REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-290/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] koga zastupa Odvjetničko društvo Rački i kolege j.t.d. iz Zagreba, Pisarnica u Slavonskom Brodu protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, OIB 1403633377, Zagreb, Slavonska Avenija 6 koga zastupa Odvjetničko društvo Knezović i partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 28. svibnja 2026. u nazočnosti tužitelja ĐI i zamjenika punomoćnika tužitelja II, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d., Pisarnica u Slavonskom Brodu i presude objavljene 8. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 5140460417 69700013715/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 11. travnja 2006. godine sklopljenog između Slavonske banke d.d. Osijek kao prednika tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora i tužitelja HI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, potvrđene kod Javnog bilježnika Nike Bagarića iz Požege dana 13. travnja 2006. pod brojem OU-219/06 i to - u dijelu članka 6. stavak 1. koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutačno iznosi 1 % (jedan posto) jednokratno, unaprijed.“, - u dijelu članka 8. stavak 2. koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti i prijevremenu i konačnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema odluci o tarifi banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici banke.“

II Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju HI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 699,70 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče kako slijedi na iznos od 275,74 eur od 29. travnja 2006. do isplate, na iznos od 423,96 eur od 10. prosinca 2013. do isplate po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visine stope zateznih kamata (NN 72/02, 153/04) do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, naknaditi tužitelju HI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 823,42 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

S preostalim zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj HI podnio je tužbu protiv tuženika Addiko bank d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da su tužitelj i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek su dana 11. travnja 2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita, broj: 5140460417-69700013715/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, koji je potvrđen kod Javnog bilježnika Nike Bagarića iz Požege dana 13. travnja 2006. pod brojem OU-219/06, a prema kojem je prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 45.000,00 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Tužitelj ističe kako se radi o tipskom ugovoru o kreditu, u kojem je u članku 6. st. 1. ugovoreno da je tužitelj u obvezi isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu od 1,00 % iznosa kredita, koja je tužitelju naplaćena prilikom isplate kredita. Također, u čl. 8. st. 2. predmetnog ugovora je navedeno da je tužitelj u obvezi platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Ugovorne odredbe iz čl. 6. st. 1. te čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade tzv. „ulazne naknade“ i naknade za prijevremenu otplatu kredita su nepoštene i ništetne. Tužitelj se na pravnu osnovu svog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne naknade za obradu kredita, poziva na presude Suda EU, koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise. Presudama Suda EU u predmetima C-84/19 i C-244/19 odlučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. U navedenim predmetima u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (Sud EU koristi termin „naknade za otvaranje“) utvrđeno je da čl. 2., čl. 4. st. 2 i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora i to neovisno o prenošenju čl. 4 st. 2. navedene direktive u pravni poredak te države članice. Čl. 3 st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Test nepoštenosti preuzet je iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u članku 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03). Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. U ovoj pravnoj stvari, tuženik nije tužitelju iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi niti mu je objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita, ili na neki treći dan. Glede plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, tužitelj drži da je takav način određivanja naknade ništetan budući da se u konkretnom slučaju radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora prednika tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, a koja nije određena niti odrediva po čl. 269. i 270. Zakona o obveznim odnosima niti ju je kao takvu tuženik bio ovlašten naplatiti budući da izvršenom prijevremenom otplatom kredita isti nije pretrpio bilo kakvu štetu. Sporna odredba ugovora suprotna je načelu savjesnosti i poštenja, pa u konkretnom slučaju treba uvažiti interese obiju strana glede tumačenja predmetne odredbe ugovora jer postoji očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja kao suugovaratelja, što ugrožava postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, budu i da se istom odredbom gubi smisao ugovora o kreditu. Tužitelj, u okolnostima konkretnog slučaja, ukazuje da sud osobito mora uzeti u obzir: - da je očito je da je svrha naknade za prijevremenu otplatu da se kompenzira profit- ugovorna kamata- koju je tuženik kao banka mogao ostvariti da nije došlo do prijevremene otplate kredita, što nije dopušteno - da u slučaju prijevremene otplate kredita banka prijevremeno primljen iznos glavnice može dalje ulagati i tako ostvarivati dobit, - da zbog prijevremene otplate kredita banka dobiva istovremeno i veći udio kamata i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Odredbom čl. 1024. ZOO-a jasno propisano pravo korisnika kredita na vraćanje kredita prije roka određenog za vraćanje, uz uvjet da o tome obavijesti tuženika kao kreditora, te da u ovome slučaju postoji pravo kreditora samo na naknadu štete ako ju je pretrpio i to samo stvarno pretrpljene štete, a ne izmakle dobiti i nikakva druga prava. Sve navedeno opravdano upućuje na zaključak da se o odredbi članka 9. predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te se ista ima smatrati nepoštenom jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Gore navedeno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Rev 112/2018-2 od 09. ožujka 2022.g. te je prihvatio reviziju i preinačio presudu Županijskog suda u Osijeku br. Gž- 1990/2017-2 od 12. listopada 2017.g. te je točkom 17., 18., 19. i 20. obrazloženja presude zaključio kako bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita, ali ne i na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Nadalje, Vrhovni sud je istaknuo kako se takva naknada, budući da je ugovorna odredba ništava, ne može slobodno ugovarati među strankama. Vrhovni sud također navodi kako tuženik tijekom postupka nije dokazao pravedne i objektivno nastale troškove koje je izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, pa je opravdano zaključiti kako opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavljaju nadoknađivanje izmakle dobiti. Zaključno sud navodi, kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. U svojoj odluci br. U- III/3231/2022 od 13. srpnja 2023.g. i Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu tuženika te je potvrdio je nezakonitost izlaznih naknada za prijevremenu otplatu kredita. Dodatno tužitelj ističe kako je čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano: 3 (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. istog članka propisano: (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Slijedom navedenog, a budući je nesporno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, dakle unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaja; o predmetnoj naknadi se nije pojedinačno pregovaralo. Kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi se ista smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Nadalje, čl. 87. st. 1. istog Zakona o zaštiti potrošača je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. 5. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza tužitelja; tužitelju je zaračunata naknada za obradu kredita u visini 1,00 % iznosa kredita što je iznosilo 450,00 CHF, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 3.194,31 kn. Iz otplatnog plana proizlazi da je gore navedena ulazna naknada naplaćena 28. travnja 2006. godine, a srednji tečaj Hrvatske narodne banke za CHF iznosio je 4,616777 kuna, pa 1,00 % isplaćenog kredita iznosi 2.077,55 kn; a što preračunavanjem u valutu euro po fiksnom tečaju 1,00 EUR = 7,53450 HRK iznosi 275,74 EUR. Navedeni iznos je tuženik, prilikom isplate kredita, tužitelju neosnovano uskratio od glavnice kredita te ga je tuženik, kao nepošten stjecatelj, obvezan vratiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom, od dana stjecanja. Nadalje, iz pregleda prometa za klijenta od 14. lipnja 2023. proizlazi da je tužitelj dana 9. prosinca 2013. izvršio prijevremenu otplatu preostalog dijela kredita, prilikom čega je tuženiku temeljem čl. 8. st. 2. predmetnog ugovora naplaćena naknada u iznosu od 3.194,31 kn, a što preračunavanjem u valutu euro po fiksnom tečaju 1,00 EUR = 7,53450 HRK iznosi 423,96 EUR; a koji iznos je tuženik, kao nepošten stjecatelj, obvezan vratiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom, od dana stjecanja. Slijedom navedenog, predlaže se sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom se utvrđuju ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu, broj: 5140460417 69700013715/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 11. travnja 2006. godine, sklopljenog između Slavonske banke d.d. Osijek kao prednika tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora i tužitelja HI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, potvrđene kod Javnog bilježnika Nike Bagarića iz Požege dana 13. travnja 2006. pod brojem OU- 219/06 i to: - u dijelu članka 6. stavak 1. koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1 % (jedan posto) jednokratno, unaprijed.“. - u dijelu članka 8. stavak 2. koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti i prijevremenu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema odluci o tarifi banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici banke.“ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju HI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 699,70 eur, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče kako slijedi - na iznos od 275,74 eur od 29. travnja 2006. do isplate na iznos od 423,96 eur od 10. prosinca 2013. do isplate po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visine stope zateznih kamata (NN 72/02, 153/04) do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku od 15 dana. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, naknaditi tužitelju HI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka koliko isti budu iznosili sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

2. Tuženik Addiko bank d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da tužitelj tužbom zahtijeva od suda donošenje presude kojom se traži utvrđenje ništetnom odredba čl. 6. st. 1. i čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu br. 5140030242 60010444074/2005 (dalje u tekstu svi zajedno: Ugovor o kreditu) o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita te isplatu iznosa od 699,70 eur temeljen predmetne, navedene ništetnosti. Tuženik prvenstveno ističe kako osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Ujedno tuženik ističe kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena dana 09.12.2013. u iznosu od 3.194,31 kn. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare. Imajući na umu da je tužitelj Ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje iznose od 45.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a naknadu su naplaćene u neznatnom dijelu tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik izričito osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu Zakona o obveznim odnosima. Tuženik također ističe kako tužitelju osporava status potrošača, posebice imajući u vidu činjenicu namjene korištenja i iznose predmetnih Ugovora o kreditu. U odnosu na odredbe Ugovora o kreditu (troškovi obrade kredita) U odredbama Ugovora jasno je navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u postotnom iznosu od 1,00% jednokratno. Stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to sam ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Člankom 1022., stavkom 2. ZOO-a 05 propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita. To je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što to smatra prvostupanjski sud. Citirana odredba zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1022., stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita. Uz navedeno, tuženik posebno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (NN 84/2002), Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, navedeno je da pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Nadalje, prema članku 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03). Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik predlaže sudu da na temelju članka 12., stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni. Tuženik ističe kako je ulazna naknada, prema stavu Hrvatske narodne banke dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu članka 84. ZZP-a te se posljedično prema istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti. Također, u članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Slijedom navedenog, članak 6. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. Tuženik posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014): Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje o navodnoj nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik ističe sljedeće. Naime, članak 6. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 6. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Takva odredba kao što je već rečeno je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke. U pogledu jasnosti i uočljivosti tuženik nadodaje kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Nadovezujući se na prethodne tvrdnje za ukazati je kako je člankom 296. stavkom 3. ZOO-a propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj – stoga jasno je kako predmetna odredba nije i ne može biti ništetna. 21. 22. 23. 24. Osim činjenice da je tužitelju sve bilo jasno i da mu je prije potpisivanja ugovora iz prezentiran ugovor i njegovi učinci pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu, tuženik ukazuje kako je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima. Tuženik posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C- 621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Tako se u toj odluci izričito navodi:

Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Nadalje, u točki 75. presude C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ) Sud EU drugim je riječima ponovio stav koji je zauzeo u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. godine:

Doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ i „početna naknada“. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno prižene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Osobito je važno što je u toj presudi Sud EU zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine. Razlog za to izuzimanje je u tome što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Tako je u točki 79. navedeno: Kao drugo, kad je riječ o provjeri „primjerenost[i] cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i rob[e], na drugoj”, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je ta kategorija ugovornih odredbi, prema kojima se ne može primijeniti provjera eventualne nepoštenosti, ograničena opsega, s obzirom na to da se odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti (vidjeti u tom smislu presude od **.**.2014., Đ i AI, C-26/13, EU:C:2014:282, t. 55. i od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 34.). Sumirajući dosad navedeno, prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Naprijed navedeno potvrđuje zauzeti stav u spojenim predmetima C-224/19 i C 259/19, u kojem Sud EU navodi da se odredba članka 3., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može odrediti da je ona njegova bitna činidba. Također u presudi Suda EU C-565/21 zauzet stav da se odredba članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe kojom se predviđa da zajmoprimac plaća naknadu za obradu zahtjeva nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom i provjeri da ne postoji preklapanje među različitim troškovima predviđenim ugovorom ili među uslugama za koje se oni naplaćuju. Nadalje je u presudi Suda EU C-186/16 zauzet stav da se odredba članka 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena. Suprotan stav, stav da trgovci moraju potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima kako su ih utvrdili, doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica. Tako bi, primjerice, kupac automobila mogao tražiti trgovca da mu objasni koji su sve to troškovi proizvodnje i prodaje automobila i kako su oni alocirani upravo na onaj automobil koji mu se nudi. Dakle, tuženik je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 6. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi to tužiteljevom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod. Uostalom, u ovom je slučaju nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti. Naime, u hipotetskoj situaciji da je tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju detaljno prikazao strukturu svih troškova, primjerice da je tužitelj dobio tablicu u kojoj bi bilo prikazano koji iznos od troškova obrade kredita će biti utrošen na hladni pogon, koji na plaće zaposlenika, koji na uredski materijal itd., kako bi to točno utjecalo na stupanj tužiteljeve informiranosti glede Ugovora o kreditu koji je sklopio? Naknada za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Dovoljno je pogledati godišnji izvještaj European Banking Authority (EBA) i uvjeriti se u navedeno. Nakon što je Vrhovni kasacioni sud Republike Srbije u rujnu 2021. godine dopunio svoj stav tako što je jasno kazao da banke imaju pravo naplatiti trošak obrade kredita i da pritom ne moraju prethodno objašnjavati potrošačima strukturu tog troška1, Republika Hrvatska ostaje jedina zemlja tržišnog gospodarstva u kojoj se masovno počela dovoditi u pitanje zakonitost predmetne naknade. S tim u vezi tuženik napominje da je austrijski Vrhovni sud, Oberste Gerichsthof (OGH) u presudi OGH br. 6ob13/16d od 30. ožujka 2016. preinačio odluke nižestupanjskih sudova koji su usvojili tužbeni zahtjev udruge potrošača i zabranili jednoj poslovnoj banci da u ugovorima o kreditu unosi odredbu o naknadi troškova kredita tako što je odbio taj tužbeni zahtjev i zauzeo stav da banka ima pravo naplaćivati tu naknadu. Isti stav zauzeli su i sudovi Češke Republike (Odluka Najvišeg suda Češke Republike CPJN 203/2013 i Odluka III. US – 3725/13 Ustavnog suda Češke Republike. Tuženik naglašava da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu, vjerojatno i najreguliraniji. Tuženik je, naime, konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu. Ako sud unatoč dosad navedenome sud odluči provoditi tzv. poštenosti prema članku 81., stavku 1. ZZP-a 03, u kojemu je navedeno kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik ističe sljedeće. Također, tuženik u spis dostavlja i dokument – odluku banke o naplati usluga banaka u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora. Drugo, tuženik ističe kako tuženik nije iznio nije jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja. Naime, konkretizacija tih načela nije zamišljena tako da se ona samo prepišu iz zakona s „konstatacijom“ da je tome tako. Zaključno, tuženik ukazuje na sudsku praksu koja potvrđuje dosadašnje navode. Trgovački sud u Osijeku u presudi P-2/2021 28. travnja 2022. u točki 46. obrazloženja presude odbio je tuženi zahtjev za utvrđivanje „ulazne naknade“ ništetnom sa sljedećim obrazloženjem: „Sud je utvrdio kako se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika, iz čega proizlazi kako čl. 7. ovdje spornog Ugovora nije ništetan.“ Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž- 2437/2022 od 24. svibnja 2023. potvrdio je spomenutu presudu Trgovačkog suda u Osijeku: „28. Naime, odredbom čl. 173. st. 1. Zakona o bankama („Narodne novine“ broj 84/02) propisano je kako je banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, dok je st. 3. t. 4. istog članka propisano kako pod informacijama iz st. 1. predmetnog članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se i podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita. 29. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju odredbe čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika.“ Nadalje, Županijski sud u Splitu je u presudi poslovni broj Gž-279/2023 od 8. ožujka 2023. preinačio prvostupanjsku presudu sa sljedećim obrazloženjem: „Međutim, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, s obzirom da su u spornoj odredbi čl. 6.1. ugovora odnosno aktima koji predstavljaju sastavni dio ugovora i tužitelju su uručeni te da su tužitelju predočeni razlozi i pojedinosti vezane za naknadu za obradu kredita, pa kako je ta odredba jasna, uočljiva, razumljiva i ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja odnosno nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, to je pravilno pravilnom primjenom odredaba čl. 81. i čl. 87. ZZP/03 i odredaba čl. 96., čl. 97. i čl. 99. ZZP/07 te čl. 3-4., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan“. Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04) održane 05. ožujka 2004., Su-IV- 222/04 koji kaže da „ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“. Što znači da čak i u slučaju kada bi bio opravdan zahtjev za povrat plaćenog (što tuženik osporava), tužitelju ne bi pripadale zatezne kamate od dana naplaćene naknade. U odnosu na odredbe Ugovora o kreditu (trošak prijevremene otplate kredita) Ponajprije tuženik ističe kako osporava pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe da je sporna ugovorna odredba transparentno ugovorena, na lako uočljiv i razumljiv način u članku 8. Ugovora o kreditu. Osim toga, kreditni referent i javni bilježnik koji je solemnizirao ugovor, jasno su dali tužitelju do znanja da će u slučaju eventualne prijevremene otplate kredita biti naplaćena posebna naknada. Pri tome mu je objašnjeno i u kojem iznosu. Člankom 1022., stavkom 2. ZOO-a 05 propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi za prijevremenu otplatu kredita jesu uvjeti davanja kredita. To je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što to smatra prvostupanjski sud. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1022., stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove prijevremene otplate kredita. Tuženik posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014): Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja. Naime, članak 8. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da u slučaju prijevremene otplate kredita banka mora obavijestiti najmanje 30 dana unaprijed te da je banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Banke koja se dostavlja u privitku. Lako uočljiva jer je navedena u članku 8. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača te je pitanje raskida uređeno sukladno članku 81. istog zakona – a koje uvjete je tuženik ispunio(NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03).Takva odredba kao što je već rečeno je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke. Navedena naknada odnosno činidba je odrediva u smislu članka 50. Zakona o obveznim odnosima jer članak 8. Ugovora jasno navodi izvor temeljem kojeg će se sporna naknada obračunati i ne može se smatrati neodredivom. Takva odredba kao što je već rečeno je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke. U pogledu jasnosti i uočljivosti tuženik nadodaje kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Nadovezujući se na prethodne tvrdnje za ukazati je kako je člankom 296. stavkom 3. ZOO-a propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj – stoga jasno je kako predmetna odredba nije i ne može biti ništetna. Ujedno, tuženik napominje osim što je postupao po predmetnim odredbama ZOO-a, Zakona o bankama, postupao je i sukladno članku 302. stavak 3. Zakona o kreditnim institucijama koji izričito navodi da prija sklapanja Ugovora kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa. Osim činjenice da je tužitelju sve bilo jasno i da mu je prije potpisivanja ugovora iz prezentiran ugovor i njegovi učinci pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu, tuženik ukazuje kako je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima. U članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Na tužitelju je teret dokazivanja ako tvrdi suprotno. Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04) održane 05. ožujka 2004., Su-IV-222/04 koji kaže da „ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“. Što znači da čak i u slučaju kada bi bio opravdan zahtjev za povrat plaćenog (što tuženik osporava), tužitelju ne bi pripadale zatezne kamate od dana naplaćene naknade. Naknada za prijevremenu otplatu kredita nije nikakav „hrvatski izum“. Riječ je, naime, o naknadi koju banke u cijelom svijetu oduvijek i redovito naplaćuju. Tako se, primjerice, u Mišljenju Europskog gospodarskog i socijalnog odbora, Aneks br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a, navodi se: „Pravo na prijevremeni povrat izvor je potencijalnog gubitka za hipotekarnog zajmodavca jer se hipotekarni zajmodavac suočava s troškovima otplate kredita t. ovisno o vrsti proizvoda, refinanciranja i administrativnih troškova“. Isto zaključak navodi se i na 2. stranici Zelene knjige: hipotekarni krediti u EU-u. Novac s kojim tuženik posluje je novac za koji se on zadužio kod svoje matične banke na inozemnom tržištu. Tuženik matičnoj banci za to plaća kamatu. Ne zadužuje se beskamatno. Kako tuženik ne može prijevremeno otplatiti kredit svojoj matičnoj banci - dakle nastavlja plaćati kamatu matičnoj inozemnoj banci do kraja ugovornog odnosa i nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava - u slučaju prijevremene otplate trpi financijsku štetu. To je, ukratko, razlog zašto je član kojim se uređuje pitanje sporne naknade glasi: Odustajanje od ugovora i vraćanje kredita prije roka (1) Korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit. (2) Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo da bude vraćen. Zakonska odredba identičnog sadržaja nalazila se i u Zakonu o obveznim odnosima iz 1978. godine, koji je nastao u drugom ekonomskom sustavu. Dakle, zakonodavac je i tada imao na umu da banke uslijed prijevremene otplate kredita trpe financijsku štetu koju korisnici kredita moraju naknaditi kako bi bankarski sustav mogao uredno funkcionirati. Naknada za prijevremenu otplatu kredita višedeseljetni je standard bankarskog poslovanja u svim zemljama s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Hrvatska narodna banka, koja kao regulator strogo nadzire tuženikovo poslovanje, nikada nije dovela u pitanje zakonitost ugovaranja predmetne naknade. U odnosu na navode da je tuženik pretrpio štetu prijevremenom otplatom kredita, tuženik u spis dostavlja izračun svih kamata koje bi dospjele da je tužitelj redovito otplaćivao Ugovor o kreditu kako je to ugovoreno, a koje nisu dospjele obzirom je tužitelj prijevremeno otplatio kredit. U pogledu navedenih navoda tuženik ističe kako je nedvosmisleno da je prijevremenom otplatom kredita oštećen za nedospjeli iznos kamata kako je to vidljivo iz priloženog dokumenta. Tuženik ističe kako je u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Tako se u toj odluci izričito navodi: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Ujedno na predmetne okolnosti o valjanosti, potrebi i osnovi naplate predmetne naknade tužitelj u spis dostavlja ovjerenu izjavu EI i svjedokinje VI o načinu i razlozima naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita. Zaključno, po pitanju ne osnovanosti naplate naknade za prijevremenu (potpunu ili djelomičnu otplatu kredita) tuženik ističe kako je opsežna sudska praksa zauzela svoj stav da je tuženik imao pravni temelj za naplatu predmetne naknade. Slijedom svega navedenog, posebice uzimajući u obzir pravni temelj za naplatu naknade i dostavljenu sudsku praksu, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obveže tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. U podnesku od 21. siječnja 2026. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tuženika te je naveo u odnosu na prigovor zastare na koji se tuženik poziva, tužitelj ističe kako tuženik istome neosnovano prigovara. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na svojoj sjednici dana 30. siječnja 2020., zauzeo je pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Prema iznesenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću odluke u ovoj pravnoj stvari, uz utvrđenje ništetnom predmetne odredbe Ugovora o kreditu. 2. Ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita, tzv. ulazne naknade je unesena u čl. 6. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje „platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1% (jedan posto) jednokratno, unaprijed“je nepoštena i ništetna. Naime, iz čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu je vidljivo da je prednik tuženika tužitelju stavio na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 45.000,00 CHF u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju HNB na dan isplate. Tužitelj u trenutku zaključenja predmetnog ugovora nije znao niti koji iznos će mu biti isplaćen u kunama niti vrijeme isplate; pa samim time nije niti mogao znati koji iznos i kada će biti ustegnut na ime ulazne naknade. Nadalje, i formulacija same ugovorne odredbe „…obvezuje se platiti naknadu…, koja trenutačno iznosi 1%“ ukazuje na činjenicu da je i navedeni postotak mogao biti izmijenjen do same naplate naknade. Sporno odredba sadržana u čl. 6. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu je sastavni dio tipskog ugovora o kreditu, unaprijed formulirana od strane prednika tuženika, na koji sadržaj odredbe tužitelj nije imao utjecaja; a o istoj odredbi se nije niti pojedinačno pregovaralo. Nadalje, tužitelj nije niti upoznat sa samom odredbom niti s time na što se navedena naknada odnosi tj. koji su stvarni troškovi prednika tuženika sadržani u toj odredbi, kolika je točna visina naknade niti način naplate. Nadalje, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Dakle, bilo kakva ustega na ime naknade prilikom isplate kredita predstavlja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer tužitelj kao potrošač ne može financirati tuženika niti njegova prednika plaćanjem naknada niti financirati plaće tuženikovih zaposlenika, kao niti ostali troškovi koje navodi tuženik u opravdavanju naplate naknade. Također, značajna neravnoteža u pravima i obvezama se ogleda i u tome da prednik tuženik tužitelju ne bi odobrio kredit ukoliko tužitelj ne bi potpisao ugovor o kreditu u njegovoj cjelini, tj. sa odredbom o naplati sporne naknade. Naime, tužitelju je takva ugovorna odredba nametnuta od strane prednika tuženika kao sastavni dio ugovora kojeg je tužitelj kao korisnik kredita mogao ili prihvatiti u cijelosti ili odbiti u cijelosti, bez mogućnosti pregovora i odobrenja kredita bez plaćanja naknade. Dakle, tužitelj kao potrošač je ograničen uvjetima iz ponude banke glede svih ugovornih odredbi te tužitelj nije imao mogućnosti pregovora glede istih, uključujući i odredbu o naplati sporne naknade niti glede njenog (ne)prihvaćanja; a što je prouzročilo značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, bez predmetne naknade za obradu kredita nije moguće zaključiti ugovor o kreditu već je ista odredba sadržana u tipskom ugovoru koji sastavljaju banke pri čemu se korisniku kredita ne pojašnjavaju odredbe i oko istih nema pregovora. Takvim postupanjem je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima, a koja odredba propisuje da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tog odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Zahtjev transparentnosti iz čl. 85. ZZP/03, podrazumijeva da su odredbe ugovora jasne, razumljive i lako uočljive, kao i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Naime, sporne odredbe o naplati ulazne naknade su napisane na stranici 3/7 ugovora, pri dnu stranice, stoga ista nije lako uočljiva. Uz to, odredba je formulirana na način da se tužitelj obvezuje „unaprijed“ platiti predniku tuženika naknadu i to „unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita“ što povezano s valutnom klauzulom dovodi do toga da tužitelju odredba nije niti jasna niti razumljiva. Također, tužitelju nije bilo poznato kada će ta naknada biti naplaćena i koliki će tečaj eura biti u trenutku naplate. Uz sve navedeno, prednik tuženika tužitelju nije ukazao na postojanje sporne odredbe niti mu pojasnio njezin sadržaj, a posebno mu nije pojasnio točne i razumljive kriterije temeljem kojih je predmetna naknada utvrđena. Nastavno na izneseno, tužitelj nije nikako mogao procijeniti ekonomske posljedice prihvaćanja te odredbe potpisom ugovora. Pozivanje tuženika na odredbe Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) te Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 52/16) nije primjenjivo na ovu pravnu stvar obzirom da je isto doneseno i stupilo je na snagu nekoliko godina poslije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu te se ne mogu retroaktivno primijeniti za naplatu predmetne naknade. Također, niti čl. 173. st. 1. Zakona o bankama (NN 84/02) nije primjenjiv na ovu pravnu stvar jer isti propisuje da je banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o o uvjetima pružanja usluga potrošačima; međutim isto nije učinjeno niti je tužitelj upoznat s ikakvim uvjetima. Također, čl. 1022. st. 2. ZOO kojim je propisano da se ugovorom o kreditu utvrđuju iznosi i uvjete davanja, korištenja i vraćanja kredita se ne odnose na pravo naplate naknade za obradu kredita; posebno uzevši u obzir o svemu gore navedenom, da se o plaćanju takve naknade nije pojedinačno pregovaralo, da prednik tuženika nije ukazao tužitelju na spornu predmetnu odredbu niti mu istu pojasnio, već je ista odredba bila sastavni dio tipskog ugovora na sadržaj koje tužitelj nije mogao utjecati. 5. Zbog svega navedenog, predmetna ugovorna odredba je nepoštena i ništetna te je prednik tuženika, a zatim i tuženik, kao ugovorna strana koja je sastavljač tipskog ugovora i odgovorna osoba za ugovaranje nepoštene i ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja; nepošten stjecatelj. Sukladno čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. Obzirom da je (prednik) tuženika nepošten stjecatelj, isti je obvezan platiti zatezne kamate od dana naplate predmetne naknade za obradu kredita. O utvrđenju nepoštenosti i ništetnosti ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita te posljedično povratu naplaćene naknade temeljem takve odredbe zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana naplate naknade je Vrhovni sud RH zauzeo jasno i nedvojbeno stajalište u svojim odlukama, primjerice Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024., Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. te Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024. Ugovorna odredba o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita je unesena u čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom se u slučaju prijevremenu djelomične i konačne otplate kredita, tužitelj kao korisnik kredita obvezuje „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema odluci o tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke.“ je nepoštena i ništetna. Naime, sukladno čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U tom slučaju, sukladno st. 3. istog članka, korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio; dok banka, sukladno st. 4. istog članka, ne može korisniku kredita uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Predmetna naknada za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlazna naknada, nije šteta koja trpi banka radi prijevremene otplate kredita, već se radi o iznosu kamata za vrijeme o dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti (neostvarene kamate). Stoga, prednik tuženik nema pravo na naplatu takve naknade jer je isto protivno prisilnom propisu sadržanom u odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO; a ugovorna odredba kojom se obvezuje tužitelja na naplatu takve naknade je ništetna. Obzirom da je predmetna ugovorna odredba ugovorena protivno prisilnom propisu; sukladno čl. 322. st. 1. u svezi s čl. 324. st. 1. ZOO, takva je ugovorna odredba ništetna. Nastavno na navedeno, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Dakle, bilo kakva naplata na ime naknade prilikom konačne otplate kredita predstavlja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Značajna neravnoteža u pravima i obvezama se ogleda i u tome da prednik tuženik tužitelju ne bi odobrio kredit ukoliko tužitelj ne bi potpisao ugovor o kreditu u njegovoj cjelini, tj. sa odredbom o naplati sporne naknade. Naime, tužitelju nije ukazano na postojanje sporne ugovorne odredbe niti mu je ista pojašnjena; štoviše takva ugovorna odredba je tužitelju nametnuta od strane prednika tuženika kao sastavni dio ugovora kojeg je tužitelj kao korisnik kredita mogao ili prihvatiti u cijelosti ili odbiti u cijelosti, bez mogućnosti pregovora i odobrenja kredita bez obveze plaćanja predmetne naknade. Dakle, tužitelj kao potrošač je ograničen uvjetima iz ponude banke glede svih ugovornih odredbi te tužitelj nije imao mogućnosti pregovora glede istih, uključujući i odredbu o naplati sporne naknade niti glede njenog (ne)prihvaćanja; a što je prouzročilo značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Takvim postupanjem je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima, a koja odredba propisuje da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tog odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Tužitelj ističe da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba bila unaprijed formulirana od strane prednika tuženika, da tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na njezin sadržaj; kao i da nije upoznat s time na što se navedena naknada odnosi, njezina visina niti što je sadržaj Tarife prednika tuženika. 9. Zahtjev transparentnosti iz čl. 85. ZZP, podrazumijeva da su odredbe ugovora jasne, razumljive i lako uočljive, kao i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Naime, sporna odredba je napisana na stranici 4/7 ugovora, unutar gusto napisanog teksta, stoga ista nije lako uočljiva. Uz to, odredba je formulirana na način da se tužitelj obvezuje platiti naknadu prema odluci o tarifi važećoj u trenutku prijevremene otplate, što ukazuje da tužitelj nije niti mogao biti upoznat s odredbom odluke koja nije niti postojala u trenutku zaključenja ugovora odnosno bila je podložna promjenama, pa tako niti s visinom iste. Uz sve navedeno, prednik tuženik tužitelju nije ukazao na postojanje sporne odredbe niti mu pojasnio njezin sadržaj, a posebno mu nije pojasnio točne i razumljive kriterije temeljem kojih je predmetna naknada utvrđena. Nastavno na izneseno, tužitelj nije nikako mogao procijeniti ekonomske posljedice prihvaćanja te odredbe potpisom ugovora. Tužitelj ističe da trenutku predmetne prijevremene otplate kredita u ugovornom odnosu između parničnih stranaka (9. prosinca 2013.), u pravni poredak RH nije prenesena Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koje se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EZ i Uredbe (EU) broj 1093/2010; već je to učinjeno donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN, 101/17), koji Zakon je stupio na snagu 12. listopada 2017. Iako se odredbe navedenog Zakona ne mogu primijeniti na predmetni ugovorni odnos, jasno je da je zakonodavac smatrao potrebnim otkloniti nedostatke te onemogućiti banke da penaliziraju potrošače za prijevremenu otplatu kredita; a koji stav je zauzet i u odluci VSRH, Rev 112/18-2 od 9. ožujka 2022. Dakle, pozivanje tuženika na odredbe Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) nije primjenjivo na ovu pravnu stvar obzirom da je isto doneseno i stupilo je na snagu nekoliko godina poslije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu te se ne mogu retroaktivno primijeniti za naplatu predmetne naknade. Zbog svega navedenog, predmetna ugovorna odredba je nepoštena i ništetna te je prednik tuženika, kao ugovorna strana koja je sastavljač tipskog ugovora i odgovorna osoba za ugovaranje nepoštene i ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja; nepošten stjecatelj. Sukladno čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. Obzirom da je prednik tuženik, a time i tuženik, nepošten stjecatelj, isti je obvezan platiti zatezne kamate od dana naplate predmetne naknade za obradu kredita. Da je predmetna ugovorna odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kreditu ništetna je utvrđeno i odlukom VSRH, Rev 112/18-2 od 9. ožujka 2002. te Ustavnog suda RH, U-III 3231/22 od 13. lipnja 2023.; a koje odluke su dostavljene uz tužbu.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006 od 11. travnja 2006., otplatni plan, pregled prometa za klijenta (listovi 19-4 do 29-4 spisa), a u svrhu dokazivanja saslušan je tužitelj HI.

5. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženik Slavonska banka d.d. kao kreditorom sklopila ugovor o namjenskom kreditu bez depozita sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama dana 11. travnja 2006.

5.1. Člankom 2. predmetnog ugovora o kreditu prednik tuženik je tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 45.000,00 eur obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita i to poljoprivredni namjenski kredit za kupnju janadi, adaptaciju gospodarskih objekata i zatvaranje kredita u Croatia banci d.d. Ugovorne strane ugovorile su da će korisnik kredita kredit plaćati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunama obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne bake na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja s kamatnom stopom od 6,93 % koja je ugovorena kao promjenjiva i sa rokom otplate od 10 godina.

5.2. Člankom 6. istog ugovora tužitelj se obvezao predniku tuženika kao kreditoru platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja je tada iznosila 1% jednokratno unaprijed. Člankom 8. stavkom 2. istog ugovora ugovorne stranke ugovorile su da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu i konačnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeni obavijesti kreditora 30 dana unaprijed, a u tom slučaju se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema odluci o tarifi banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici banke.

6. Između stranaka nije sporno da je tužitelju sukladno članku 6. predmetnog ugovora o kreditu naplaćena naknada za obavljenu bankarsku uslugu, a nije niti sporno da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit i da je sukladno članku 8. stavak 2. ugovora o kreditu tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

7. Uvidom u otplatni plan utvrđeno je da je tužitelju naplaćena naknada za bankarske usluge u iznosu od 450,00 CHF dana 28. travnja 2006. što je činilo 1% iznosa odobrenog kredita..

8. Uvidom u pregled prometa za klijenta utvrđeno je da je tužitelj dana 09. prosinca 2013. prijevremeno otplatio kredit kako glavnicu tako i redovnu kamatu te je platio i trošak prijevremene otplate u iznosu od 3.194,31 kn.

9. Sud nalazi da su predmetne ugovorne odredbe o naknadi za bankarske usluge i naknadi za prijevremenu otplatu kredita sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljen od strane kreditora pa sud nalazi da se o istima nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi. Osim toga, prilikom prijevremene otplate kredita tužitelj nije imao saznanja o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, a niti je znao o parametrima za njen izračun, a koje odredbe su suprotne načelu savjesnosti i poštenja i tužitelju je nametnuta obveza koju nije mogao sagledati u vrijeme sklapanja ugovora. Takve ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne ugovorne strane, ovdje tužitelja u odnosu na drugu ugovornu stranu ovdje tuženika, a što je u suprotnosti s osnovnim načelima obveznog prava, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a takve nejasne odredbe je sastavi pravni prednik tuženika i sud nalazi da su ništetne jer su suprotne prisilnim propisima.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) koji odredbom članka 81. stavak 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štete potrošača. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati. Odredbom članka 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbe o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 87. stavak 1. istog zakona propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

11. Prema odredbi članka 295. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO-a) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

12. Temeljem izvedenih dokaza sud je utvrdio da su odredbe sadržane u članku 6. i 8. stavak 2. predmetnog ugovora o kreditu kojima je određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obavljenu bankarsku uslugu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita ništetne sukladno odredbi članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/06) jer predstavlja nepoštene odredbe u smislu odredbe članka 81. stavak 1. istog zakona. Naime, navedeni ugovor o kreditu sklopljen je bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama pa je na taj način tužitelja kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, banku, kreditora. Osim toga visina naknade kod prijevremene konačne otplate kredita ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez istovremeno preciziranog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade pa tako uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da kreditor jednostrano određuje obvezu korisnika kredita koju promjenu korisnik kredita ne može predvidjeti. Tužitelju je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti mu na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način tužitelju kao potrošaču omogućiti da pristane na takve ugovorne odredbe. Takve ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima.

13. Tuženik nije dokazao niti osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredba nije pojedinačno pregovaralo niti je osporio da se radilo o tipskom ugovoru pa je nedvojbeno utvrđeno da se radi o u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao ni na koji način utjecati na sadržaj odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za bankarske usluge i prijevremenu otplatu kredita i visinu naknade.

14. Tuženik nije dokazao opravdanost naknade za bankarske usluge u ugovorenom postotku od iznosa kredita jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu i proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje tuženik ima za obradu svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

15. Prema odredbi članka 1024. Zakona o obveznim odnosima dopušteno je ugovaranje naknade zbog prijevremene otplate kredita koja predstavlja naknadu štete. 15.1. U konkretnom slučaju činjenica da je tuženiku nastala šteta u smislu odredbe članka 1024. Zakona o obveznim odnosima zbog prijevremene otplate kredita od strane tužitelja nije odlučna s obzirom da je ugovorna odredba temeljem koje je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita ništetna i tužitelju pripada pravo na povrat iznosa naplaćenog od strane tuženika temeljem ništetne odredbe.

16. Budući da je sud utvrdio da su ništetna odredba članka 6. i 8. stavak 2. ugovora o namjenskom kreditu koji je sklopljen između parničnih stranaka 11. travnja 2006. to je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja radi utvrđenja ništetnosti tih odredbi prihvatio i odlučio kao u točki I izreke.

17. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

17.1. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

18. Tužitelj je tužbom i tužbenim zahtjevom uz utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o namjenskom kreditu zatražio i isplatu iznosa od 699,70 eura što čini naknadu za bankarske usluge koja je plaćena u iznosu od 450,00 CHF 28. travnja 2006. i naknadu za prijevremenu otplatu kredita koja je plaćena u iznosu od 3.149,31 kn dana 09. prosinca 2013. po konverzijskom tečaju zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana plaćanja tih naknada.

19. Budući da je sud utvrdio da su odredba članka 6. i 8. stavak 2. ugovora o namjenskom kreditu kojeg je tužitelj sklopio s prednikom tuženikom 14. travnja 2006. ništetne to sud nalazi da je tuženik iznos od 699,70 eur koji je tužitelj platila tuženiku na ime naknade za bankarske usluge i na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita stekao bez osnove to je tuženik taj iznos dužan vratiti tužitelju.

20. Prema odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunio protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

21. Sukladno odredbi članka 323. stavak 2. istog zakona ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnosti nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

22. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetnih ugovornim odredbi ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za bankarsku uslugu i naknadu prijevremenu konačnu otplatu kredita te je u obvezi isplatiti tužitelju iznose naknade koju je naplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

23. Sud je tužitelju i dosudio iznos od 699,70 eura što čini protuvrijednost plaćenog iznosa na ime naknada za bankarske usluge i prijevremenu otplatu kredita po konverzijskom tečaju od 7,53450..

23.1. Sud je prihvatio i zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate koja na dosuđeni iznos naknade za bankarske usluge od 275,74 eura teče od 29. travnja 2026, a na iznos za prijevremenu otplatu kredita od 423,96 eura teče od 10. prosinca 2013.jer sud nalazi da je tuženik nepošteni stjecatelj pa je obvezan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja sukladno članku 115. Zakona o obveznim odnosima.

24. Stoga je odlučeno kao u točki II izreke.

25. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja.

26. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

27. Odredbom članka 328. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa posljedično tome ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatom temeljem ništetne ugovorne odredbe, sud nalazi da se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je slučaj i u ovom postupku donošenjem ove odluke.

28. Tuženik je osporio tužitelju status potrošača s obzirom na namjenu korištenja i iznos kredit.

29. Iz ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita kupnja janjadi i adaptacija gospodarskih objekata te zatvaranje kredita u drugoj banci.

30. Sud ne nalazi da tužitelj nije potrošač jer tuženik ne pruža dokaze da se tužitelj bavi gospodarskom djelatnošću i da je kredit zatražio kao osoba koja se bavi gospodarskom djelatnošću. Naprotiv, tužitelj je podigao kredit kao fizička osoba i tuženik mu je taj kredit odobrio.

31. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25). Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 150,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 21. siječnja 2026. u iznosu od 150,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 23. veljače 2026. u iznosu od 37,50 eura kako je to tužitelj i zatražio, za pristup na pripremno ročište održano 26. ožujka 2026. u iznosu od 150,00 eura i za pristup na glavnu raspravu održanu 28. svibnja 2026. u iznosu od 150,00 eura. Dakle, sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 637,50 eura i PDV na taj iznos od 159,37 eura pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 796,87 eura. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužitelja na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13, 27 eura i na ime sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura pa je priznao ukupan trošak tužitelja u iznosu od 823,42 eura. S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka, a koji se odnosi na trošak pristupa na ročište radi objave presude sud je tužitelja odbio jer tužitelju takav trošak još nije nastao.

32. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 8. lipnja 2026.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetničko društvo Rački i kolege j.t.d. Pisarnica u Slavonskom Brodu, Augusta Cesarca 5, Slavonski Brod

2. Odvjetničko društvo Knezović i partneri j.t.d. Zagreb, Radnička cesta 54