REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3329/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Vanesi Peruzović Čuić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zgarebu, Ulica grada Vukovara 282, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta d.o.o. u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 20. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja i zamjenice njegovog punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika, 8. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 069-50-3555698 od 3. kolovoza 2006. koja glasi „1,00% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

II. Odredba članka 9./deveto/ OSTALI UVJETI Ugovora o kreditu broj 069-50- 3555698 od 3. kolovoza 2006. koja glasi „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, da tužitelju

FE, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati

- iznos od 967,84 eur sa zateznom kamatom od 29. kolovoza 2006. pa do isplate,

- iznos od 132,72 eur sa zateznom kamatom od 30. prosinca 2017. pa do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, da tužitelju FE, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.132,72 eur sa zateznom kamatom od 8. lipnja 2026. pa do isplate po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je AE kao korisnica kredita zaključila 3. kolovoza 2006. sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 198-50-3555698 kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 100.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Ističe da je njegova supruga AE preminula **.**.2014. te da je temeljem rješenja o nasljeđivanju donesenom od strane javnog bilježnika Renate Kutija Kušpilić poslovni broj O-7277/14 od 14. listopada 2014. proglašen njenim nasljednikom u cijelosti. Člankom 3. Ugovora nametnuta/ugovorena je naknada u visini od 1,00 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je korisnica kredita bila primorana pristati odnosno platiti kako bi mogla dobiti traženi kredit pa joj je tako na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 967,84 eur. Isto tako je člankom 9. Ugovora ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor čime je nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Zbog činjenice naglog rasta tečaja valute švicarski franak, kao i kontinuiranog povećanja kamatnih stopa od strane tuženika, plaćanje kredita tužitelju je postalo teško, a i neizvjesno jer nije znao gdje je granica rasta tečaja CHF, te je 29. prosinca 2017. predmetni kredit prijevremeno otplatio, a za što mu je naplaćena predmetna naknada u iznosu od 132,72 eur. Ističe da se konkretno radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik korisnika kredita uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe već je sve bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je na potpis dobiven unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita niti je prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je prednica tužitelja imala mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama joj je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Nadalje navodi da je ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u izravnoj suprotnosti sa odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima. Takva odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita, u svojoj suštini predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, a ugovorna kazna ne može se ugovoriti za novčane obveze. U slučaju prijevremene otplate kredita ne postoji nikakva uzročno

– posljedična veza između prijevremene otplate kredita i eventualno nastale štete na strani banke tuženika. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje je korisnika kredita kojim on ne vrši bilo kakvu protupravnu radnju pa se ne može govoriti o obvezi naknade štete prema banci koja bi bila prouzročena povredom ugovorne obveze iz ugovora, a koja se sastoji u prijevremenoj otplati kredita. S druge strane, ističe kako banka tuženika prijevremenom otplatom kredita ni ne trpi bilo kakvu štetu budući da banka tuženika prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg može dalje ulagati i ostvarivati daljnji profit, dobiva i udio kamata, pa stoga, dakle ne trpi apsolutno nikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita. Naplatom naknade za prijevremenu otplatu ide se ka neosnovanom bogaćenju banke tuženika. Stoga je razvidno da banka tuženika nije smjela, a ni imala pravo u predmetni ugovor uglaviti odredbu kojom se tužitelju na bilo koji način onemogućava ili mu se otežava korištenje zakonom danog prava na prijevremenu otplatu kredita, a posebice tuženik nije imao pravo prijevremenu otplatu uvjetovati davanjem suglasnosti i plaćanjem tzv. izlazne naknade, a što je spornom odredbom Ugovora o kreditu tuženik protupravno učinio. Slijedom navedenog, predlaže da sud presudom utvrdi djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu i naloži tuženiku da mu isplati iznos od 967,84 eur sa zateznim kamatama od 29. kolovoza 2006. pa do isplate te iznos od 132,72 eur sa zateznim kamatama od 30. prosinca 2017. pa do isplate a traži i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik osporava zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare pa predlaže zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, potvrdu, prijepis knjigovodstvene kartice, otplatni plan, promotivne uvjete, tarifu naknada i rješenje o nasljeđivanju, a proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP)) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita a posljedično i zahtjev za isplatu.

6. Nema spora, a proizlazi i iz dokumentacije u spisu, da su prednica tužitelja AE, kao korisnica kredita, i tuženik kao kreditor, 5. srpnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 100.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti te da je prednici tužitelja 28. kolovoza 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 967,84 eur.

6.1. Nema spora niti o tome da je tužitelj iskoristio pravo iz ugovora te izvršio prijevremenu otplatu kredita 29. prosinca 2017. kada mu je naplaćena naknada za konačnu otplatu kredita u iznosu od 132,72 eur.

7. Prednica tužitelja je kao korisnik kredita, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je teret dokaza da ista eventualno ne bi bila prosječni potrošač upravo na tuženiku.

7.1. Uz to je iz Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka razvidno da je predmetni kredit prednica tužitelja podignula kao fizička osoba i to za isključivu namjenu kupnje stana, dok iz logičnog i uvjerljivog iskaza tužitelja, kojeg sud u cijelosti prihvaća, proizlazi da je stan kupljen i korišten za njihovo stanovanje te se iz ničeg ne može zaključiti da bi se radilo o bilo kakvoj eventualnoj poslovnoj djelatnosti prednice tužitelja, pa stoga iz navedenog proizlazi i njeno svojstvo potrošača.

8. Dakle, proizlazilo bi da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) a prednica tužitelja potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP time da se obvezala platiti naknadu 1,00% od iznosa kredita kao jednokratnu naknadu koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita kao i da je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

9. Nadalje iz iskaza tužitelja u bitnom proizlazi kako u postupku koji je prethodio sklapanju ugovora, a po kojem je ugovoru on bio solidarni jamac, nisu objašnjene pojedine ugovorne odredbe niti je bilo mogućnosti pregovaranja o sadržaju ugovora već je dobiven gotov tekst ugovora na potpis, pri čemu obveza plaćanja naknade za obradu kredita niti nije spomenuta. Niti kada je odlučio prijevremeno otplatiti kredit nije mu objašnjeno na što se odnosi naknada koju je bio u obvezi platiti.

10. Dakle, proizlazilo bi da se o predmetnim ugovornim odredbama o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je iste nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega prednica tužitelja, potrošač, niti nije imala utjecaja na sadržaj istih, pa su u pitanju odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.1. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s prednicom tužitelja pojedinačno pregovarao o uvjetima – spornoj ulaznoj i izlaznoj naknadi te visini istih, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije spornih odredaba, koje su standardne, proizlazi da se o sadržaju istih nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

10.2. Slijedom navedenog, u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa kako iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornim dijelovima odredaba ugovora po pitanju naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika s tim u svezi.

11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, prednici tužitelja su ove ugovorne odredbe najkasnije morale postati poznate u trenutku sklapanja ugovora jer su sadržane u samom njegovom tekstu. Osim što su lako uočljiva u samom tekstu ugovora, odredba o ulaznoj naknadi je jasno i razumljivo sastavljena no nije omogućavala prednici tužitelja da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

13. Međutim, odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi predmetnog ugovora nisu izuzete iz testa poštenosti uz primjenu članka 84. ZZP/03.

13.1. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

13.2. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

13.3. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

13.4. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP/03 ne može se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u njegove ukupne troškove.

13.5. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koji se otplaćuje kroz 240 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita odnosno prilikom prijevremene otplate kredita prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbama koje utvrđuju bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementima ugovora o kreditu koji definiraju bit tog ugovornog odnosa.

13.6. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

13.7. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom predmetu navodna nepoštenost odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

13.8. Imajući na umu navedeno, predmetna odredba ugovora o kreditu nije izuzete iz ocjene poštenosti.

14. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

14.1. Prilikom ocjene jesu li sporne ugovorne odredbe poštene, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

14.2. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s prednicom tužitelja, mogao razumno očekivati da bi ona bila prihvatila takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorne odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos ulazne naknade umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi prednica tužitelja pristala na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

14.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju spornih odredaba terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

14.4. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosno naknade kod prijevremene otplate, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

14.5. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

14.6. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora odnosno u vrijeme prijevremene otplate kredita, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

14.7. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Te ugovorne obveze koje imaju učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita odnosno prilikom prijevremene otplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

14.8. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod toč. I. i II. izreke presude.

14.9. Također valja istaći kako u postupku tuženik nije dokazao niti to da se o njegovim općim aktima koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji se spominju u ugovoru bilo moguće pojedinačno pregovarati.

15. Slijedom navedenog, tužitelju na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je njegova prednica učinila na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita i to u iznosu od 967,84 eur a on na ime ispunjenja ništetne odredbe ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 132,72 eur.

16. Budući da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba o ulaznoj i izlaznoj naknadi a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

17. Prigovor zastare nije osnovan.

17.1. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka stavka I. i II. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP a trošak tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku. Priznat mu je trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč.1. – 200,00 eur, za sastav podneska od 5. prosinca 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. – 200,00 eur, za zastupanje na ročištu 30. siječnja 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 eur, te za zastupanje na ročištu 20. svibnja 2026. prema Tbr. 9. toč. 1.- 200,00 eur, sve uz 25 % PDV-a u iznosu od 200,00 eur, a što ukupno iznosi 1.000,00 eur. Priznat mu je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 eur i na presudu u iznosu od 66,36 eur tako da mu je dosuđen trošak u iznosu od 1.132,72 eur.

19. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP na dosuđeni iznos parničnog troška priznata je zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude pa do isplate.

U Zagrebu 8. lipnja 2026.

Sudac:

Vanesa Peruzović Čuić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika