REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

Poslovni broj: P–736/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru po sucu tog suda Marku Baraki, u pravnoj stvari tužitelja SHR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz zajedničkog odvjetničkog ureda „Rikardo Perković & Sanja Perković“ odvjetnicima iz Zadra, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima u odvjetničkom društvu "Porobija i Porobija" u Zagrebu, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 22. svibnja 2026. godine u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Zvonimira Kalembera Skoko , odvjetnika u odvjetničkom društvu "Porobija i Porobija" u Zagrebu, te nakon objave dana 8. lipnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 107.131,81 kn/14.218,83 Eur-a zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i to:

- na iznos od 17,66 kn od 03.04.2007 godine,

- na iznos od 257,92 kn od 03.11.2007 godine,

- na iznos od 257,92 kn od 03.12.2007 godine,

- na iznos od 257,92 kn od 03.01.2008 godine

- na iznos od 257,92 kn od 05.02.2008 godine

- na iznos od 521,67 kn od 03.03.2008 godine

- na iznos od 542,37 kn od 03.04.2008 godine

- na iznos od 491,01 kn od 06.05.2008 godine

- na iznos od 491,01 kn od 03.06.2008 godine

- na iznos od 491,01 kn od 03.07.2008 godine

- na iznos od 491,01 kn od 03.08.2008 godine

- na iznos od 491,01 kn od 03.09.2008 godine

- na iznos od 491,01 kn od 03.10.2008 godine

- na iznos od 756,35 kn od 03.11.2008 godine

- na iznos od 591,28 kn od 03.12.2008 godine

- na iznos od 808,06 kn od 03.01.2009 godine

- na iznos od 899,79 kn od 25.08.2009 godine

- na iznos od 917,39 kn od 05.09.2009 godine

- na iznos od 883,57 kn od 05.10.2009 godine

- na iznos od 874,72 kn od 05.11.2009 godine

- na iznos od 925,03 kn od 05.12.2009 godine

- na iznos od 970,64 kn od 05.01.2010 godine

- na iznos od 1.028.17 kn od 05.02.2010 godine

- na iznos od 1.014,66 kn od 05.03.2010 godine

- na iznos od 1.103,03 kn od 07.04.2010 godine

- na iznos od 1.098,94 kn od 05.05.2010 godine

- na iznos od 1.178,79 kn od 05.06.2010 godine

- na iznos od 1.261,13 kn od 05.07.2010 godine

- na iznos od 1.149,75 kn od 05.08.2010 godine

- na iznos od 1.411,68 kn od 05.09.2010 godine

- na iznos od 1.338,36 kn od 05.10.2010 godine

- na iznos od 1.205,48 kn od 05.11.2010 godine

- na iznos od 1.210,94 kn od 06.12.2010 godine

- na iznos od 1.383,26 kn od 07.01.2011 godine

- na iznos od 1.206,22 kn od 10.02.2011 godine

- na iznos od 1.269,52 kn od 10.03.2011 godine

- na iznos od 1.187,70 kn od 12.04.2011 godine

- na iznos od 1.391,09 kn od 13.05.2011 godine

- na iznos od 1.575,73 kn od 06.06.2011 godine

- na iznos od 1.571,19 kn od 09.07.2011 godine

- na iznos od 2.003,78 kn od 09.08.2011 godine

- na iznos od 1.908,86 kn od 05.09.2011 godine

- na iznos od 1.497,12 kn od 05.10.2011 godine

- na iznos od 1.417,73 kn od 09.11.2011 godine

- na iznos od 1.421,57 kn od 05.12.2011 godine

- na iznos od 1.506,00 kn od 05.01.2012 godine

- na iznos od 1.585,85 kn od 05.02.2012 godine

- na iznos od 1.573,58 kn od 06.03.2012 godine

- na iznos od 1.536,89 kn od 05.04.2012 godine

- na iznos od 1.552,03 kn od 05.05.2012 godine

- na iznos od 1.552,43 kn od 06.12.2012 godine

- na iznos od 1.538,96 kn od 15.01.2013 godine

- na iznos od 1.527,54 kn od 15.02.2013 godine

- na iznos od 1.515,73 kn od 15.03.2013 godine

- na iznos od 1.528,28 kn od 15.04.2013 godine

- na iznos od 1.439,78 kn od 16.05.2013 godine

- na iznos od 1.456,98 kn od 15.06.2013 godine

- na iznos od 1.468,85 kn od 15.07.2013 godine

- na iznos od 1.456,38 kn od 15.08.2013 godine

- na iznos od 1.500,80 kn od 15.09.2013 godine

- na iznos od 1.529,57 kn od 15.10.2013 godine

- na iznos od 1.543,60 kn od 15.11.2013 godine

- na iznos od 1.593,64 kn od 15.12.2013 godine

- na iznos od 1.543,13 kn od 15.01.2014 godine

- na iznos od 1.068,66 kn od 15.02.2014 godine

- na iznos od 1.077,53 kn od 25.03.2014 godine

- na iznos od 1.071,95 kn od 15.04.2014 godine

- na iznos od 1.040,12 kn od 15.05.2014 godine

- na iznos od 1.039,37 kn od 20.06.2014 godine

- na iznos od 1.067,48 kn od 14.07.2014 godine

- na iznos od 1.083,18 kn od 20.08.2014 godine

- na iznos od 1.092,49 kn od 15.09.2014 godine

- na iznos od 26.048,03 kn od 30.09.2015 godine

računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to: do 31.12.2007 g. zateznu kamatu određenu po članku 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate a od 01.01.2008 g. do 31.07.2015 g. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015 g. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 6.454,84 Eur-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. ožujka 2023. godine kao dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom zaključio dana 07.02.2007 godine u [adresa] namjenski Ugovor o kreditu broj 7103496430 ovjeren dana 12.02.2007 godine po Davoru Miškoviću – javnom bilježniku u [adresa], pod brojem ovjere OU-85/2007 (dalje u tekstu: Ugovor), prema kojem je tuženik kao banka kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 129.260,00 CHF (slovima: sto dvadeset devet tisuća dvjesto šezdeset švicarskih franaka) po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Uz iznos glavnice, tužitelj je sukladno čl.2 Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu od 4,50% godišnje s time da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. Sukladno prethodno opisanom utanačenju, kamatna stopa se tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj ovom tužbom neće postavljati deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti prethodno citirane odredbe ugovora već ukazuje na pravomoćnu sudsku presudu VTS -a br: Pž- 7129/13-4 od 13.06.2014. koja je - i u odnosu na tuženika, presudila da je takav način promjene kamatne stope ništetan s obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome (kako to stoji u daljnjem obrazloženju toč.III povjesnice tužbe). Citiranim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 30 godina s početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 648,03 CHF obračunatim po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Nadalje, sukladno odredbama čl.1. Ugovora, ugovoreno je kako kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 129.260,00 CHF (slovima: sto dvadeset devet tisuća dvjesto šezdeset švicarskih franaka) po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, nadalje, u st.2 cit. članka je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu........Sukladno odr.čl.2 st.1 Ugovora, ugovoreno je kako je korisnik kredita dužan kreditoru platiti i redovnu kamatu od 4,50% godišnje........sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja. Sukladno prethodno opisanom utanačenju, uslijed ugovorene valutne klauzule u CHF, anuitet kredita se tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao na štetu 4 50 P-1754/2019-23 tužitelja. Vezano za prethodno citirana utanačenja iz Ugovora, tužitelj ovom tužbom neće postavljati deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti prethodno citirane odredbe ugovora već ukazuje na pravomoćnu sudsku presudu VTS-a br: Pž 6632/2017-10 od 14.06.2018. god koja je i u odnosu na ovdje tuženika presudila da je ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetno, ističe se kako tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF (kako to stoji u daljnjem obrazloženju toč.III. povjesnice tužbe). Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž - 7129/13-4 od 13.06.2014. god u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik u razdoblju od 01.04.2004 godine do 31.12.2008 godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Time je nesporno utvrđeno i presuđeno kako su ništetne i prethodno citirane odredbe iz Ugovora o kreditu zaključenog između ovdje parničnih stranaka vezano za promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana. Također, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž - 6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01.04.2004 godine do 31.12.2008 godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Time je nesporno utvrđeno i presuđeno kako su ništetne i prethodno citirane odredbe iz Ugovora o kreditu zaključenog između ovdje parničnih stranaka vezano za švicarski franak kao ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica. Sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), parnične stranke - kao ugovorne strane, zaključile su dana 10.02.2016 godine u [adresa] Dodatak osnovnom Ugovoru o kreditu Citiranim Dodatkom je regulirana konverzija kredita te je utvrđeno da je prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR prema srednjem tečaju HNB na dan uplate veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom u EUR računajući do 30.09.2015 godine, i to u iznosu od 15.154,16 kn. Također je utvrđeno kako je korisnik kredita suglasan s otpustom duga koji u smislu Zakona predstavlja iznos preplate. S obzirom na različitu sudsku praksu drugostupanjskih sudova vezano za utvrđenje da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, VS RH je u konkretnom predmetu povodom podnesene revizije, donio dana 12.02.2019 godine Rješenje poslovnog broja Rev 2868/2018 -2 kojim se prihvaća revizija tužiteljice i ukida rješenje Županijskog suda u Splitu, br. Gž-1097/17- 2 od 7. prosinca 2017. i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, br. P- 4233/15-17 od 17. siječnja 2017., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Prema ocjeni VS RH, sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) - Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom - ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Tamo tužiteljica da stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju pa da je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da tamo tužiteljica nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti jer je sklopila dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe ugovora. Obzirom da je pitanje koje je u konkretnom slučaju tamo tužiteljica postavila važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da je u pobijanoj odluci drugostupanjski sud zauzeo pravno shvaćanje različito od shvaćanja revizijskog suda, to je valjalo na temelju čl. 395. st. 2. ZPP-a prihvatiti reviziju i ukinuti drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Konkretna odluka odnosi se i na ovdje tužitelja i njegov nesporni pravni interes ostvariti svoja zakonom garantirana prava. Uslijed ugovaranja prethodno opisanih ništetnih odredbi u cit. Ugovoru a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku (prema o svom trošku obavljenom prethodnom vještačenju tj. Izračunu preplate), počev od dana 01.01.2007 godine kao dana uplate prvog anuiteta kredita pa zaključno s prijevremenom otplatom kredita od 01.07.2017 godine, uslijed primjene ništetne odredbe o kamatnoj stopi te onoj o valutnoj klauzuli u CHF, preplatio anuiteta za ukupni iznos od 41.361,42 kn. Nadalje, s obzirom na razliku između stanja glavnice po ugovorenom otplatnom planu u iznosu od 321.909,80 kn i iznosa realne prijevremene otplate nedospjele glavnice (zatvaranje kredita) u iznosu od 408.190,47 kn, tužitelj je tuženiku preplatio glavnice u iznosu od 86.280,67 kn. Kad se zbroje sve prethodno opisane stavke, tužitelj je prema tuženiku u preplati za iznos od 127.642,09 kn. S obzirom da je prethodno citiranim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. - 31.12.2008. god., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004. -31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Prema čl.1111. st. 1. ZOO-a, ,,kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.". Sukladno st. 3. istog članka ,,obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala". Prema čl.1115 ZOO-a ,,Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva". Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da ,,Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti 6 50 P-1754/2019-23 prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema čl.6. st 3. Zakona o sudovima (NN: 28/13) propisano je da je ,,svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti. Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača propisano je kako cit." Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika". Metodologiju izračuna temeljiti na razlici stvarnih uvećanih uplata i anuiteta prema početno ugovorenom otplatnom planu koji treba biti izražen u kunama prema tečaju za CHF na dan korištenja kredita (budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom), koji otplatni plan se ima temeljiti na početno ugovorenoj kamatnoj stopi (budući su jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika utvrđene ništetnim), uz unos u izračun promjena koje su se dogodile tijekom otplate kredita (promjene roka otplate kredita, djelomične ili potpune prijevremene otplate nedospjele glavnice - ukoliko je tih otplata bilo, te kod prijevremeno otplaćenih kredita: razliku između stvarne uplate i stanja glavnice prema početnom otplatnom planu na dan zatvaranja kredita). Tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja postavio tužbeni zahtjevu kao u podnesku od 14. prosinca 2022. godine, i predložio je da ga sud usvoji.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja, s obzirom, da se, u konkretnom slučaju, spor vodi u vezi pravnog pitanja, o čemu tuženik detaljnije izlaže u nastavku. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 11. lipnja 2014. godine. Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku ,,ZID ZPK/15"), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 10. veljače 2016. godine sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tužena banka ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita, nastupila je: na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, i to nakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID 7 50 P-1754/2019-23 ZPK/15 na način da je banka bila dužna (i) početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (ii) početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu (iii) iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu (iv) ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita (u konkretnom slučaju tužitelju je isplaćen iznos preplate na njegov račun), ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupio (v) pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač. takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga, radi ,,trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF" i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a tužena banka bila je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Konkretni tužitelj je, dakle, svojom slobodnom voljom, prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelj, međutim, u ovom sporu tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, i/ili valutne klauzule iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF. Za takvo stajalište nema uporišta u primjeni materijalnog prava, kao što se to obrazlaže u nastavku. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti ,,novi otplatni plan" i njime zamijeniti ,,početno utvrđeni otplatni plan" (čl. 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s ,,novim anuitetima u EUR", te svim ,,izmjenama ugovornih uvjeta" koji uključuju, ,,iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta". Naposljetku, banka je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani ,,izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu" (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao ,,izračun konverzije" utemeljen na ,,novom otplatnom planu", te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao: promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope - prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta, govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita: "U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora". Ta je praksa nadalje potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji. Iz navedenoga proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. Stoga su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. U odnosu na praksu ECJ, treba istaknuti kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Naime, konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke, na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj nijednom potrošaču, pa tako ni tužitelju nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka. Odluka VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019, na koju se tužitelj poziva, usvojena je u odnosu na procesno -pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva i zadržavanja pravnog interesa postaviti takav tužbeni zahtjev nakon konverzije. U konkretnom predmetu, pozivanje na stavove iz odluka VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. koje se odnose na isključivo načelno, procesno pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornih tužbenih zahtjeva, potpuno je promašeno. U odluci Rev - 2868/2018 od 12. veljače 2019, VSRH se niti u najmanjoj mjeri, nije izjašnjavao o pravu korisnika kredita, koji su izvršili konverziju, nakon te konverzije, ostvarivati pravo na povrat razlike između stvarno plaćene kamate i početne kamate iz ugovora. U vezi s time, tek podredno valja istaknuti da tužiteljeve tvrdnje također nemaju uporišta u pravu, kako se to obrazlaže u nastavku. Tužitelju su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon tog razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tužitelj se, što izravno, što neizravno, poziva na pravomoćnu presudu VTSRH iz kolektivnog spora (Pž-7129/13), presudu VSRH (Revt 249/14) i ocjenu Ustavnog suda RH (U-III- 2521/15), koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u RH u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive odnosno nepoštene, jer nisu omogućivale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. Tužena banka nema mogućnosti dovoditi u pitanje sadržaj tih odluka pred redovnim sudovima, ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu, nego ih te odluke, štoviše, izravno demantiraju. Naime, u pravnom poslu koji je bio sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač naprosto više nije bio u poziciji da ,,ne može

1 0

predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze", odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima, pristao je na čvrsto definiranu prošlost, jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15. ZID ZPK/15 je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. ,,Novi otplatni plan" iz čl.19.c, stavak (1) točka 3.) ZID ZPK/15, a koji je zamijenio ,,početno utvrđeni otplatni plan" uključivao je ,,iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa" ali i sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta". Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone ,,primijenjeni CHF tečaj" sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30.09.2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi su, sukladno odredbi članka 19.c. st.1. t. 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom ,,tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR". Upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja, koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. st.1. t. 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač. Stoga, i u odnosu na ovo pitanje tuženik upućuje na razmatranja pod A), a podredno ukazuje na odredbe čl. 19.c. ZID ZPK/15 iz koje proizlazi opisani način na koji je zakonodavac uredio, a tužitelj prihvatio, obračun takve preplate, a čime su, stranke, posljedice eventualno ništetne CHF valutne klauzule, također sporazumno, trajno i konačno uredile ab initio i nadomjestile EUR valutnom klauzulom. U odnosu na tvrdnje tužitelja U odnosu na tvrdnje tužitelja vezane uz navodno nezakonito utvrđen iznos glavnice kredita nakon konverzije, tuženik podsjeća tužitelja na članak 19. c toč. 8. ZID ZPK/15 koji izričito navodi da se učinak konverzije utvrđuje kao razlika (i) neotplaćene glavnice u CHF valuti kako je ista bila evidentirana u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. godini (dan konverzije) te (ii) neotplaćene glavnice u EUR valuti utvrđene na dan 30. rujna 2015. godine, te bi svako drugo postupanje banke bilo bi protivno izričitim zakonskim propisima. Pod pretpostavkom da tuženik doista treba vratiti traženi novčani iznos po osnovi stjecanja bez osnove, što tuženik osporava, valja ukazati da se plaćanje tužitelja i primanje tih isplata od

1 1

tuženika odvijalo sukcesivno kroz vrijeme (mjesečna otplata u anuitetima). Prema tome, čak i pod prethodno navedenom pretpostavkom koju tuženik osporava, stjecanje na strani tuženika ne bi se moglo, niti se dogodilo primitkom jednokratne uplate tužitelja tuženiku od 127.642,09 kn. Promet po kreditu uz tužbu, u vezi s tužiteljevom kreditnom partijom za razdoblje od 6. veljače 2007.g. do 15. srpnja 2017.g. dokazuje da nikakve uplate tužitelja tuženiku od 127.642,09 kn u navedenom razdoblju, nije bilo. Tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a istječe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud, nakon provedenog postupka, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu i to u: izračun preplate (l.s.5-10), dodatak ugovoru o kreditu br. 01/2016 od 10. veljače 2016. godine temeljem zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u Eur potvrđen po javnoj bilježnici u [adresa] Jeleni Skoblar pod brojem OV-1043/16 11.02.2016. (l.s.11- 18), ugovor o namjenskom kreditu br. 3208388679 od 07. veljače 2007. godine sklopljen između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i CHR kao korisnika kredita i VHR kao sudužnika potvrđen po javnom bilježniku u [adresa] mr.sc. Davoru Miškoviću pod brojem OU-85/2007 12. veljače 2007. (l.s.19- 38), obavijesti Zagrebačke banke o stanju kredita od 31.12.2014., 03.02.2015, 24.02.2016., 24.02.2017., (l.s.39-45), izjavu korisnika kredita SHR i sudužnika VHR Zagrebačkoj banci od 22. siječnja 2009. godine (l.s.46), obavijest o isteku počeka Zagrebačke banke d.d. od 01.07.2009. upućena tužitelju (l.s.47), otplatni plan od 02.06.2009. (l.s.48-54), dostavu podataka o promjeni kamatne stope od 20.12.2018. Zagrebačke banke d.d. upućena tužitelju (l.s.55), obavijest o izračunu efekata konverzije Zagrebačke banke d.d. za tužitelja od 11.02.2016.g. (l.s.56), promet po kreditu tužitelja (l.s.57-70), obavijest o promjeni kamatne stope sa otplatnim planom Zagrebačke banke d.d. od 02.12.2016. upućena tužitelju (l.s.71-76), dopis Zagrebačke banke od 05. veljače 2013. godine upućena tužitelju (l.s.77-80), tablicu kretanja CDS-ova za RH od 2005. godine u postotnim poenima (l.s.81-83), obavijesti o promjeni kamatne stope sa otplatnim planovima Zagrebačke banke d.d. upućena tužitelju od 02.06.2009., 20.08.2009., 05.10.2010., 033.06.2011. (l.s.84-102), obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope od 08.01.2013. (l.s.103), obavijest o promjeni visine kamatne stope sa otplatnim planom od 04.12.2013. (l.s.104-110), obavijest o prihvatu izračuna konverzije tužitelja od 03.12.2015. (l.s.111), obavijest o izračunu efekata konverzije od 11.02.2016.g. za tužitelja (l.s.112), izračun konverzije na dan 30.09.2015.g. Zagrebačke banke d.d. za tužitelja (l.s.113-121), dopis Zagrebačke banke od 12. studenog 2015. godine sa izračunom konverzije na dan 30. 09.2015.g. (l.s.137-152), proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje po vještaku financijske struke Snježani Herceg (l.s.205- 206,209-216), izveo dokaz stranačkog saslušanja tužitelja (l.s.333-334).

4.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5.Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 14.218,83 Eur-a, utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 8/15 i 29/18 - dalje ZOO), kojom su regulirana pitanja stjecanja bez osnova, i tvrdnji da mu tužena navedeni iznos duguje iz osnova

1 2

razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog povećanja redovne kamate i promjena uzrokovanih valutnom klauzulom u razdoblju otplate kredita, u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,50% po ugovoru o namjenskom kreditu br. 3208388679 od 07. veljače 2007. godine sklopljenom između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i CHR kao korisnika kredita i VHR kao sudužnika potvrđenom po javnom bilježniku u [adresa] mr.sc. Davoru Miškoviću pod brojem OU-85/2007 12. veljače 2007.

6.Naime, tužitelj tvrdi da je tužena u spornom razdoblju, koristeći se ovlaštenjem iz čl.2. predmetnog Ugovora o kreditu (prema kojoj je bila ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojim internim Odlukama o kamatnim stopama), svojim (jednostranim) Odlukama mijenjala/povisivala kamatnu stopu bez ugovorenih parametara, te joj obračunavala i naplaćivala tako obračunate rate kredita. Međutim, navedeno da nije bila ovlaštena učiniti, jer da je tako ugovorena kamatna stopa nepoštena odnosno ništetna, a s time i svaka tako izvršena promjena kamatne stope nedopuštena. Navedeni pravni stav da je zauzet i u obvezujućoj odluci Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. godine, pod br. Pž– 7129/13.

7.Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

8.Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su sklopile ugovor o namjenskom kreditu br. 3208388679 od 07. veljače 2007. godine između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i CHR kao korisnika kredita i VHR kao sudužnika potvrđen po javnom bilježniku u [adresa] mr.sc. Davoru Miškoviću pod brojem OU-85/2007 12. veljače 2007., prema kojem je tužena kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 129.260,00 CHF, obračunat prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja u svrhu kupovine stana, uz rok otplate 30 godina, te početnu kamatnu stopu od 4,50%, te da je čl.2. tog Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora.

9.Između stranaka također nije sporno da se tijekom trajanja navedenog ugovornog odnosa Odlukama tužene o kamatnim stopama početno ugovorena kamatna stopa mijenjala/povisivala, te da je tako ista iznosila iznad ugovorenih 4,50%.

10.Sporno je, međutim, bilo i ostalo pitanje osnova i visine utužene tražbine, jer tužena tvrdi da je u konkretnom slučaju do promjene kamatne stope došlo iz valjanog razloga predviđenog Ugovorom o kreditu, te da se ne radi o samovoljnoj jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, radi čega da je za ovaj postupak i irelevantno pravno stajalište zauzeto u citiranoj odluci Visokog trgovačkog suda RH, a kasnije i u odluci Vrhovnog suda RH od 9. travnja 2015. godine, pod br. Revt – 249/14.

11.Međutim, nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud smatra i utvrđuje da je odredba članka 2. Ugovora o kreditu, prema kojoj je ugovorena mogućnost promjene redovne kamatne stope bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano, ništetna sukladno članku 322., u vezi s člankom 324. stavkom 1. Zakona o obveznim

1 3

odnosima, te člankom 81. stavkom 1. i člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i člankom 96. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/08, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13).

12.Prvostupanjski sud odredbu članka 2. Ugovora o kreditu utvrđuje nepoštenom u smislu navedenih zakonskih odredbi jer je tuženica iskoristila svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, pa prvostupanjski sud prihvaća stav Visokog trgovačkog suda u presudi od 13. lipnja 2014., poslovni broj Pž-7129/2013-4, da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženica poduzimala bile nezakonite.

13.Suprotno navodima tužene, prvostupanjski sud, imajući u vidu navedene odluke Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, u kojima je po kolektivnoj tužbi hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ''Potrošač'', podnesenoj Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. godine pod br. P–1401/12, protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i tužena, a utemeljenoj na odredbama čl. 502. a do 502.h ZPP, pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima, u kojima su banke bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom mijenjale početno ugovorene kamatne stope, nepoštene i stoga ništave, utvrđuje da je iz navedenih razloga ništava i odredba čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega na sporni pravni odnos treba primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO, te bi tužitelja pripadala razlika anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Snježane Herceg u kojem se navodi da u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, vještak je mišljenja da zbirno potraživanje tužitelja (bez obračuna zateznih kamata), nakon odbitka preplate po konverziji, iznosi 107.131,81 kn, kako slijedi: razlika između nedospjele glavnice nakon konverzije u EUR, iskazane u kunama primjenom ugovornog tečaja, i nedospjele glavnice prema otplatnom planu s fiksnom kamatnom stopom (iskazane u kunama prema tečaju važećem na dan isplate kredita) iznosi ukupno 41.202,21 kn, razlika obveza (preplata) u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana dospijeća posljednje obveze prije konverzije, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.861,38 CHF, odnosno 26.559,62 kn (iskazano prema tečaju za valutu CHF

1 4

važećem na dan isplate kredita), razlika obveza (preplata) u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana dospijeća posljednje obveze prije konverzije, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 54.524,15 kn, i da iznos potraživanja g/n točaka potrebno je umanjiti za iznos utvrđene preplate po konverziji od 15.154,18 kn , koji nalaz i mišljenje prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća kao objektivan i valjan.

14.Prvostupanjski sud smatra da nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge '' Potrošač '', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P – 1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je 13. lipnja 2014. godine.

15.Dakle, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2019. godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 13. lipnja 2014. godine, a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina, to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim, također neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj ne bi imao status potrošača, jer iz njegovog stranačkog iskaza slijedi da je ovaj kredit korišten za kupnju stana, za stambeno zbrinjavanje tužitelja i njegove obitelji, u kojem i danas živi, a na za poslovne svrhe, također očito je riječ o osobi koja nije imala posebna znanja da bi razumjela bankarsku terminologiju iz ugovora o kreditu, odnosno riječ je po svemu o običnom, prosječnom građaninu, odnosno potrošaču.

16.Terminologija korištena u citiranim odlukama tuženika je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način predviđen ugovorom. Ugovorna kamata kao takva zato mora biti određena, odnosno odrediva.

17.U presudi Suda EU - presuda broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u

1 5

odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Prvostupanjski sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, što jasno slijed i iz stranačkog iskaza tužitelja da nije mogao posebno pregovarati sa bankom o uvjetima ugovora i da je bilo riječ o unaprijed pripremljenom gotovom ugovoru.

18.U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt - 575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 2. i 7. spornog ugovora zaključenog između stranaka.

19.Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20.Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

1 6

21.Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.

22.Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

23.Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018. to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom i primijenio fiksni tečaj CHF na dan isplate kredita srednji tečaj Hrvatske narodne banke koji je iznosio 4,531293 kn za 1,00 CHF, pa bi slijedom navedenog tužitelja pripadalo potraživanje u iznosu od 54.524,15 kn, kako je to vještak izračunao u svom nalazu i mišljenju.

24.Zaključno treba kazati i da sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu br. 01/2016 od 10. veljače 2016. godine temeljem zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u Eur potvrđenom po javnoj bilježnici u [adresa] Jeleni Skoblar pod brojem OV-1043/16 11.02.2016. nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbe članka 2. Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope.

25.Konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakona o

1 7

izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/2015.: dalje-ZIDZOPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZOPK – a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni prvostupanjskog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, kako to je to riječ u konkretnom slučaju.

26.Glavni motiv navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Stoga nisu osnovane tvrdnje o nedostatku pravnog interesa tužitelja za podnošenjem predmetne tužbe.

27.Aneks ugovora o kreditima i konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR izvršen je temeljem ZID ZPK, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

28.Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge

- izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom.

29.U odnosu na navode tuženika od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile aneks uz ugovor o kreditu, temeljem kojega je prevedena konverzija kredita, valja istaći da je prvostupanjski sud utvrdio temeljem provedenog financijskog vještačenja da tužitelj nije u potpunosti obeštećen glede štetnih posljedica koje su nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga sud prvog stupnja zauzima i stav da tužitelj ima i pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da se može pozivati na ništetnost spornih

1 8

ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koju ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama .

30.Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

31.Međutim, prema ocjeni prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u aneksu ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu iz 2007. godine, a konačno za iznos po konverziji od 15.154,18 kuna je i umanjen tužbeni zahtjev iz podneska tužitelja od 14.12.2022.g.

32.Tužitelju je dosuđen parnični trošak za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23), i to za sastav tužbe u iznosu od 250 bodova (Tbr.7.), za sastav obrazloženog podneska od 28. svibnja 2020. godine u iznosu od 250 bodova (Tbr.8.), za sastav podneska od 31. kolovoza 2020. godine u iznosu od 250 bodova (Tbr.8.), za sastav podneska od 15. prosinca 2022. godine u iznosu od 250 bodova (Tbr.8.), za sastav podneska od 03. veljače 2023. godine u visini od 250 bodova (Tbr.8.), za zastupanje na ročištu 08. rujna 2020. godine u visini od 250 bodova (Tbr.9.), za zastupanje na ročištu 09. veljače 2023. godine u visini od 250 bodova (Tbr.9.), za zastupanje na ročištu od 29. travnja 2026. godine u iznosu od 250 bodova (Tbr.9.1.), za zastupanje na ročištu od 22. svibnja 2026. godine u iznosu od 250 bodova (Tbr.9.1.) ukupno 2.250 bodova, uz vrijednost boda po ovoj Tarifi koja iznosi 2,00 Eur-a (Tbr.54.) - 4.500,00 Eur-a, uvećano za pdv 5.625,00 Eur-a, i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 Eur-a -3.000,00 kuna, sudske pristojba na tužbu u iznosu od 1.626,00 kuna- 215,81 Eur-a, i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 215,86 Eur-a, ukupno 6.454,84 Eur- a.

33.Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

1 9

U Zadru, 8. lipnja 2026. godine

S u d a c

Marko Baraka

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka za sud i protivnu stranku.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćnicima

2.Tuženiku po punomoćnicima