodi da tuženik nije morao u samom ugovoru navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istom pokriva. Ističe da je odlučno da korisnik kredita shvati svoju financijsku obvezu koja za njega proizlazi iz predmetne odredbe, što je u konkretnom slučaju korisnik kredita svakako mogao utvrditi iz sadržaja Ugovora o kreditu. Dodaje i da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (korisnik kredita je platio naknade, na iste nije imao primjedbi, te je ugovor u cijelosti ispunjen).

3. Tijekom dokaznog postupka, sud je pročitao isprave koje su stranke priložile u spis te je saslušao u svojstvu svjedoka korisnika kredita IA (list 80 spisa).

4. Ocjenom svih provedenih dokaza zasebno te svih dokaza u njihovoj ukupnosti u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08, 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. – dalje: ZPP), kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 068-50-4173607 od 29. lipnja 2007. koja se odnosi na naknadu za obradu kredita.

6. Između stranaka nije sporno da su pravni prednik tužitelja IA kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 29. lipnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 068- 50-4173607 (list 21.-26. spisa) za iznos kredita od 120.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Nije sporna niti činjenica da je u čl. 3. Ugovora ugovoreno plaćanje naknade u visini od 0,50% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.

7. Između stranaka su sporni aktivna legitimacija, postojanje pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe, ništetnost sporne ugovorne odredbe, odnosno je li ista korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te uzrokuje li navedena odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 068-50-4173607 (list 21.-26. spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen između tuženika kao kreditora i korisnika kredita IA (kao i solidarnog jamca PA te založnih dužnika UA, PA i mldb. AA) za iznos kredita od 120.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, sa namjenom "stambeni kredit za kupnju bez počeka" (čl. 1. i čl. 6. Ugovora). U članku 3. ugovorena je naknada u visini od 0,50% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

9. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 11. studenog 2025. (list 8.-12. spisa) utvrđeno je da je istim korisnik kredita IA kao ustupitelj, ustupio tužitelju kao primatelju sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 068-50-4173607 od 29. lipnja 2007. s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada, kao i ukupne ništetnosti Ugovora o kreditu.

10. Tuženik je obaviješten o ustupu potraživanja 13. veljače 2026. primitkom Obavijesti od 11. studenog 2025. (list 9. spisa).

11. U odnosu na sporno pitanje aktivne legitimacije ukazuje se kako je odredbom čl. 80. st. 1. ZOO određeno da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

12. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga. Nije riječ ni o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o tražbini po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, koju je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Dakle, tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C-383/18 od 23. svibnja 2019.). Tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

13. Tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti čl. 3. Ugovora o kreditu od 29. lipnja 2007. u smislu čl. 187. ZPP i čl. 322. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.), sve u vezi čl. 87. st. 1., u vezi čl. 81. i čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača.

14. Korisnik kredita ima status potrošača. Naime, iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da je korisnik kredita potrošač budući da je u ugovoru jasno navedeno da se radilo o stambenom kreditu, dok je iz iskaza korisnika kredita, koji je saslušan u svojstvu svjedoka, a čijem je iskazu sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, utvrđeno da se radilo o kreditu koji je podignut radi kupnje suvlasničkog dijela kuće u kojoj je korisnik kredita već stanovao i u kojoj stanuje i danas. Dakle, sredstva dobivena kreditom nisu korištena u svrhe koje su namijenjene zanimanju ili poslovnoj aktivnosti, odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja korisnika kredita.

15. Iz iskaza korisnika kredita saslušanog u svojstvu svjedoka sud je također utvrdio da o ugovornim odredbama (pa tako niti o spornoj odredbi koja se odnosi na naknadu), nije bilo pojedinačnog pregovaranja niti je svjedok imao takvu mogućnost, već se radilo o tipskom ugovoru koji je unaprijed bio pripremljen od strane tuženika . Stoga proizlazi da korisniku kredita djelatnik banke nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, odnosno što ona sve točno uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina. Iz navedenog stoga proizlazi da korisniku kredita odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosu na spornu naknadu nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pritom se ukazuje da pojam "jasna", kao i "razumljiva" ne podrazumijeva da je korisniku kredita bilo jasno i razumljivo koliko predmetna naknada matematički iznosi, već se ovi pojmovi odnose na razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

16. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

16.1. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

16.2. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

17. Na tuženiku je teret dokazivanja da je sa prednikom tužitelja pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u određenom postotku od iznosa kredita. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

17.1. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

17.2. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju Ugovora o kreditu, iskazu svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, nego samo način njezina izračuna, proizlazi da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da se o predmetnoj naknadi pojedinačno pregovaralo, niti na okolnost opravdanosti predmetne naknade u iskazanom postotku od iznosa kredita te da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Stoga je sud, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak i o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

18. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

18.1. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da prilikom ugovaranja tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita).

19. Slijedom prednjih zaključaka, odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada ništetna je sukladno čl. 87. st. 1., u vezi čl. 81. i čl. 83. ZZP.

19.1. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe. Pritom se napominje kako na pitanje ocjene ništetnosti ove ugovorne odredbe ne utječe okolnost što je ugovor ispunjen (nije sporno da je kredit otplaćen, a to je potvrdio i svjedok u svom iskazu) s obzirom da se ne radi o zabrani manjeg značaja.

20. Obzirom na navedeno, odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. str. 1. ZPP.

21.1. Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 1.327,22 EUR.

21.2. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje: Tarife), sastava podneska od 6. svibnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife i zastupanja na ročištu 1. lipnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife te na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što uvećano za troškove sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 26,55 EUR i za presudu u iznosu od 110,00 EUR, ukupno iznosi 836,55 EUR.

21.3. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZOO i čl. 29. st. 2. ZOO.

21. Obzirom na navedeno, riješeno je kao pod točkom II. izreke presude. U Zagrebu 8. lipnja 2026.

SUDAC

Maja Hilje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.